Sati

O odlasku razmišljam kao o ženi u bijelom

Odlazak kući, što god se kućom moglo zvati, obojen je uvijek žutom i narančastom bojom. O odlasku razmišljam kao o ženi u bijelom koja se spušta niz livade, valjda bih ju mogao nazvati i jesen. Što točno dođe kuća - ni to više ne znam. S prolaskom vremena javljaju se uvijek nova pitanja i strah od nedostatka odgovora. Umiruje me Bećković i njegova ljubavna poezija, daje značaj Beogradu i antikvarnici u kojoj je kupljen. Nekada je i on bio mlad, iz profila kada ga gledaš, ne znaš smije li se ili je mrtav ozbiljan. Odlasci nisu samo koračanje od istoka, to je bježanje u zagrljaj planini; u mom novom kraju kažu da će brzo doći zrela jesen. Sveprisutni mir u duši moguć je uz tamjan, s kojim se sve češće susrećem, često ga doživljavam kao predznak bilo čega. Natankao sam auto i pogledao prema brdima. Tri tjedna su prošla kao tren, od mene se očekuje da razgovorom liječim, a ni sam sebi ne znam da pomognem (nekad). Shvatio sam da u životu ne treba imati ciljeve, ciljevi su uvijek vezani s odlascima, rijetko kad s ostancima. Oni bi da se krećemo i pravimo nešto u odnosima s drugima, u odnosima sa samim sobom. Moguće je okrenuti se i onome što izaziva utjehu - sjećanja na dom, na kuću. Uspio sam posvetiti se svakome pomalo, posvetio sam se novoj, divnoj zemlji i njenim gradovima. Koliko sam se uopće posvetio sebi i svojim potrebama?