The Hidden World 2

35 ▬ ''Ljudi.''

Kao neki krivac sam se vratila u kuću, oslušujući ko je tu. Uglavnom spavaju, jer su ratne sjekire bile zakopane malo duže od pola sata, a onda sam morala da se uvjerim da me niko ne prati, da bih mogla da se malo mirnije savjesti vratim. Sjedila sam i pričala o osnovnim stvarima sa Neilom. Niko nije spominjao svoje prijatelje ili vođe ili bilo koga drugog. Bilo je lijepo - mislim, znate, osim toga što ga mrzim i voljela bih da ga nikada nisam upoznala.

Uzdahnula sam duboko i osjetila žeđ, ali kada sam zakoračila u dio hodnika između dnevnog i kuhinje, vidjela sam da Kristian sjedi u fotelji. Gledao je u prazno, negdje u pravcu zida i poda, naslonjene brade na ruku, a podlaktio se postranice na fotelji. Znam da me je čuo. Izgleda da svi ostali spavaju. P.J. je promrmljao nešto u snu.

Naslonila sam se ramenom na štok i prekrstila ruke, čekajući da mi se Kristian izvini.

"Brinuo sam se", rekao je i tek onda pogledao u mene i ispravio se, naslanjajući se nazad.

"Ti možeš da osjećaš?", šokirano sam upitala i odmah požalila. On se sad spremao da mi se izvini.

"Gdje si bila?", upitao je. "Je li te neko pratio?" Odlučila sam da mu neću odgovoriti. Kao da sam glupa. I dalje čekam izvinjenje. Prešao je rukom preko lica, ali nije ništa rekao.

"Idem da spavam. Nemoj mi se pridružiti." Odustala sam i odgurnula se od štoka, nadajući se da će me pozvati i zaustaviti, ali to se nije desilo. Prevrnula sam očima dodatno iznervirana i otišla na sprat, u sobu gdje smo obično Kristian i ja spavali.

Opustila sam kosu i skinula farmerke i majicu, pa obukla običnu majicu debelih bretela, jer mi nije hladno. Ali kako to obično radim kad se samosažaljevam, navukla sam pokrivač do nosa i durila se na Kristiana. Oslušnula sam - i dalje je sjedio u fotelji.

Neil je komentarisao kako je Anthony Anderson jedan od najboljih predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Rekla sam: "Naravno. Svoje divne karakterne osobine sam naslijedila od njega."

"Znaš, mislim da bih mogao podnijeti da ti budeš vođa", odjednom je rekao i nasmijala sam se naglas.

"Stvarno?"

"Da. Ne bi imala srca da me ubiješ."

"Kako vidim, ni ti nemaš srca da mene ubiješ."

Čula sam da je Kristian dole u fotelji uzdahnuo duboko jednom.

"Da..." Neil mi je polako rekao. "Ne znam zašto. Mislim da možda... Znaš, neki šire svoj uticaj iako nisu svjesni", rekao je s nekim bolom u glasu. "Možda sprječavaš druge da ti naude."

"Vjeruj mi, nije tako. Casandra i Carolina me stalno žele mrtvu. Ali", brzo sam rekla da bih promijenila temu. "Mene zanima zašto si bio kreten sve vrijeme dok sam bila kod vas."

"Dok si špijunirala i mi smo svi mislili da si na našoj strani jer si patološki lažov?" Nasmijala sam se na to, a on je slegnuo ramenima. "Nervirala si me. Pogotovo jer je Frances stalno trčao za tobom. Ubila si Serenu, a Serena je bila... Veoma bitna. Tara ne može da je zamijeni." Pročistio je grlo, ali nije rekao ništa više o tome ili Tari, a ni ja nisam navaljivala.

Slušajući kako Kristian duboko uzdiše još jednom, utonula sam u san. Ponovo sam bila među zatvarajućim zidovima Sonyjeve utvrde. Trčala sam, bježala od strašnog, jezivog, neprijateljskog... nečega. Nisam znala od čega, samo od nečega, nečega lošeg. Zid se jedva zatvorio iza mene i pala sam, a onda sam ponovo potrčala. Pala sam i zid se zatvorio preko mene, ali sam izbačena. Podigla sam se na noge i nastavila, kad sam vidjela poznata vrata. Zabranjena polica obrasla biljkama je bila uz desni zid i dotrčala sam do nje.