Švaler

Prolog

Prva lijevo, ništa posebno. Desno, može proć, ali ove naočale usporavaju cijeli proces. Previše posla kad ih kasnije moram micat, a i smetaju kad se krenemo skidat. Možda ova brineta. Kad bi spustila ovu kosu iz repa, malo promijenila način oblačenja, ili stavila neku haljinicu koja naravno ne bi prekrila mnogo, da ipak imam što za gledat, mogla bi čak i proć.

Dok sam stajao naslonjen na ormarić, pogledavajući okolo sebe i usmjerivši pogled prema cilju kojeg sam želio postići ovoga tjedna, lupila je snažno vratima i okrenula se prema meni.
Apsolutno i jedno veliko ne. Riba ima aparatić. Kako da uvalim jezik ribi koja jedva žvače? Šta oni jedu uopće? I ne nosi šminku, a bilo bi krajnje vrijeme da joj netko na to ukaže. S ovakvim izgledom, sumljam da će ikad ikoga upecat, a mene ovako zgodnog sigurno nikad neće. Idemo dalje-prva vrata niz hodnik..hmm..

Jedna nova mala plavušica. Pitam se od kud li je ona došla i hoće li me moći zadovoljiti? Vrijeme je da provjerimo kakva je izbliza. Ako i ima puno šminke, neću joj dugo gledati u lice, ionako i ovako. Samo da je obrijala noge. Živcira me kad sam taman spreman za akciju ,a neprestano me bodu. Izađem iz sobe, kao da sam bio na ratnom polju. Jebene granate.

Korak po korak, bez imalo promišljanja, uputim se k mojoj novoj meti. Stavim jednu ruku na zid, naslonim se lagano, ali ne i previše kako ne bi izgubio koordinaciju, gledam je ispod oka, od glave do pete. Smješka mi se primamljivo i već znam da je moja.

„Dakle, jesam li ja na redu?"-ushićeno vrti par vlasi kose oko svog prsta i samo što ne skoči na mene. Na trenutak zastanem, promislim malo bolje treba li mi još jedna ovakva malo luđa, slegnem ramenima i jebeš ga. Treba mi seksa.

Približi mi se za korak tako da sam skoro pa mogao osjetit njen dah na svojim usnama. Usprkost svemu što sam uspio osjetiti, od salate do ćevapa, čak me i iznenadilo da riba poput nje jede nešto takvo.

Zastao sam na trenutak tražeći žvake u zadnjem pretincu hlača. Ahh, napokon. Izvadim dvije, jer nedvojbeno joj trebaju, uhvatim je za ruku i stavim joj u šaku. Ne dam joj ni minutu da dokuči moje misli. Uzmem ju za drugu ruku i povedem za sobom.

„Tako sam sretna. Jedva sam dočekala da me primjetiš."-ignoriram ju i samo tražim dalje. Bilo bi gubljenje vremena da samo prolazim ovdje bez da promotrim ono što mi ova škola, ili točnije cure, ovdje mogu priuštiti. Više ja njima jer tko bi odbio jednu noć sa muškarcem poput mene?

Kako joj je ljepljiva ruka. Stisla se uz mene kao da joj život ovisi o tome. Evo ga onaj idiot od mog prijatelja. Opet ništa. Ni jedna ga neće ako bude nastavio sa svojim romantičnim gestama. Tko to još radi? Svi znaju da Tina neće past na to. Godinama joj se nabacuje, ako se to tako i može nazvati, a ona mu ne uzvrati ni jedan pogled. Na početku mi ga je bilo žao, ali sada smatram da je prešao sve granice muževnosti te se pretvorio u slabića.
Evo nje opet, ženo očeš li mi dati malo prostora? Zaustavila si mi krvarenje s tim stiskom.

„Može li to malo brže?"-uzdahnem, povlačeći je za sobom kako bi malo ubrzala svoj korak. Ubrzo će zvoniti i nisam ni imao namjeru ići na nastavu, nego što prije završit s ovom kako bih mogao naći neku prikladniju. Zakolutam očima na njeno blebetanje i ponovno ju ignoriram.

„Oj idemo jednu na brzaka?"-s moje lijeve strane dovikne Domagoj pokazivajući na novu, netaknutu kutiju Marlbora. Zastanem, okrenem glavu u njegovom smjeru i doviknem, „Za dvije minute!"
Riba kojoj se nisam ni trudio zapamtiti ime, čudno me pogleda, a ja joj se ponovno nasmiješim, onako kako najbolje znam i u što sam siguran da neće moći odbiti.

Idemo, idemo. Šampion će dobiti što zaslužuje. Da, zovem ga tako i nemam problema s tim. Ako me još samo netko proba zaustavit prije nego li izađem odavdje, neću ni dvaput promislit prije nego li mu razbijem i ono malo što ima lijepog na sebi. Osim one ružne ribe, nju ne bi taknuo.

Gurnem ju u praznu učionicu, zatvorim vrata za nama i spreman sam za malo akcije. Samim pogledom sam ju skinuo, a da ju nisam ni dotaknuo. Znao sam ja, a znala je i ona, da je nakon ovoga više neću ni pogledat. Čudno, sve su one ipak htjele, čekale taj trenutak iako su kasnije morale živjeti s tim da ja više neću biti zainteresiran, da me ni jedna neće zadržat na dulje vrijeme.

„Rekordno, dvije minute. Mora da je bila bezveze. Djevica?"-Domagoj me dočekao ispred škole na našem mjestu, popravljajući hlače.

„Vidim ni ti nisi tratio svoje vrijeme. Ma da, ništa posebno."-uzmem mu kutiju iz ruku, otvorim je i izvučem jednu od cigareta.

„Neka nova. Tek je došla. Na trenutak mi ju je bilo žao, mislila je da ju volim ili takva neka sranja. Umalo da se nisam počeo smijat."-prije nego li sam zapalio cigaretu, podignem ruku i dobacim mu čvrstu peticu.

„Ah, šta će tek bit na faksu. Vjerojatno su iskusnije."-uvučem još jedan dim i bacim opušak na pod kao što sam i sve njih do sada.

Neopisivo je kakav su mi užitak dale kada sam ispunio ono što sam jedino znao. Nedavno sam im i sam rekao, ono što je iskorišteno, više se ne upotrebljava.

*Ovo je naša prva priča. Mi smo dufferice i nadamo se da vam se svidjelo. Željele bi da nam date vaše iskreno mišljenje.

-Duff