ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 3

  Par puta sam ovlaš prešla vrhovima prstiju preko lijevog obraza u pokušaju da se riješim kose koja se uporno vraćala nazad i baš kada sam počela da paničim da mi je kosa oživjela te da upravo planira da me uguši shvatila sam da je ustvari u pitanju....pasji rep? Napravila sam zgađenu grimasu te se brzo uspravila u sjedeći položaj derući se kao neki manijak sa svojim po običaju ujutru istanjenim glasom.
„Dođavola, šta radiš?!", sa napola stisnutim očima sam pogledala prema psu koji je gledao u mene svojim tamnim očima usput mašući repom i ne djelujući nimalo uznemireno od mene. Nakon što sam bezbroj puta prešla dlanom preko obraza koji se pretpostavljam više i zacrvenio, naslonila sam se leđima uza zid u pokušaju da dođem sebi od ovog poprilično šokantnog buđenja. Na Amandinoj strani kreveta se samo nalazila zgužvana posteljina ali nje nigdje nije bilo.
„Gdje ti je Amanda?", pogledala sam prema psu koji je na moje pitanje zalajao, a ja sam se na trenutak zapitala da li me je zaista razumio. Odmahnula sam rukom te brzo ustala sa kreveta prije nego što se zaista zabrinem za svoje mentalno stanje.
„Bolje ti je da se ne navikneš spavati tu...", nastavila sam razgovarati sa Mr. Biscuitom dok sam skidala dojnji dio pidžame te navukla na sebe farmerke koje sam juče nosila. Ako ovako nastavim, odjeća u koferu će mi se na kraju ucrvati, a ja ću zauvijek ostati u odjeći u kojoj sam doputovala. Nakon čega sam obukla i jučerašnju majicu te koliko toliko prstima namjestila svoju zamršenu kosu koja mi je sezala negdje do polovine mišica okrenula sam se prema psu koji očito više nije imao namjeru da spava te sam nekoliko puta udarila dlanom od dlan.
„Siđii! Hajde!"
On je samo nastavio da gleda u mene kao da sam luda i malo je hvalilo da ga uhvatim i izbacim napolje ali se ipak nisam usuđivala da to učinim pošto sam se uvijek ježila od dodirivanja životinjskog krzna. Nakon još par trenutaka mog majmunisanja nervozno sam spustila ruke i prevrnula očima kretajući se ka vratima.
„Kako hoćeš ali da znaš da ću te zatvoriti ovdje i onda nećeš imati šta jesti.", na te moje riječi je skočio sa kreveta i izletjeo napolje prije nego što sam uspjela i da se snađem i kako valja ga uhvatim pogledom. Da on ipak mene ne razumije? Slegnula sam ramenima te napustila sobu i počela se spuštati niz stepenice sa kojih sam ponovo začula glasove koji su dopirali iz prizemlja. Mislila sam da su u pitanju Raymondov i Amandin ali mi je jedan nešto drhtaviji glas koji je očito pripadao starijoj ženi dao do znanja da sam se prevarila.
„Camille?", izgovorila sam to prije nego što sam i zakoračila u dnevni nakon čega sam znatno ubrzala korake te uletjela u kuhinju u kojoj je na stolici prislonjenoj uza zid do sudopere sjedila sijeda starica čije je lice bilo išarano mnogobrojnim borama koje su bile dokaz njenog ne baš lakog života...Muž i jedini sin su joj poginuli još davno u ratu i tada je ostala potpuno sama prepuštena..samoj sebi. Takođe izborane usne su joj formirale maleni smiješak pri čemu su joj se i oči stisnule postajući gotovo nevidljive.
„Aurora, dušo...jesi li to ti?", raširila sam ruke te stisnula usne dajući joj do znanja da jesam još uvijek ukočeno stojeći na bijelim pločicama koje su se toliko presijavale da sam mogla vidjeti mutni odraz svog tijela u njima. Napokon sam pokrenula vlastita stopala te krenula ka njoj u isto vrijeme kada se ona ustala sa stolice. Bila je znatno niža od mene nego prije tako da su se njene ruke obamotale oko mog struka, a ja sam samo spustila dlanove na njena ramena te ih blago potapšala ne znajući baš šta drugo da uradim. Raymond je stajao pored šanka naslonjen laktovima na njega dok je sa osmijehom posmatrao dvije stare prijateljice.
„Kako si?", persirala sam je samo prvih nekoliko dana kada smo se tek upoznale, a nakon toga sam je zavoljela kao rođenu baku. Možda je količina emocija koju trenutno imam u sebi dosta manja od one koju sam imala do prije četiri godine ali još uvijek znam razlikovati koje mi osobe znače više, a koje manje.
„Dobro dušo,...kako si izrasla!", stavila je ruke na moje nadlaktice te me cijelu pogledala svojim očima koje su imale neku vrstu blijede boje, a sada je dodano bila prekrivena slojem suza. Ona nije bila toliko stara kao što je izgledala, a uzrok tome je ponovo kažem, težak život.
„Prelijepa je, zar ne?", Raymond je postavio pitanje držeći ruke na kukovima na šta sam ja prevrnula očima dok se Camilla nasmijala i dala potvrdan odgovor.
„Željela bih te toliko toga pitati ali ne znam odakle da počnem i nadam se da mi ne zamjeraš ali trebala bih sjesti...", polako se spustila nazad na stolicu još uvijek se držeći za moje ruke. „Noge me ni sada ne slušaju baš previše.."
Ispustila je dubok izdah, a ja sam sjela na stolicu koja se nalazila uz šank okrećući se ka starici koja me je posmatrala svojim suznim očima.
„Nemaš pojma koliko mi je drago što si se vratila...Mislila sam da te više nikada neću vidjeti...", spustila sam pogled razmišljajući o tome šta bih joj mogla odgovoriti ali prije nego što sam stigla i početi ona je nastavila da priča.
„Povratak iz bolnice danas je bio kao naručen."
„Kako si sada?", izgledala je mnogo lošije nego kada sam je posljednji put imala priliku vidjeti ali s obzirom da je od tad prošao popriličan period vremena ne mogu tvrditi da se to desilo odjednom.
„Ma dobro. Mislim to mi se često dešava tako da sam već više navikla.", nasmijala se na nešto što je meni zvučalo poprilično ozbiljno. Ray je spustio ispred mene čašu ispunjenu narandžastom tečnošću kao i tanjir sa dva tosta između kojih su se nalazili sir i salama. Nadam se da to radi samo zato što je ovo moje prvo jutro u ovoj kući. Inače sam naučila da se brinem sama o sebi.
„Hvala.", prmrmljala sam to skupljajući obrve i praveći se zainteresovanom za vrhove moje trenutno čupave plave kose na šta se on nasmiješio, a zatim pogledao ka Camille koja nije skidala pogled s mene.
„Hoćete li vi nešto da pojedete?", Raymond je to izgovorio nešto glasnije što je djelovalo pomalo smiješno s obzirom da sam upravo razgovarala sa Camille na sasvim normalan način i ona me je sve razumjela. Samo je odmahnula rukom nakon čega je prstima prešla preko svojih usana koje su joj očito bile suhe.
„Ne mogu, a i ja u posljednje vrijeme samo volim jesti kekse potopljene u mlijeku. Imaš li možda čašu mlijeka, ova vražja usta mi se stalno suše", baka Camille je to izgovorila sa još jednim dubokim izdahom ujedno potvrđujući moju pretpostavku da joj se usne suše. Mislim da je moje vrijeme koje sam u internatu uglavnom provela u samoći dovelo do toga da sam se posvetila posmatranju ljudskih pokreta...gestova...tumačenju njihovih misli...predviđanje sljedećih poteza...
Raymond je odmah otvorio frižider i izvadio mlijeko dok sam ja uzimala prvi gutljaj svježeg soka od narandže.
„Gdje je Amanda?", pri izgovaranju Amandinog imena sam osjetila kako me nešto golica po nozi i nije mi trebalo dugo da shvatim šta je u pitanju. „Bježi!"
Ray koji je baš krenuo da mi odgovori na pitanje je zbunjeno pogledao prema meni, a ja sam pokušala da se riješim Mr. Biscuita koji kao da me je namjerno izazivao provlačeći se između mojih noga.
„Ma govorim Biscuitu.", Camilla se sagela da vidi psića, a Ray se nasmijao očito doživljavajući ovo kao simpatičnu situaciju. Meni nije bila.
„Amanda je otišla na fakultet.", raširila sam oči, a odmah zatim ih i zatvorila shvatajući da sam potpuno zaboravila da se danas kreće na fakultet.
„Pa čekaj, tebi je sada 18 godina, zar ne?" Baka Camilla me je upitala uzimajući gutljaj mlijeka koje joj je Ray prethodno dodao. Klimnula sam usput žvaćući sendvic koji i nije bio tako loš ili sam ja samo bila gladna. Mr. Biscuit me se na svu sreću okanio jer mu je Ray kao jutrošnji konobar i kuvar usuo hranu u njegovu posudu.
„Pa zar ne bi i ti trebala biti na fakultetu?"
Progutala sam napola sažvakani zalogaj koji mi je na trenutak zastao na sred grla natjeravši me da zbog toga ali i novonastalog kašljanja popijem gutljaj soka. Raymond, primijetivši moj gubitak kontrole nad doručkom je odlučio dati odgovor na Camillino pitanje umjesto mene.
„Upisala se na koledž..."
Camilla ga je zbunjeno pogledala očito neupućena u razliku između koledža i fakulteta. S obzirom da sam napokon došla sebi nakašljala sam se po posljednji put te nastavila razgovor.
„To je dvogodišnja škola u koju ideš u slučaju da želiš još bolje utvrditi znanje stečeno u srednjoj školi...tačnije iz predmeta koje ti izabereš. Nakon što završiš koledž možeš upisati fakultet ali i ne moraš pošto si već dovoljno obrazovan da pronađeš neki posao."
Camille je na moje riječi klimnula glavom sada očito manje zbunjena.
„Izabrala je Birkbeck, tj. koledž u kom se na predavanja ide naveče." Raymond se nadovezao na razgovor jutros očito posebno raspoložen.
„Oh...Pa zašto to?", Camilla je odložila mlijeko žaleći se da je prehladno nakon čega je vratila svoju pažnju ponovo na mene očekujući odgovor.
„Pa to omogućava studentima da rade preko dana, a s obzirom da planiram uskoro pronaći posao...", slegnula sam ramenima primjećujući Raymondov značajan pogled na sebi. Znam da on nije za to ali ne želim da me smatraju bespomoćnom djevojkom koju su u prošlosti unakazili, da se tako izrazim. Želim da svi vide da sam mnogo ojačala i da me više ništa ne može zastrašiti.
„Pa to je onda baš lijepo."
Klimnula sam glavom nastavljajući sa svojim doručkom i primjećujući Raymonda koji je pogledao na ručni sat, a zatim sa malo uskomešao prije nego što je progovorio.
„Ja bih morao ići."
„Gdje?", pogledala sam prema njemu pričajući punih usta i ne mareći previše za to.
„Imam nekih obaveza...vezano za posao."
On je inače politički novinar i obično sve novosti piše kući, a zatim ih šalje u London news, tj. novine za koje radi. Kroz razgovore koje sam vodila sa Amandom posljednjih godina znam da se situacija ni sada nije mnogo promijenila. U redakciju ide možda jednom mjesečno kada se održavaju sastanci. S obzirom da su ti sastanci uglavnom sredinom mjeseca, a sada je početak...nešto ovdje ne štima.
„Moram danas otići do redakcije...", pomalo nervozno je to izgovorio prelazeći svojim tamnim pogledom koji ga je uvijek odavao i više nego što bi trebao preko bijelih pločica očito pokušavajući da me uvjeri da je to što govori istina, što mu naravno nije išlo za rukom nakon čega mi je prišao te me poljubio u čelo, pozdravio se sa sa mnom i Camillom, a zatim nas napustio...
„Pa, kako ti je bilo u internatu?", Camilla me je zainteresovano upitala, a ja sam počela da vrtim tanjir sa polovinom sendvica na trenutak odlutavši s mislima i dalje nego što bih trebala.
„Aurora?"
Trgnula sam se na njene riječi te duboko uzdahnula. „Pa i ne baš pretjerano zabavno..."
„Hajde pričaj mi nešto"
Ustala sam te sklonila čašu i tanjir sa šanka nakon čega sam započela prepričavati Camilli svoj potpuno bezlični život iz internata...
.....
Prošla su već 2h otkako je baka Camille otišla kući i još uvijek se niko nije pojavio...Ostavljena sam na milost i nemilost čupavom stvoru koji nikako ne želi da me ostavi na miru. Nakon što sam se ispreokretala po kauču u potrazi za nekim filmom koji bi me mogao zanimati ili mi barem pomoći da se riješim ružnih misli ostavljena sam bez iti jedne jedine nade...Neprestano sam razmišljala o tome da bih trebala otići na groblje, tačnije do svoje majke koja mi toliko nedostaje ali jednostavno mi nešto ne dopušta. Imam osjećaj da nisam spremna na to i svjesna sam da postoji mogućnost da bi me ponovo moglo vratiti na početak, a to nikako ne želim. Nakon odgovaranja same sebe na kraju sam ipak odlučila ne poslušati se te izaći iz kuće u potrazi za nevoljom...Nevoljom koja se nalazila dvije ulice dalje i koja je bila predstavljena našom starom kućom. Znam da to mogu učiniti samo dok niko nije kod kuće jer bi se u suprotnom stvorila ogromna drama, a to mi je trenutno najmanje potrebno. Dan je bio itekako vruć kao i posljednjih barem 15 dana. Krenula sam uz ulicu u potrazi za prvom sporednom ulicom koja bi me mogla odvesti do one ka kojoj sam se uputila i pritom sam se osjećala kao zvijezda na crvenom tepihu s obzirom da se skoro ispred svake kuće neko nalazio i svi bi odjedanput stali s razgovorima, poslovima...samo da bi pogledali ka meni. Počinjem sve više mrziti ovo naselje. Zapravo, nikada nisam previše ni voljela Muswell Hill. Oduvijek sam smatrala da je previše natrpano jer su kuće bukvalno pribijene jedne uz druge i izgledaju nekako previsoko tako da stvaraju neku vrstu pritiska i malog prostora između njih, a to meni kao klaustrofobičaru nimalo ne prija. Svakim korakom sam imala osjećaj da se sve više približavam provaliji u koju ću upasti onoga trenutka kada stanem pred tu kuću i kad mi sjećanja počnu prolijetati pred očima kao lišće uznijeto od strane jakog oktobarskog vjetra.
Taman kada sam trebala da skrenem u drugu ulicu začuo se glas koji mi i nije bio toliko poznat. „Gle, gle ko se vratio...Aurora Ottis."
Okrenula sam se te susrela sa dečkom koji je sjedio na stepeništu koje je vodilo ka ulazu u njegovu kuću sa rukama nonšalntno prebačenim preko koljena i svojim zlim pogledom kojim kao da je gledao kroz mene. Dijelila nas je samo ulica, a ja nisam mogla, a da ne pomislim na to kako bih prije par godina zasigurno u ovakvoj situaciji pobjegla glavom bez obzira. Za mene je on predstavljao strah i trepet...nekoga ko je bio stotinu puta jači od mene i od kog je moj život zavisio 24h jer bi mi ga on u svakom trenutku mogao oduzeti. U svakom slučaju, nisam ga smatrala običnim članom podivljale tinejdžerske bande kao ni bilo koga drugog od njih. Sada...sada vidim samo još jednog običnog dečka koji je zapravo neko ko svoje komplekse pokušava izliječiti tako što će se izživljavati na drugima, a to je jadno.
„Šta je?", nasmijao se svojim osmijehom uvijek nakrivljenim na gornju desnu stranu, „Još uvijek me se plašiš?"
Njegove riječi su bile nešto što me je natjeralo da stisnem zube i odlučno pređem ulicu dokazujući da se istina nalazi na suprotnoj strani njegovih riječi.
„Ne Thomas. Aurora koju si ti poznavao više ne postoji.", prekrstila sam ruke samouvjereno gledajući ravno u njegove oči koje su se na trenutak raširile, a to i nije zapamćeno u mojoj memoriji kao jedna od odlika tog dečka koji je uvijek bio 'poker face' tip osobe. Ipak, godine su i na njega uticale pa je sada imao mnogo izraženije i 'jače' crte lica koje su u području vilice bile nešto izraženije zahvaljujući maloj bradi.
„Jesi li sigurna?"
„Jesam!", podigla sam glavu pokušavajući da odam još bolji utisak na šta se on samo nasmijao i zamahao glavom.
„Drago mi je što to čujem i iskreno nadam se da pod tim misliš i na to da nisi više glupa kao prije.", njegov značajni pogled mi je dao do znanja da pod tim riječima misli na problem koji smo nas dvoje imali prije možda 5 godina i zbog kog sam ga se u to vrijeme još više plašila.
„Znaš, to što sam napravila nije bilo zato što sam glupa nego...", prije nego što sam uspjela dovršiti rečenicu podigao je ruku govoreći 'Okej, okej' i dajući mi do znanja da ne moram nastaviti.
„Nisam mislio na to.", oslonio se dlanovima na svoja savijena koljena te se polako ustao spuštajući se za jednu stepenicu te stajući tačno ispred mene, tačnije iznad mene s obzirom da je još uvijek stajao na jednoj od stepenica, a ja sam bila na trotoaru. Željela sam da se odmaknem unazad ali sam spriječila samu sebe u tom potezu želeći da mu dokažem da zaista u meni više ne postoji ni trunka straha koju bih mogla osjećati zbog njega.
„Mislio sam na nešto drugo."
Podigla sam obrvu kriveći glavu na stranu te očekujući odgovor koji sam na neki način znala da neću dobiti. On se po običaju nasmijao uživajući u tome što me je gledao odozgo.
„Na primjer...?", izgovorila sam to sasvim hladno i nezainteresovano, a njegov izraz lica je takođe bio nešto ozbiljniji.
„Samo ću ti reći da otvoriš oči"
Krenuo je da me dodirne po licu ili gdje već ali sam se ja izmakla prije nego što je uspio u tome. Naravno nasmijao se te obuhvatio prstima kraj svoje majice koja je zapravo bila reklmna za Red bull.
„Oči su mi hvala Bogu otvorene.", zakolutala sam istim tim očima o kojima priča shvatajući da se samo poigrava sa mnom nakon čega sam se okrenula s namjerom da nastavim svoj put ali mi njegov dosta zreliji glas od onoga kog sam navikla slušati to nije dopustio.
„Nisu dovoljno srećo..."
Okrenula sam se prema njemu sada već poprilično iziritirana ali i radoznala.
„Šta hoćeš da kažeš?!"
Napravio je korak unazad uspinjući se uz jednu stepenicu i usput prolazeći rukom kroz svoju kosu koja mu je danas bila puštena i poprilično rasčupana.
„Ništa nije onako kako se čini da jeste Aurora.", sada je to izgovarao mnogo ozbiljnije što me je na trenutak gotovo zabrinulo ali sam se brzo riješila tog osjećaja te još jedanput prevrnula očima odlučna da neću vjerovati riječima Thomasa Bartona koji osim provokacija i perverznih šala ne zna pričati ništa drugo.
„Aurora!", čim sam čula nešto poznatiji glas okrenula sam se te ugledala plavokosog dečka obučenog u dvodijelnu sivkastu trenerku u kojoj je izgledao poprilično atraktivno kako mi prilazi ukoso prelazeći ulicu.
„Hej."
Mahnula sam mu i u trenutku kada sam se okrenula Thomasa više nije bilo. Pretpostavljam da je ušao u kuću.
„Zašto si razgovarala s njim?"
Sada sam pažnju ponovo preusmjerila na pomalo zbunjenog i namrštenog plavušana koji se zaustavio tačno ispred mene.
„Mah...Znaš Thomasa...", samo sam odmahnula rukom te uzdahnula napokon se rješavajući njegove izjave od maloprije koja mi se sve do tada vrtila po glavi. Glupo je uopšte razmišljati o tome.
„Je li te uvrijedio? Povrijedio?" Devonov zabrinuti pogled je počeo da kola po mom licu i prije nego što je mogao da još više počne paničiti ili pokuša dodirnuti baš kao što je Thomas maloprije, razuvjerila sam ga da sam dobro i da je sve uredu te da Thomas više nije neko koga se ja plašim...Zapravo ničega se ne plašim. Osim mraka...
„Inače, gdje si krenula?", stavio je ruke u džepove od gornjeg dijela trenerke sada već gledajući na stranu.
„Osjećala sam da imam viška energije pa sam odlučila malo prošetati.", morala sam lagati jer nema šanse da mu kažem da sam krenula do stare kuće Glupi Thomas mi je sad pomutio planove.
„Pa znaš to bi mogla iskoristiti na bolji i korisniji način. Npr. odlascima u teretanu...", nasmijao se te pokazao rukama ka mom tijelu."A usput je dobro i za psihičko rasterećenje."
„Kad smo već kod toga, psiha mi je trenutno u najgorem stanju.", nevoljko sam priznala usput uzdišući te spuštajući pogled na svoje zelene starke sa objema odvezanim pertlama.
Nakon što je izvadio svoj mobilni iz džepa zatražio mi je broj mobilnog koji sam mu ja dala, a nakon samo minut ili dva stigla mi je poruka sa nekom vrstom adrese.
„To je adresa teretane u koju ja često idem i iz koje se upravo vraćam...u nju obično dolaze i muškarci i žene. Vjeruj mi pomoći će ti da se rasteretiš."
Vratila sam mobilni u džep od farmerki te mu se zahvalila ipak nesigurna oko toga da li ću ikada otići tamo. Nisam znala kako da nastavim razgovor i baš kada sam krenula da ga pitam gdje je krenuo sjetila sam se da sada živimo u istoj ulici....Tačnije njegova kuća je skoro tačno prekoputa naše...dovraga.
„Inače...", sam način na koji je započeo rečenicu mi je dao do znanja da je u pitanju nešto što mi se neće svidjeti..."žao mi je što sam onaj dan ispao kreten...", spustio je pogled te na trenutak zatvorio oči. „Jednostavno, osjetio sam se povrijeđenim i..."
Prije nego što je uspio nastaviti rečenicu odlučila sam ga prekinuti. „Devon. Ovdje sam došla da se riješim prošlosti, a ne da se vraćam u nju. To što mi upravo pričaš nimalo ne pomaže, znaš?"
Podigla sam obrve značajno ga posmatrajući na šta je on samo klimnuo glavom spuštajući svoj tamno-plavi pogled na tamni asfalt koji se nalazio pod našim nogama.
Ti dani su mi se tada činili kao najgori u mom životu ali s obzirom da mi se samo par dana nakon toga dogodilo nešto milijardu puta gore mislim da je zaista glupo i prisjećati se toga...
Baš kada sam krenula da ga pitam da li je krenuo kod nas s nadom da će dati odričan odgovor pored nas je prošlo veoma moćno plavo auto koje se zaustavilo baš ispred moje kuće. Skupila sam obrve te se nadvirila pokušavajući da shvatim da li to neko zaista svraća kod nas kada sam ugledala nasmijanu smeđokosu djevojku koja je izašla iz auta, po navici stavila kosu iza ušiju te poslala zračni poljubac za mene nevidljivom vozaču. Devon se takođe okrenuo prateći moj pogled nakon čega se nakašljao te me potapšao po ramenu.
„Ja bih trebao krenuti, vidimo se.", pogledala sam prema njemu pokušavajući da ujedno pogledom pratim i Amandu čiji je vozač otišao, a ona nas je primijetila te nam mahnula.
„Devon, hajde dođi kod nas!"
Jao Amanda šuti molim te.
„Ne mogu sada, žurim! Svratiću možda večeras!", Devon je još jednom mahnuo i meni i njoj nakon čega je zaobišao ugao, tačnije otišao je putem koji ne vodi ka njegovoj kući, ostavljajući me samu sa Amandom i gomilom auta kojim je ulica uvijek ispunjena. Sada su čak i radoznale komšije zbog velike vrućine ušle u kuće.
„Hej Aurora."
Krenula sam niz ulicu prema njoj pitajući se da li je moguće da mi je prećutala da ima dečka.
„Ko je ono bio?", pokazala sam prstom niz ulicu, tačnije ka pravcu u kom se onaj kabriolet izgubio. Ona se okrenula kao da se to dogodilo prije mjesec dana, a ne prije 2 minute nakon čega se nasmijala svojim slatkim osmijehom i uhvatila me za podlakticu.
„Prijatelj. Gdje si ti bila?"
Aham, to se zove skretanje sa teme. Povukla me je ka kući u kojoj je zahvaljujući klimi bilo mnogo svježije nego napolju.
„Prijatelju šalješ zračni poljubac?", sumnjičavo sam je pogledala, a ona je prevrnula očima prbijajući usnu uz usnu kako bi se suzdržala od smijeha.
„Joj Aurorice kako ti uvijek voliš sve da komplikuješ. Zaista mi je prijatelj...", sagela se izuvajući svoje crne baletanke koje su se savršeno uklapale uz takođe crne uske pantalone, crni prsluk i bijelu majicu koja je na sebi imala crno-bijelu sliku polovine lica neke djevojke."A poljubac sam mu poslala iz šale."
S obzirom da je zvučala zaista uvjerljivo odlučila sam joj povjerovati ne videći nikakav razlog da mi krije da ima dečka. Ušle smo u dnevni u kom je na kauču spokojno drijemao Mr. Biscuit. Amanda se odmah raznježila i izgovorila jedno 'awww'. Ja sam samo sjela na fotelju razočarana što nisam uspjela učiniti ono što sam planirala dok je osoba koja me smatra svojom 2 godine mlađom sestrom skakutala okolo poput leptirice. Kada bih barem i ja mogla biti takva...
„Kako je bilo na fakultetu?"
Iskreno, nije me zanimalo ali sam željela polako započeti razgovor kako bih došla do onoga što me zaista zanima.
„Nije loše.", slegnula je ramenima te iz kuhinje donijela zdjelu sa grickalicama iz koje je odmah uzela cijelu šaku te je spustila na sto ispred mene.
„Da li Raymond i sada većinom piše za novine kući?", upitala sam je to pokušavajući da zvučim što nezainteresovanije.
Pratila sam je pogledom dok je ona zaobilazila sto te se na kraju zaustavila pored Tv-a na kom je počela prelistavati kanale. Klimnula je glavom te izgovorila 'mhm' usput žvaćući grickalice kojim su joj usta bila ispunjena.
„Pa danas je otišao do London Newsa", čim sam izgovorila te riječi Amanda se okrenula prema meni te me pomalo uplašeno pogledala svojim krupnim smeđim očima ulijevajući u mene još veću dozu sumnje.
Podigla sam jednu obrvu i nakrivila glavu prema njoj upitajući je „Šta je?" na šta je ona samo progutala zalogaj, a zatim se nasmijala usput stavljajući ruku na prsa i nervozno se smijući.
„Ma ništa nego...malo mi je čudno, to je sve...", grickalice koje je još uvijek držala u šaci je vratila nazad u zdjelu te krenula ka vratima uzimajući jedan dubok i na pogled nervozan uzdah.
„Gdje ćeš?"
„Moram otići da se presvučem.", brzo je napustila prostoriju, a meni nije preostalo ništa drugo nego da uzmem one grickalice, pojedem ih i nadam se da sam samo previše sumnjičava i po običaju napeta zbog noćnih mora koje su i noćas naravno morale da me posjete...