Nisam vjerovala svojim očima.
Oko mene se sve okretalo. Osjećala sam se umorno i nisam prepoznavala ništa oko sebe. Čudni šumovi dolazili su izdaleka, što je hranilo moj strah. Osjećao se i čudan miris. Čudan, a opet nekako poznat. Crnilo pred očima pojavljivalo se sve češće. Izgubila sam svijest.
Nikada nisam bila svađalica. Istina, suprotstavljala sam se svemu što je bilo loše po ljude koji to ne zaslužuju, ali zasigurno nisam bila od onih koji će učiniti sve da ostvare svoje sebične ciljeve. Pomagala sam koliko sam mogla i nikada se nisam osjećala loše zbog toga. Pomaganje me ispunjavalo, osvjetljavalo je svaki moj dan.
Sedamnaesti decembar trebao je biti tipičan dan, baš kao i svaki drugi. Zima, hladnoća, a opet nešto prelijepo u samom datumu, u samom decembru. Jutro, kao i svako drugo. Moja uobičajena rutina: umivanje, oblačenje, doručak, pješačenje - čak se i rimuje. Dan kao i svaki drugi.
Možda je ovaj dan obilježilo samo jutro: autobus je udario crnu mačku. Ili saznanje da je gradonačelnik poginuo. A možda čak i vijest da se sprema strašno nevrijeme. Sve su to bile slutnje, i žao mi je što to nisam shvatila ranije.
YOU ARE READING
Sedamnaesti decembar
HorrorKad je Elizabeta zakoračila u sasvim novi svijet, dočekao ju je prizor iz noćne more. Trupla muškaraca u raspadajućim stanjima i jezivi očnjaci koji čekaju svoj plijen. Situacija je potpuno bizarna, svi tragovi vode do čudovišta sa crvenim očima i u...
