Sati

Kiša oko Kragujevca

Kragujevac je jedini grad koji me dočekao kišom. Doduše, ne grad, već okolina, kao da odbija ili upozorava. Na ulazu u grad jak vjetar, nešto ranije kiša i odjednom Sunce, kao da ničega nije bilo. S periferije grada vidi se mnogo oblaka i oluja, nevrijeme u daljini. Iz prve ruke shvaćam što znači kružiti kao kiša oko Kragujevca i to dobrih sat vremena. U muzeju i spomen obilježju dvije divne gospođe/ice govore o radovima te da je ulaz u muzej ovoga puta slobodan, ispričavaju se zbog neugodnosti. Prve knedle u grlu i riječi jednog od ubijenih koji ima samo jedan zahtjev - osvetu. Mislim u tišini i nemam konačnu misao, nemam bilo kakvu, osim čudne tišine koja govori o tome što se dogodilo. Imam osjećaj da kroz tišinu kosti vrište. Obilazak spomenika u spomen parku je dug, površinom nešto manji od grada na koji se naslanja. Kod svakog spomenika isto pitanje - zašto? Odgovora opet nema. Zlo je Miloševu varošicu snašlo mnogo puta, grad kao da je navikao na dobro, ali još više na zlo. Spomenik naroda Hrvatske i ciničan smijeh, malko i od srca. Lijepo, ali zapušteno spomen obilježje. Trava je potpuno suha, u daljini vidim kako se pravi zgrada tik uz spomen obilježje. Ljudi imaju kuće odmah uz njega, mislim o tome kako je živjeti uz silne grobnice i tisuće glasnika zločina. Misao o Desanki Maksimović prati me dok tražim parking u centru, ljudi su akrobati i čudilo me da nisam vidio nekoliko saobraćajki. Parking u tržnom centru bi trebao poslužiti, zaštićen je kamerama (navodno, tješim se). Pošta u trgovačkom centru je novost za mene, pratim kako se sve odvija. U centru su divne građevine, osjećaj poznatosti i razvija se misao kako je grad srpski izvorno i nije imao mnogo miješanja sa strane kao Novi Sad u posljednjih skoro 200 godina. Jezgra države, od nje ostade Amidžin konak, gledam ga kako me podsjeća na rodnu kuću Džemala Bijedića u Mostaru, mada mnogo veći kompleks. Na gradskom neispravnom satu znak Yugo, osmijeh na licu. Stara gimnazija, koja je dala toliko velikana. Simpatični spomenik grupi Smak, Točak u prirodnoj veličini, valjda. Laguna, ali bez kupljenih knjiga, slatko ušuškana knjižara, mislim da gradu treba veća. Vojvoda Putnik posmatra prolaznike, prkosim mu sladoledom na ovoj vrućini, ne može ne uhvatiti za uho i očitati bukvicu. Grad divno očuvan, fasade se ne raspadaju kao u Novom Sadu (njegovim predgrađima). Oduševljenost ušuškanošću i blagim neplanskim dijelom grada koji pripada prvoj polovini 20. stoljeća. Stara zdanja s inicijalima gospode koja su tu živjela. Hram u centru u hladu i divne ikone, grad ima prekrasne crkve i crkvice. Biblioteka kod Milutina i oduševljenost jer smo iz Bosne, besplatni deserti i piće, pa tko kako voli. Misao o tome kako su ljudi ovdje operirani od turizma, nigdje suvenirnice u centru, a moglo bi se u srcu Šumadije nešto pazariti. Na crkvi stoji da će negdje nastupati Radiša Urošević, srpska harmonika i glas su mi pred osjetilima. Klanjanje u crkvi i iznenađenost gradom, bez obzira što se trudim u svemu vidjeti lijepo, grad je ispunio svoju misiju. Zbog okoline - obećanje o povratku na staru kaldrmu. I želja da se kiša spusti malo i do grada.