Sati

Mokre njive

Nikada mi neće biti jasno zašto sam Bele njive u Novom Sadu zvao Mokre njive. I kada sam s domaćinom prvi put razgovarao - desilo se, kada sam odlazio - desilo se. Kao da mi ništa drugo u glavi nije bilo. Lijepa malena uličica pretvara se u nešto urbano, uz stare fasade niču nove, moderne zgrade i nestaje šarm austrougarske gradnje po kojoj je Novi Sad znatno prepoznatljiviji u odnosu na druge gradove Srbije. Dva malena djeteta gledala su unošenje kofera, ali i iznošenje. Nesnosna vrućina sprječavala je izlaske u centar, koji i nije bilo toliko daleko. Mokre njive su vjerojatno dio želje da padne kiša ili da barem malo bude svježije. Noć bi donosila ponekog prolaznika i komšiju iz susjedne zgrade koji je dvogledom gledao na ulicu. Prvi muški nadzor ulice koji sam vidio nakon dugo vremena. Bele njive su ostale spoj nespojivog, uspjeha i preživljavanja, borbe za svaki komad kruha i prolaska novog Mercedesa uskom ulicom. Niže prema centru nalaze se Dositejeva i Cvijićeva, koje su mi posebno drage, ali ništa mnogo drugačije od mokrih, bijelih njiva. Novi Sad u glavi zadužen je za ponuđene odgovore, ima vremena da se spremim prije ponovnog dolaska. Generalno su ga i pacijenti lijepo opisali, svaki detalj sam upio. A Bele njive nisu bile dio plana, ali su tiho to postale, kao što tiho čame i šute u predgrađu. I dobro podnose nova imena.