Ako postoji nesto sto mrzim na sebi onda je to sto sam vec neko vrijeme zaljubljena u momka iz razreda ali ne mogu da mu to kazem.U glavi uvijek prije spavanja gledam izmisljene trenutke,kako bi bilo lijepo kada bismo bili zajedno.Mogla bih slobodno reci da je zalosno sto sam zaljubljena u njega vec nekoliko godina a da nisam napravila niti jedan jedini korak prema naprijed,uvijek stojim u mjestu i nadam se da ce se nesto desiti.A ono cega se najvise bojim je to sto moji osjecaji mogu biti odbaceni i bojim se imati slomljeno srce.Postoje dani kada prije spavanja placem zato sto nisam tako cvrsta kako se predatavljam svijetu.Zalim svoju slabost,svoju nesposobnost da ucinim korak naprijed.
