Subotu smo odlučili provesti kao i obično. Iz zapadnog dijela Zagreba preko Črnomerca u centar. Ona je sjedila na trgu. Bili su to oni slavni stupovi prvih poljubaca, stupovi za čekanje tramvaja, stupovi za oproštaj od prijatelja koji je živio na suprotnoj strani grada. Ne znam gdje niti zašto sam pogledom zahvatio baš njezin osmijeh u subotnjoj gužvi. Bio je to lijep osmijeh. Smijala se, nije dobro vidjela, promatrala je digitalnu ploču na kojoj su ležale ispisane brojke,minute. Ti trenutci pripadali su filmskim scenarijima sve do trenutka kada je bio red na meni.
-"Priđi joj"- Derao se Toni preko telefona, Brko me je vukao za jaknu. Ja sam se pretvarao u digitalnu ploču. Pomislih, možda je već zauzeta,starija,Slovenka,Ruskinja, možda je kradljivica.... Prvi susret je prošao bez većeg uspjeha.Bio je to najbolji izbor uz odabir prijatelja, odabir tajna u posljednjih nekoliko godina,full contactom pobjediti kukavicu u sebi.Prvi put sam pogrešno čuo njezino prezime, drugi put sam joj saznao ime, treći put sam joj već krao osmijeh.
- "Bok, ja sam Ivana".- nasmijala se.
