ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 14

  'ICE'
14. DIO

„Ti baš voliš ići u tu teretanu?", Amanda me je upitala sa rukama prekrštenim preko grudi naslonjena uza zid preko puta mene dok sam ja vezala pertle na patikama kolutajući očima na njeno pitanje s obzirom da nisam znala šta da joj odgovorim. Idem tamo s namjerom da se zbližim sa profesorom čiji je očuh ubio tvoju maćehu i moju majku? Taj odgovor bi joj sigurno uljepšao ostatak života.
„Kad ćeš se vratiti?"
Odmakla se od zida, a ja sam otvorila vrata i slegnula ramenima.
„Nemam pojma.", izgovorila sam to te izašla napolje ubrzavajući korake kako me ne bi stigla još koju glupost pitati.
Za nekih 1o-ak minuta sam došla do autobuske stanice i u zadnjem trenutku uletjela u autobus u kom su na prvi pogled već sva mjesta bila popunjena. Poprilično prometan utorak. Krećući se ka kraju autobusa sam očima tražila slobodno mjesto ali ga zaista nije b....uh, ja i moja sreća. Pogled mi se zaustavio na Thomasu koji je sa slušalicama u ušima sjedio zavaljen na zadnjem sjedištu gdje se pored njega nalazilo jedno jedino slobodno mjesto. Nema šanse da ću tu sjesti. Kosa mu je ponovo bila svezana u rep, brada neobrijana, a on...on jednostavno kao on. Uvijek nedokučiv. S obzirom da je na očima imao crne sunčanice nisam mogla znati da li me je primijetio ali u slučaju da su mu oči otvorene morao je. Uzdahnula sam te ostala stajati okrenuvši se ka prednjem dijelu autobusa. Stala bih negdje drugo ali bih sigurno izgledala kao manijak na raspolaganju svačijim očima, a toga mi je preko glave u posljednje vrijeme.
„Zaboliće te noge.", mutirajući glas je promrmljao iza mene, a ja sam ga samo ignorisala stavljajući kosu preko ušiju kako bih se mogla praviti da ga zbog žamora ostalih putnika i uopšteno zvuka koji je autobus pravio ne čujem.
„Znam da me čuješ.", izgovorio je to, a ja sam raskolačila oči razmišljajući o tome da li svi čudaci imaju tu sposobnost da čitaju tuđe misli...mislim, prvo Harry pa sad ovaj...ili možda ja nesvjesno razmišljam naglas? Moraću obratiti pažnju na to. Okrenula sam se te ga onako mrko pogledala na šta su se njemu usne izvile na stranu dok je prstima izvlačio slušalice iz ušiju. Na sebi je po običaju imao majicu koja je izgledala...prljavo? Možda im se pokvarila veš mašina, ko zna jer zaista ne vidim nijedan drugi razlog zbog kog bi neko ko nije beskućnik uvijek nosio prljavu odjeću.
„Šta hoćeš Barton*", upitala sam ga, a on je samo slegnuo ramenima malo kriveći glavu.
„Za početak da se pomjeriš? Tvoja guza mi zaklanja pogled."
Namrštila sam se te se ponovo okrenula ka naprijed bez namjere da slušam šta mi je rekao. Nekad valja imati veliku guzu...odmah mi je misli prepllavilo sjećanje na trenutak kada sam sinoć udarila dupetom u Harrya i istog sekunda sam demantovala vlastitu prethodnu izjavu.
„Mislim da nemaš razloga da me ignorišeš."
Na te njegove riječi sam se ironično nasmijala te se u potpunosti okrenula prema njemu pridržavajući se rukom za držač kako ne bih odletjela na Thomasa. To je nešto što mi posljednje treba.
„E pa vidiš ja mislim da imam i zato mi se prestani obraćati!", odbrusila sam mu i prije nego što sam uspjela da se vratim u prijašnji položaj on se ponovo oglasio.
„U slučaju da ti se oči otvore jednog dana ću biti jedina osoba kojoj ćeš se zahvaljivati.", rekao je to tako prosto da jednostavno nisam sve i da sam htjela mogla pomisliti da se šali. U tom slučaju je lud, a to je nešto što već odavno znam.
„Oduvijek sam sumnjala na to da koristiš neku drogu, a sad sam se uvjerila u to."
Značajno sam podigla obrvu, a on se nasmiješio onako napola baš kao i uvijek nakon čega je podigao ruke te ih podmitio pod glavu.
„Ozbiljan sam."
Onaj smiješak mu je odjednom izblijedio, a ja sam uzdahnula shvativši da je cijeli taj razgovor samo gubljenje živaca i vremena. Odjednom je ustao ali se ja nisam pomjerila ni milimetra jer sam mu željela dokazati svoju izjavu od drugog dana kada sam ovdje došla, a to je da ga se ne plašim. On je stao odmah pored mene, okrenut u drugom smjeru nakon čega je blago nakrivio glavu i šapnuo mi: „Prije četiri godine, ti si doživjela tri nepravde, a problem je u tome što ti znaš samo za jednu.", nakon što je to izgovorio sa potpuno ozbiljnim izrazom lica krenuo je ka prednjem dijelu autobusa, a ja sam napravila zbunjenu grimasu nesposobna da dešifrujem njegove riječi. Tri nepravde? Ubistvo moje majke, ono što su meni učinili i...šta je treće? Jesam li ja glupa ili su svi odjedanput poludjeli pa pričaju u šiframa? Da Thomas nije Harryev drugi brat? Tome zaista ne bi čudilo jer ponekad i previše liče, u smislu ponašanja...a i obojica imaju dugu kosu, vidiš ti to...Hajde Aurora ugasi malo mozak. Sjela sam na ono slobodno mjesto te se zavalila na naslon od sjedišta pokušavajući da istjeram njegove riječi iz glave. Nema pojma o čemu priča, samo hoće da me zbuni i uplaši. To je radio cijelo moje djetinjstvo ali ja sam sada odrasla i druga osoba, trebao bi se već jednom pomiriti s tim.
...
Autobus se napokon zaustavio i ja sam se brzo progurala do izlaza ne obazirući se na gunđave komentare ostalih putnika nakon čega sam skočila na cestu i uputila se niz ulicu ka teretani koja je bila skoro odmah preko puta. Napokon sam prešla ulicu i došla do nje zatičući tamo podosta osoba ali najbitnija se nalazila na traci za trčanje. Hip, hip huraaa! Onaj glasić je zakolutao očima i uzdahnuo dižući ruke od mene, a ja sam se uputila odmah ka traci u čemu me je spriječio smeđokosi nabildani dečko sa svojim pitomim smiješkom na licu.
„Ponovo se srećemo."
Uh, Liam? Nikad nisam sigurna da li sam mu dobro zapamtila ime.
„Izgleda."
„Slobodno se raskomoti."
Pokazao mi je rukom ka teretani i ja sam klimnula glavom zaobilazeći ga, vežući kosu te se prilazeći traci za trčanje koja se nalazila odmah do gospodina dotičnog. On je ponovo imao slušalice u ušima, telefon u ruci, američku traku oko glave, oznojeno i pomalo crveno lice i torzo kao i crni široki šorc koji mu je prekrivao bedra. Ponovo sam morala da primijetim ogromnu tetovažu crnih anđeoskih krila na njegovim leđima kao i ona slova ispod. Šta li bi moglo to da predstavlja? Moja radoznalost odmah iz džepa vadi lap-top i pokušava da preko googlea otkrije kom jeziku bi ona slova mogla pripadati ali se razočarava u trenutku kada shvati da nema internet konekcije. Polako sam se popela na traku te uključila skoro minimalnu brzinu razmišljajući o tome da li da zakačim za sebe onu štipaljku jer smotana kakva i jesam već sebe zamišljam kako me kao u crtanim filmovima traka pretvara u palačinku i vrti oko sebe. Harryeva glava je spuštena, a oči gotovo zatvorene dok mu vidljivo mokre lokne stalno lete gore-dole. Ni da pogleda prema meni. Nije me primijetio. 'Nije, nego te ignoriše.' Ćuti ti. Odjednom je rukom dohvatio flašu vode koja se nalazila na spravi, stavio je mobilni u džep, a nju otvorio. Prislonio je otvor na i previše rumene usne naginjući glavu unazad i dopuštajući vodi da mu uđe u usta dok sam ja imala veoma dobar pogled na adamovu jabučicu koja se pomijerala sa svakim gutljajem. Odjednom je smaragdnji kružić odjetjeo do ugla oka, tj. zaustavio se na meni. Ja sam ne znajući šta da radim, a da ne ispadne da sam buljila u njega kao što je već jednom bio obračun na račun toga okrenula glavu ka naprijed te se pravila da sam skoncentrisana na svoje vježbanje dok mi se traka pomijera 1cm/s. On je spustio flašu stvarajući 'pljušav' zvuk vode nakon čega je vratio na njeno staro mjesto i iako sam očekivala da će mi nešto reći – nije. Vdiš ti to...Moja radoznalost se češka po nosu dok onaj glasić zadovoljno pijucka martini u koji je uronjen kišobrančić sa natipsom 'luzerko' i očito me izaziva.
Blago sam se nakašljala kontajući da me možda nije prepoznao ili možda primijetio ali on umjesto da me pogleda ponovo vadi telefon, a moja radoznalost odmah skače sa stolice sa iskolačenim očima uspaničena uspaničena da neće saznati šta je u pitanju. Glasić nastavlja da pijucka martini i čita nekakvu knjigu sa natpisom 'Kako izaći iz glave debila'. Šta ako šalje neku SMS poruku koja bi mi otkrila nešto o njegovoj igri jer ona može da bude bilo šta? Pokušala sam da se nadvirim tako što sam se lijevom rukom pridržala za onu spravu, a desnom počela da se češkam po desnoj nozi stojeći samo na njoj jer sam mislila da ću imati dovoljno vremena dok me traka odvuče do kraja ali sudbina u tome odmah prolanazi dobar način da mi se nasmije pa mi pomijera prst lijeve ruke i on završava na dugmetu koje naglo ubrzava traku, a ja gubim ravnotežu i u sljedećem trenutku padam pod Harryeve noge raspeta između dvije trake što nije potrajalo zadugo s obzirom da mi je moja traka odmah zbacila noge sa sebe. Onaj glasić odjednom ispljusne neprogutani gutljaj martinija iz usta i počinje da se grca, a radoznalost postiđeno stavlja ruku preko očiju i viri između prstiju.
Taman kada sam počela paničiti da će mi kosa upasti u traku Harry je ugasio i to u posljednjem trenutku s obzirom da se sve to izdešavalo u sekundi.Otvorila sam oči koje su mi od trenutka kada sam shvatila da ću pasti bile zatvorene i jasno sam mogla primijetiti da se Harry raskoračio preko mene, tj. usljed pomijeranja trake u prvom trenutku morao je da jednu nogu prebaci preko moje glave tako da sam imala pogled na njegovo međunožje koje je na svu sreću bilo prekriveno šorcem. Ovo je ogroman blam čak i za mene nezainteresovanu za tuđa mišljenja. Kad smo već kod toga, cijela teretana se blago rečeno kidala od smijeha. Harry je napokon na svu sreću vratio noge u normalu te čučnuo naginjući glavu tačno iznad mene. Obrve su mu skupljene, oznojene kovrdže mu padaju ka dole, a usne su u nekakvom nedefinisanom položaju.
„Bože, jesi li dobro?", uspaničeni Liam je uzviknuo te se nageo preko mene sa druge strane, a ja sam mogla samo ptretpostaviti da će mi od sad ulazak u ovu teretanu biti zabranjen s obzirom da svaki put kad ovdje dođem nešto mi se desi...ljudi će pomisliti da je ukleta. Sa tako nadvijenim licima iznad glave sam se osjećala kao na samrti. Pa bolje bi bilo da sam poginula na traci nego što mi se ovo desilo. Nisam imala pojma šta da kažem i baš kada sam krenula da zatvorim oči i pravim se da sam se unesvijestila, Harry je podvukao jednu ruku pod moju glavu dok me je drugom uhvatio za ruku pomažući mi da ustanem.
„Ako ovo pošalješ u neki časopis za rubriku sa blamovima siguran sam da ćeš osvojiti prvu nagradu.", izgovorio je to potpuno opušten i smiren kakav često zna da bude, a ja sam zakolutala očima te se uhvatila za glavu u kojoj kao da sam mogla da osjetim neku mini traku za trčanje koja se okretala maksimalnom brzinom. Smijeh koji je taman bio malo utihnuo je ponovo podivljao nakon Harryeve, n e s l a n e šale i jedina osoba baš kao i prošli put koja je cijelu situaciju shvatala ozbiljno bio je Liam. Ne znam da li je takav jer se osjeća odgovornim za svoje mušterije ili je jednostavno dobra osoba.
„Jesi li se udarila u nešto?", upitao me je kleknuvši ispred mene dok sam ja još uvijek sjedila na na traci sa rukama u svojoj rasčupanoj kosi za čiji se izgled potrudila traka maloprije. Izvukla sam gumicu koja je gotovo i spala i ne pokušavajući da odgovorim jer bih u tom slučaju morala da nabrajam svaki dio tijela.
„Uzmi ovo.", ne trudeći se da previše pomijera usne, Harry je to izgovorio te mi dodao onu svoju flašu s vodom. Čim sam je prislonila na usne učinilo mi se da mogu da osjetim ukus narandže, a glasić je naravno odmah morao da se oglasi. 'Kad ne možeš direktno onda ga tako žvališ.'
Nakon 2-3 gutljaja sam mu ponovo dodala flašu uz Liamovu pomoć se uspravljajući na noge. Svi su ponovo vježbali ali su uz cinične hijenske smiješke gledali prema meni. Nosite se svi.
„Šta se dogodilo?", Liam me je upitao zabrinuto prelazeći pogledom preko mog lica na šta sam ja samo odmahnula glavom osjećajući ogromnu vrtoglavicu, a hrapavi glas koji se odjednom začuo iza mojih leđa me je poprilično iznenadio.
„Trake za trčanje nisu za njuškave ljude."
Ma divno...konta on i više nego što ja mislim. Glasić se divi Harryevoj izjavi i pjeva Gaginu pjesmu 'Applause'. Liam se namrštio i nakon nekoliko trenutaka provedenih u pokušaju da nešto shvati očito je odustao od toga.
„Hoćeš li da te odveze neko u bolnicu u slučaju da imaš blaži potres mozga ili nešto? Možeš li sama hodati?"
Baš kada sam krenula da odgovorim Liamu i kažem mu da sam dobro, nečiji, a znam i čiji prsti su se obamotali oko moog lakta.
„Ja ću se pobrinuti za nju.", oznojeni kovrdžavi dečko se oglasio i baš kada sam krenula da mu se otrgnem i kažem mu da on nije moja dadilja sjetila sam se da sam na misiji i da moram iskorištavati svaku priliku. Zakolutala sam očima, a on me je povukao ka vratima ostavljajući raskežene mušterije i još uvijek zbunjenog i uplašenog Liama. U trenutku kada smo izašli na ulicu na kojoj je bilo i više nego vruće Harry mi je pustio ruku i tek tada sam dobila normalan pogled na njega s obzirom da je sve do sada bio negdje iza mene. Navukao je bijelu majicu preko svog golog torzoa jače stežući onu traku oko glave i usput na čudan način gledajući prema meni.
„What you wanted."
Šta sam htjela? Pa maloprije je i sam rekao da sam njuškalo...šta me sad tu namjerno nešto izaziva.
„Nisam ništa.", hladno sam odgovorila, a on je zakolutao očima.
„What you wanted. To je pjesma od OneRepublic. Nju sam tražio na mobilnom...samo pokušavam da ti poboljšam noćas san pošto pretpostavljam da ćeš razbijati glavu razmišljajući o tome šta sam radio na mobilnom."
Ouh...Još jednom smo oboje prevrnuli očima u isto vrijeme,a ja sam se zapitala zašto je opsjednut tom grupom mada iskreno nisam nikad poslušala nijednu njihovu pjesmu.
„Vjeruj mi, nemam potrebe pitati te šta si htjela kad znam.", nakon što je to izgovorio krenuo je niz ulicu, a ja nisam bila sigurna da li bih trebala krenuti sa njim. Kao prvo, ne znam da li on to očekuje jer ne želim da ispadne da kao pudlica trčkaram za njim, a kao drugo jutros me nervira, nikako se ne ponaša kao sinoć, a bome ni kao nedavno kada me je zagrlio jer sam se uplašila mraka tako da nisam mogla, a da se ne zapitam koliko ću još upoznati lica Harrya Stylesa. Baš kada sam željela da pređem ulicu i odem do mjesta gdje autobus obično staje on se okrenuo te počeo da hoda unazad gledajući prema meni.
„Šta čekaš?"
Znači ipak očekuje da idem za njim. Preko volje sam se pomjerila te krenula niz ulicu mrzeći samu sebe zbog toga. Kunem se da to radim samo zbog svog plana. Malo sam potrčala osjećajući bol u koljenu dok ga napokon nisam stigla. Stavio je ruke u džepove, a na onoj bijeloj majici su mu se sve više i više počeli ocrtavati tragovi od znoja na taj način čineći tetovaže vidljivima. Lice mu je još uvijek bilo oznojeno, a kosa na nekim mjestima prilijepljena za njega. Pogledao je prema meni, a ja sam brže-bolje skrenula svoj pogled uzdišući i preturajući po mislima kako bih smislila neko pitanje prije nego što ga on postavi meni.
„Gdje idemo?"
Huh, brza sam.
„Do mog auta.", izgovorio je to, a odmah zatim oblizao usne blago se mršteći nakon čega je iz džepa izvadio crne ray ban naočare i stavio ih na oči. Izgledao je još mračnije.
„A gdje ti je auto?"
Već smo prešli čitavu ulicu i zavoj...
„Parkirao sam ga nekolike ulice dalje."
Čudan dečko, davno sam ja to zaključila.
„Zašto?"
Pogledao je prema meni očito iziritiran mojim uzastopnim pitanjima ali kao što bi u reklami rekli 'to nisam ja – to je moja šauma.' ja kažem 'To nisam ja – to je moja radoznalost.' koja sada uživa držeći u ruci ogroman spisak od nekoliko kilometara u čijem samom vrhu piše 'Pitanja za Harrya Stylesa'. Što je najgore, broj pitanja se poslije svakog Harryevog odgovora uvećava.
„Zato što želim da se šetnjom od njega do teretane zagrijem."
A dobro, ima u tome kao i malo logike. Zaustavili smo se na semaforu čekajući da ljudska figura zasvijetli zelenom bojom, a ja sam kraičkom oka pogledala prema Harryu koji je prelazio kažiprstom preko dojnje usne stalno pomjerajući glavu lijevo desno i pretpostavljam prelazeći pogledom preko prostora oko nas – iza nas. Šta mu je? 'A sigurno hoće da se uvjeri da nema nikoga njemu poznatog u blizini pošto bi svakoga bilo sramota pojaviti se u javnosti sa šeprtljom ko što si ti.' Baš ti hvala glasu. U istom trenutku kada se na semaforu ljudska figurica zazelenila, Harryeva ruka se prebacila preko mojih ramena nakon čega smo počeli prelaziti ulicu.. Prije nego što sam poslušala naredbu svoje radoznalosti u mislima sam isplazila jezik glasiću dajući mu do znanja da je ovo dokaz da me se Harry ne stidi.
„Šta radiš?", upitala sam ga blago podižući glavu ka njemu dok je njegova ruka još uvijek bila prebačena samo što su mu se prsti još igrali sa jednim pramenoom moje kose.
„Ovo radim za tvoje dobro u slučaju da hoćeš da vidiš kako se onaj tamo zove."
Pokazao mi je prstom ka nekom muškarcu koji je sjedio u autu, a na sakou je imao tablicu sa, pretpostavljam, svojim imenom i prezimenom. Ha-ha Harry. Mrko sam ga pogledala, a na njegovim usnama se napokon pojavio mali smiješak.
„Pa ne bi me čudilo od tebe, mislim.", rekao je to, a zatim spustio ruku ostavljajući me s nekim čudnim osjećajem da sam gola.
„Hej Styles!", krupniji dečko koji nam je išao u susret se razdragano zaderao te bacio preko volje nasmiješenom Harryu pet.
„Ford!", Harry je izgovorio, a onaj dečko je nastavio da priča i zastajkuje iako nas je prošao. Harry i ja smo se okrenuli.
„Ideš li večeras?"
Gdje?
Harry je odmahnuo glavom ponovo stavljajući obe ruke u džep.
„Nisam stigao da nabavim ulaznice."
Na taj Harryev odgovor je onaj bucmasti napravio nekakvu razočaranu grimasu te podigao ruku u znak pozdrava prije nego što se izgubio među ostalim prolaznicima. Harry i ja smo nastavili da hodamo, a moja radoznalost je provirila samo oči iza jastuka dajući mi nekakve signale koje sam ja nažaslost prihvatila.
„Kakve ulaznice? Šta je večeras?"
Kraičkom oka sam pogledala prema njemu osjećajući bol u nogama s obzirom da su moja dva koraka bila koliko jedan njegov, a on je samo zagrizao usnu očito odlučan da mi neće dati odgovor. Samo mi je dao znak glavom ka crvenom Range roveru parkiranom uz ulicu. Prije nego što je uspio da uđe u njega stala sam na vrata od vozačevog mjesta te ga pogledala ravno u oči koje su mu se blago nazirale kroz naočare. Namrštio se i uputio mi zbunjen pogled, a ja sam samouvjereno uzdahnula i upitala ga ono što me muči još otkako sam stala na onu prokletu traku.
„Zašto si takav?"
Podigao je obrve i nakrivio glavu.
„Kakav?"
Sad se pravi lud.
„Pa takav!" Pokazala sam mu rukama na njega prije nego što sam nastavila. „Namračen, ignorišeš me u 8o% slučajeva i odgovaraš onako preko volje,a još sinoć..."
Prekinuo me je prije nego što sam uspjela da dovršim rečenicu.
„Zaboravi na sinoć Aurora."
Ma divno, sad više neće ni Ro da me zove.
„Zašto? Šta se odjednom promijenilo?"
Skinuo je naočare i tom rukom se naslonio na auto odmah pored mog ramena tako da je bio naget prema meni, a ja prislonjena uz ugrijani metal. Miris znoja pomiješan sa narandžom, mentom, dezodoransom i parfemom je počeo da siluje moje disajne organe.
„Samo zabnoravi na to i uđi u auto.", hladno mi je rekao gledajući me ravno u oči svojim smaragdnim očima, a ja sam se zapitala kako je to moguće da svaki put kad odlučim da se zbližim s njim i pokušam nešto otkriti on postane ovakav? Okrene ploču? Idalje vjerujem da ima sposobnost da mi čita misli.
„Neću da uđem u auto dok mi ne kažeš šta..."
Glas mi je presijekao trenutak kada me je uhvatio za bokove, odmaknuo od auta, a zatim podigao i počeo nositi na drugu stranu. Ja sam počela da ga čupam za znojavu kosu pokušavajući da držim usta zatvorenim jer ako još počnem da vrištim ljudi će misliti da me otima. Nekoliko zainteresovanih pogleda na nama mi je dalo do znanja da neki možda već misle. Harry me je napokon spustio na zemlju i sa glupavim smiješkom spustio i previše mekane punačke usne na ugao mojih dok su meni ruke još uvijek bile u njegovoj kosi, a njegove na mojim bokovima kojima nam je sasvim pribio tijela. Joj, ne opet...
„Šta radiš?", zbunjeno sam ga upitala, a on je odgovorio sa nosom prislonjenim uz mojih obraz i još uvijek onim smiješkom koji je bio sve osim nešto što liči na Harrya. Pogotovo ovog današnjeg.
„Pokušavam da odvratim pažnju sa nas,a sad ulazi u auto."
Aha, znači pretvara se da je moj dečko koji me onako iz ljubavi nosi do auta da ga slučajno ne bi uhapsili? Pa pametno moram priznati. Odmakao se od mene te mi otvorio vrata od suvozačevog mjesta, a ja sam prevrćući očima ušla unutra.Prekrstila sam ruke prateći pogledom kovrdžavog dečka koji je sa rukom zavučenom po d majicu kako bi se počešao zaobilazio auto. Mogla sam da osjetim blagu utrnulost na mjestu na koje me je maloprije poljubio i pitala sam se kako je to moguće? Napokon je sjeo i prije nego što je uspio da zatvori vrata ja sam izgovorila ono što mi e sve do tada golicalo sami vrh jezika.
„Želim igru.". izgovorila sam to odlučnije nego ikad, a on je polako zatvarajući vrata zbunjeno pogledao prema meni.
„Šta?"
„Želim da igram tvoju igru."
Ovoga puta sam pričala još glasnije nego maloprije, a on se ironično nasmijao te odmahnuo glavom govoreći „O ne, ne želiš.", nakon čega je krenuo da okrene ključ i upali auto ali sam ja učinila ono što on vjerovatno ni u jednom trenutku nije mogao predvidjeti. Otrgnula sam mu ključ iz ruke. Pogledao je sa svojim raširenim smaragdnim očima prema meni, a ja sam ruku sa ključom podvukla pod sebe.
„Želim da igram tvoju igru Harry! I ti si to želio sinoć, šta se sad odjednom promijenilo?!"
Zaista mi nije jasno. Ljutito me je posmatrao sa namračenim pogledom i stisnutim usnama.
„Ne želiš da je igraš Aurora i sada mi vrati ključeve!"
Isptužio je ruku, a ja sam samouvjereno odmahnula glavom odlučna da mu ih neću vratiti dok mi ne kaže da sam u igri ma šta ona bila jer čini mi se da bez toga neću biti u mogućnosti da ostvarim svoj plan.
„Smjesta!"
Njegov oštri i promukli glas me nije mogao uplašiti niti na jedan jedini trenutak i to je ono što ga je izgleda još više izluđivalo.
„Aurora.", prmrmljao je to još jednom stavljajući ispružen dlan pred mene ali sam ga samo ignorisala.
„Zašto me više ne zoveš Ro?"
Zakolutao je očima i iznervirano uzdahnuo prolazeći rukom kroz kosu i zaboravljajući na onu traku tako da mu je skoro spala sa glave ali se on nije obazirao.
„Ti mene uporno pitaš šta je sa mnom, a vidiš ja mislim da bi ovdje bilo logičnije da ja to tebe pitam nego ti mene! Sinoć mi kažeš da više ne želiš da me vidiš, da se gubim iz tvog života, da nećeš da budeš dio igre, da ne voliš kad te zovem Ro i da za tebe trebam biti samo profesor Styles, a danas mi se bacaš pod noge, ludiš što neću da te ubacim u igru i još me pitaš što te ne zovem Ro? Koji je vrag noćas ušao u tebe?!"
Nikako nisam mogla da se skoncentrišem na njegove riječi jer nije pričao onako sporo kako to obično radi nego i previše brzo tako da sam cijelo vrijeme kao budala samo gledala u njegove usne koje su izvodile svoj brzi i zavodljivi ples. Eto, pomislila sam to, pa šta?
„Isti koji i u tebe! Imam pravo da promijenim mišljenje i uvjeravam te da želim biti dio igre ma šta ona bila."
Zvučala sam kao neki dosadni trgovac ali to kod Harrya očito nije palilo.
„Aurora ja ne želim da budeš u toj igri!"
„Pa sinoć si želio!"
„Sinoć je sinoć, danas je danas. Baš kao što si i sama upravo rekla – ima svako pravo da promijeni svoje mišljenje.", nakon što je to rekao nageo se prema meni te pokušao da svojom dohvati moju ruku ali sam se ja izvijala unazad. O Bože, ovo postaje sve luđe i luđe.
„Ali rekao si da sam ja jedina osoba koja može da bude tvoj suigrač."
Na te moje riječi je iznervirano spustio glavu još uvijek naget, skoro pa preko mene. Cijelo tijelo mi je odjednom obasuto nevidljivim valom topline i znoja, a unutrašnjost auta mi se čini manjom nego inače.
Tijelo mu je sasvim bilo nadvijeno nad mjenjač, jedna ruka naslonjena na naslon, a druga na sjedište odmah do mog dupeta pod kojim sam držala onu ruku sa ključem.
„Pogriješio sam i to je to. Okej?", pogledao je prema meni svojim lopticama boje žada na šta sam ja odmahnula glavom svjesna da mi od ovoga sve zavisi. Ako sada zabrljam nema šanse da ikada dođem do bilo kakve informacije.
„Aurora.", na upozoravajući način je izgovorio moje ime te pokušao da podvuče ruku pod moje dupe na šta se oglasila ona moja patkica u grlu čineći situaciju još gorom. Ruka mu je bila ogromna i gruba, a ja sam se pitala zašto moram da je osjetim baš na tom mjestu.
„Ne dam ti ključeve dok mi ne kažeš da sam tvoj suigrač!", rekla sam to pokušavajući da što jače stisnem šaku koju je on uporno pokušavao rastvoriti nad mojim pomalo uzdignutim tijelom. Zaista nije lijep osjećaj kad ti neko tako čeprka pod guzom. Lica su nam bila i previše blizu samo što je on bio ljut i za razliku od sinoć nije iskorištavao situaciju i nije izvodio one svoje neke flertujuće pokrete ali je svejedno izgledao možda čak i zavodljivije nego sinoć. Kako mu to uspijeva? U jednom trenutku su nam se usne gotovo dodirnule i u trenutku kada više nisam mogla izdržati jer je njegova jača ruka nadjačala moju, raširio mi je prste, a ja ne znajući šta da radim prislonila sam usne na njegove koje su se nalazile odmah...tu. Oči su mi bile širom otvorene jer nisam imala pojma šta ću sljedeće da uradim ali samo znam da mi je to bila posljednja prilika da povratim onog Harrya od sinoć. Glasić je počeo da udara glavom od zid, a radoznalost me je potiho željela da sazna kako bi izgledao fransucki poljubac sa Harryem. Ne znam da li su nam usne bile spojene i puih 5 sekundi ali samo znam da ih je Harry čim je uspio da se snađe rastavio kažiprstom polako otvarajući svoje zelene oči koje su sve do tada bile zatvorene sa blago spuštenim obrvama.
„Želim da igram...s tobom.", rekla sam to pomjerajući usne zajedno sa njegovim prstom i shvatajući da sam ionako već otišla predaleko na šta je on odmahnuo glavom gledajući me na mnogo mekši način nego maloprije.
„Auorora..Ti nisi za tu igru i vjeruj mi da znaš šta je u pitanju nikad me više ne bi željela ni pogledati, a kamoli me...poljubiti. U toj igri ti ne bi bila moj suigrač nego...nego moja igračka, a to ne želiš. Zato molim te prestani da razmišljaš o tome i bježi što dalje od mene...govorim ti to za tvoje dobro.", nakon što je sve to rekao odmaknuo se od mene sa ključevima u ruci nakon čega je upalio auto i izveo nas na put, a ja sam nastavila da gledam u njega ne znajućo šta da kažem. Pokušavala sam da analiziram njegovu rečenicu ali osim one gramatičke analize, tj. pronalaženja subjekta predikata i ostalih gluposti nisam mogla da shvatim ništa drugo. Bila bih njegova igračka? Naravno, to ne zvuči nimalo lijepo ali ako ćemo iskreno i on je moja igračka što znači da bismo bili...kvit? Ipak, nisam željela da mu više išta kažem pošto je bilo i više nego očito da mu ništa danas neće promijeniti mišljenje tako da mi je samo ostala nada da će se sutra pojabviti sa nekim novim licem koje bi mi više odgovaralo...
Nakon nekih 15-2o minuta Harry je zaustavio auto pred mojom kućom i u trenutku kada sam pogledala prema njemu glava mu je bila okrenuta ka prozoru i pretpostavljam da mi je time želio dati do znanja da ne želi više ni o čemu pričati. Samo sam napustila auto i krenula prema kućnim vratima usput se okrećući i primjećujući Harrya koji je čvrsto stisnuo oči, prste isprepleo sa vlastitom kosom i podigao glavu očito se nervirajući zbog nečega. Nakon što je spustio ruku udarivši njome po volanu, ponovo je pokrenuo ato i izgubio se na drugom kraju ulice. Voljela bih ući u mozak tog dečka više nego bilo šta drugo. Ušla sam u kuću te se izula prelazeću prstom preko usana i pitajući se da li je postojao bilo koji drugi način da mu promijenim mišljenje osim poljpca? Prosto ne mogu da vjerujem da sam to uradila...ponovo.
„Auroraaa!", glas sa kinesko-engleskim akcentom se oglasio iz dnevnog i ja sam samo zakolutala očima pretpostavljajući ko je u pitanju. U trenutku kada sam ušla u dnevni zatekla sam Amandu, Margaret, Devona i Q-a koji su sjedili na podu sa grickalicama i sokovima oko sebe dok se u sredini nalazilo nešto za šta nisam bila sigurna šta je u pitanju.
„Dobro je pa si došla prije ručka.", Raymondov glas se začuo iz kuhinje dok mi se sa nozdrvamalagano igrao miris rižota i nekakvog sosa.
„Eheej, dolazi ovamo.", Devon se nasmijao pokazujući mi rukom ka njima na šta sam ja samo nezainteresovano podigla obrve naslanjajući se desnom stranom tijela na okvir od vrata.
„Šta uopšte radite? Ako su u pitanju nekakve društvene igre kao ne ljuti se čovječe ili Monopol..."
Q me je prekinuo svojim pomalo kriještavim glasom. „Ma nisu, hajde sjedi."
„Nisam raspoložena za to..", promrmljala sam to te se okrenula s namjerom da napustim prostoriju unatoč njihovim nezadovoljnim uzvicima.
„Slušaš li OneRepublic?"
Na to Margaretino pitanje sam se okrenula ponovo prema njima brže nego što sam jutros sletjela sa trake na šta su me svi pomalo zbunjeno pogledali.
„Zašto?"
Je li tako da se oni Harryevi zovu OneRepublic? Zaklela bih se da jesu...
„Oh...nisam od tebe očekivao da bi to mogla slušati", Devon je to rekao sa svojim uvijek blago zavodljivim smiješkom na šta sam ja samo nakrivila glavu dajući mu do znanja da hoću odgovor na svoje pitanje.
„Pa znaš da moj tata često radi na preuređivanju O2 arene? E pa, oni mu onda uvijek besplatno daju i ulaznice za koncert i sada ih imam viška za OneRepublic koji nastupa večeras...idemo Q i ja i ostale su nam 4 karte, bilo bi šteta da propadnu i upravo pokušavamo nagovoriti Margaret i Amandu da idu s nama. I naravno, ti."
Čini mi se da su mi se sa svakom njegovom riječi obrve sve više podizale i pretpostavljam da mi je čelo ličilo na preorano polje...pa mora da je na to mislio onaj bucmasti dečko danas? 'Nisam uspio nabaviti ulaznice.', to je Harry rekao. Pa naravn, nema šta drugo da bude.
„Ali mi ne volimo da ih slušamo...samo ćemo se smarati cijelo veče.", Amanda mi je to reka sa nakrivljenim usnama pokazujući prstom ka Margaret koja je čupkala vrhove svoje tamne kose, a ja sam nakon što mi se par kockica složilo u glavi kao neki zaluđeni manijak poletjela ka njima, uzela dvije ulaznice koje su se nalazile u sredini njihovog kruga nakon čega sam krenula nazad a vratima.
„Hej!"
„Pa šta bi?"
„Gdje ćeš?!"
Ostavila sam sva njihova pitanja iza sebe samo nazuvajući patike nakon čega sam izletjela iz kuće. Ovo je moja posljednja prilika. Večeras ili nikad....