TRAGIČNA LJUBAV VERONIKE I FRIDRIKA

*

   Ljubav može biti slijepa, nagla... Ponekad nas može odvesti u visine i ne nas vratiti na dugo vrijeme. Ljubav, nažalost, može biti iskorištena, možda neuzvraćena ili neki put i opasna po život.

Takva je ljubav bila mile i drage djevojke Veronike koja je bila zaljubljena u mladića iz bogate obitelji, dok je ona bila tek obična seljanka. No, da krenemo ispočetka...

Ova čudnovata i zanimljiva priča seže još iz petnaestog stoljeća i kreće iz jednog malenog, ali slikovitog mjesta Desinića u kojem je živjela siromašna djevojka porculansko bijelog i nježnog lišca, plavih očiju poput vedrog neba, žute kose poput najljepših zlatnika, ženstvenog tijela i djevičanskih grudi. Svaki seljak uvijek bi ju zapazio čim bi ju ugledao. Mladići su jurili za njome, obećavali joj vjernu i nježnu ljubav, no ona nikog od njih nije vidjela ni zamjetila. Ona je vidjela samo jednog – Fridrika, sina zloglasnog grofa Hermana Celjskog. Ipak, mladić koji joj je ukrao srce, bio je obećan Elizabeti koja je bila jedina nasljednica Stjepana Frankopana Modruškog. Fridrik ju nije želio, ali Hermana nije bilo briga za njegove osjećaje. On se samo želio domoći frankopanske zemlje koja je pripadala Fridrikovoj budućoj ženi. Ni Elizabeta nije bila zaljubljena u njega, ali na kraju su se vjenčali. Pokušavali su se voljeti, ali njihov se brak sve više raspadao. Elizabeta mu je rodila i sina Urlika, no ni to ih nije zbližilo. Fridrik je sa svojom obitelji i ocem živio u Velikom Taboru, u velikom i prelijepom dvorcu u Hrvatskome zagorju, okružen zidinama i visokim kulama.

Kako su se zapravo Veronika i Fridrik upoznali? Fridrikov otac često je poslovno morao putovati, pa je Fridrik iskorištavao priliku kako bi se opustio i otišao barem na nekoliko vremena dalje od Elizabete koju nije želio gledati. Herman je bio vrlo nasilan i strog, a Fridrik ga se bojao i volio je trenutke kada ga nije bilo. Najviše je volio odlaziti u šumu kako bi u ljetne i vruće dane jednostavno odlučio malo prilegnuti uz drvo, sklopiti oči i slušati zvukove prirode. Tako je za jednog vrućeg, srpanjskog popodneva, kao i obično, sjeo kraj visoko drveta nervozno lomeći sitnu grančicu i razmišljajući o svojem bijednom životu. Znao je da mu se otac sutra vraća u zagorje. Znao je da će ponovno morati slušati sve njegove naredbe i kako će ponovno morati po cijele dane boraviti u uredu, potpisivati dosadne dokumente. Razmišljao je i o Elizabeti, njegovoj ženi koju nije volio. Čak niti sina, kojemu je bilo šest godina, nije želio često viđati, jer je on zapravo želio dijete žene koju bi on istinski volio.

Trebao je već polako poći kad se skoro počelo mračiti, no odjednom je čuo nečije korake po onome suhom, otpalom i šuštavom lišću. Oprezno se okrenuo prema mjestu na kojemu je čuo korake i brzo se sakrio iza debelog hrasta. Čim je zapazio prelijepu i mladu djevojku, kako teškim korakom korača prema njemu držeći u rukama ogromnu košaru punu rublja, potpuno je zanijemio gledajući ju široko otvorenih očiju. Iako je djevojka bila obučena u siromašnu, izblijedjelu haljinu, već bezbroj puta zakrpanu, mladiću se neodoljivo svidjela i skupio je hrabrost da joj priđe. Nije znao kako da to učini, pa je u zadnji čas, dok je ona već bila sasvim blizu njemu, hirovito brzo zakoračio od hrasta i stao pred nju. Mlada djevojka već onog blijedog lica još je više problijedjela od straha.

„Dobra večer!" Fridrik je zbunjeno i nervozno izustio dok mu je srce ubrzano tuklo. Sada kada mu je stajala ovako blizu, mogao je dobro razabrati njene plave oči koje su ga gledale tako dubokim pogledom da se jednostavno želio izgubiti u njima.

„Dobra večer!" Iako je bila vrlo preplašena i u šoku, pognula je glavu u znaku poštovanja. Znala je tko je on vidjevši ga onako obučenog. Nikada ga prije nije viđala, no i ona je osjetila neku čudnu energiju u zraku.

„Što radiš vani ovako kasno?" Fridrik je zadržavao čvrst stav i pokušavao oponašati oca. „Ne misliš da bi te mogao netko napasti i ozlijediti?"