Izlazeci kroz vrata zgrade jos sam se uvijek tresla od bijesa. Kako se samo usuduje tako pricati sa mnom? Kao da sam najobicnija klinka koja ne zna nista! Radim ovdje vec skoro godinu dana pa valjda zasluzujem malo barem malo prokletog postovanja.
Nalazila sam se na parkiralistu ispred zgrade, ali jos nisam trebala ici doma. Nisam se htjela vratiti kuci pa telefonirati sad s ovim sad s onim. Naime u uselila sam se u vlastiti stan prije cetiri mjeseca i non-stop netko zove. Za struju, za vodu, traze zenu koja je tu prije zivjela. Sretna sam sto sam se uselila u stan, uistinu, ali prvih mjeseci je veoma naporno. Najezila sam se od hladnoce i odlucila da cu se vratiti unutra, odraditi svoj posao jos ta dva sata i otići kuci. Odlučila sam zalupivsi vrata ulazeci u toplo predvorje.
"Sirius! Ljubavii!" Viknula sam zatvarajuci vrata moga stana za sobom. Kaput sam si objesila na stalak i tada sam ga cula. Lupkanje po parketu i dahtanje. Nakon toga sam ga i vidjela. Crno krzno koje se presijava zahvaljujuci kupanju koje mu priustim svakih pet mjeseci, plave oci i bijela mrlja oko lijevog oka. Moj pas, Sirius.
"Hej, hej beba" tepala sam ceskajuci ga po trbuhu. zalajao je onako kako samo ona zna. Ima čudno umirujuć lavež koji bih prepoznala čim ga čujem. Naravno taj lavež je bio umirujuć samo meni. Drugi su ga opisivali kao zastrašujuć, opasan i često iritantan.
U trapericama i majici u kojma sam bila na poslu sjela sam na kauč u dnevnoj sobi. Stan nije bio moderno uređen kako to većinom rade mladi ljudi. Bio je udoban. Zidovi u šarenim bojama, običan drveni namještaj s običnim stvarima koje nitko ne bi imao želju slikati i stavljati na društvene mreže. Općenito mislim da u životu ljudi nisu potrebne društvene mreže zato ni nemam profil na nekoj od njih. Unatoč tome moj život nije baš ful sretan kako sam rekla brat mi je poginuo, muče me uspomene na prošlost, roditelji su mi se rastali (ispravak netočnog navoda moja mama je ostavila tatu prije godinu dana i od tada ona i moja sestra ne razgovaraju, točnije Trina odbija razgovarati s njom), ali i dalje mislim da se nemam pravo žalit. Barem sam to mislila sve do sada. U život mi je došao najbolji prijatelj mog pokojnog brata, i njegovi kolege iz benda. No to nije bilo dosta. Prokleti Andrew Dennis Biersack mora imati zaručnicu (saznala sam da su zaručeni kako super a?) koju su oteli i moram raditi na tom slučaju. svaki božji dan gledati krivca što je moj brat mrtav, Martin mi se počeo priviđat i to je sve zbog njega.
A da isprobam jedno rješenje za tužan život i depru? Popularno je. Odšetala sam do ormarića u kuhinji u kojem sam držala pića. sokovi, alkohol i takve stvari, a sada mi sok ne treba. Proučila sam izbor koji imam i odlučila se na vodku. NIsam ju mogla podnijet, a nisam trenutno mogla podnijet ni svoj život stoga navalimo. Točila sam čašu za čašom u glavi vrteći cijeli svoj život, sve dobre uspomene dok nisam došla do loše. Nisam je se željela prisječat, ali kao da me mozak tjerao da ju ponovo proživim. Popustila sam i prepustila se beznađu.
23:41 sati je, ljetni su praznici su i sama sam kod kuće. Martin se još nije vratio iz kluba, a dogovor je bio da u 23:00 pogledamo Titanic. Vjerojatno mislite da je ovo patetično od mene no stvarno me pogodilo što je prekršio ovaj dogovor, koliko malen on bio. Sjedim na krevetu u svojoj sobi u našoj obiteljskoj kući. Poluispijena čaša cole stoji na noćnom ormariću pored keveta, a pored nje neotvorena vrećica čipsa. Dosta mi je čekanja, idem ga pronaci. S tom mišlju izjurila sam u hodnik, obukla tenisice i zalupila ulazna vrata. Vani je bilo toplo, puhao je blagi vjetar i nebo je bilo puno zvijezda. Sve u svemu noć je bila prekrasna. A onda sam čula glas. Bilo je to zapomaganje. Glas je bio tako poznat, ali nisam ga mogla prepoznati, bez obzira na to potrčala sam po samotnoj neosvjetljnoj cesti našeg malog gradića prema izvoru glasa. Kada sam vidjela prizor ispred mene ukočila sam se. Nikada do sada nisam osjetila toliku zbrku osjecaja. Strah, tjeskoba i adrenalin istovremeno. ništa vas ne može pripremiti na takav doživljaj nikakve priče, ništa. Nepoznata Škoda je bila posve smrskana ,a stražja strana posve udubljena. Iza tog auta bio je drugi i to je bio onaj koji me zabolio. Bila je to honda moga brata. Prednji desni kotač je otpao, auto leži na krovu, skoro pa identično kao prvi auto. Staklo je posvuda, da je barem samo staklo posvuda. Bilo je krvi, mnogo krvi, po autima, asfaltu i staklu. Polako mi se vratio osjet za sve drugo. Ponovo sam čula glas, bio je ženski i pripadao je djevojci plave kose koja joj je sakrivala lice. U naručju je držala tijelo muškarca, bili su to Martinovi prijatelji iz prvoga auta. Tasha i Jace poznati ljubavni par, ali nije bilo vremena misliti o njima jer nisam vidjela Martina. Shvatila sam gdje se nalazimo i to me presjeklo. nalazili smo se na provaliji gdje sam često dolazila s Martinom. Odmah sam znala gdje je on, vozačeva strana je smrskana, a njega nema. Suze su mi klizilie niz lice prvo jedna, pa dvije, a potom cijeli slap. Potrčala sam do auta jer je cjelokpnoj slici falilo nešto, točnije netko. Andy. Kleknuvši pored prozora mogla sam mu vidjeti lice s nekoliko ogrebotina. Čim sam se ponadala da je dobro, samo malo izgreben, uočila sam komad metala proboden kroz njegov trbuh. Nisam znala iz kojeg se dijela auta odvojio, ali to sada nije bilo važno. Bilo je vazno jedino to da ga izvucem iz auta.
