The Hidden World 2

39 ▬ ''To je mit.''

Kristianu je tebalo dugo da se vrati. Imao je zamišljen i dalek izraz lica i stalno me čudno gledao. Nije htio ni sa kim nešto posebno da priča, osim kad je odjednom ustao i svima podijelio zadatke osim meni, što me malo uplašilo. Šta ako hoće da me ubije i svali na nekoga drugog, tako da nema svjedoka? Mada, mogao bi me ubiti i pred svima i nikom ništa ne bi bilo.

Nisam znala šta da mislim dok su ostali ustajali i odlazili u izvršavanje svojih zadataka, razmjenjujući poglede sa mnom - nisam jedina primijetila da Kristian hoće u potpunosti sam da ostane sa mnom. Bliznakinjama i P.J.-u je dao normalan zadatak kao da se ništa nije desilo, ali su nam ostali najbliži, kao da je želio biti im što bliže.

Sjedila sam za stolom, a Kristian je bio naslonjen na zid, dok su i posljednji - David i Elaine - odlazili. David mi je poručio pogled 'Puno sreće'. To će mi trebati. Gledala sam u Kristiana nekoliko trenutaka, a onda se odgurnuo od stola i prišao meni. Nagnuo se i poljubio me.

Moje misli su iz straha od smrti prešle u zaljubljenost i nadu da je zato htio da ostanemo nasamo stvarno brzo, ali izgleda da sam pogriješila u oba slučaja. Nije mi se osmijehnuo ili nešto, a i dok me ljubio, držao je ruke u džepovima. Sjeo je nasuprot mene i stavio ruke na sto.

"Da li je u redu da te samo gledam neko vrijeme?", upitao je. Čak i dolazeći od njega, zvučalo je jezivo.

"Pretpostavljam...", nesigurno sam odgovorila. "Mogu li da pitam zašto?"

Gledao me napeto i pretpostavila sam da mi neće reći i da će me samo gledati dok se ja -osjećam kao debil. "Izvini. Ne mogu još da ti kažem. Želim, samo ne znam kako. Možda ti i nikada neću reći. Vidjećemo."

"Odlično", klimnula sam glavom. "U redu."

"Sjetio sam se nekih stvari iz svog života. Mnogo stvari je komplikovano. Počinjem da se sjećam onoga šta mi je Arabella uništila u mozgu i starog sebe."

"A gledanje u mene pomaže?"

"Pa... Zapravo, da", odgovorio je. "Da. Gledanje u tebe pomaže."

"Znaš šta još pomaže?", osmijehnula sam se i dodirnula ga po ruci. "Ako me voliš."

"Ne glupiraj se", trgnuo je ruku. "Ovo je ozbiljno."

"Dobro, da. Ozbiljno", podlaktila sam se i gledala ga u oči. Nisu bile zelene, nego smeđe. Izdržala sam nekoliko trenutaka gledajući u njega tako ozbiljnog, ali ja ne mogu biti toliko ozbiljna. "To je slatko. Rekao si da zadržavaš tamu u sebi samo zbog mene."

"Ne", promrmljao je. "To radim da zaštitim čovječanstvo."

"Ne seri", brzo sam rekla. "Čovječanstvo? A šta ćeš mu to uraditi zelenih očiju?"

"Zahvaljujući tebi i Arisi, vjerovatno ga uništiti ako Alex umre", drsko je odgovorio. Stisnula sam zube i povukla ruke sebi u krilo.

"Nisam znala šta će se desiti. Mislila sam da ti pomažem."

"Moj otac je bacio tu čin na mene koja je nepravedno nazvana kletvom. Ona mi je pomogla. Nikada ne možemo saznati šta bi bilo kada bih ostao onakav prije čini."

"Tvoj otac?"

Izgledao je kao da mu se nije svidjelo što sam baš to upitala. "Da, moj otac. Po njemu sam naslijedio magijsku krv. Za razliku od drugih."

"Drugih kaaao... tvoje braće ili sestara?"

"Da", potvrdio je bez ikakvog daljnjeg objašnjenja. "Moj otac misli... je mislio da sam njegov najveći promašaj u životu. Bio je voljan da uništi sve bacajući tu čin na mene."

"Da uništi šta sve?"

"Ništa", odgovorio je. "Zaboravi. Neće ti ništa biti ovako jasno. Moraš da čuješ cijelu priču. Ja moram da se sjetim cijele priče - i shvatim kako se ti uklapaš."