Preko vode

Zlatna obala

Bilo je već gotovo podne, a ona je još bila u krevetu. Kroz zastore je mogla vidjeti da je sunce opet jako, kao i uvijek, ovdje, na Zlatnoj obali. I u njezinoj sobi sve se presijavalo u zlatnim tonovima, pogotovo novi-stari stolić koji je slučajno našla odbačen na susjedovoj verandi i dobila ga na poklon, iako je bila spremna platiti za njega. Okrugli željezni stolić s tri noge u obliku srca. Dobro ga je očistila i onda obojala u svijetlo žutu boju. Vjerojatno bi bilo pošteno takav stolić obojati u bijelo ili možda u zeleno, ali ona je u trenu inspiracije dobila želju za nečin žutim. Nakon svega, stolić se svidio i Davidu, iako je u početku bio protiv toga da ga uopće donese u kuću, a kamoli da ga stavi u spavaću sobu. Ona ima problem s razbacivanjem stvari i uvijek joj dobro dođu neki stolići, stolice, police, ormari za odlaganje svega i svačega... A kad je u lošem mentalnom stanju, nered je još veći, stvari su posvuda. Kontrolira se i skuplja jer zna da David ne voli nered, a zna i da se bolje osjeća kad skuplja, sklanja i posprema. Sve je dobro dok joj to ne postane opsesija – i razbacivanje, kao i sklanjanje. A u zadnje vrijeme stvari nisu išle najbolje i nered je opet poharao i njezin um i prebivalište. David je imao razumijevanja, a ni njemu nije lako.

Trebalo joj je zraka jer je cijelu noć provela u zatvorenome. Ne voli spavati s otvorenim prozorima kad Davida nema, a on je zadnje dvije noći bio u Brisbaneu jer mu je otac u bolnici. Više se ne boji živjeti u kući u australijskom predgrađu, ali je uvijek oprezna. Čak iako imaju rešetke na prozorima koji gledaju na ulicu. David nije htio rešetke, on je odrastao ovdje i potpuno je uvjeren da se tu nikada ništa ne može dogoditi. Dapače, da rešetke na prozorima mogu biti opasne ako izbije požar. Koliko je samo puta čula to njegovo upozorenje o požaru, jer je požar nešto čega se Australijnci boje više od ičega. Ali ona ima neke druge strahove.

Najveći strah joj je da nikada neće moći imati djecu. Već se godinama grize zato jer ranije nije mislila o tome. Ali nije kriva, nije našla pravog muškarca. Ne može se više mučiti s tim mislima, jer u životu stvari ne idu baš uvijek onako kako bismo htjeli. Već dvije godine ona i David rade na tome, mučno joj je svaki put kad se približi klinici za oplodnju. Zna da bi trebala biti pozitivna, ali kad stvari krenu loše, um je na beztežinskom putovanju u tamnu crnu rupu iz koje se teško izvlači. Zove u pomoć, a nitko je ne čuje. Zadnju godinu je napustila posao koji joj je bio stresan da bi se posvetila svom privatnom životu, sebi, mužu i njihovoj želji da imaju dijete. Žive na lijepom mjestu, prekrasna oceanska plaža im je gotovo pred pragom, deset minuta hoda od kuće. Više nije usamljena u Australiji jer je našla prekrasnog i brižnog muža koji je pazi i mazi. Trebala bi biti sretna. Ali čovjek može biti sretan samo kad su mu želje ostvarene ili kad nema neostvarenih želja. A ona ima preveliku želju. A možda i više njih, ali je o mnogim drugima prestala razmišljati.

Opet je bilo vruće i sparno. Nikako se nije mogla naviknuti na sparinu u Queenslandu. Australijska ljeta su joj bila puno lakša u Melburneu, gdje je klima nekad podsjećala na njezinu Dalmaciju. Ali u Queenslandu je drugačije. Ustala se samo da bi se sporo odvukla do kupaone, umila i oprala zube i onda je uzela hladni sok iz frižidera i vratila se u krevet. Na noćnom stoliću uvijek drži nekoliko knjiga za čitanje. Malo kriminalnog romana za opuštanje, malo stručnih stvari da ostane u tijeku, i malo pozitivnog štiva u obliku knjiga za samo-pomoć. Najviše ima tih knjiga koje uporno govore da treba vizualizirati, zamišljati da se ono što želiš dogodi već sada, pozitivno misliti, bla bla. Ok, neka bude. Svaki put kada pročita te stvari, koje je do sada pročitala već milijun put, ipak poslušno zaklopi oči i zamisli... Ona s djetetom, David s djetetom, doji bebu, pjeva djetetu, igra se s djetetom, David ga uči plivati...

Snažan zvuk mobitela je trgne iz duboke vizualizacije. Nije baš oduševljena. Nedjeljom je malo tko zove ujutro. David bi joj poslao poruku a nazvao samo ako bi nešto bilo jako važno. Ok, nije baš više bilo jutro, ali to je zlatna dolina, odnosno, obala, tu ljudi vole sporiji ritam, lješkarenje... i još nepoznati broj... Nije bila sigurna da li da se uopće javi, nepoznati brojevi ne traže posebnu pažnju, ali ipak, možda je David zove s nekog drugog broja...