Saga o borbi tame i svijetla

Početak

Nije bilo ni gladi, ni žeđi, ni očaja, ni tuge, ni svijetla, ni tame, sreće ili bilo čega što današnji svijet obliva, samo ništavilo koje se vrti u krug beskonačno.

Jedino prisustvo jednog nadmoćnog božjeg bića bez oblika, vremena ili početka odjekivalo je ništavilom...
To biće se zvaše Primultiplicar, vrhovno stvorenje koje je postojalo prije nastajanja svega ostalog.
On bijaše usamljen, i odlučio je svojim mudrim i vještim stvaralačkim umom stvoriti od svog bića kopije sebe.

Odluči on prepoloviti sebe kao jabuku, razoriti svoje vječno postojanje da se podjeli na dvije jednake polutke, dva jednaka bića.
Prepolovio je svoje biće u dva jednaka dijela, i od toga nastaše dva boga koja su jednake snage, i bijaše jaki zajedno kao Vrhovni koji ih je oblikovao .
Jedan od njih primi mudrost i želju za većim znanjem, dok drugi dobi stvaralačku moć koja ima sposobnost da mijenja tvari i duhovnu prisutnost.
Bili su različiti kao noć i dan, i dali su sebi imena po tome, to jest po njima je ciklus noćne tame i jutarnjeg sunca dobio ime.

I tako, noć i dan, tama i svjetlo, dobiše svoje božanske predstavnike.

Noxis, otjelovljenje tame bijaše stvaralačka ruka koja žudi za stvaranjem i vladanjem, otrgnuta i oblikovana od Primultiplicar-a, a Diesarius dobi snagu svijetla i neograničenu mudrost, jer um koji ga je stvorio i osobine njegove njemu podario bijaše pun svijetlih i bistrih ideja.

I tako poče, vječna borba između tame i svijetla, vječni vrtlog, zmija koja sama sebi guta rep, svjetlo koje kada svijetli jače stvara jače, duže i tamnije sjenke oko sebe, na praznom i bijelom slikarskom platnu nacrtan je krug, koji će do kraja vremena biti zatvoren i nikada izmijenjen.

Dvojica braće, rođeni na isti dan, sada vladaju prostrtim ništavilom, svuda je tama kao crno ćebe koje upija svu svjetlost. Nema zvukova ni zbivanja, ali to se ubrzo promjeni. Diesarius odluči iz sebe izvući komad duše rukom, kao kad dijete uzme malo friškog snijega. Taj komad duše, svijetao i topao, držao je u šaci, te ga je raspršio ispred sebe svojom božanskom silom.. 

Mali komadići njegove duše brzinom kojom su bačeni su uspjeli prijeći iz duhovnog oblika u fizički. Bile su to male tople kapljice male kuglice koje su bile savršenog oblika kako god da su bačene ili postavljene jer su se urušavale u same sebe svojom nevjerojatnom masom.

Svjetlost kuglica bila je nevjerojatno jaka, a to je neopisivo smetalo Noxisu, drugoj polovini. Vrištao je i skičao, "KAKO MOŽE TOLIKO DA PEČE! TVOJA DUŠA, KAKO IMA TAKO KRUT I BOLAN OBLIK, NE IZGLEDA KAO DA JE VIŠE U DUHOVNOJ RAVNI." Zarežao je svojim dubokim, kaotičnim glasom dok je raspršivao male sjajne svjetleće kapljice po novonastalom Kosmosu.
Nakon tog čina, odahnuo je s olakšanjem, ali pred njegovim očima, nešto se događalo. Kapljice Diesariusove duše počele su se razvijati i mijenjati boju iz jarko svjetleće bijele, gubeći sjaj i prelazeći u plavu. Na kraju su pukle i raspršile se, nestajući iz vida.
Noxis se dublje usredotočio na ono što se događa oko njega. Primijetio je da su se nakon nekoliko trenutaka te male, raspršene kapljice ponovno okupile. Ovog puta, nisu bile svjetlo, već manje savršeni oblici, okrugli i puni vode. Bila je to planeta.

Noxis je tiho promatrao, fasciniran promjenom. "Svjetlost se prilagodila... Stvorila je nešto novo," pomislio je, dok je nova planeta plutala u praznini...
Na toj planeti bijaše vode, nastala je od Diesariusove duše. Bila je savršeno mjesto za razvijanje. Kada je Noxis vidio da njegov brat stvara tako prelijepe stvari, bio je ljubomoran. On je bio zadužen za stvaranje. ON je trebao biti onaj koji izmišlja i vlada novim stvarima.
Noxis je osjećao kako ga izjedaju ljubomora i bijes. Svaki put kad bi pogledao Diesariusa, srce mu je gorjelo od sramote i zavisti.
Prošlo je mnogo vremena. Diesarius se brinuo o svojoj planeti, dok je Noxis samo gledao iz daljine, izjedan ljubomorom. Kada je gledao svoju polovinu, koju je smatrao inferiornom, kako napreduje više od njega, osjećao je neopisivu sramotu.
Tada je rođen prvi grijeh. Noxis stvori dug, oštar bodež svojim stvaralačkim moćima. Priđe svome bratu i raspori njegovo duhovno biće. Diesarius je plutao po svemiru u dva dijela. Svjetlost u njegovim očima se ugasila, jednostavno isparila. Ruke su mu bile u položaju u kojem je bio trenutak prije smrti. Bio je to položaj sličan majci koja brine o svom djetetu. Diesarius je brinuo o svojoj planeti, na kojoj je izgleda razvio život i pratio svaki mali detalj i razvoj života. Noxis je to mrzio. Prezirao je napredak svog brata i potegao je svoj bodež za drugi zamah, kad odjednom...