Trailer: https://www.youtube.com/watch?v=X-ZJ861Q0GE&feature=youtu.be
Život je nešto nepredvidivo kao i sudbina. Ne znaš šta ti je sudbina spremila.
Sve se može promijeniti na bolje u trenutku, ali i na gore.
Emy je htjela samo jedan koncer...
''Kakvi su ovo koferi?''-upitam ju lagano prilazeći njenom tijelu iz kojeg je izvirala čista mržnja i ogorčenost.
''Ovo je moj poklon tebi!''. ''Poklon?''-mislim u sebi. Očemu ona to uopšte govori.
''Sada možem imati cijeli stan za sebe i onu tvoju glupaču. Gotovo je!''
Riječi koje su dopirale iz njenih usta su učinile samo da se ukočim. Nisam mogao odgovoriti . Nisam znao šta.
''Sretan rođendan Harry''-čujem gomilu glasova. Stara fora sa iznenađenjem. Dobro su se sjetili jer na ovo nisam ni pomišljao. Svi moji prijatelji su bili tu da mi čestitaju rođendan. Mnogo poznatih lica ,ali jedno je falilo. Nije bilo njenih plavo zelenih očiju da me pogledaju, niti njenih blago rozih usana da me poljube, niti njene kose kroz koju bi moja ruka prošla.
''Hajde Harry sjeci tortu. Voćna je. Možeš i ti jesti.'' –svi su se nasmijali samo ne znam šta je bilo smješno. Uporno sam se osvrtao tražeći nju ,ali uzalud. Nisam ju mogao pronaći. Sigurno mi sprema nešto veliko. Ogromno iznenađenje koje će me šokirati.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Writer's P.O.V
Emy nigdje nije bilo. Harry očekuje ogrono iznenađenje koje će ga šokirati, oboriti s nogu. Dobit će to iznenađenje samo neće biti tako sećan koliko očekuje. Život će mu se promijeniti od ovoga dana.
Polahko se penje na drugi sprat kuće i ide prema svojoj spobi. Svaki korak je sigurniji od onog prethodnog, a srce mu kuca kao ludo. Možda ljudska duša predosjeća loše stvari koje će se desiti. Tko zna....
...
Polahko otvara vrata i vidi kako t ide teže. Nešto se nalazi ispred vrata. Naglo ih gurne te obori kofer koji se nalazio ispred.
''Kofer? Otkud to ovdje?''-to su bila prva pitanja koja su mu prolazila kroz glavu. Prvo je bio zbunjen, ali kada je vidi Emy ispred sebe, koja je držala jednu manju torbu.
Visoki dečko, smeđe kovdžave kose nije prnašao ono što je tražio. Nije pronašao velike plavo zelene oči, niti mekane, svjetloroze usne, niti njenu dugu kosu. Sve je bilo suprotno. Njene oči su bile srvene i natekle, usne suhe i ispucale, a kosa u neredu koji se i nije mogao opisati.
''Kakvi su ovo koferi?''-upita ju visoki dečko lagano prilazeći njenom tijelu iz kojeg je izvirala čista mržnja i ogorčenost.
''Ovo je moj poklon tebi!''. ''Poklon?''-mislio je u sebi.
''Sada možem imati cijeli stan za sebe i onu tvoju glupaču. Gotovo je!''
Riječi koje su dopirale iz njenih usta su učinile samo da se visoki , smeđokosi momak, koji je sada bio izgubljen, ukoči i zaglavi u vremenu. Nije mogao odgovoriti ili jednostavno nije znao šta.
Evo ga još jedan nastavak. Malo je kraći ,ali nema veze.
