Ljubav I Magija

PART 6

"Što hoćeš?"
"Aleksandra ti si posebna nisi ista kao i sve druge tinejđerice."
"Nego tko sam ja?"
Iskreno bilo me strah postaviti to pitanje. Ali koliko sam se bojala toliko sam bila radoznala.
"Aleksandra sad ti to ne mogu reći."
"Nego kad?"
"Sad nije ni mjesto ni vrijeme. Ovo je moj broj mobitela kada dođeš doma malo razmisli ako još uvijek budeš zainteresirana da saznaš istinu o sebi,nazovi me."
Stvarno nisam znala što bi,bila sam radoznala ali ipak sam se bojala.
"Sumnjam da ću te nazvati, tako da mi je nepotreban tvoj broj."
"Molim te uzmi, za svaki slučaj."
"Uredu. "
"Nadam se da nam ovo nije zadnji susret."
I prije nego što sam uspijela išta odgovoriti on je samo nestao. Što me je stalno nerviralo kod njega.
Sad sam se najviše bojala da me ne ispituju gdje sam cijelo ovo vrijeme? Kada sam se vratila nastavili smo gledati film i nitko me nije ništa pitao.

(...)

"I kako ti se sviđa film?"upitala je Hana.
"Odličan je. Tebi?"
"Također."
"Hoćeš li sutra poslije škole navratiti do mene?"
"Neznam ako budem imala vremena."
"Ok ali nadam se da se vidimo."
Ubrzo smo se razišli i svak je otišao svojim putem.

(...)

U sobi sam mnogo razmišljala o događaju iz kina. Da li da ga nazovem ili ne. Da,ne,da,ne,da,ne,da,ne,da.
Ipak sam skupila hrabrosti izvadila papirić iz džepa te utipkala broj.

"Halo, ovjde Aleksandra."
"Hej,ipak si se odlučila javiti."
"I što mi to ti imaš reći?"
"Jel imaš možda malo vremena da se nađemo kraj kafića nedaleko od tvoje kuće pa ću ti sve objasniti."

Razmišljala sam što napraviti. Opet su me mučila dva odgovora da ili ne koji je ispravan. Jedna strane mi je govorila ne dok je ipak moje srce govorilo da. I ipak srce je presudilu tj. moji osjećaji i želja da saznam tko sam ja.

"Da doći ću."
"Kada želiš da se nađemo?"
"Za petnajstak minuta."
"Dobro vidimo se."

Koliko sam bila uplašena toliko sam bila i željna istine željna saznati tko sam. Neprestano sam gledala na sat. Vrijeme je tako sporo prolazilo da sam imala osjećaj kao da se sekunde pretvaraju u sate a minute u dane.

(...)

Kad sam stigla kraj kafića nikoga nije bilo. Stajala sam još neko vrijeme i dalje nikoga nije bilo. Kada sam se uputila natrag prema doma. Čvrsta ruka na mojoj podlaktici me zaustavila.
"Napokon si stig."
Nisam ni uspijela izgovoriti rečenicu do kraja zato što me prizor kojeg sam zatekla kad sam se okrenula ostavi bez teksta.

Evo novog nastavka možda malo kraći od ostalih ali nadam se da vam se sviđa. Što mislite što je Aleksandru ostavilo bez teksta?
Jeli to osoba ili nešto drugo. Saznat ćete u sljedećem nastavku.