His Hero (FWC)

"Vjera čini čuda.."

Polagano, nezamjetno provlačili smo se kroz rulju vojnika što su ulazili u kombi. Nabila sam kapu na oči, čvrsto držeći Shanea za ruku.

Teško je za povjerovati kako ti se život u sekundi okrene. U jednom trenutku ostvaruješ svoje snove, u drugom ostaješ bez njih, u trećem bježiš od njih. Pomalo ironično, zar ne?

Zastala sam kraj prozora i gledala kako OVZUO odvlači vojnike. Cijela baza je napuštena. Opustošena. Vojni odjel. Neprijateljski odjel. Odjel za bombe. Odjel za ratna nalazišta. Odjel za terene. Odjel za informatičare..

"Odjel za informatičare." bez daha sam izgovorila gledajući kako odvode informatičare.

"Nešto si rekla?" Shane je smeteno upitao, trpajući važne stvari u torbu.

"Informatičari. Luke. Odvesti će Lukea." adrenalin u krvi je natjerao noge da krenu prema kombijima. Okrenula sam se i trčala što sam brže mogla.

"West!" Shane me dozivao, ali trenutno me ništa nije zanimalo.

Trčala sam kroz hodnike sa staklenim prozorima. Tamo je. Stoji u liniji i samo što nije već ušao u kombi.

Sekundu prije no što sam trebala izaći kroz vrata, nečije ruke su me naglo povukle prema sebi i zadržale unutar staklenih zidova.

"Luke! Ne! Luke, ovamo!" glasno sam vikala, udarajući rukama po prozoru. Bila sam potpuno svjesna da me ne može čuti. Suze su krenule nepozvane. Iako, ne znam što je trenutno bilo jače. Bol zbog gubitka prijatelja ili ljutnja i gorčina koju sam osjećala jer me Shane spriječio.

I zadnji čovjek iz ove baze kročio je u posljednji kombi i oni su se odvezli. "Ne! Molim te, ne." skliznula sam na pod, zamagljenim pogledom i dalje gledajući pred sebe. "Shane. On je otišao. Otišao je." govorila sam između jecaja koji su odzvanjali praznom bazom.

"West, to je bilo za tvoje dobro." rukama je prelazio preko mojih leđa. Par pramenova kose spalo je na moje obraze i smočilo se u kiši suza.

"Za moje dobro?" ton mi se nesvjesno povisio. "Za moje dobro?" ljutito sam ustala i stala ispred njega stisnutih šaka. "Oduzeo si mi prijatelja na najgori mogući način, i kažeš da je to bilo za moje dobro?" mogla sam osjetiti kako me grlo grebe od jačine tona kojim sam izgovarala riječi.

"Westline, ne ponašaj se kao dijete. I sama znaš da bi ubili i tebe i njega da si samo kročila izvan ovih zidina." ton glasa mu se doimao ljuto. Žila na čelu mu se napela, što je tjeralo strah u moje žile. Nesvjesno sam opustila šake i odmaknula se dva koraka dalje.

Shane je shvatio moj strah i opustio čelo te glasno uzdahnuo. "Oprosti. Nisam te želio prestrašiti." ispružio je ruke kako bi me obgrlio ali sam se odmaknula, očima prikovana za pod.

"West, ovako imamo šansu spasiti njega, Jonnasa i.." zastao je kao da razmišlja o riječima koje će slijedeće izgovoriti. "I Bena."

Na zvuk Benovog imena, refleksno sam pogledala Shanea. Mogu se kladiti da mi je osmijeh igrao u očima. "Bena? Mog Benija?"

"Ja se ne nadam previše, ali vjera čini čuda. Ako je on doista tamo, mi ćemo ga spasiti. Obećajem."

Široko sam se osmjehnula i rukama obgrlila Shanea. "Hvala ti."

Podigla sam glavu s njegovih prsa "Što misliš, što su im rekli zašto ih odvode?"

Na njegovom čelu počele su se stvarati bore. "Ne znam, ali moramo saznati."

Primio me za ruku i krenuo prema sobama. Hodajući hodnikom, odjednom se pojavio čudan zvuk.

"Shane, čuješ li ov..?"