ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 24

  „Harry?", prodahtala sam gotovo bez glasa. Je li ovo nekakva halucinacija? On se sasvim okreće prema meni i posmatra me nekako blago....nikako u 'Harry fazonu'. Nakon što sam napravila pravu malu turneju sa svojim očima i to po Harryevom tijelu kako bih se uvjerila da tu zaista stoji nekakvo biće pa makar ono bilo i vanzemaljac sa likom meni poznate osobe kao oparena sam se okrenula i brže bolje zatvorila te zaključala vrata. Pa pobogu šta bi Raymond rekao kada bi polusina ubice svoje druge žene pronašao sa mnom u mojoj sobi. I to mojoj. Ali baš mojoj. M o j o j. Naglašavam po milioniti put – mojoj!
'Hm...a šta li bi jadni Ray rekao kada bi vas vidio zavaljene na Stylesovoj katedri? Mislim da bi te to trebalo mnogo više zabrinjavati djevojko.', glasić pametuje ali ne mogu reći da nije upravu. Sama pomisao na to me zgrožava. Ja sam užasna osoba.
„Hej.", tiho sam uzviknula mašući rukom kako bih napokon dobila objašnjenje koje zaslužujem. Prošao je rukom kroz razbarušenu tamnu kosu prije nego što je obe stavio u džepove i naslonio se na prozor gledajući ravno ka meni.
„Gdje si bila?". Upitao me je sasvim mirno i staloženo, a ja samo što se poput vatrometa ne ispalim kroz krov i rasprsnem se u vazduhu. Adrenalin mi razjeda tijelo. Osjećam se kao...kao....jao meni.
'Hm, osjećaš se kao 'jao meni''?
Daj ti prestani majke ti.
Osjećam se kao da čuvam nekakvog gangstera u sobi.
„Jesi li ti normalan?", pokušavam da budem tiha pa zvučim kao pokvaren automobil. Prišla sam mu i zaustavila se na korak-dva udaljenosti, nisam sigurna iz kojih tačno sigurnosnih razloga. „Šta dovraga radiš u mojoj sobi?", pokušavam zvučati ljutito, bijesno ali mi ne uspijeva jer još uvijek preovladava šokiranost u meni. Pa Bože dragi štaa ja sad da radim? Jedina opcija koja mi pada na pamet je da ga izbacim kroz prozor ali šta onda? Ko bi još i u zatvor. Samo gleda u mene kao da sam prozirna i na trenutak se pitam da nas dvoje večeras nismo nekako umrli i sada kao u fimu 'Duh' samo možemo vidjeti mrtve, a na zemlji, a zaglavili smo ovdje zbog nedovršenog posla, a u našim slučajevima bi to zasigurno bile one proklete igre. E mi blago...
„Trebala si sačekati da razgovaramo."
Glas mu ne pokazuje nikakve emcoije koje bi mi mogle dati do znanja šta mu se vrzma po glavi. Zapravo, nemoguće je bilo kada znati šta se vrzma po glavi tog čupavog šašavog dečka.
„Nemamo o čemu razgovarati Harry.", rekla sam mu to i otresito prekrstila ruke dok mi je pred očima igrala slika zgodne Chloe koja se u svojoj dužoj uskoj suknji mota oko Harrya i zavodi ga. Pa starija je od njega. Sram da je bude.
Glasić od muke crkava od smijeha i čak nije spposoban da da komentar za koji pretpostavljam kako bi zvučao.
„Chloe je moja koleginica.", rekao je to očima prateći moje lice, po običaju. E pa neću da djelujem uznemireno. Tvrdglavo sam uzdigla bradu, a samim tim glavu osjećajući kako mi se čvor na jeziku polako razrješuje. Auh.
„Ma je li? U čemu? Misliš na poslu ili igri?". Eto me. Navila sam se sad. „Sigurna sam da se i s njom igraš na svoj glupavi način, daješ joj i oduzimaš bodove." Bože, zaustavi me dok je vrijeme. „Mada to s njom ide mnogo lakše, sigurna sam. Eno ona je sama došla da se malo valjate po katedrii kao što si htjeo sa mnom."
Glasić pokušava da dođe do riječi i podsjeti me na to da sam ja ta koja se večeras prva objesila njemu oko vrata i počela ga žvaliti ali mu ne dajem dovoljno vremena jer mi je jezik dobio turbo ubrzanje prožeto nekakvim muklim osjećajem u prsima koji imam još od trenutka kada sam čula Chloein glas večeras.
„I sigurno te i privlači mnogo više u onim svojim uskim i kratkim stvarima sa svojim slatkastim mirisom koji me guši na svakom predavanju nego ja. I sigurno i njoj govoriš kako je jedina osoba s kojom možeš da se igraš, da je ona prva djevojka koju si dotakao...", počela sam da pravim nekakve čudne pokrete rukama kako bih sve to slikovito prikazala. O Gospode... „Ko zna, možda ste već imali i predstave sa tvojim bratom. Možda je sve to dio proklete igre, ko zna, a još prokletije me zanima kako je zoveš! Hl? Lo? Oe? Kako?", raširila sam ruke i blago se propela na prste kako bih barem malo prikrila tu našu visinsku razliku ne pazeći više previše na visinu glasa. Harry se sa svakom mojom izjavom sve više mrštio dok mu se na kraju izraz lica nije smekšao nekakvim čudnim...smiješkom? Smiješkom? Njemu je ovo smiješno?
'Ti si mu smiješna.', glasić me ponizno odmjerava, a ja otpuhujem i naslanjam ruke na kukove.
„Ro?", to je sve što je rekao i uspio da formira svojim usnama deformisanim u nepovratan smiješak. Šta je?
„Šta je?", misli mi naglas izlijeću i samo se nadam da se to neće baš često događati jer bih poonešto zaista zadržala za sebe.
Nakrivio je glavu i malo izvio obrve zagledajući moje lice i očito razmišljajući o nečemu što ga mnogo zabavlja. Možda se sjeća vatrenih trenutaka sa Chloe od večeras? Nepoznat osjećaj mi stresa tijelo i tjera me da takve misli istjeram iz glave.
„Zašto te je toliko pogodio Chloein dolazak?", upitao me je pažljivo i tiho kao da želi da svaku njegovu riječ upijem poput sunđera.
„Pogodio?", ironično sam se nasmijala i jednom nogom istupila. „O čemu ti pričaš? Samo komentarišem kako izgleda imaš običaj da svim djevojkama pričaš isto i tako ih...pecaš."
Pa da.
„Hm...", opet on i njegovo hm. Nervira me ali mu buljim u usne kao da su osmo svjetsko čudo. „Da ti..." blago, ne previše, je sageo glavu ka meni sa rukama još uvijek utisnutim u džepove uskih farmerki. Plašim se šta bi mogao reći. #...nisi možda malo ljubomorna?"
Na to njegovo pitanje sam zinula u čudu i odmakla se unazad.
„Molim?!", zvučim kao ona patketina i mačka povučena za rep u kombinaciji. Je li on pobogu normalan? „Ljubomorna?", upitala sam ga nešto tiše sve više se isčuđavajući i usput gledajući ka vratima kako bih se uvjerila da su zatvorena.
„Mhm", klimnuo je glavom, a ja sam progutala nekakvu suhu knedlu koja mi je prejako pala na želudac.
„Stvarno si pretjerao.", rekla sam mu to nekako zadihano kao da sam se upravo hrvala sa Jackie Chanom. Nikad ni na koga nisam bila ljubomorna...dobro, jesam jednom na jednu Ritu iz osnovne ali to se ne računa. Samo je imala lijepu kosu. „Tvoj dolazak ovdje je ionako bio potpuno bespotreban i oočito s namjerom da me istjeraš iz takta ali nećeš uspjeti...", već jesi. „...zato bi najbolje bilo da odeš."
Pokazala sam mu rukom ka vratima držeći drugu na kuku, a on je nastavio da izvija glavu vamo-tamo kao vampir koji ne zna za koji dio vraa prvo da me ugrize.
„Ne treba da se ljutiš samo zato što sam veoma dobar u čitanju žena.", nonalantno je prekrstio ruke i još više prislonio svoje dugo tijelo uza zid. Namrštila sam se.
„E pa moram ti reći da si izgleda se malo odvikao od toga i trebao bi malo više da vježbaš jer si u mom slučaju pogriješio."
Skupila sam tvrdoglavo usne, a on je izgledao kao da ga sve to nekako zabavlja.
„Obrazi te odaju Ro."
Nisam uspjela, a da odmah jedan dllan ne prislonim uz obraz. Šta mi je s obrazima? Na drugom obrazu mi se u sljedećem trenutku našao Harryev kažiprst i umjesto da se odmaknem ja sam na trenutak savila na stranu glavu kako bih još više osjetila njegov dodir. Ona razumna i hladna Aurora stoji po strani ponovo arryevim prisustvom istjerana iz mene i stidi se mojih postupaka, a opet jadna ne može ništa da učini.
„Imaju upravo onu nijansu roze koju žene imaju kada su ljubomorne.", glas mu je tih, promukao i nekako šarmantan, a ja se pitam da nije još i nekakav slikar pa se razumije u nijanse boja i odgovarajuće emocije koje vladaju u ljudima. „A i oči...Zjenice ti se naglo sužavaju kada pričaš o Chloe."
Oj meni! I on prati moje zjenice? Pa ne! A on ovakav blesav kakav i jest sigurno zna za ono širenje i šta ću ako su mi se koji put malo rasplinule? Nije to jer mi se sviđa nego ko zna...možda imam problema nekakavih sa vidom ili poremećaj, neću da mi još kaže i da mi se on sviđa.
„I oči su ti bile tamnije plave nijanse kada si pričala o nadimcima za Chloe. Smetalo bi ti ako bih je zvao...Lo?"
Pita me i prelazi prstom reko mog nosa koji se odmah začepio. Ma daj, gdje god me dotakne taj dio tijela mi otkaže. Ne može to tako. Bunim se.
„Šta mene briga kako je ti zoveš?" šta ako je zaista zove Lo? Ro izgovara na mnogo zavodljiviji način tako da sam ja pobijedila Chloe. „i zašto bi me uopšteno bilo briga za Chloe i tebe?", možda zaista ima nečega između njih dvoje? Naravno da ima. „tako da prestani da se ludiraš i umišljaš, a ponajviše prestani da pratiš moje izmjene na licu..." tek sad su mi jasna ona njegova zagledanja mene. „...jer nemaš pojma.", pokušavam da se branim ali njegov smiješak mi govori da ne prihvata nijednu moju riječ. Nije fer.
„Ro, Ro...", rekao je to kao da izostavlja ono 'nepopravljiva si'. E pa dobro je ako me takvom smatra jer ne želim da misli kako me on mijenja. Mislim, i ako ima promijena to je trenutačno i ne računa se. „Mnogo si tvrdoglava, znaš?"
Palcem i kažiprstom se igra sa mojom menđuhicom i ponovo proučava svaku moju reakciju. Pokušavam djelovati statično.
„Zašto mi se nisi javljala?", sada izgleda mnogo ozbiljnije i glas mu je grublji, kao da je ljut.
„Ne vidim razlog za to. A i uostalom, zašto bih? Ionako ti je veče bila zauzeta drugim osobama."
I eno opet mog nezaustavljivog jezika. Samo sam čekala kada će se Harry ponovo zajedljivo nasmiješiti i ponoviti mi kako sam ljubomorna te da to upravo dokazujem ali nije. Ostao je ozbiljan i to me je zabrinulo. Ko zna kakvi su mi sad obrazi i oči i... o Bože plašim se vlastitog tijela jednako kao i prodornog zelenog pogleda koji ga skenira.
„Ro...da mi je zaista stalo do nje sada bih se provodio s njom, a ne bih tebe čekao punih sat vremena u tvojoj sobi, a da ne spominjem onih sat vremena prije toga koje sam proveo u vožnji, tačnije potrazi za tobom."
Ne znam za zjenice, a bome ni boje ali zato znam da sam od iznenađenja raširila oči. Zaista je sve to radio? Nije nikako bio sa Chloe? I zar sam se pobogu zadržala sa Itanom 2h?
„Ali zašto?", upitala sam ga podstaknuta radoznalošću koja je stavila nekakvu spravu na uši kako bi sve mogla savršeno dobro čuti. Sada je spustio ruku za menđuše i obuhvatio dlanom lijevu stranu mog vrat gledajući me nekako pitomo što nikako nisam navikla od njega.
„Šta zašto?"
Progutala sam ogromnu količinu pljuvačke jer sam prethodno u potpunoosti zaboravila čak i to da radim pa sam mu odgovorila.
„Pa zašto...zašto sve to radiš?"
Ne želim čuti odgovor. Plašim se da će srušiti sve u meni ako kaže'zbog igre' ili nešto slično. Nastavio je da zuri u mene i ništa ne govori. Svaka sekunda odgriza po jedan dio mog tijela i polako nestajem pod Harryevim nježnim dodirom koji stvara milujući me vrhovima prstiju po vratu. Na kraju sam jedva uspjela da primijetim kako sliježe ramenima.
„Nisam siguran...", promrmljao je to spuštajući pogled na prazan i zagušljiv prostor između nas.
„Kako?", zvučim nekako kao da ga molim i kao da žudim za odgovorom. Ličimo na sve osim na Harrya i Auroru koji bismo trebali da budemo. Blago napreže oči tako da su mu linije ispod njih izraženije. Nesvjesno ili ne zatvaramoprostor između nas i tijela samo što nam se ne dotiču. Ne znam ni sama kako ali i lica su nam bliže jedna drugom.
„Ne znam...mislim da ću saznati tek kada o nekim stvarima porazgovaram sa samim sobom.", zvuči iskrenije nego obično i pitam se da li je sve to dio igre ili ne jer ako jeste imam osjećaj da bih bila razočarana. Neke nepredviđene želje mi se motaju po glavi i pitam se otkud su stigle. „Jesi li još razmišljala o mom prijedlogu?", upitao me je gotovo nečujno i istog trenutka mi se milion obručeva steglo oko srca. Misli na....na ponudu za vezu? O, ne. Nije trenutak da budem drska, ne zam zašto ali ne želim prekinuti ovaj trenutak jer mi djeluje tako unikatno, a opet znam da neću zbog toga uradim nešto zbog čega bih mogla žaliti do kraja života. Veza između Harrya i mene bi bila neostvariva, to je zaisigurno i nepromjenjivo.
„Nešto bih prvo ja tebe da pitam....", rekla sam to blago se nakašljavajući i usput razmišljajući o svojim nekakvim teorijama koje sam stvarala prilikom povratka kući. Svaki put kada pomislim na njih pred očima mogu da vidim i zlatkaste odsjaje svijetala i ceste kroz koju smo prolazili dok je Itan vozio.
Harry kao da me usisava očima i pitam se da li je to razlog zbog kog sam mu, na meni neobjašnjiv način, sve bliže. Ponovo oni mirisi arakteristični z anjega me miluju po prednjem dijelu lica i dobijam želju da ih osjetim. Intenzivnije.
„Pitaj.", rekao je to, a ja sam ostala zapanjena. On je upravo pristao da ga ja nešto pitam? Sada već nisam sigurna da li bih trebala možda da promijenim pripremljeno pitanje jer se ovakve situacije ne dešavaju često ali ipak to nisam učinila nesvjesno stišćući prstima Harryevu bijelu majicu.
„Ali iskreno odgovori.", upozorila sam ga, a on je poslušno klimnuo glavom. Ko si ti i šta si uradio neumoljivom, hladnom i bezosjećajnom Harryu?
Iskreno, osjećam se nervozno i ne mogu, a da ne mislim na film koji sam gledala neki dan. Ne mogu da se sjetim naziva ali znam da su se zamijenile duše nekakvog starca i mlade djevojke prilikom njihovog poljupca pa je onda nastala potpuno zbrka. Šta ako je neko drugi u Harryevom tijelu?
„Da li bi ti mojim pristankom na vezu dobio bodove, a ja ih izgubila?", upitala sam ga gledajući ga ravno u njegove smaragdne oči u kojima zjenice neprestano igraju i svjesna sam da ću ako dobjim odgovor na ovo pitanje ujedno saznati i da li me je zaista pitao za vezu samo zbog igre.
„Ro..", nezadovoljno je to promrmljao spuštajući pogled i skupljajući usne koje su mu pri tom poprimile tamniju boju. Nekolika pramena kose mu dodiruju moje čelo i ne smeta mi, baš naprotiv jer odjednom dobijam želju da mu se sva unesem u kosu koja neodoljivo miriše i tako je mekana...poput baršuna.
„Obećao si...", mora mi odgovoriti. I ja spuštam glavu i odjednom smo oboje kao u nekakvom trenutku iz filma dok on onom drugom rukom pažljivo miluje moje prste. Mislim da je neko drugi i u mene ušao. Sve više sumnjam na Amandu jer je ona onaj nekakav romantični tip ali hvala Bogu koliko ja znam nismo se ljubile.
„Ja...", započeo je ali ga je prekinulo kucanje na vratima koje me je natjeralo da se istog trenutka trgnem i odmaknem od Harrya otjeravši svu magiju koja je do tada ispunjena onim šljokicama lebdjela oko nas.
„Aurorić?", Raymondov pitomi glas se čuje sa druge strane vrata i ja kao da se naglo trijeznim što me tjera na poskakivanje u mjestu kao da mi sve gori pod nogama.
„O moj Bože...", izustila sam gledajući prema Harryu i spuštanjem prsta na usne mu dajući do znanja da ne progovara. Zaključana su vrata, zar ne? Zaključala sam ih, zaklela bih se da jesam. U trenutku kada se kvaka pomjerila srce mi je zastalo ali na svu sreću ništa se nije dogodilo. Zaključala sam ih. Pala mi je jedna ogromna stijena sa srca i malo je hvalilo da počnem izvoditi nekakav ples kao kad se oni divljaci zahvaljuju bogovima na kiši.
„Aurorček?"
A on i njegovi vražji nadimci.
„Šta je?", pitala sam ga držeći se na distanci od vrata kao da sam se plašila da bi kroz moj glas ili veću približenost mogao posumnjati da nešto krijem.
„Zašto si se zaključala?"
„Ma....vrata se nešto sama od sebe otvaraju i onda škripe pa sam ih zaključala da ne moram svako malo ustajati i zatvarati ih.", slagah mirne duše i pogledah prema Harryu koji je sada rukama naslonjen na zid i okrenut prema prozoru izgledajući nekako...potišteno? Čudno? Ne znam ni sama ali samo znamm da me živo zanima zašto. Zbog mog pitanja?
„Aha, pa možeš sad otključati da ja pokušam nešto popraviti?"
A on ko majstor Bob, uvijek spreman na popravljanje i rad. Zakolutala sam očima i prošla rukom kroz kosu koja mi je pri korijenu malo vlažna. Maloprije sam se od nekakvih jada sva preznojila.
„Ma ne treba."
Pokušavam da zvučim što uvjerljviije alli me neprestanoo izjeda čiinjenica da upravo krijem Harrya, zna se već čijeg sina u sobi kao da ne znam pravu istinu...kao da ne znam koliko je to zapravo bolesno i pogrešno...
„Je li sve uredu?"
Eno ga, već sumnja. Njuškalo jedno.
„Ma jeste. Što ne bi bilo? Učim. Šta hoćeš uopšte?", upitala sam ga napokon prilazeći vratima i stavljajući kažiprst preko ključaonice. Ko će njemu znati, ne bi me čudilo da proviri onuda.
„Ništa posebno, nisam te čuo kad si ušla u kuću pa sam samo želio da provjerim jesi li tu."
Tako mi i treba kad se uvijek šunjam. Od sad ću se uvijek javiti pa da ne dolazi do ovakvih situacija.
'Aha, znači planiraš Harrya držati kao tajnog cimera?", glasić pokušava djelovati zainteresovano z amoj odgovor ali znam da nije. Samo provocira, po običaju.
„Kao što vidiš, talnije čuješ, jesam.", što u prevodu znači 'Idi dosadnjaoviću jedan.'
„Siđi kasnije na večeru."
„Nisam gladna."
„Aurorić, moraš jesti."
A ljudi moji...
„Ako budem gladna siću."
Nisam mogla, a da ne pogledam prema Harryu osjećajući se kao neko malo dijete. On je još uvijek okrenut prema prozoru i pitam se da li je odlutao psihički nekuda ili osluškuje Raymondov i moj razgovor. U svakom slučaju, zahvalna sam mu što ništa ne govori. Šta ako on zaista nešto zna? Ta pomisao me je zgrozila i brzo sam je stjerala u privremenu i sporednu memoriju s namjerom da je povratim u funkciju tek kad Harry ode. Ovako bih se osjećala bijedno i neprijatno dok je on tu. Mislim da tu riječi 'osjećati' i previše koristim otkako je Harry ušao u moj život i ako bih ponovila onu terapiju sa Priscilom, imam neki čudan osjećaj da bih na mnogo više pitanja odgovorila pozitivno nego prošli put.
„Vidimo se onda, ujutru ću ja to srediti sa vratima."
A bježi tamo Raymond, šta ja do ujutru da uradim? Razvalim vrata?
Kada sam se po zvuku njegovih koraka uvjerila da se udaljio i sišao u prizemlje odahnula sam i okrenula se prema Harryu. Malopriije sam bila u stanju čak i da ga zagrlim, a sad nemam pojma ta da uradiim jer se osjećam glupo. I eto ponovo one meni strane riječi.
Nakon što sam se nekoliko trenutaka kao mačka koja želi da se umili kako bismo je pomazili ili joj dali još hrane pomijerala u mjestu napokon sam napravila prvi pravi korak te sjela na krevet.
„Šta ti je sad?", upitala sam Harrya koji je sa čelom naslonjenim na prozor gledao napolje. Izgleda tmurno i nekako....ma ne znam. Ne mogu da ga definišem ali znam da je to po redu četvrti Harry s kojim se večeras susrećem. Taman kad se prilagodim jednom drugi nenajavljeno stiže i nemilosrdno me baca u konfuziju.
Odmahnuo je glavom i odmakao se od prozora nakon čega je zamišljeno počeo da hoda po sobi. Mislim da je i on zbunjen trenutkom od maloprije i čisto sumnjam da će moje naredno pitanje dobiti zasluženi srećni završetak ali šta je tu je. Bez rizika nema profita.
'Filozof.', glasić provocira riječima koje ja često koristim za Harrya.
„Hoćeš li mi odgovoriti?"
Pogledao je prema meni i nakon što je par trenutaka samo ćutao onoseći u mene sve veće i veće količine nervoze napokon je učinio ono čega sam se i plašila. Odmahnuo je glavom.
„Ne mogu sada razgovarati o tome.", promrmljao je to, a ja sam zakolutala očima. Pa naravno.
„Zašto?"
„Zato.", pogledao je ozbiljno i hladno prema meni, a ja sam u mislima izvadila zastavicu na kojoj piše 'Wellcome Harry' u znak pozdrava za Stylesa na kog sam navikla.
„Stvarno si nepodnošljiv.", rekla sam to mrzovoljno podižući noge na krevet i prislanjajući bedra uz stomak. Taman kad čovjek pomisli da bi mogao normalno s njim on se izokrene za 36o° i vrati s nekim novim licem koje je sve osim sposobno da se civilizovano ponaša.
„Nisi ni ti bolja.", rekao je to, a zatim sjeo na radni sto preko puta mene. Zakolutala sam očima njegove riječi te stavila ruke preko lica. Osjećam se tako iscrpljeno.
„Najbolje bi bilo da odeš Harry."
Zaista je tako. Ovako možemo samo da pogoršamo naše inako čudne i nedefinisane odnose.
„Bila si s njim, zar ne?"
Ma o čemu on? Zbunjeno sam rastvorila ruke i namršteno ga pogledala, a on je iz nešto zamračenijeg mjesta gledao ka meni svojim prodornim i ledenim očima.
„Ma šta?"
„Bila si s Tashem, zar ne?"
Čak mu je i prezime izgovorio ispravno što znači da je istinski ozbiljan. Auh. Ko se ovome nadao?
„Neću da ti kažem kad nećeš ni ti da sarađuješ."
On se našao sa mnom igrati...koliko je zapravo ova moja pomisao ironična? A Harryev i moj odnos i jeste zasnovan na igrama.
„Aurora, to je nešto zbog čega sam ja došao ovdje, a tebi je ono pitanje u trenutku palo na pamet."
Doašo je ovdje da bi me pitao da lis am bila sa Itanom?
„Kakve to veze ima? Pitanje je pitanje."
Ma zapravo, kad ja mogu da se nerviram zbog Chloe, ma koliko upravo da mrzim samu sebe zbog toga, nek se i on nervira.
„Ali ja neću biti nepravedna pa ću ti odgovoriti. Da, bila sam s njim."
Zvučim samouvjereno i potajno priželjkujem da dobijem Oskara. Harry se na moj odgovor počeo pomijerati u sjedećem položaju usput trljajući bedra dlanovima. Aha, nije mu drago. C-c-c...
„Mhm...", rekao je to skupljenih usana, a ja sam se naslonila dlanovima na dušek namiještajući se u poluležeći položaj i uživajući u pogledu, mada u dvostrukom smislu.
„I ako si već toliko radoznao bili smo i na večeri i bilo nam je super i za razliku od tebe on je veoma zabavan i opušten dečko kog sve savršeno jasno razumijem i ne moram da priželjkujem Ajnštajnov mozak da bih shvatila šta mi govori."
Mislim da se upravo istresam riječima em zbog onoga sa Chloe em zbog njegove nagle promjene te odbijanja da mi odgovori na pitanja. Crte lica su mu postajale sve grublje, vena na čelu sve izraženija i kao konačna reakcija bilo je njegovo silaženje sa stola i kretanje prema vratima nakon čega ih je otključao te izletio napolje. O ne. Taman će me mmoja jezičina doći glave. Kao oparena sam skočila sa kreveta i potrčala za njim. Šta ako sad naleti na Raymonda? Ili Amandu? Jao meni! Počela sam trčati za njim niz stepenice ali prije nego što sam uspjela da ga stignem izletjeo je napolje uz jak tresak vratima. Uvraga! Raymond je izašao iz dnevnog i uplašeno me pogledao dok sam ja stajala na sredini stepenica gledajući čas ka njemu –čas ka vratima.
„Šta je to bilo?"
Oj meni...
„Ma...vrata se zalupila. Mislim, propuh."
Pokazala sam prstomka vražjim vratima pitajući se zašto su dovraga ona jedini način na koji večeras uspijevam da se izvučem.
„Pa šta je noćas sa vratima?", Raymond se zbunjeno uputio ka vratima, a ja sam se samo nadala da je Harry već otišao. A valjda jeste, leti ono njegovo crveno čudo.
„Je li Amanda kući?", upitala sam sjedokosog čovjeka koji je stajao na otvorenim vanjskim vratima tako da je unutrašnjost kuće sada ispunjavao hladan vazduh.
„Nije, izašla je sa društvom...nego, otkud propuh kad nema ni daška vjetra?", upitao me je zatvarajući vrata, a ja sam ispuhnula umorna od smišljanja laži koje su mi u 9o% slučaja same priglupe gluposti.
'Pa šta drugo i očekivati od jedne plavušice kao što si ti?'
Glasić pita i igra u ritmu nekakve čudne tumba-lumba muzike.
„A otkud ja znam.", slegnula sam ramenima i šmugnula na sprat te u svoju sobu prije nego što je Raymond mogao da počne glumiti detektiva. Oduvijek je imao želju da postane detektiv pa je zato valjda i odlučio biti novinar jer oni uvijek nekuda njuškaju.
I u stomaku i glavi sam imala nekakav mučan osjećaj i strašno mi se mantalo, samo mi još treba da pokupim nekakav virus...Presvukla sam se, obavila u toaletu sve potrebno, a zatim se ušuškala iako je bilo poprilično ranoo. Imam toliko neodgovorenih pitanja, ne samo ono vezano za bodove. Npr. kako Harry zna moj broj? Kako je ušao u kuću? Kako je pronašao moju sobu? Zašto nije ostao sa Chloe? I kako pobogu ne zna zašto me je tražio, mada je kasnije rekao da je razlog Itan. Sve sam zbunjenija i nekad imam osjećaj kao da on zna ama baš sve o meni...to bi bilo zastrašujuć, zar ne? Svi ti podaci...čak je i odmah iz prvog puta zapamtio gdje živim kao da je tu dolazio mnogo puta. Šta ako Harry zaista sve zna? Šta ako je upućen u svaki detalj iz moje prošlosti? I šta ako je Patrick zapravo njega poslao da se još malo osvećuje Raymondu i to preko mene...onda bi to bila Harryeva igra? Haotične i grozne misli su me toliko smantale da sam na kraju utonula u dubok i nemiran san...
...
„Mama!", po ko zna koji put je dozivam ali niko ne odgovara, a ja se nalazim u nekakvom dugom hodnjiku,, sve oko mene se izvija kao da je od gume, a što je najgore vlada potpuno mrak. Na samom kraju vidim svjetlost ali djeluje predaleko, a u trenutku kada sam se okrenula ugledala sam čovjeka sa maskom koji se kretao ka meni sa odurnim i jezivim osmijehom. Počela sam da trčim i pomijerala sam se ali kraj hodnjika se isto tako i odmicao, kao da sam bila na pokretnooj traci, a onaj čovjek mi je bio sve bliže. Dozivala sam mamu ali beznadežnno, samo bih s vremena na vrijeme začula njene krike ali sasvim prigušeno....predaleko...bespomoćno...
„Mama!", ponovo sam se zaderala i odjedanput se nalazim u nečijem zagrljaju. Pokušavam da se otmem ali ne mogu i pod prstima samo mogu da osjetim mekanu i bujnu kosu, a miris koji mi miluje disajne organe je tako poznat...u trenutku kada sam otvorila oči ugledala sam svoj radni sto i ostala zbunjena u zagrljaju osobe obučene u bijelu majicu. Odjednom se ispred mene pojavilo prelijepo i poznato lice koje nikako nisam očekivala.
„Jesi li dobro Ro?", upitao me je prolazeći prstima kroz moju kosu i nježno ostavljajući poljupce po mom licu. Odmahnula sam glavom, a zatim ga čvrsto zagrlila jer mi je to u tom trenutku neizmjerno prijalo. Dodiri su mu bili tako topli i ulijevali su u mene maksimalnu dozu sigurnosti.
„Šta ti se dogodilo?", promuki glas mi šapuće na uho, a ja kao da sam u nekakvoj tampaziji dok mi je cijelo tijelo obliveno neprijatnim znojem...imam osjećaj da gorim.
„Ubili su mi majku...", promrmljala sam to sa usnama prislonjenim uz čvrsto muško rame nakon čega je zagrljaj postao nekako još čvršći i topliji. Toplote trenutno imam i na pretek ali mi ova odgovara. Čini mi se da je kovrdžavi dečko još nešto rekao ali nisam mogla da registrujem šta. Imala sam osjećaj da ću se unesvijestiti ili se to samo uvodim u san.
„Jesu li tebe povrijedili?", to je jedino što sam uspjela da razumijem dok je još nekoliko poljubaca završavalo i na mom vratu. Klimnula sam glavom, a zatim potpuno izgubila svijest....
...
„Popij dok je toplo."
Zakolutala sam svojim bolnim i od prehlade suznim očima na Raymondovu izjavu spuštajući glavu na trpezarijski sto odmah ispred ogromne šolje čaja. Jutros sam se probudila sa teperaturom iznad 38 i zato se i ne čudim čudnovatim snovima koji su me proganjali cijelu noć. Kao i uvijek sam imala noćne more, ali da ću sanjati Harrya? E to već nisam očekivala. Ne sjećam se detalja ali samo znam da je on bio prisutan i sjećam se da sam rekla da su mi ubili majku zbog čega se i sada svaki put kada pomislim na to stresem. Zaboga, zar moram biti tolika glupača pa makar to bio i samo san i priznati Harryu pored svih ljudi u svijetu šta se dogodilo? Pitam se kako bi reagovao kada bih mu to rekla i u stvarnom žviotu...a ko zna, možda on to već i zna i ta sumnja zajedno sa onom da on i Patrick igraju igru sa našom porodicom me još od sinoć proganja.
„Evo ga!", Amanda je poletno ušla u kuhinju i ispred mene spustila nekakve lijekove. „Zar ne misliš da bi bilo bolje da legneš?"
Odmahnula sam glavom. Mrzim ležati kad sam bolesna.
„Po običaju tvrdoglava.", Amanda je to šaljivo rekla te me poljubila u glavu izgubivši se zatim negdje iza mene. Imam osjećaj da mi je neko zapalio logorku vatru u glavi.
'Pa logično. Ta neće ti zapaliti mozak kad ga nemaš.'
Ha-ha.
Zvuk zvona na vratima mi je protrubio kroz glavu i tajerao me da je još više zagnjurim u ruke. Raymond je odmah otišao da otvori, a ja sam pokušavala da se ne prisjećam svih noćnih mora koje su me noćas mrcvarile. Pretpostavljam da je uzrok svemu tome bila visoka temperatura tako da hvala Bogu imam opravdanje za pojavljivanje Harrya u mojim snovima.
„Dobro jutro.", poznati glas se začuo odnekud ispred mene,a ja sam se jedva natjerala da podignem glavu nakon čega sam je odmah spustila vidjevši zalickanu crnokosou ženu koja izgleda mlađe nego što ću ja za 3 godine, a mogla je hladno da me rodi.
„Oh, dobro jutro Olivia.", Amandin glas se začuo iza mene. Imam osjećaj da se nalazim u nekakvom začaranom krugu.
„Neko se nije naspavao?", odjednom se pojavljuje i muški glas zbog kog sam ponovo podigla glavu i susrela se sa plavim, po običaju nasmijanim očima.
„Itane?", namršteno sam pokušala da se uvjerim da je to on nakon čega sam ponovo spustila čelo na hladni sto. Uf...prija....
„A izgleda da je uhvatila neka gripa. Jutros se probudila sa visokom temperaturom.", Raymond otužno jadikuje i s nečim lupka, a meni svaki zvuk odjekuje glaavom nekoliko puta glasnije nego što zaista jeste. A da ja ipak odem u sobu? Otkud ovo dvoje jutros?
„Au, to je zeznuto."
Nečija ruka se našla prebačena preko mojih leđa i pretpostavila sam da je u pitanju Itanova. Pusti me...
„Ajoj, onda brzo ozdravi dušo. Drugi put ćemo razgovarati o poslu."
Ma šta sad ova fantazira? Pogledala sam prema sređenoj ženi koja je sjedila preko puta mene neprestano tapirajući kosu prstima.
„Kakvom poslu?"
„Pa...mislila sam da ti predložim posao koji bi ti se zasigurno svidjeo, a i uklapao bi se u tvoje vrijeme odlaženja na koledž."
„Ough...", samo sam to smrmljala i ponovo spustila glavu zamišljajući Raymondov ljutiti pogled.
„Aurora. Kaže se hvala."
„Ma uredu je. Trebamo je pustiti da se sada odmori."
Oni su svi zapoeli razgovore, a ja sam samo mogla da osjetim kako mi se neko igra sa kosom. Sigurno je u pitanju Itan. Pitam se da li je Harry još uvijek ljut zbog onoga što sam mu sinoć rekla? Sigurno jeste dok je onako otišao, a s obzirom da ću ga vidjeti tek u ponedeljak, a ko zna i tad s obzirom na moje trenutno zdravstveno stanje, mislim da bi moja radoznalost mogla da se baci u onu logorsku vatru.
„Izvoli dušo."
Amanda je pored mene spustila čašu vode i nekakve dvobojne pilule. Osjećam se kao dijete. Nabrzinu sam to popila, a zatim nastavila da mantam.
„Znaš, ja skoro nikad nsiam bolestan.", Itan ushićeno govori očito pokušavajui da me zabavi ali pričati bolesnom čovjeku o svom čelinom zdravlju je po meni pomalo idiotski.
„Blago tebi.", odbrusila sam mu i zaradila još jedan Raymondov pogled preko oka. Želim da zakolutam očima ali ne mogu i neprestano imam nadražaj kao da u da kihnem ali ne mogu. Šta me ovo preko noći snađe?
Počela je da svira meni poznata melodija za koju mi je trebalo nekoliko trenutaka da skontam da proizilazi iz mog mobilnog koji je...ne znam ni sama gdje.
„Daj...", ispružila sam ruku kao zombij ka Raymondu koji se odnekud pojavio s mojim mobilnim. Želim izaći iz ove tampazije. Odmah!
„Molim?"
Sigurno je Isabel...samo mi je još ona trebala.
„Ro..."
Aaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!
Udarila sam glavom od sto prije nego što sam ustala, suočila se sa svačijim zblanutim pogledom i napustila kuhinju. Pa jao meni više s njim.
„Šta je?", upitala sa ga trljajući dlanom sada već bolnoo mjesto na čelu.
„Kako si?"
Oho, bio je u vampirskoj akciji ili čitanja misli ili predviđanja budućnosti...u svakom slučaju uspio je da sazna da sam bolesna.
„Loše čim čujem tvoj glas.", smrmosila sam to, a ona hladna Aurora je iznenađeno počela da aplaudira. Ovo nismo očekivali. Ha! Mogla bi meni tepmeratura i češće da udari u glavu.
„Hm...", jao već mu zamišljam položaj usana. Mhm...
„Hm...", počela sam da ga imitiram usput se zavaljujući na kauč u dnevnom.
„Jesi li pijana?", sumnjičavo me je upitao, a ja sam stavila jastuk preko glave u kojoj mi je sada neki vrag počeo pulsirati.
„Harry, još uvijek nije ni podne."
Kakvom me on to smatra? Kako god, znači li to što me zove da nije više ljut? Šta li bi rekao kad bi znao da mi se Itan maloprije igrao sa kosom? Ma kao da bi ga i zanimalo, nije on ljubomoran, naravno da nije nego je i to kao i ona ponuda za vezu vezano za igru. Njegov život je igra.
„Moramo razgovarati."
Oho, čuj ti to.
„Ma nemoj...A o čemu? O pitanjima na koja mi nećeš odgovoriti?"
Neprestano se prevrćem po kauču i pokušavam da zamislim Harryevo lice ali ne mogu. Malo mi hvali da mu kažem da mi se opiše. Eh, temperaturo, nesrećo moja.
„Odgovoriču ti."
„Ma kako da ne. Harry, dosta mi je tvojih igri i neobjašnjihivih postpaka. Odnekud mi znaš broj, sobu, ulaziš mi u kuću oz čista mira...ni sam ne znaš što šta radiš, a nažalost ne znam ni ja...sve ovo postaje suludo."
Glava će mi eksplodirati.
„Objasniću ti sve to i odgovoriću ti i na ono pitanje o sinoć...", drugi dio rečenice je izgovorio mnogo tiše kao da ni sam ne vjeruje sebi. Pa i ne treba jer mu ni ja ne vjerujem.
„Ma kako da ne..."
„Ozbiljan sam."
„Harry, stvarno mi danas nije do tih gluposti, dosta mi je što me proganjaš i u snovima, poštedi me jave barem na dva dana."
Hoću da vikend provedem s mirom. Biscuit je skočio skoro na moju glavu pa sam ga odmah pokušala pogoditi jastukom ali mi naravno nije uspjelo, a on je odmah počeo da kao pomahnitao skače okolo. Grize jastuk i razigranoo maše repom očito moj gest smatrajući igrom. Tjeram te bleso!
„Kakvim snovima?"
Uf, sad mi je lakše pa barem znam da nema sposobnost da čita tuđe snove. Iako inače ne bih, tepmeratura me podstiče da mu odgovorim.
„Sanjala sam te, ako te baš zanima."
Zakolutala sam očima onako za sebe, a na telefonskoj liniji je uslijedio muk.
„Jesi li tu?", upitala sam ga i ponovo sačekala nekoliko trenutaka dok se napokon nije oglasio promukli glas.
„Sjećaš li se ti ičega Ro?"
„Kako misliš?"
„Pa od noćas."
Kakva su mu sad to pitanja?
„Pa sjećam se noćnih mora u kojima si ti bio najgori lik."
Lažem naravno ali hoću da ga podbadam Kada bi mi barem Harry bio najgora i najopasnija osoba u snovima...
„Ne sjećaš se da...pa čekaj, ti misliš da je to bio san?"
Srce mi polako počinje da preskače konop. Uspravljam se u sjedeći položaj i s nevjericom sklanjam kosu s lica.
„Koje?"
„Pa....trenutci kad sam te zagrlio nakon što si se probudila iz nićne more."
Vilica mi je pala u krilo. Molim?! Ponovo je bio u mjoj sobi i nakon što je onako ljut otišao? Kad se vratio? Ono nije bio san? Zaista sam se probudila u njegovom zagrljaju? I što je još gore....zaista sam mu priznala da su mi ubil majku? O Bože...Stavila sam ruku preko usta pitajući se kako sam zaboga uspjela da pomiješam san i javu. Prokleta bila visoka temperatura.
„Č-čekaj...ti si sinoć bio kod mene i otišao si ljut nakon što sam..."
„Jesam.", grubo me je prekinuo prije nego što sam uspjela da dođem do dijela sa Itanom. Okej, znam i ja da je to bila java.
„Ali, poslije toga si se vraćao?"
Samo reci da nisi...reci da nisi...
„Jesam..."
Jao...jao...jao...i jao x milion. Pa kako pobogu? Zašto se vratio? Kako se vratio? I zar zabogfa Raymond nije zaključao kuću? Ništa mi nije jasno...
„Uhm...", glas mi počinje drhtati. „Ja...", Bože, pa ja sam mu rekla da mi je majka ubijena, a njegov očuh je to učinio? Pa pobogu šta sad? I još gore, šta ako on zna i više od toga?
„Mislim da bismo trebali razgovarati o nekim stvarima i napokon se malo više otvoriti jedno drugom, Ro...", rekao je to, a ja sam bespomoćno spustila glavu u ruke pokušavajući da postanem svjesna u šta sam se zapravo nesvjesno uvalila...