Dugo već razmišljam šta ću napisati, nemam baš neku inspiraciju, pa ću nevješto krenuti sa:
********************************************
" Furaj mali sam sredinom,
Furaj mali tom dolinom.."
Merlinove riječi me inspirišu. Kao i uvijek. Sasvim slučajno, a podese namjerna dešavanja koja mi život nosi. Ne kaže džaba dalje: " Bog te čuva, ti pazi ljude.."
Svaki tekst njegove pjesme daje neki ritam mome srcu. Ne znam, kao da se dijelovi moga srca sklapaju dok slušam dvije rime, koje kao da prave ponosni krug svaki put kad on dodirne mikrofon, bar na očaravajućim videima ili uživo.
Iz nekog desetog reda od bine, dižem ruke. Mislim, možda me vidi!
Možda. Oh, baš ne volim taj veznik ili što god to bilo!
Hladni vjetar duva, a ja ga kao dim cigarete upijam u sebe. Možda je to i droga. Ne znam. Ali svejedno se mrznem.
To je surova navika od djetinjstva. Svake noći otvaram prozor, i što god bilo napolju: sunce, kiša, vjetar, mjesec, zvijezde; ja uživam jer mi prija taj hladni poljubac u vrat iako nije od strane ljudskog bića.
Kad je kiša kisnem, kad je snijeg topim se, u vjetru uživam, a zvijezdama zavidim. One tako sigurnim korakom prelaze svoje ulice, kao da nijednu brigu u životu nemaju. Spajaju se s nebom, pa pale svake noći rasvjetu nad mojim očnim kapcima.
Ovo je vrijeme koje se kosi s čovjekom, sa razmišljanjem. U kom možeš preživjeti samo ako si hladnokrvan ili ako ti je sve ravno do mora.
Ponekad poželim da sam takva. Da divno navučem majicu ne misleći da li je umazana čokoladom, da stavim bisere ne znajući da su bižuterija ili da se ne počešljam i uživam u svojoj prelijepoj dugoj kovrdžavoj kosi.
Da se ne brinem šta će reći neko čije mišljenje me ne zanima, a koje primam k srcu kao uglovi zidova prašinu. Zbog toga i propadam. Ali, koga briga.
Zadovoljno ili nezadovoljno se bacam na krevet put svega i svačega i zgodnom nogom zatvaram prozor. Zgodnom za sebe. Šta je tu čudno?
Moja su dejstva lijeka najbolja. Liječim se već čitav život, a nikad ništa. Ustvari, ima čokolade. Bar nje uvijek!
Mogu je opisati kao najgoreg neprijatelja, kom svjesno dopuštam da me uništava i zabija nož u leđa svaki put kad sam tužna i nesretna, a to sam skoro uvijek.
Svoje kino snova i večeras držim pred očima. Sve kofere snova. Sve avanture. Noge koje koračaju uspjehu. I boje se poraza. Ali se ne boje ljudi. Nikoga, osim Boga.
Koračam sasvim sigurno u novi stodimenzionalni svijet. Sva sam sretna! Imam tremu. Takvu tremu! Ali od čega?
Kada bih trebala opisati svoj život u jednoj riječi to bi bila baš ta gore navedena koju prezirem.
To je, ustvari, ono što me usporava. I ne samo to već i strah. Te dvije riječi su kao neki razlomak.
Pet šestina i pet četvrtina. Hoće li dati jedno cijelo? Ne znam, i ja se pitam.
Ali kako kaže pjesma? Na vrhu uvijek ima mjesta. Ako se krene sa dna!
Na dnu sam, jelda? Gle, imam sve predispodizicije za početak!
I tako sam, nesvjesno, na pocijepanim listovima stare sveske počela pisati svoj dnevnik. Možda je to bio moj novi početak? Ne volim tu riječ, ali mogu klimnuti glavom na postavljeno pitanje i na mjesto upitnika dovezati tačku. Onako kao ukras.
********************************************
Potrudila sam se, pa, ako vam se sviđa - opalite vote i komentar!
Hvala unaprijed..:)
