Ain't no sunshine when she's gone[Fanfiction about Neymar Jr]

Part 18- 4ever

Već 5 dana nisam se čula s Neymarom. Zvala sam ga, slala poruke, opet ga zvala, ništa. Mama kaže da mu samo treba vremena. U toj sam izjavi našla utjehu. Valjda. Dani mi je slao stalno poruke, ali osjećala sam se kao da bih još više izdala Neymara time. Šetala sam Khlòe parkom, a Dani je počeo slati pet, šest poruka u minuti. Ugh, moram mu samo objasnit da me malo ostavi na miru. Kad sam ukucala brojne šifre i zaporke, dočekale su me ove poruke:
"ROCÌO KOJI JE KURAC ONOM TVOM DEČKU?! " glasila je prva. WTF?!
"NEZNAM KAKO UOPĆE ZNA TKO SAM JA I KAKO IZGLEDAM!" , ovo me još više šokiralo. Ček, Neymar je pričao s Danijem? I kako Ney zna kako Dani izgleda?
"GLEDAO JE U MOBITEL I PITAO ME JESAM LI JA DANI" napeto sam čitala.
"A ONDA MI SE IZNENADA PRIBLIŽIO" što mrzim kad ostatak ostave za drugu poruku. Zar im je toliko teško sve stavit u jednu?
"LIK MI JE ZABIO ŠAKU U LICE I VIKNUO: NITKO NE ŽVALI MOJU CURU. NISAM ČAK NI STIGAO REAGIRATI OD ŠOKA.", iznemada osjetim neku toplinu oko srca. Jesam li kučka što me ovo čini sretnom? Nasmješila sam se. Ovo mi je uveliko popravilo dan. Još me naziva curom i išao me braniti. Zahihotala sam od pomisli kako je to izgledalo. Dani je puno viši, ali to nije spriječilo Neymara. Kad bih ja bila Pepeljuga, on bi bio moj princ Charming, kad bih bila ljepotica, on bi bio moja zvjer, a kad bih bila Fiona on bi bio moj Shrek. Ovo mi je dalo vjetar u leđa. Ovo mi je bio znak.
* * *
Duboko sam udahnula, prošaputala molim te Bože te zazvonila na velika drvena vrata. Dlanovi su mi bili znojni i cijela sam podrhtavala. Nervozno sam tupkala starkama od pod. Čekala sam i čekala, no ništa. Nitko nije otključavao. Ali realno, što sam mogla očekivati. A onda, začula sam glasno disanje s druge strane vrata. To je bio on. Pomislila sam da će tad otvoriti, ali on je samo stajao. Naslonila sam glavu na vrata i sklopila oči.
-Znam da si tu. Prepoznajem te, na samo jedan uzdah. Znam da je ovo možda uzaludno. Znam da je ovo možda kraj. Ovaj, samo sam ti htjela zahvaliti. Nasmijavao si me i kad cijeli svijet nije uspio o tome. Ovih nekoliko mjeseci zbilja su bili posebni, jedinstveni. Plakala sam zbog tebe kao zbog nikog nikad prije. I plakat ću i dalje. Sjećaš se onu večer, onaj vikend kod tebe, kad sam se naljutila jer si mi htio kupiti haljinu? Samo ne želim da pomisliš da želim Neymara Jr, jedanaesticu u Barci, elitu, milijunaša. Oduvjek sam htjela i zauvijek ću željeti Neya, budalu koja me nasmijava i tješi, tipa s kojim mogu gledati isti nastavak X-mena dvadeset puta za redom, tipa s kojim sam 110% prirodna, tipa kojeg kad svaki put vidim osjetim leptiriće u trbuhu, iznova. Nikad nisam htjela ništa od ovoga. Očito nemožeš planirati u životu. Ono s Danijem bilo mi je beznačajno. Sramim se toga, neznaš ni sam koliko. Nisam taj tip cure. Znam za udarac. To je bilo slatko. Nisam likuša od romantičnih sranja, ali hvala ti jer si me barem na kratko učinio da se osjećam posebno. Dan u kojem ne čujem tvoj glas i tvoj degenerični smijeh, jednostavno nije dobar. Iako ti nikad nisam rekla, volim te. Volim te od prve sekunde kad si mi prišao u parku, i voljet ću te još dugo, dugo. Možda i zauvijek.- mucala sam i zasuzile su mi se oči. Još jednom sam udahnula i okrenula se na peti. Napravila sam jedan korak, a onda sam začula zvuk odključavanja vrata. Zastala sam a srce mi je preskočilo odkucaj. Pogledala sam ga. Bio je cio uplakan, natečen. Lagano sam mu prišla, a on me snažno zagrlio, ali ne jaće nego ja njega.
-Mala, daleko smo još od kraja. Te amo.-

Tntntn još najbolje da će ostati posvađani. Evo malo i osjećaja. Nadam se da vam se sviđa xoxo