Disturbed

1.Dio Light

Šetala sam šumom, bila je hladna prosinska noć, dah mi se ledio pred očima, osjećala sam se slabo. Moja krv je prljala čisti snijeg, rukom sam pritiskala ranu na trbuhu, nije boljelo, pretpostavljam zbog šoka.Duboko sam disala, osjećala sam kako mi tijelo slabi, desnom rukom sam se oslanjala na drveće oko sebe ostavljajući krvave otiske dlana. Počelo mi se mutiti pred očima, noge su mi se pomicale kao da nisu moje, odjednom mi je postalo hladno, a duboka rana me pekla kao da se otvara ponovo, i ponovo, ponovo... Osjetila sam kako gubim tlo pod nogama, udarila sam glavom od mekani snijeg i zatvorila oči, spavalo mi se, osjećala sam se kao da nisam spavala danima...

...

Polako sam otvorila oči, glava me boljela kao da me netko udara čekićem. Svijetlo je bilo prigušeno, pa nisam mogla vidjeti mnogo, pokušala sam se pridignuti, ali me oštra bol u trbuhu spriječila. Tiho sam zastenjala i utonula u jastuke. Jastuci?! Gdje sam?!

-Halo?- Prigušeno sam rekla, kao da me glas izdao.

-Zdravo.- Vidjela sam prekrasno lice iznad sebe, plava kosa joj je vijorila oko okruglog lica, imala je porculanski ten i rumene obraze.

-Jesi li ti anđeo?-Promrmljala sam ošamućena od boli, ispružila sam dlan prema njoj, ona se nasmiješila i primila me za ruku, imala je savršene duge prste i veliki prsten sa rubinom na palcu.

-Odmaraj se, dijete. Trebat će ti snaga.- Stavila je moju ruku na krevet i lagano je potapšala. Ponovo sam osjetila slabost, oči su mi se sklapale same od sebe...

...

-Trebamo svežu krv.- Isprepleo je prste na glomaznom stolu ispred sebe.

-Magister, ona nesreća je trebala to riješiti, ali su je našli prije nas, duboke isprike.- Kleknula je ispred njega.

-Makni mi se s očiju dok ti nisam skinuo glavu s ramena vlastitim rukama!-Prosiktao je.

-Da, Magister.-Ustala se i izašla pognute glave.

-Vrijeme je za tajno oružje.-Promrmljao je sebi u bradu i zlobno se nasmiješio.

...

-Kako se osjećaš, dijete?-Nasmiješila se.

-Mnogo bolje, hvala.- Sjedile smo u velikoj blagavaonici i jele... Nešto.

-Dijete, što ti se dogodilo?- Pitala me sa suosjećanjem u svojim velikim plavim očima. Zamrznula sam se kada sam se sjetila sve krvi, plakanja, zapomaganja i... Smrti.

-U redu je.- Osjetila sam tople ruke na ramenima, duboko sam udahnula.

-Hvala.-Pogledala sam ju i nasmiješila se.

-Smijem li ići?-Pogledala sam je, a ona se toplo nasmiješila.

-Naravno.-Maknula je ruke s mojih ramena, ustala sam se i praktički otrčala u svoju sobu.Pogledala sam se u veliko ogledalo, nosila sam dugu, svilenu bijelu haljinu sa crvenom ružom na desnom ramenu i bijelom vrpcom zavezanom točno ispod mojih grudi. Morala sam se nasmijati, ovo nisam ja. Ja nosim crno, crveno, ponekad čak i rozo, ali nikada bijelo, i još uz sto, haljina... Mrzim haljine. Ali obećala sam samoj sebi da ću biti dobra prema Delilah, nema zajedljivih komentara i prevrtanja očima. Sjela sam na veliki krevet sa bijelom posteljinom, sve je bijelo, zidovi, namještaj... Kao da je netko pretvorio bolnicu u kuću. Legla sam i utonula u meke jastuke, podignula sam haljinu i dotaknula veliki ožiljak koji mi se protezao preko cijelog trbuha, zatim sam se pridignula i dotaknula sve ožiljke na svojim leđima, naravno Delilah ih je vidjela, ali je odlučila ne pitati, zahvalna sam na tome, i naravno, zahvalna sam na tome što mi je spasila život. Sišla sam dolje i našla Delilahu kako pere suđe mrmljajući neku veselu melodiju.