His Hero (FWC)

"Ovaj momak je čudan."

"Ben, brate!" Luke je prošao pored mene i napravio neki tamo pozdrav s, očito, Benom.

Pogledala sam u čudu Lukea i ništa mi nije bilo jasno. Stajala sam ko kip s loptom u ruci. Nisam htjela buljiti, ali ovaj Ben je stvarno hotić. Prošao je rukom kroz tamno plavu kosu, a pričajući s Lukeom svako malo je pokazivao svoje lijepe bijele zube.

"West, ovo je.." Luke se okrenuo prema meni da ga predstavi ali ga je on prekinuo.

"East, drago mi je." rekao je i pružio ruku. Pogledala sam ga s podignutom obrvom, i napravila facu 'ha ha, jako smiješno'. Prekrižila sam ruke na prsima ne htjedući pružiti ruku.

"Oprosti, oprosti." smijući se podignuo je ruke u znak obrane. "Ime mi je Benjamin."

"Westline." rekla sam.

"Westline.. Čuo sam puno priča o tebi. Jesi li ti jedna od onih popularnijih u školi?" stavio je ruke u džep i upitno me gledao "Danas mi je tek prvi dan ovdje, a već znam gotovo sve o tebi. Ti si nešto poput školskog vuka samotnjaka, jel da?"

Nisam ništa odgovorila. Nije mi se dalo objašnjavati stvari ljudima koji to ne razumiju.

"Ja sam Shane. Drago mi je." pružio mi je ruku dečko do Bena, i nisam mogla ne uočiti crnu tetovažu na ruci. Krug, prošaran manjim krugovima i crticama..

Kada sam shvatila da već predugo buljim, na brzinu sam odzdravila i pustila ruku.

"Umm, Luke, ja ću krenuti kući lagano." okrenula sam se prema njemu i sramežljivo izustila.

"West, pa tek smo počeli s igrom.." Luke me iznenađeno pogledao.

"Ajmo dva na dva." predložio je Ben.

Nisam bila nešto oduševljena tom idejom, ali ostati ću samo da udovoljim Lukeu.

"No dobro. Ali kratko."

20 min kasnije

"Luzeri!" viknula sam Benu i Shaneu te se glasno nasmijala.

"Ma vidjet ćemo mi tko je luzer slijedećeg puta. Danas smo vam samo popustili." vezao je tenesice na drugom kraju igrališta i doviknuo mi.

"Tješi se!" odmahnula sam rukom, stavila kapuljaču na glavu i krenula doma.

"Wou, wou, ne tako brzo. Čekaj, i ja idem u onom smjeru." rekao je Ben, pozdravio se s dečkima i došao do mene.

Hodali smo u tišini. Pun mjesec je bacao svoju svjetlost na puteljak kojim smo šetali. Zvijezde su bile razbacane na svodu i jasno odavale sliku svemira. Ovaj jesenski zrak je stvarno godio.

"Onda, živiš ovdje negdje u blizini?" osjetila mu se doza nesigurnosti u glasu.

"Moglo bi se reći. Čim se izađe na cestu, odmah treća kuća zdesna."

Kimnuo je i nastavio gledati ispred ceste.

Upoznavanja i razgovori s novim i nepoznatim ljudima nije nešto što mi je bilo visoko na ljestvici stvari koje volim. Nije uopće bilo na toj ljestvici. Mrsko mi je to.
Nisam ni pojma imala što da kažem i koju temu da pokrenem.

"Kako tebi ide u školi? Što misliš dalje upisati?" čini se da on nije imao problema s manjkom ideja za razgovor.

"Umm, dobro. Nisam još potpuno sigurna što upisati." rekla sam gledajući pred sebe. "Ali mislim da će biti vojna akademija, ako uspijem, naravno."

"Čekaj." stao je i okrenuo me prema sebi. "Ti želiš upisati vojnu akademiju?"

"Da, znam da je totalno glupo.." okrenula sam očima "..i znam da sam djevojka, pa i nije baš najbolja opcija, ali.." ubrzano sam govorila, dok me nije prekinuo.

"Westline, to je odlično." gledao je u mene i smiješio se.

"Je li?" nakrivila sam glavu i nesigurno upitala.

"Da!" entuzijastično je odgovorio i počeo mahati rukama "Ja sam također u vojsci, i.."

"Stani, stani, ti si u vojsci? Ali kako možeš ići u vojsku i ujedno pohađati našu srednju školu?" upitala sam. Sada mi više ništa nije bilo jasno.

"Umm.. Pa, ovaj, ne idem baš u vojsku. Krivo sam se izrazio.." prolazio je rukama kroz kosu i krenuo hodati. "Samo.." oči su mu vrludale po cesti. "Samo također ludo želim u vojsku, pa već imam osjećaj kao da sam u njoj." nervozno se nasmiješio. "O, vidi, ovo je treća kuća, zar ne? Dobro, vidimo se sutra u školi Westline. Bilo je lijepo razgovarati s tobom." rukom je prošao po mom ramenu i odjurio niz ulicu.

Wou, ovaj momak je čudan.

"Zapravo je tek prva kuća, ali dobro.." rekla sam sebi u bradu i nastavila hodati.