Zeynep

Drugi dio

"Možda ovo i nije loše",čujem sebe kako naglas govorim.Ups nije baš trebalo biti na glas,da me svi čuju.

"Šta tačno nije loše?" upita Henri.Zgodni doktor bješe kraj njega,osjetila sam kako mi se obrazi rumene. Dovraga,moraš li se svaki put pred njim sramotiti?

"Ma,ništa,samo sam naglas razmišljala" -rekoh. Osjetih kako se doktor blago nasmija.Da li me razumije? Ipak pričali smo engleski maloprije ,a sad..

Počeh računati šta mi se sve dobro dogodilo za ovaj dan .Uspjela sam se sporazumjeti mimikom,a Bog zna da mi to nikada nije išlo,izvršila sam nuždu i povratila te se osjećam za dvije kile lakšom za razliku od onih silnih dijeta na kojima nisam ni kile smršala (proklete bile) i pored toga ali najbitnije upoznala sam zgodnog doktora.DOOOKTORA!? Da se ipak spustim na zemlju spominjanjem imena :DAVID!?  

Zgodni doktor ubrzo mi priđe i osjetih kako mi se noge oduzimaju. Zašto sada????
"Da li si dobro?" - upita me istim onim anđeoskim glasom od maloprije.
"Čekaj ti pričaš francuski?"-mislim da nikada nije dobro odgovarati na pitanje pitanjem.

"Da ,pričam..."-krenuo je da odgovori kada ga prekinuh.
"Zašto si me onda mučio da pričam engleski?"-moja arogancija stvarno nije bila trenutno poželjna.

Počeša se malo po bradi ,nasmija i odgovori :
"Ni sam nisam siguran zašto.Nadam se da te to ne vrjeđa."- kako je dovraga uspijevao biti tako predivan.

"Ma ne,uredu je .Samo ne shvatam to baš.Nego Henri ,gdje idemo ili ćemo da čekamo kada ću se ja ovdje slediti?" -okrenuh se ka Henriju,pokušavajući ne gledati previše u 'Gospodina Zgodnog Doktora' ,jer sam i previše vremena proučavala mu lice.On je bio čovjek mojih snova.Ili ipak ne ,David je ????Zar ne Sarah, TI voliš Davida?

"Pa sada uskoro ćemo da idemo obići obližnji kamp.Gdje moramo da vakcinišemo djecu i da im damo vodu i hranu,kao i odjeću ukoliko im je potrebna."- reče Henri pokušavajući da zvuči što ozbiljnije.Nikada ni nisam shvatala zašto je taj čovjek završio među humanitarcima.Uvijek sam ga zamišljala kao nekog rokera ili nekog muškarca koji se opija po francuskim lokalima.Zašto ja uvijek moram da mislim o tome šta .....

"Zvuči zanimljivo"- čula sam sebe kako izgovaram mahinalno prekidajući moje misli,te opet nastavih."Nadam se da neće biti baš teških slučajeva.Ne bih voljela to da gledam."

                                                                           *****

"Ovo je to"- pokaza Henri prstom dok sam gledajući lijevo na neke prolaznike udarila o njegova leđa.Bili smo poredani kao jedan vozić iz osnovne.Nije da sam neki pesimista ili nešto,ali mrzila sam i osnovnu i srednju.Jednostavno,nisam voljela školu,a izgleda ni ona mene.Henri bješe prvi ,a poslije njega odmah sam bila ja ,te Džesika ,pa pored nas još najmanje desetak ljudi.Zapravo,nikada nisam ni upoznala sve uposlene u UNICEFU Francuske.Ne znam zašto,ali jednostavno držala sam se onoga što znam,a Henri je definitivno podrška od samog početka.

"Dobro.Nije da previše zapitkujem,ali odakle da krenemo?"- moje pitanje je bilo donekle loše formulisano,ali i donekle ružno,kao da ispred sebe imam kuću kojoj je potrebna generalka.
Kamp je bio prepun djece koja su bila na smrt preplašena.Nigdje nisam vidjela roditelje i nešto se probudilo u meni kao sjećanje na sve što me guši,kao na djetinjstvo.Kašljuckanje i plakanje je odjekivalo iz sveg glasa.Osjećala sam se kao da sam ja posljednja nada.Možda malo hvalisavo,ali...Ovo je zaista potresno.Gledati lica koja su napaćena a samo imaju sedam proživljenih ljeta.Približili smo se malo i onda sam tek vidjela koliko su njihova lica imala ožiljaka.A tek srca,pomislih.
Priđoh prevodiocu koji mi kimne u znak pozdrava.Njegovo ime je Husein.Bio je pomalo uštrogljen i  nekako kao da je odisao nekom posebnom hrabrošću.Mislim da ćemo se dobro slagati.

"Zdravo",krenuh, "ja sam Sarah,radim za UNICEF , i sada ti si valjda prevodioc? Husein ? Koliko imam informaciju?"- mucala sam.

"Da ,to sam ja.Čuo sam za vas gospođo Sarah."- nije ni završio zaustavih ga.
"Gospođica ,molim lijepo." - arogancija level 100.

"Izvinjavam se nisam želio vas uvrijediti",osjetila sam grižnju savjesti,da li uvijek moram da napadam ljude i kada to zaista nije potrebno? Moram podhitno prebaciti temu.

"Koliko dugo je već ovakva situacija?" -upitah , gledajući svu tu izbezumljenu djecu ,koja ne shvataju koji smo sada mi likovi.

"Već mjesec dana.Kao što znate sve više raste broj mrtvih i iseljenih.Ova djeca su ostala bez roditelja ,a da bi otišli iz ove zemlje ,nemaju gdje ili bolje reći s kim."- osjetila se gorkost u njegovim riječima.

"Shvatam.A gdje su im roditelji.Mislim ,stvarno je nemoguće da ovoliki broj djece nema niti jednog člana porodice.Brata ? Sestru? Djeda? Ništa!" - Husein je potvrdno kimnuo glavom i u isto vrijeme slegao ramenima u znak da mu je stvarno žao ,ali da on tu ništa ne može.

"Nažalost,tako je.Situacija ,zaista izmiče kontroli."- osjećala sam kako mu glas podrhtava.

"Stvarno ? Niko ništa nije pokušao ?! Dovraga gdje su ovdje vlasti?" -shvativši da isprobavam svoje sposobnosti glasovnih žica na nevinom Huseinu odmah se izvinuh. "Žao mi je ,samo teško mi je gledati ovo".Pogotovo jer i sama sam prošla kroz sve ,pomislih.

"Znam gospođice ,kako se osjećate svi mi imamo iste osjećaje,ali sažaljevanjem nećemo nigdje dospjeti."-reče Husein.

"Uredu idemo malo da popričam sa djecom ,da vidim o čemu mogu da mi šta kažu,a da mi može poslužiti."- rekoh ,očima tražeći Henrija.Njega nije bilo ni na vidiku.Husein me je vodio kroz masu ,a ja sam pokušavala svo vrijeme da ne stanem i povrijedim nečije slabašne nožice.Toliko nevine djece strada,pomislih.

Ušli smo u jedan kamp gdje je medicinska sestra davala injekcije protiv raznih bolesti.Odlučih da želim porazgovarati sa nekim ko je već prošao ovo ,da bismo mogli da na miru bez žurbe detaljno sve proučimo.
 

                                                              **********

Bila je to Esma.Djevojčica svjetlosmeđe kose i zelenih očiju,medunjastog tena i tako slabašnog glasa.Oči koliko god su na prvi pogled bile predivne,isijavale su tugu.Bila je iznemogla,kao da danima nije spavala u miru.Zaista je znala za bonton,pozdravila mi je i slabašno se osmijehnula i započela priču ,dok je Husein prevodio. Njene noge nisu bile uredu ili...

"Ja sam Esma.Ovdje u kampu sam dva dana.Pronašli su me u ruševinama moje kuće.Sve su uništili.Za moju braću ništa ne znam.Majka me je skrila da me ne bi pronašli .Tamam u trenutku kada sam krenula da iziđem i pozovem je da se skrije kod mene čula sam majčin vrisak.Moji osjećaji su govorili da iziđem,ali majčine riječi su dublje dolazile u razum koje su govorile : 'Ne izlazi čak i da me čuješ da plačem i preklinjem.Da li je jasno Esma?'  U tom ormariću provela sedmicu dana.Kada sam shvatila da su otišili.Izišla sam i vidjela tijela,mnogo njih.Trčeći sam vrištala majčino ime no o njoj nije bilo ni traga ni glasa.Pronašla sam tijelo svoje prijateljice Zehre.Bila je sva prekrivena krvlju.To...je bilo teško,znala sam da mi je majka mrtva i znala sam da moj otac više nikada neće pred posljednju molitvu zagrliti i ispričati priču.Sve je nestalo,samo sam ja ostala..."

Ni sama nisam shvatala da plačem dok mi je Husein prevodio.Esma je već duboko jecala ,a ni moja bol se nije smirivala. Prokletstvo,rekoh na glas.Sve me vraćalo u prošlost i  borba je ponovo započela...

                                          FLASHBACK:

                                                  ****