Sati

Septembar će skoro

Povratak u Štajersku donosi 16 stepeni i osvježavajući efekt u odnosu na Balkan. Ne znam do čega je, možda do planina, ali bez dugih rukava se ne može. Ledenjak će se uskoro početi spuštati, tako kažu. Kava će mi biti toplija, radijatori također. Na poslu me dočekao smijeh olakšanja na način "evo ti tvoji pacijenti nazad, je*ali te oni". Na usnama se širi zadovoljni osmijeh kada kolegica govori da su svi u redu i da nikome ništa posebno nije nedostajalo ili se desilo. Kolega puši, na vjetru se mislim o tome da li da uzmem i zapalim cigaretu, ipak se suzdržavam. Porok kojeg sam odbio godinama unazad sada se javlja kao đavo, ali se borim. Imam još uvijek snage. Spremam se za predavanje, Yalom, Frankl i Jung će biti u fokusu, kolege medicinari neka oproste na ono malo filozofije na njemačkom jeziku, još se učim. Dani će postati kraći i pretvorit će se u borbe dijagnoza, depresija će biti kraljica jer stiže jesen. Moja sreća bit će prezir ili paradoks, tako je uvijek kada dođem na odjel i radujem se kiši. Uz žuto lišće mislim o smrti kao konceptu, u meni šušti misao o nepokretnosti duha. Počet ću češće pisati pjesme, inspiracija mi navire i na grlo, krajnike, čekaju da budu negdje rečeni svi stihovi ili rečenice, ne znam ni šta je više poezija. Drvo uz rijeku, uz moju kuću, već je žuto. Moram čistiti lišće i ništa mi više nije teško. Ja venem s dolaskom proljeća, septembar ću zagrliti dušom i otvoriti mu se.