Troublemaker

Hospital

WRITER'S P.O.V.

Trudila se probuditi, stvarno jeste. Ne zbog sebe, nego zbog Harrya, Serene, Axy, Rose, Jamesa i Andrewa. Pa da naravno Andrewa, ipak je počela osjećati nešto prema njemu. Čula ih je sve kako razgovaraju, svaku riječ, svaki uzdah. Čula je čak da i Harry nekoliko puta u minuti izlazi u ulazi u sobu. Nije mogao biti miran, nije želio. Brinuo se za nju, sve ovo ga je ubijalo. Njeno nepomično tijelo u krevetu sa maskom za disanje preko lica. Imao je grižu savjest. Volio je, ali njegova ljubav je dovela nju u poziciju u kojoj se trenutno nalazi, u bolnički krevet, u nepomično stanje, u stanje u kojem se borila za zrak koji joj je prijeko trebao za život. Svaki djelić zraka za nju je značio mnogo, mnogo. 

James je gledao malu Axy, gledao je njen zabrinut izraz lica i svaku suzu na njenom obrazu pratila je bolu u njegovom srcu. Ustao je i prišao joj, te je zagrlio sa leđa i svoju bradu naslonio na njeno rame. Nije se bunila, već je neočekivano uhvatila njegovu ruke svojima i ostala u tom položaju ne skidajući pogleda sa Tesse. Serena je bila zabrinuta, sjedila je pored kreveta i samo gledala svoju malu curicu. Nikada nije mogla zatrudniti i roditi svoje dijete, ali Tessa je to mjesto savršeno upotpunjavala a Serena svaki put kada bi ugledala malu Tessu bila i više nego sretna jer je ima uz sebe. Trudila se biti stroga prema njoj ali ko je to mogao biti? Kada bi vas samo pogledala tim smeđim očima već biste bili u transu, a ona se čak nije ni trudila. Sada su te iste smeđe oči bile zatvorene. Harrya je imao ogroman osjećaj krivnje, da se nije zezao sa njom ona ne bi pala, ne bi joj sada nedostajao zrak,i ne bi se borila za svoj život. Trudio se da ne zaplače i sa vana mu je uspjevalo, ali iznutra... Pa ne baš. Imao je želju da sve skrši i slomi, da viče na sav glas, u njegovom umu on je vikao, nije nikoga oko sebe čuo niti gledao osim aparata, Tessinog teškog disanja, i njenog prelijepog blijedog lica. Još od prvog dana kada je tu malenu djevojku upoznao, znao je da će ona njemu biti važnija od života.  I sada je to shvatio, ako ne bude nje neće biti ni njega. Odlučio je ako ona ikada umre prije njega, umrijet će i on, bez obzira na okolnosti. 

Noć je polako padala i prekrivala grad, u Tessinoj sobi ostali su samo Andrew, Harry i Serena. Oh, da, nisam vam rekla kako se Andrew osjećao... Pa nije da se može naći riječ za to, ali ipak to je, na neki način, gore od najgoreg. Jer, zaljubljivao se u tu curu, a pomisao na nju i Harrya u njegovom krilu tjerala ga je na povraćanje. ''Ko je dođavola on? Zašto mu je sjedila u krilu? Da li joj znači išta?'' Bila su samo neka od pitanja koja su se motala po njegovoj glavi od kako se Harry pojavio. A nije znao da je to namjerno radila da mu se osveti za Jennifer. Ali ipak šta je ona znala o Andrewu? Ništa! Jedno veliko ništa! Nikada nije želio pričati o svojoj prošlosti sa njom, već tek toliko da ona ima mrvicu povjerenja u njega. Dok je o Harryu znala sve, i nije morala čuti njegov glas da zna da nešto nije uredu, dovoljni su joj bili samo njegovi pokreti tijelom da shvati da se nešto dešava. Ali ko je bio tu sada da ga zagrli i razumije, to je jedino ona mogla i jedino ga je ona vidjela da plače i  jedino je njoj to dopustio, ali... Ona to nije mogla uraditi, uprkos njenoj velikoj želji da to uradi nije mogla, tijelo je nije slušalo...