marry me | h.s.

7

usputni?☺

''Kasnim.'' Moja najbolja prijateljica mi se smije i prstima mi popravlja zalutale pramenove kose.

''Isplati mu se čekati. Pa vidi se.'' Kaže rukom prema ogledalu, a ja kimam. Krasna sam i moram to priznati.

''Imam najbolju vizažisticu. Loren, što ti uopće radiš u dentalnoj ordinaciji?'' no od nje dobijem samo mahanje ramenima i zalutali pogled. Obje znamo da je ovo njena ljubav. Pa vidi, od mene je napravila ljepoticu u samo čas vremena.

''Pričat ćemo već, ajde sada, kasniš dušo.'' Poljubi me u obraz i gurne mi crnu torbicu u ruke. Kao da mi je ona pratilja otvara vrata od stana, a čim otiđem zaključava se unutra i vjerujem da će ovdje provesti noć.

'da dođem po tebe?' poruka se nađe na ekranu mog mobitela te lagano potrčim prema izlazu svoje zgrade.

''Ne treba, tu sam.'' Smijem se Harryu koji je krenuo prema mojoj zgradi. ''Oprosti što kasnim.''

''Oprošteno ti je.'' Kaže, promatrajući me. Iskreno, ne skida pogled sa mene. Prvo sa mojeg lica, a zatim promatra haljinu i mrmlja nešto za sebe.

''Odijelo, zgodan si, moram priznati.'' Smijem se i dalje. Stišćem svoju torbicu od nervoze. Ovu večer smo obučeni elegantno i neki vrag u meni mi neda mira. Iskre nervoze čuče u meni i samo čekam da me odvede na neko mjesto. Zar nije prošli puta bilo i dovoljno za osobu koju ne poznaje?

''Dođi.'' Đentlmenski mi otvara vrata svog auta.

''I gdje idemo?'' Ne izdržim ne pitati ga, no on mi se samo nasmiješi. Upali auto, te grijanje i prostorom se ispuni toplina.

''Iznenađenje.''

''Ponovno?'' Klimne glavom.

''Uh okej.'' Promrmljam slegnuvši ramenima i potpuno se naslonim na sic.

''Ne ljuti se, vidjet ćeš ubrzo.'' Nasmije mi se, te ne odolim uzvratiti mu. kako bih se ljutila na njega?

''Ne ljutim se, Harry.''

''I bolje ti je, Odette.'' Nakratko me pogleda, a onda ponovno pogled prebaci na cestu, dok je moj pogled na crtama njegovog lica. Kriste, dečko pored mene je tako predivan.

Tisuću svjetalca oko mene je uključeno i moje ruke su se našle na mome licu. K' vragu, ovaj dečko nije normalan. I dalje ništa ne priča, između tisuću ljudi pronalazi mjesto za parking, a zatim onako đentlmenski meni otvara vrata.

''Dođi.'' Uhvati moju ruku, onu na kojoj se nalazi dijamantni prsten te me vodi. Kamere bljeskaju i samo ga želim zagrliti u ovom trenutku. Stišćem mu ruku, onako čvrsto. Zar svako iznenađenje vodi onome većem? Čemu bih se trebala nadati sljedeće?

''Hvala ti.'' Mumljam stišćući mu ruku još jače. Pripadam li ja tu gdje sam sada? U daljini se čuje još uzvika, a on me povuče ispred sebe.

''Penji se.'' Šapće mi na uho i gura me na crveni tepih. Zar je on ozbiljan?

"Harry..." Krenem nešto reći, no njegov šapat me prekine.

"Shh, kasnije ćemo pričati." Povuče me za ruku te pogledam u pod skrivajući pogled od mnogobrojnih bliceva. Pitam se zašto su se svi okomili na nas dvoje kada je ondje još mnogo ljudi.

"Gospodine Styles, jeste li već počeli raditi sa svojim ocem? Ili nastavljate sa fakultetom?" Mali milijun sličnih pitanja koje svi razumiju, samo meni ništa nije jasno. Uslikaju nas još nekoliko puta, prije no što uđemo u kino te se staklena vrata zatvore.

"Koji je vrag bio ono vani?" Upitam Harrya okrečući se prema njemu.

"Htio sam ti ranije reći, no vidiš, ono ondje je moj otac." okrenem se prema starijem gospodinu koji sa blagim osmijehom korača prema nama, a onda stane i pruži Harryu ruku.