Kada kreneš prema centru Beograda, obično budeš zbunjen; barem takvo iskustvo sam ja imao. Nisam znao gdje je i šta centar znači, to dovoljno govori o mojoj provincijalnosti i usmjerenosti na neka manja mjesta. Kako u posljednje vrijeme pokazujem zanimanje za Junga, tako sam se opremio knjigama. Na jednom od uglova prema centru smjestila se knjižara Dveri. Stariji gospodin dopušta da se prolazi kroz knjižaru koja je građena kao labirint nebodera s kojih bi knjige svakog trena mogle pasti. Nositi torbu se nikako ne preporučuje, mogla bi te koja enciklopedija ili Freud opaliti po glavi. Divna izdanja Bećkovića, Junga, Sekulićeve, francuskih socijalnih psihologa i čega sve ne završilo je u torbi. Beograd i jeste kombinacija dubokih ličnosti i beletristike, stav o gradu počeo se mijenjati kako su dani prolazili. Ukratko, čini mi se da nudi više nego što bih ja mogao uzeti, možda je to razlog početne ambivalentnosti. Kalemegdan pruža pogled na oluje iznad zapadne Srbije i Bijeljine, crkva Ružica djeluje kao gotički spomenik i drevno izdanje, meni je izazivala poznatost i katolički stil gradnje crkve. Neukus je ipak diskoteka u sklopu tvrđave, u sklopu tvrđave ima i grobova poznatih. Beograd na vodi djeluje kao grad u gradu s tvrđave, ušće Save u Dunav kao nadrealna slika za mene sa strane. Svježina Kalemegdana je ostala dobro upamćena kao snažan kontrast Novom Beogradu i njegovom betonu. Kum je autobuse predstavio kao da su u stanju raspada, moj dojam je potpuno drugačiji. Ne kasne toliko često i povezanost grada je odlična, bez obzira gdje čovjek živio ili trebao ići. Ostaci Jugoslavije s novobeogradske strane nižu se kako se približava Savi, možda i Dunavu. Mnogo toga je izostalo, četiri ili pet dana relativno je malo za obilazak grada, potrebno je opet mu se vratiti, svemu što nudi. Čudan naglasak stanovnika, djeluju mrzovoljno i moderno, staromodno se tek ponegdje nalazi. Kome se grade stanovi Beograda na vodi? Imam osjećaj da cijela Lašvanska dolina stane u jedan kvart; zadivljenost veličinom i glomaznošću, upozoren ipak na štetan učinak gradnje i neke od nelegalnosti. Kao netko tko dolazi sa strane, ne mogu mnogo suditi o Beogradu prije i poslije, o politici ne bih da pričam i to ostavljam drugima. Trebao bih naći domicilnog stanovnika i tražio da mi objasni koja je razlika prije i poslije 2012. u Beogradu. Više stanovnika, jedan neće biti dovoljan, pristranost je uvijek moguća. Stefan Nemanja izgleda glomazno, rad ruskog kipara. Srcu mi je bliži Pob(j)ednik, valjda zbog simbolike i Meštrovića, navodno je dosta djela u gradu upravo njegovih ruku djelo, isto se može reći i za Novi Sad. U Beogradu se čitao Trebješanin i tumačenje snova, shvaćam koliko ne znam o snovima, ali ni o gradu u kojem jesam. Između 11 i 7 navečer skoro je nemoguće izlaziti u šetnju, u tom periodu grad podsjeća na pećnicu koja te obuzme čim pokušaš nešto izustiti ili prvi korak napraviti. Zemun u daljini izgleda kao grad u drugoj državi, kula Gardoš ostala je neposjećena, sve u svoje vrijeme. Ljubazna gazdarica dopušta ostanak do 11, prilika za mučenje po vrućini. Bojao sam se prosvjeda, ali od njih ni traga ni glasa. Ne znam gdje se kreće sav taj svijet, ali me plašio spomen bilo kakvih prosvjeda na mostu Gazeli, iako nemam pojma koji od silnih mostova je navedeni. Beograd je pružio ruku i ja sam ju primio, mi smo dva neznanca koja se zbližavaju i koja se pokušavaju upoznati. On će me opet čekati, svako upoznavanje je proces i neće trajati kratko. Zavoljeti grad - još uvijek je rano, pokušati mu se izmaći - odveć kasno.
Oops! Questa immagine non segue le nostre linee guida sui contenuti. Per continuare la pubblicazione, provare a rimuoverlo o caricare un altro.
