Art school for depressed ones

uvod

Mary Lorentson P.O.V

"Mary, jesi li u redu?" pitala me moja majka, sigurno se pitate zašto je tako zovem, to se tako mora novi zakon je učinio to da svi ljudi ne smiju pokazivati osjećaje, muškarci kupuju djevojke za ženiti. Kada kažem kupuju doslovno mislim kupuju. Mladoženja i mladina obitelj dogovore cijenu za svoju kćer i prodaju je, zato svaka obitelj koja koja dobije curicu ima osjećaj kao da je bačeno prokletsvo, jer iako skrivaju ljudi osjećaje imaju ih, ali ne smiju ih pokazati, ilegalno je. Ne smije se pjevati, zato ja imam svoju kuću u majčinom i očevom dvorištu, doduše to je kuća bez prozora, pitate se 'kakva je to kuća bez prozora' pa dragi moji to vam je kuća deset metara pod zemljom. U njoj ja radim sve što je zaboravljeno ili kako bi ljudi rekli bezobrazno: pjevam, plešem čitam, pišem, crtam bojama. Kad smo već kod boja, u trgovinama prodaju samo dvije farbe: bijelu i crnu. Doduše ima boja, i to jako intenzivnih, to je šminka, sve djevojke osim mene se šminkaju kao za maškare, a na maškarama ili nemaš masku ili si tužan klaun iz francuske(slika sa strane). Vratimo se mi na boje, ja sam svoju kuću obojala tako da sam kupila tri kante bijele boje i punooo šminke. Umiješala sam šminku u boju i sa tim sam crtala po zidovima, sada mi je cijela kuća puna različitih dizajna. Uskoro ću krenuti na likovnu akademiju, nadam se da će tamo ipak biti više boja, ali čisto sumnjam, sve je crno-bijelo pa je vjerovatno i tamo isto, mrzim ovaj svijet i ove ljude
"Da, majko hvala na pitanju"

A/N eeeeej ljudovi, dakle ovo je moj jedini rad zasad i nadam se da će vam se svidjeti. To je sve što imam za reći, ako me trebate nešto pitati, recite u komentare ili u privatne razgovore
To je sve
♪Merkelica♪