Zeynep

UVOD

Čulo se škripanje .Znala sam da vjerovatno David očekuje da mu izvinem nakon sinoćne rasprave ,ali moja krivica nije bila. I evo ga,baš on na vratima.

"Zdravo,srećo.Da li možemo razgovarati ? Sinoć sam pretjerao i sam sam svjestan toga.Zaista mi je žao",uvijek je znao kako koristiti svoj šarm,i ovaj put vjerovatno će se isto proći kao i poslije svake rasprave. Koliko smo ono zajedno? Dvije godine?

"Očekivala sam te",frknuo je ,znao je da se neću pokajati zbog sinoć,i dobro je znao da će on morati izgladiti stvari.

"Shvatam da si ljuta još uvijek,ali ja radim sve za naše dobro",reče češkajući svježe obrijano lice.Moj bijes se nije smirivao,kakvo je to dobro on vidio u našoj vezi.Iskreno rečeno bilo mi je muka zbog toga što stalno moram da proživljavam iste stvari.On je morao biti moj zaštitnik ,a ja sam morala da budem idiotska budala koja od svega pravi veliku zbrku,a uopšta nije tako.

"Šta to treba da znači? Ne idem tamo ratovati,idem spašavati živote.Valjda bi to trebalo da te raduje,a ne da brine".Počeo da je kao kakav luđak da hoda unaokolo kao da traži dobro mjesto odakle će da nastavi ovu raspravu.

"Znaš...stvarno si čudna. Ja samo razmišljam o našoj budućnosti", reče David donekle glasom kao da će uskoro da zaplače.

"A ja ne mislim? Pogledaj me ,imam 26 godina,nikada nisam upoznala svoje roditelje,od srednje škole imam samo traume. I sada...kada sam napokon sredila svoj život ti me želiš zatvoriti u ovu kuću". David nikada nije bio impresioniran mojim poslom.On je bio muškarac koji želi porodicu i ženu koja će da ga dočeka kada dolazi sa posla umoran,da mu skine kaput i pripremi čaj zimi.Ja to nisam bila.

"Daj draga",približavao se.Znam šta slijedi zagrljaj i priča o tome koliko me želi vidjeti kao svoju ženu,i kao jednoga dana majku njegove djece.Grleći me nastavi "znaš dobro koliko se brinem za tebe.Sve sam mogao da tolerišem ,ali ovo...jednostavno Sirija nikada nije bila dobar izbor i ti to znaš.Zašto se igraš svojim životom?"

"Vau,malo si promjenio scenarij,prije bi bilo to da me zagrliš i pričaš o nama u budućnosti...Tebi nikada nije odgovaralo to što ja radim.Uvijek si pronalazio razlog da me pokušaš odgovoriti.Ne misliš li da sam prestara da me odgovaraš od svake stvari koju želim.Svejedno,ne idem sama biće tu još mnogo ljudi sa mnom.To je dušo UNICEF,idemo da pomažemo ljudima,ne da ratujemo.Zapamti ne da ratujemo."

"Stvarno si nedokazna.Vidim da ovo ne ide nigdje.Za mjesec dana kada se vratiš javi mi se,jer očigledno nemamo o čemu raspravljati.Zapravo...ako se živa i vratiš bilo bi dobro".Samo je zalupio vrata i unio u sobu hladan zrak iz hodnika.Nisam ga željela zaustavljati jer...želim ovo.Nikada nisam imala podršku,nikada nisam osjetila da me neko voli i brine o meni,a ni David znam da nije.

"Dobro ,vrijeme je da prestanem o ovome,samo postanem više depresivna",rekoh na glas. "Ovo je zapravo smiješno,pričam sama sa sobom koliko to može da bude normalno?Pakuj se Sarah,put te zove."

                                                                                   *****

"Uredu,Sarah ti si načisto odlijepila", reče Loren ispijajući na ex čaj koji se ohladio dok je ona došla.
"Zašto ste ti i David protiv ovoga?Da se niste kojim slučajem dogovorili?" hladno odgovorih.
Malo se trznula i onda krene ponovo :"Stvarno misliš da to nije malo previše rizik?"

"Meni nije.Ne znam za vas.Samo još da spakujem ovaj džeper"...pokušavajući doći do zraka.Odavno nisam vježbala,trebala bih.Trebala bih ovu debatu prekinuti jer već odavno nemam volje da raspravljam isto ovo kao i sa Davidom :"Znate šta ja sam savršeno dobro,nemojte se brinuti za mene.Tako da te molim lijepo ili ćeš otići po onaj šampanjac i tortu i promjeniti temu,ili ćeš letjeti iz kuće kao i David.Nadam se da ti je jasno,da nemam volje da raspravljam ,ono što sam već odlučila da uradim."

"Sarah,ti si načisto odlijepila,ali dobro odoh po to i prestaću o ovome."

                                                                                 *****

Loren je uvijek bila slaba na bilo kakvo piće ,a ja sam ovaj put odlučila da ipak ne pijem,jer put će biti težak ,a meni ne treba da sutra se žalim kako nisam trebala onoliko da pijem.Čulo se teško disanje Loren dok spava.Nešto me držalo budnom,nisam mogla da zaspem.Odlučih da želim da pregledam još stvari koje su tu a koje moram još da spakujem pa da pozovem Henrija zbog sutrašnjeg leta.Ne želim zakasniti. I opet kiša ,opet mokro i opet ja moram da pazim kud hodam da ne bih bila sva od blata jer očigledno je da vozači i nisu nešto humani u posljednje vrijeme.Mrzim te,Francuska.Zašto moraš toliko biti komplikovana? Pogledah u kuhinju na moj prozor gdje bih sjedila i gledala na grad.Nikada nisam baš toliko bila zauzeta dubokoumnim temama,ali sada bih trebala posljednji put da promislim o svojoj ideji.Da li je ovaj put siguran i bezbjedan,zapitah se dok uzimam dnevnik i sve više se približavam svom dragom prozoru koji neću vidjeti punih mjesec dana.Šta ovaj put donosi novo u moj život?Upisah u dnevnik.
Ništa ,samo još jednu bol.Gledajući djecu kako očekuju da im pomognem ,a ja ću nakon mjesec dana otići ka svom toplom domu dok će se oni boriti za život. Patetika.

Već je kasno,idem spavati,rekoh dok ostavljah svoj dnevnik sa dvije rečenice.Nikada nisam bila manje sigurna zbog nekog putovanja.Gledati patnju,a ostati ravnodušan.Teško je.Nadam se da imojim roditeljima nije ovoliko bilo teško kada su me ostavili bez traga i glasa.