TI I JA SMO GREŠKA

SAMO PRAZNINA

Bilo je oko 15.Mamu su odnijeli u mrtvačnicu.Sprovod smo organizirali sutra oko 9:30.Cijelo vrijeme plačem i ne mogu se pomiriti sa činjenicom da nje više nema.Nisam se mogla odvojiti od nje i par sati sam samo klečala pokraj nje i držala je za ruke.David je bio tu kraj mene.On je tu u najtežem trenutku za mene.Pomaže mi da prebrodim sve ovo.Na hodniku je sve tako tmurno i svi doktori mi dolaze izraziti sućut.Izlazimo iz mamine sobe kada je konačno odnesu.Ne znam kamo da odem u ovom trenutku.

"Moraš nešto pojesti.Onesvjestit ćeš se."-rekao je David.

"Ne ne mogu ništa jesti.Samo hoću ići negdje gdje se sve ovo ne događa i hoću da je ovo san,a ne surova stvarnost."

"Moraš.Idemo do kantine.Pojest ćeš nešto pa makar prisilno jer inače nećeš završiti dobro."

U kantini mi je donio svašta za jelo.Juha,salata,meso...tako je pažljiv.Cijelo vrijeme me drži u zagrljaju i gladi me po leđima.Osjećam se jako isprazno u ovom trenutku.Ne znam kako ću dalje i uopće ne vidim svoj život dalje.Zapravo ni sa svojih 20 ne podnosim gubitak dobro.Gubitak je teško podnijeti u bilo kojoj dobi života.Skoro pa ništa nisam pojela.

"Moraš se odmoriti.Idemo doma da se odmoriš do ujutro jer inače nećeš sutra moći funkcionirati."

"Gdje je to doma?Kod tebe u stanu nikad nije bilo za mene doma,moj dom je onaj trošni stan za kojeg je moja mama oduvijek izdvajala po cijelu svoju plaću.Tamo je moj dom,tamo je cijeli moj život."

"Oprosti.Ja to ne razumijem."

"Da,ali molim te da prihvatiš sve moje promjene raspoloženja jer je ovo nešto sa čim se ne mogu suočiti.Ovo je rupa u mome srcu i veliki gubitak koji mi sada nije trebao.Ja trebam podršku,nekoga tko će me u potpunosti razumijeti i biti spreman prihvatiti sve moje odluke.To je samo ona znala."

"Ja to mogu.Spreman sam biti uz tebe."

"Najlakše je to reći."

"Pomoći ću ti,jedino te ja mogu izvući iz ovoga.Ja te poznajem ovakvu i razumijem te u potpunosti."

Ustala sam i uhvatio me za struk.Vodio me prema automobilu,a ja sam jedva hodala.Nisam znala ni gdje sam u jednom trenutku.Ova situacija me previše pogodila.Došla sam do dna.Otključao je stan i uveo me unutra.Odveo me prema svojoj sobi.Sjela sam na krevet i gledala u prazno.Došao je do mene i zagrlio me.Njegov zagrljaj nadoknađuje tu ispraznost koja vlada mojim tijelom.Gledam u njega ranjivim pogledom i palcem prelazim po njegovom licu.

"Hvala ti što si tu za mene."

"Za tebe sam uvijek dostupan."

Poljubila sam ga jer mi je srce govorilo da to moram napraviti.Uhvatio me za struk.Skinula sam mu majicu i nije se odupirao.On mi je otkopčao košulju.Ljubio me po vratu svojim gladnim poljupcima.Skinuo je košulju i ljubio me po dekolteu.Skinula sam mu remen s traperica i nakon par sekundi je ostao samo u boksericama.Krenuo mi je prema kopči od grudnjaka,ali zaustavila sam ga.

"Žao mi je.Ja ne mogu ovo.Nisam svjesna što radim,a i zamolila sam te da se obuzdaš.Ti si me htio ovako ranjivu iskoristiti."-zaustavila sam ga.

"Nisam.Oprosti,ne mogu se kontrolirati pored tebe.Žao mi je."

Obukla sam košulju i legla na krevet.Bespomoćno sam plakala i grlila jastuk.Opet sam se osjećala sama.Nije mogao ispoštovati ono što sam ga zamolila.Ja ne želim spavati s njim ovako ranjiva,nesvjesna većine postupaka.To ne bi ni bilo u redu od njega da mi napravi.

Ujutro se budim rano.Jako kasno sam zaspala i pola noći me proganjala mama u mislima.Njena slika mi je stalno pred očima.Kajem se jer je njen život ovako završio i mislim da sam ja krivac za sve što joj se dogodilo.Oh,zaista sam sebična.Kakva sam ja to kćer?Hodam prema kupaonici i ugledam Davida koji je zaspao za stolom.

"Hej,zašto nisi legao u krevet?"-pitam ga,lagano ga gladeći po leđima.

"Nisam te htio još više povrijediti.Kreten sam,oprosti mi."

"Nema veze sada ... moraš se spremiti.Idem se oprostiti od nje."