Drzim ovaj papir u rukama zajedno sa slusalicama u usima u nadi da ce mi u ovih mjesec dana donijet inspiraciju.
Ali muze nema.
Ne dolazi.
Ne mogu je ni pronaći.
Kao da se skriva.
Skriva od mene.
Negdje duboko u meni.
Gdje moje mogucnosti nestaju.
Dok ju trazim izgubih se.
Izgubim se u svojim mislima.
I tako postajem zatočenica.
Zatočenica vlastitih misli.
Izgubljena. Bez puta kojeg bi sljedila.
Kao slijepi miš.
I ništa mi ne može pomoći.
Vrijeme prolazi, a ja kao da se izgubljena skrivam u svojim mislima.
Tek sad uvidim kako je lijepo mojim mislima.
Isključeni iz stvarnog svijeta.
Kao da ništa ne upijaju a ima svega.
Sad ih nebi htjela ni napustiti.
Lijepo je vamo ..... unutra .....
Ovako odvojena, izolirana od stvarnosti i nitko ni ništa mi ne može zabraniti, stati na put, smetat ili me ograničavat ....
Prekrasno.
Odvojena barem na malo.
Ali vrijeme nikoga ne čeka.
A stvarnost zove.
Kao da ne može bez mene.
Koje laži .... kghhh
YOU ARE READING
Zatočenica Vlastitih Misli
RandomOvo .... ovo je ništa , bezvezni bezvrijdni moj pokušaj tako da slobodno mogu reć da ovo procitaju oni kojima je ekstremno dosadno i kojima je life kakica ka meni.... i ovo nije nikakva knjiga iako možda bude i takvih pokušaja .... oke sad sam se na...
