Sati

Petrovaradin i Krušedol

Prijeđeš rijeku i kao da si u drugom svijetu. Petrovaradin, barem stari dio grada, djeluje kao gorda utvrda iz prošlih vremena, ipak lijepo očuvana. Nalik je praškom Višegradu i uvelike podsjeća na Češki Krumlov, ali odiše i blagim balkanskim primjesama. Kuća bana Jelačića stoji tik ispod tvrđave, lijepo očuvana, ali bez ikakvih dodatnih znakova da je tu rođen ban Jelačić, tek ploča iznad balkona. Put do tvrđave je popločan kaldrmom, u glavi mi je bio Karađorđe koji gleda iz kazamata prema Novom Sadu i vjerojatno ni sam ne zna gdje će ta sudbina odnijeti. Mnoge glave su iskusile petrovaradinsku tvrđavu, uglavnom srpske i mađarske. Istina, nije to bio zloglasni kazamat, ali svejedno značajan. Na vrhu se nalazi stari sat koji ne pokazuje točno vrijeme, ne pokazuje nikakvo. Zalazak Sunca u ravnici, gledan s tvrđave, potpuno je novo iskustvo, ništa slično mojoj brdovitoj Bosni. Crvene nijanse se prelijevaju iznad nebodera, tonu ispod zemlje. Ovdje čovjek ima osjećaj kao da je zemlja progutala Sunce. Most u bojama duge, na povratku, bio je popločan kaldrmom, iako djelomično. Sparna noć otkrivala je novi grad, Novi Sad postaje bliži srcu tijekom noći. Obala Dunava i trg ispod SNP-a pokazali su mi kako je spoj austrougarske arhitekture i balkanskog osjećaja - divna kombinacija. Možda nismo znali graditi kao oni, ali sigurno im možemo parirati u provodu ili opuštenosti.
Današnje napuštanje Novog Sada dovelo me na Frušku goru. Žalosti me izoliranost pojedinih sela ili nebriga vlasti za manastire od nacionalnog značaja. Krušedol je bio onaj koji mi je srcu odavno prirastao i kojeg sam posjetio. Smješten u labirintu starih puteva, ukopao se između dva brda. Zidine oko njega i poneki monah ili monahinja. Na lijevoj strani nalazi se konak. Moja prva misao bio je Laza Kostić. U konak se i danas može doći, noćiti. Potrebno je najaviti se, ali ni to ne bi bio problem, razmišljanja o tome su već usađena u glavu. U crkvi je bilo ipak mnogo naroda, poklonih se i prekrstih krišom, ne zbog stida koliko zbog neobičnosti svega. Svaki hod uglancanim kamenom podsjetio me na činjenicu da je možda i Laza ovuda koračao. Izvor vode je nešto dalje, ali jednako zanimljiv. Pod grožđem usadio se izvor slatkaste vode. Ne znam zbog čega je to tako, ali ovo je prvi put da sam pio slatku vodu. Zemlja oko manastira je žuta i žedna, svaki korak praćen je prašinom i molbom nebu da kiša padne. S monasima se nije moglo mnogo pričati, većina je zauzeta svojim radnjama i vrijedi pokušati za koji dan opet. Možda duša ogladni nakon drugih gradova, koji čekaju. Viša sila već nekako udijeli i monaha, ako se traži. Prašnjavim, starim i izrovanim putem ide se s Fruške gore prema autoputu za Beograd. Nesnosna vrućina nije pokvarila radost odlaska prema jugu.