Priča u D-molu

Sjedila je pored telefona, sklupčana na stolici, nadajući se da će ju ubrzo nazvati. Obećao je da hoće, obećao je da će joj sve objasniti. No to je bilo jučer popodne i sada je već puna dvadeset i četiri sata čekala da ispuni to obećanje. Je li pretjerala? Je li radila toliku paniku bez razloga? Možda, ali zašto se osjećala tako jadno? Nije čak bila ljuta na njega, samo je htjela znati zašto ju je odjednom počeo izbjegavati. U čemu je bio problem? Zašto ne želi razgovarati s njom? Zašto, Stephen? Što se događa? Željela je znati. Uvijek joj je sve govorio, zašto se sada udaljio?

Začula je poznati zvuk klizanja kotača po parketu i Lyla podigne pogled. Njezin otac joj se polako približi, upravljajući samostalno kolicima u kojima je sjedio zadnje četiri godine.

- Još uvijek ništa?- upita ju on zabrinuto. Odmahnula je glavom i uzdahnula.

- Siguran sam da ima jako dobro objašnjenje.- reče on pokušavši ju utješiti. Nije odgovorila.

- Večeras ima nastup, je li tako?- upita ju. – Dakle, vidjet ćete se poslije toga, ne može ti pobjeći.-

Lyla slegne ramenima pa ustane. – Idem provjeriti je li sve spremno.-

Nekoliko sati kasnije, Lyla je užurbano hodala između stolova, držeći pladanj s hrpom praznih čaša i šalica. Stigla je do šanka i odmah počela pripremati sljedeće narudžbe. Još su dvije konobarice radile zajedno s njom, ali svaki stol u lokalu je bio zauzet i dobro bi im došla pomoć. Kada bi barem mogla sjesti i odmoriti, samo na dvije minute tako da može napuniti baterije za ostatak večeri. No nije si mogla to priuštiti.

Glazba je odjednom zamrla i na pet minuta se moglo čuti samo glasno mrmljanje popraćeno povremenim izljevima smijeha. Lyla je znala što slijedi. U utrobi joj je stajao teški kamen zbog kojeg se morala prisiliti na osmijeh dok je posluživala. Krajičkom oka vidjela je kako se Stephen popeo na pozornicu držeći svoju gitaru u ruci. Namjestio je mikrofon, nasmiješio se pa uputio kratak pozdrav publici. Zatim je pognuo glavu, izbrisao osmjeh s lica, spustio prste na žice i odsvirao jedan jedini akord. Zvučalo je poput tihog jecaja koji se nastavljao negdje u dubini gitare. A onda tišina.

Stephen se približi mikrofonu. – Ovaj nastup...- započeo je pa se odmaknuo i pročistio grlo. – Ovaj nastup posvećujem svojoj djevojci...-

Lyla zastane i okrene glavu prema pozornici. Pogledi im se sretoše. Stephen otvori usta, ali ih potom odmah zatvori. Što joj pokušava reći?

Iz drugog pokušaja, on se približi mikrofonu i reče: - Samo slušaj.-

Započeo je svirati laganu baladu toliko sjetnih tonova da je Lyla morala dati sve od sebe kako se ne bi rasplakala pred barem stotinu ljudi. Stajala je i slušala kako joj je rekao, srca ustreptala od silnih emocija, ne obazirući se na svijet oko sebe. Kada je Stephen počeo pjevati glas mu je podrhtavao, prelazeći preko riječi koje su dolazile ravno iz njegovog srca, koje su joj govorile sve ono što on nije mogao izreći bez oslonca svoje gitare. Slušajući taj sjetan zvuk, Lyla sklopi oči i vrati se tri godine u prošlost, u ono vrijeme kada je sve započelo, kada je on pronašao put u njezin život.

* * *

- Nosi tu svoju gitaru prije nego što ti ju nisam razbio i briši odavde!-

- Ali na popisu sam, kunem se...-

- Tvoje ime nikad neće bit' na tom popisu! 'Ajmo, crta! I ne približavaj se više ovim vratima, jesi me čuo, mali? A? Jesi me čuo?-

Oprezno se približavala povišenom glasu zaštitara Keitha, spremna saznati zbog čega je odjednom nastalo takvo komešanje u prostorijama iza pozornice. Stigla je točno u trenutku kad je neki mladić na glavu poletio prema van, napravio duga tri koraka i u zadnji čas se zaustavio, nosa ni pola metra od tla. Polako se uspravio bijesno hvatajući zrak u pluća. Ulovila je djelić njegova lica obasjanog svjetlošću iz hodnika prije nego što je zaštitar svom snagom gurnuo vrata. Tres.