Moja soba iz mašte nikad nije bila soba. Nikad neće biti. Moja soba iz mašte je veliko polje. Polje žutih suncokreta i zlaćane pšenice. Bijeli su oblaci, poput snijega što prekriva najviše vrhove planina zimi, prekrivali plavo, vedro nebo koje se prostiralo nad poljem. Ptice bi cvrkutale i pjevale uz šumove bistre, hitre rijeke koja je lutala poljem. U toj su se rijeci danju vidjeli vedri oblaci, a noću sjajni mjesec na čijem mu sjaju i zvijezde zavide. Često bih ušla u svoju sobu iz mašte ušla sa olovkom i papirom u ruci. Sjela bih pod veliko stablo koje se nalazilo posred polja. Budući da je u mojoj mašti vječno ljeto, hladovina toga stabla bi me čuvala od vrućine. Naslonila bih se o deblo i crtala rijeku okruženu pšenicom i pticama koje ju oblijetavaju. U tom svijetu, u toj sobi, živjela sam samo ja i nitko nikada nije kročio u polje osim mene. Nitko nije ni znao za polje osim mene, a ono stablo je bilo magično. Često sam mislila da čuje i sluša moje misli kao da ih razumije. Iako sam bila sama, nikad nisam bila usamljena. U zadnje sam vrijeme tužna, tmurne misli vladaju mojom glavom i polje se mrači. Jednog dana, kada sam ušla u polje, bilo je sivo. Žito više nije pozlaćeno, suncokreti su venuli, rijeka je sporije tekla, a ptice nisu letjele. Sve je bilo mirno. Premirno. Otišla sam do stabla i na jednoj od grana, stvorila se ljuljačka. Nježno se zibala na povjetarcu kao da me zvala da dođem do nje, da se ljuljam. Sjela sam, zanjihala se i osjetila vjetarcu kosi. Osjetila sam kako je suza kliznula niz moj obraz i pala na tlo. Iz nje se stvorio klas. Jedini obojeni klas žita u polju stajao je kao mali tračak nade. Moj je život preuzela tuga, bezvoljnost, depresija. Ušla sam u polje i sve je bilo još tmurnije, sivije, tiše... Bezvoljno, beživotno, baš kao moja duša. Ušla sam u polje, opet, i prišla stablu. Na drugoj strani nalazilo se uže. Na ljuljačci sam vidjela sebe, vedru i nasmijanu, u plavoj haljini, kose svezane u dvije pletenice. S druge strane, opet sam vidjela sebe, ali ona je visjela sa grane. Obješena. Beživotna. Bez emocija. Mrtva. Vjetar je zazviždao i prošaptao: svatko se ljulja na svoj način. I kao što meteor pogađa zemlju, pogled saznanja našao se na mom licu. Znala sam što mi je činiti. Posljednji oproštaj, posljednja suza.
