Sati

Definiranost i subjektivnost početkom godine

Iako sam želio početi godinu dobrim snom, imam osjećaj da me san još uvijek vara i da to u skorije vrijeme neće biti moguće. Ne znam zove li se to disciplina ili stvar navike, možda je i lijenost; imam osjećaj da mi se često ne zna ni što ni kako. Definiranost misli je prvo na što ću morati obratiti pažnju, rekao bih da mi to već ide i da me služi, primijetim po tome što ne zaboravljam važne stvari i datume, ali i način na koji se izražavam. Naime, primijetio sam da ponekad gubim riječ maternjeg otkad češće koristim njemački i češki; čini mi se da se i maternji jezik na taj način nakratko može interpretirati kao strani. Pamtim kako sam se rugao dijasporcima misleći da se prave ludi i zaboravni kako bi pokazali superiornost u stranom jeziku, no i tu sam se prevario i to osjećam sada, na vlastitoj koži, čim dođem u svoj grad. Imam osjećaj da me godišnji nije razočarao, za posao sam spreman i osjećam se odmorno. Ne znam je li do novog početka u ovoj godini, no motivacije ne nedostaje. Ponavljam sebi definiranost i disciplinu kao pojmove koji me trebaju voditi dalje. Time želim skrenuti misli koje rade 300 na sat i kombinacija umjetnosti i posla trebala bi biti dobra kombinacija. Na poslu želim opet doživjeti sebe, osjetiti sebe kao čovjeka, pogotovo jer zadovoljstvo poslom nije splasnulo. Možda se sve nekako treba modificirati i pogledati može li biti bolje. Klijenti me ne umaraju, čak ni nadređeni, imam osjećaj da me samo umaraju moje misli. Primijetio sam da često živim prošlost kroz pjesme, način na koji pišem ili hodam trotoarima i nije mi jasno u potpunosti zbog čega je tako. Možda ljudi jednim dijelom i ostaju u prošlosti kao u nekoj vrsti iluzije, utjehe ili Bog će ga znati čega. Na kraju krajeva, i prošlost ima svoju funkciju i mislim se kakva li je kod mene. Pitam se koliko je opasno ili poželjno živjeti san naspram jave i ima li čovjek ikakve vajde ili koristi od toga. Možda se čovjek u svemu tome ništa i ne pita, to može biti njegov vlastiti modus operandi protiv kojeg ne može, kojem se mora pokloniti i prikloniti. U tom slučaju čovjek je, samim tim i ja, nemoćan.

S A. sam komentirao Kunderu i utvrdili smo kako su njegovi likovi uglavnom nesretni i često neispunjeni. Pročitao sam njegove romane do Nepodnošljive, ovih dana ću se posvetiti i njoj, jer mi slijedi period fizičke samoće koju izbjegavam čestim čitanjem i povlačenjem od svijeta u dnevni boravak. Činjenica je da i minusi napolju doprinose tome. Elem, Kunderu i Kovača sam joj također spominjao u smislu povlačenja paralela i koliko Kundera provocira svijet na otvoren način, kao i Kovač, ali i dalje na jedan profinjen način. Na prvu pomisao ne znam kako bih to objasnio osim time da Kundera u dozi realnosti ne ogoli lik do kosti kao što to radi Kovač. Drugi je par opanaka zašto mi se ne sviđa ta ogoljenost do kosti, možda negdje pronalazim i sebe. Književnost mnogo utječe na mene, u posljednje vrijeme više sam okrenut prozi nego poeziji, što opet može biti ili preferencija ili strah od poezije i snažnih osjećanja koja u njoj pronalazim ili koja kontroliram pisanjem. Bilo kako bilo, u oba slučaja se može savršeno uživati. Kroz Kunderu shvaćam kompliciranost života u njegovoj jednostavnosti kroz sve likove koje opisuje. Oni su, kako reče A., duboko nesretni i to je činjenica. Njihova tragičnost i komedija ogledaju se u seksualnosti, uvjerenjima i postupcima.
Dodao bih da su uz sve to i nedorečeni, Kunderi je svaki kraj ujedno i novi početak.

Na isti način doživljavam i ja početak ove godine, zato se poistovjećujem s njegovim glavnim i sporednim likovima koji su i smiješni i tragični, istovremeno prosti i složeni. Ako bih se barem malo maknuo od njihove sudbine, bila bi ovo uspješna godina i sve što će doći uz nju.