Secret's and scar's

Anđeli, oni, posvuda su.

Ležala je u krevetu zureći u drveni strop. Spavala je pola sata a onda se probudila mokra od znoja gušeći se.
Sanjala je snijeg, sve je bilo bijelo, a onda je ušla u nekakav vrt. Bio je pun skulptura anđela. Bili su isklesani od leda. Prelijepa lica plakala su. Njihove prozirne oči gledale u je s mržnjom, a onda je ugledala malenu skulpturu,dječak.
Kosa mu je u valovima okruživala lice.
Emanuel. Usta su mu bila lagano otvorena i iz njih je izašao uzdah.
Ali ona je čula tri riječi.
Ti si kriva...

Riječi su joj odzvanjale u ušima dok je ustajala iz kreveta.
Otišla je u kupaonicu i umila se.
Podigla je pogled i zagledala se u svoj odraz. Nije ga željela vidjeti.
Vratila se u sobu i skinula sa zida veliko ogledalo koje se nalazilo tamo. Dok se pokretala s njime učinilo joj se da je ugledala nekoga na krevetu ali kad se okrenula nije bilo nikoga. Položila je ogledalo ispod kreveta i otišla raspakirati torbu koju nije stigla prije.
Jednom kad je završila sjela je na prozorsku dasku i promatrala šumu na koju je imala pogled. Bilo je mirno, a onda je ugledala mladića. Koracao je među stablima i jedini tragovi koje je ostavljao bili su otisci njegovih čizmi u snijegu. Nije napravio ni najmanji šum. Osluskivala je kroz polu otvoren prozor, ali ništa. Podsjećao ju je na grabežljivaca koji vreba svoj plijen. Crni na koju je nosio stapala se s njegovom kosom. Lice mu nije vidjela. Divila mu se neko vrijeme a onda se okrenuo. Vidio ju je.
Nije skrenula pogled, zašto bi, ona je bila u svojoj sobi, on je bio taj koji je kršio pravila.
Promatrali su se neko vrijeme