Sati

Sonja je odlučila da živi

Prepoznati sebe u sebi nije nimalo lako, znate? Evo, ja ovu cigaretu ne bih ni taknula kada bih sebe poznavala. Ona je čisti znak mržnje prema sebi, jer pobogu, zašto bih inače pušila? Bitna stvar je da sam to naučila. Ne postoji vanjsko priznanje koje mi može donijeti sreću, a koje bi bilo toliko važno koliko unutarnje. Šteta jer se nećemo družiti duže, ali ćemo se svakako vidjeti opet. Moj bol postao je izvor moje snage i s nje pijem vodu. Danas ću ostaviti cigarete, eto da znaš. Znam da mi ne vjeruješ, ali polako. I psu ću reći da mi ne bude dosadan, a i partneru. Zaboravila sam na sebe, ja ne znam gdje je moj život bio. Nepravda. Točka. Zar sam mrzila sebe i kada bi drugi bili krivi? Moji u Italiji bi rekli da nisam normalna. Ja možda i nisam normalna, ali barem me ti prihvaćaš, počet ću i ja sebe prihvaćati. Uvijek sam bila svaka moja nesigurnost i najveći neprijatelj sebi. Sada ću živjeti. Neću sebi napraviti kućicu u Tirolu, ali ću piti kavu svako jutro i misliti na sebe, na ono što hoću, kako hoću i gdje hoću. U pravu si, život treba imati smisao i svoje ciljeve. Bez njih ni ja ne bih bila ja, bila bih izgubljena, ne bih svijetlila kao vila, zar ne? Ja samo želim sudbinu sretnog bića, počet ću od sebe. Drugome reći ne, sebe staviti na prvo mjesto. Moj perfekcionizam je posljedica odrastanja, on će ostati, ne zamjeri. Pokušat ću, ali tog gada ću se najteže riješiti. Sav ću ovaj razgovor, tj. monolog zapisati, pa ću ti poslati, da me možeš provjeriti za neku godinu. I čitaj Murakamija, i nerealno postaje realno.