Fear

Chapter 2 - Dogs?

„Kako sladak pas! Zar ne Naznun?", rekla je veselo Amineh.

„Da, jako je sladak", uzvratila je Naznun te prišla retriveru zlaćane boje kako bi ga pomazila. Lagano ga je trljala po glavi na što je on zatvarao oči i umiljavao se. Pravila je kružne pokrete po njegovom tijelu dok je razgovarala sa vlasnicom i tiho se smijala. Iznenada, retriver se oslobodio uzice za koju je bio vezan i krenuo prema Amineh. Ona se samo slatko nasmijala i još jednom ga pomazila po trbuhu. Brzim pokretom glave retriver je ujeo Amineh za ruku ostavljajući crveni trag i otisak svojih zuba.

„Aa-au-uć!", viknula je Amineh pomalo drhtavim glasom. Svaki trenutak se očekivalo da joj suze počnu padati niz lice.

„Amineh, šta se desilo?", upitao je Talal koji se stvorio kraj nje odmah nakon njezinog uzvika.

„Ujeo je pas!", kratko je objasnila Naznun pokušavajući smiriti sada već uplakanu djevojčicu.

„Idem po pomoć!", rekao je Abdu već trčeći ka svojim roditeljima.

Nedugo zatim svi su se nalazili u crnom automobilu na putu ka bolnici. Amineh se gušila u suzama dok joj je Naznun šaptala utješne riječi. Abdu i Talal su samo šutke posmatrali prizor koji se nalazio odmah pored njih, ne sakrivajući zabrinutost na njihovim licima.

„Amineh, dušo, da li te mnogo boli?", upitala je Abdu'lova mama vidno potresena situacijom. Amineh je samo potvrdno klimnula glavom i nastavila plakati.

„Nemoj plakati, uskoro ćemo stići u bolnicu. Sve će biti uredu.", rekla je uz blagi smješak kako bi smirila Amineh.

Ulazeći u veliku bijelu zgardu osjetio se miris dezinfekcijskog sredstva. Niko je nije volio taj miris. Previše je podsjećao na opasnost i bolest. Amineh se nalazila u naručju Abdu'ovog tate dok je Talal lagano pritisnuo tipku sa crvenim brojem 3 u liftu. Čuo se lagani zvuk koji je označio da su stigli na određeni sprat, te su brzim korakom izašli iz lifta.

Hodajući dugim hodnikom bolnice primijećivali su začuđene poglede osoba koje su se nalazile na stolicama ili pored vrata soba koji su bili upućeni njima. Nisu se osvrtali, već su samo šutke nastavili koračati kako bi ubrzo našli ordinaciju doktorice Bross. Naznun je jako pokucala na vrata, te nakon kratkog 'Naprijed' svi su hitro ušli pronalazeći svoje mjesto uz zid kako ne bi smetali. Amineh je sjela na bijeli stol još uvijek vlažnih obraza od suza. Doktorica Bross joj je prišla uz ljubazni osmijeh pozdravljajući je. Počela joj je pregledati ranu i razgovarati sa njom.

„Kako se zoveš?", upitala je blagim glasom.

„Amineh", odgovorila je još uvijek prestrašena.

„U redu, Amineh. Ujeo te pas, je li to istina?", upitala je na šta je Amineh stidljivo klimnula glavom.

„Da li te jako boli?", ponovno je upitala.

„Ne. Prije me je jako bolilo, ali sada je bol manja", rekla je izazivajući osmijeh olakšanja na licima prisutnih.

„U redu. Rana ti nije duboka i zacijeliti će za nekoliko dana. Sada ćemo ti staviti zavoj i biti ćeš dobro. U redu?"

„Mhm."

Nakon što je Amineh'ina rana bila u zavoju, a njezini roditelji dobili upute šta trebaju da rade kako bi se ona u potpunosti oporavila, svi su izašli iz bolnice. Naznun je polahko koračala kraj Amineh dajući joj osmijeh ohrabrenja, iako je ona bila mlađa dvije godine od nje. Abdu i Talal su se nalazili sa njezine lijeve strane zbijajući šale kako bi joj izmamili osmijeh na lice. To im je na neki način i uspijevalo. Amineh je nakon nekoliko trenutaka se smijala jako glasno, da je u potpunosti zaboravila na svoju ranu. Uživala je u društvu svojih prijatelja iako ih poznaje tek nekoliko dana.

„Amineh, da li te još uvijek boli?", zabrinuto je upitao Talal upućujući joj ozbiljan pogled.

„Ma ne, već je prošlo", rekla mu je dok joj je osmijeh igrao na usnama.

„Sigurno?", upitao je Abdu.

„Da, nije ništa strašno", odgovorila je.

„Ako ti nešto zatreba, samo mi reci", začuo se piskutavi glas Naznun.

„U redu, dobro sam. Ne trebate toliko brinuti o meni", rekla je Amineh pomalo frustirana od njihovih stalnih pitanja.

***

Sljedeći dan Amineh je otišla kod Naznun. Nisu željele se igrati vani jer je Amineh još uvijek bila uzrujana i pomalo prestrašena. U park su često dolazili psi sa svojim vlasnicima i bojali su se kako bi to moglo utjecati na Amineh.

Naznun je živjela nekolicinu ulica dalje od parka. Njezin stan se nalazio na drugom spratu zgrade obojene u žarko crvenu boju. Amineh je kratko pozvonila na vrata drvene građe očekujući škljocanje brave. Ubrzo su se vrata otvorila i iza njih se pojavila pristojna gospođa srednjih godina. Plava kosa je bila uredno podignuta u čvrsti rep, dok je na sebi nosila pregaču. Bilo je jasno da je u toku pripremanja nekog jela ili slastice. Veselo je pozdravila Amineh te je uputila prema sobi u kojoj se nalazila Naznun.

Na samom ulasku Amineh je ostala očarana. Ispustila je maleni uzdah dok je pogledom prelazila preko prostorije. Zidovi su bili obojeni u nježnu rozu boju koja je unosila svježinu u samu sobu. Na sredini se nalazio krevet ljubičasto-crne boje koji je izgledao kao da pripada nekome starijem, a ne djevojčici od nešto manje od pet godina. Kraj velikih prozora je bio drveni pisaći stol sa velikim brojem papira, olovki i bojica na njemu. Veći broj papira je bio ispunjen raznoraznim crtežima i šarama. Prozore su prekrivale ljubičaste zavjese smanjujući prodor sunčevih zraka u prostoriju. Sa plafona je visio mali ljubičasti luster. Nije bio velik, jedva se primjećivao, ali savršeno se uklapao u ovu sobu. Prvi prvim koracima je osjetila blago peckanje hladnog parketa na svojim stopalima, ali nakon trećeg koraka nalazila se na mekanom tepihu koji je bio prekriven raznim oblicima roze i ljubičaste boje. Amineh se nije mogla prestati čuditi ovom malom carstvu koje je bilo zaista predivno. Boje su se stapale i činile jednu predivnu cjelinu.

„Naznun, tvoja soba je predivna!", sa oduševljenjem je viknula Amineh.

„Ah, pa hvala ti", rekla je Naznun dok je slegnula ramenima.

Sjele su na pod te se počele igrati sa lutkama. Bilo im je veoma zanimljivo. Nakon nekog vremena pozvala ih je Aubrey, Naznun'ina mama, te su veselo odskakutale do kuhinje. Na stolu su ih dočekali ukusni kolači i sok od naranče. Veselo su uskliknule i bacile se na jelo. Pristojno su jele smijući se sa uzdasima oduševljenja.

Nakon slatkih kolača i veselog razgovora, bilo je vrijeme da Naznun nahrani svoga hrčka. Otišle su do velikog kaveza te ugledale malu pufnastu životinju. Izgledao je poput malene loptice.

„Kako je samo sladak!", uskliknula je Amineh.

-Da, jesam- čula je glas u glavi.

-Ma sigurno mi se pričinjava- pomislila je i protresla glavom kako bi odbacila te misli.

-Ne, Amineh, ne čini ti se. Ti možeš komunicirati sa životinjama.-

-Heh, novi nastavak. Pokušala sam da ga stavim što prije. Nadam se da vam se sviđa. Preporučite prijateljima da čitaju ako vam se sviđa. Znate svi kako je krenuti od nule. Nastavak je posvećen  jer je prva pročitala i komentarisala. Hvala ti! Vote and comment?

Hugs ^.^

-Amila-