ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 30

  „Zamrziti?", upitala sam ga s nevjericom osjetnom u glasu. Nije da ga sad volim ili obožavam ali mislim da u životu ne mrzim nikoga osim Patricka i čovjeka koji mi je oduzeo čast....pa tako ni njega. Harrya.
Klimnuo je glavom stavljajući ruke u džep. Gleda na stranu kao da smo upravo komentarisali djevojčicu koja kriješti i koju majka vuče pored nas govoreći joj da neće dobiti drugo lizalo.
„Zašto?", nastavljam da zapitkujem s nadom da ću ovoga puta dobiti nešto...opširniji odgovor od mimike. Zavlači ruku i džep i pruža mu papirić koji ja nepromišljeno odmah prihvatam. Radoznalosr je počela da mi lumpuje po tijelu i mozgu, a glasić je vidno iznerviran pa je stavio čepiće u uši i namrgođeno se sakrio pod deku.
„To je moj broj. Pošalji mi na njega svoju adresu, pokupiću te večeras oko 19:ooh.", rekao je i dalje izbjegavajući da me pogleda u oči. Ne uspjevam ni da razmislim o njegovom prijedlogu.
„U to vrijeme sam ja na koledžu."
Napokon skreće pogled na mene i blago škilji. „Sigurno se neće dogoditi ništa loše ako propustiš predavanja jedno veče. Vjeruj mi, ovo što ti ja predlažem je mnogo važnije."
Mislim da bi otišao da ja nisam brže bolje progovorila pod pritiskom zdravog razuma koji je jedva uspio da izviri glavom iz gomile knjiga punih pitanja koje je radoznalost usljed napada ludila prevrnula sa police. „A zašto bih ti ja trebala vjerovati i pristati?", oprezno sam postavila pitanje, a on se blago nasmiješio. U očima ima onaj 'Styles sjaj'. Već osjećam da gubim.
„Imam već dovoljno problema sa svojim bratom...vjeruj mi, ne treba mi još njih. Samo ti to predlažem kako bih ti napokon otvorio oči. Ja nemam ništa od toga jer sam navikao na njegove igrice.", nonšalantno je odgovorio, slegnuo ramenima, a zatim mi 'šarmerski' mahnuo prije nego se okrenuo i izgubio u gomili uzmotanih ljudi. Šta ovo bi?
....
Oko 18:3oh sam već nervozno sjedila na dnu stepenica posmatrajući Raymonda koji je nespretno prelijetao kuću kako bi se uvjerio da je sve spakovao s obzirom da ide na put. Želi da uživo prisustvuje utakmici u Liverpoolu kako bi mu izvještaj bio što dočaraniji.
„Tata....", Amanda po ko zna koji put ispuhuje i umorno ga doziva naslonjena na okvir od vanjskih vrata. Voziće ga do aerodroma i trebali su da krenu još prije 1o minuta. Raymond je u ovakvim slučajevima gori od bilo kakve žene.
„To je to, je li tako?", gleda u mene i pita me vjerovatno u potrazi za utjehom ali mu ja ništa ne odgovaram. Ne mogu da pomognem ni sebi, a ne njemu. Već sam spremila broj Parkeru, a ne znam ni da li bih išla. Zašto ću pobogu zamrziti Harrya? Šta će se desiti? Lagala bih u slučaju da kažem da mi je svejedno ili da nisam pomalo...uplašena? Ne, nema šanse da jesam. Ništta neće zauzeti mjesto mraka niti se dodati na majušnu listu. Hrabra sam ja. Tješim sebe i duboko uzdahujem odjednom obuhvaćena Raymondovim ne baš dugim rukama.
„Nedostajaćeš mi.", prigušeno mi govori, a ja kolutam očima. A 4 godine koliko se nismo vidjeli mi nije nedostajao pa sam sigurna da neće ni za taa nekolika dana. „Slušaj sestru.", dodaje milujući me po glavi, a ja se ljutito izmičem.
„Nisam dijete.", negodujem, a Amanda se smije na vratima.
„Hajde tata, zakasnićemo.", govori mu i rukom pokazuje da krene za njom. „A ti Aurorić idi na koledž.", podsjeća me, a ja samo odmahujem rukom. Slagala sam im da večeras nemamo prvo predavanje.
„Ćao!", Raymond me još jednom pozdravlja, a zatim napokon napušta kuću. Osjećam se loše. Mislim da ću povratiti. Naslonila sam se leđima na ostale stepenice iznad sebe, užasno me probadaju ali mi nije stalo. Samo hoću da donesem ispravnu odluku...Taj proces je trajao sve do 19:ooh i nekoliko minuta, a za završetak je već bilo kasno jer se začuo zvuk sirene ispred kuće. Već je tu. Noge su mi užasno teške i jedva otvaram vrata. Nasmijani dečko mi maše kroz prozor i zove me sebi. Ne idemo na piknik zaboga. Napustila sam kuću i zaključala je nastavljajući da se nesigurno i polako krećem.
„A da malo požurite gospođice?"
Izašao je iz auta te mi otvorio vrata. Džentlmen. Ušla sam unutra te pokunjeno pogledala u svoje na nekim mjestima od nervoze izgrižene nokte. Nikad to prije nisam uradila.
„Mislim da bi bilo dobro da mi nešto kažeš prije nego što me odvezeš do...ne znam ni ja čega."
Pobogu, ja ne znam ama baš ništa.
„Nema se tu mnogo šta za govoriti...", malo se kao uozbiljio dok pali auto. „Vidjećeš već sve."
Te njegove riječi su me natjerale dna još veće naprezanje mozga za koji mi glasić odmah počinje tvrditi da ga nemam.
Vožnja je prošla u Parkerovim pokušajima da me zapriča ali nije imao velike šanse. Ja sam samo ćutala i gledala kroz prozor. Ne samo da mi srce užasno brzo i nekako plahovito tuče nego me i glava boli....Puna 2h sam razmišjala o predstojećem događaju za koji samo znam da može biti svašta ili...ništa? Po nekakvom uzbuđenju u Parkerovim očima bih rekla da ovo drugo nikako ne može biti. Za vrijeme naše vožnje čisto tamno-plava boja neba je prešla u teget, crnu, zvjezde su poiskakale podsjećajući na kapljice rose, a mjesec se nije pojavljivao. Izgleda da večeras kunja na drugoj polulopti. U trenutku kada sam shvatila da zalazimo i planiramo se zaustaviti u nekakvom opustošenijem dijelu grada u meni je počela da narasta doza panike koja je u kombinaciji sa zdravim razumom bila kao ulje dodato vatri.
'I šta ako te sad otmu? Siluju? Isprebijaju? Unakaze?', zdravi razum bez dlake na jeziku počinje da nabraja svakojaka nepoželjuna zlodjela i tjera me da se prokomešam u mjestu.
„Šta ćemo ovdje?", upitala sm Parkera, a on je ne dajući mi odgovor izašao iz auta, prešao na moju stranu i krenuo da mi otvori vrata ali sam to ja sama učinila. Vazduh je svjež, koža mi se ježi ali podsvjest mi kaže da je uzrok tome strah. Da li će se Harry uopšte i pojaviti ovdje?
„Dođi."
U sljedećem trenutku sam povučena za ruku ali se brže bolje trgam i odmičem u stranu. Mogu i sama hodati. Neprestano provjeravam da li prostor koji treba da pređemo ima dovoljno osvjetljenja. Bandere ne daju Bog zna koliko svjetlosti ali u svakom sučaju nije mrkli mrak koji za mene predstavlja noćnu moru na javi.
„Neka nas ovdje.", Parker to govori u trenutku kada se zaustavljamo pored stepeništa koje vodi ka ulazu u neku kuću, ili mini zgradu sa maksimalno 4 stana. Nisam sigurna šta je u pitanju. Prostor između objekta i stepeništa je popunjeno tako da smo u nekakvoj vrsti skloništa. Špijuniraćemo?
„Šta ćemo ovdje?", u glasu mi se jasno osjeti netrpeljivost. Užasno sam nervozna. Žeelim da ga počupam.
'Nasilnice.', glasić se pravi da je zgrožen.
„Gledaj tamo.", poazao mi je ka prostoru koji ja zbog svoje visine i stepenica nisam mogla vidjeti. Pomjerila sam se ka nižem dijelu stepeništa,a Parker me je zaustavio na mjestu gdje mi je virila samo glava. Imam pogled na ostale kuće, dio ulice, nekakvu drvenu ogradu, betonsko područje sa golovima i koševima neprofesionalno napravljenim. Ništa posebno se ne dešava. Krenula sam da to prigovorim Parkeru i napadnem ga ali me je spriječio zvuk auta koje se odjedanput pojavilo s druge strane ulice i zaustavilo se uz ono, da ga tako nazovem, igralište. Srce mi je već u grlu. Crveni range rover.
S nevjericom gledam ka Parkeru koji samo uzdiše i pravi se osjećajan. Ništa ne govori kao ni ja. Ponovo vraćam pogled na auto. Sada više nije samo. Uz njega stoji kovrdžavi dečko. Poprilično je skockan, sav u crnom, čini mi se i kožnom. Mnogo više bi mu odgovaralo da je došao sa motorm. Na trenutak mi se čini da mogu osjetiti njegov miris ali zdrav razum koluta očma. 'Nemoguće je.', kaže i ja mu vjerujem. Nema bez razloga u imenu ono 'razum', a još je uz to i zdrav. Glasić puca od smijeha na moje zaključke i želi da održi ceremoniju krunisanja plavuše.
Harry se mota okolo sa rukama u džepovima, djeluje nervozno, pun iščekivanja...neko će doći? Pitam se kako je Parker znao da će se ovdje nešto dogoditi i unatoč činjenici da imam priliku da ga to i pitam, ne iskorištavam je i nastavljam da gledam. To mi je trenutno veći prioritet. Ne znam koliko je prošlo...možda minut, a postoji mogućnost i 1o, previše sam izgubljena da bih znala...napokon se pojavljuje još jedno auto koje me tjera da napregnem oči do maksimuma. Već sam vidjela to auto...moćno plavo auto...koje dovozi Amandu? Tačnije dovozi je osoba koja vozi to auto. Njen prijatelj. Istog trenutuka sam se sjetila Harryevog 'prokletstvo' koje je promrmljao kada je vidjeo to auto ispred naše kuće. Da li je isto? Ma jeste....zapamtila sam ga...Malo mi hvali da izađem iz zaklona i odem tamo da vidim tu osobu ko god ona bila. Muško je...barem je Amanda rekla da je u pitanju prijatelj. Zašto ona zna nekoga ko ima veze sa Harryem? I zašto je dovraga sve u mom životu povezano?
„Pomjeri se malo.", Parker mi je prošaputao povlačeći me malo ka sebi. „Vidjeće te."
Harry djeluje sav usplahiren. Jasno mu vidim lice jer je pod banderom. Vrata od plavog auta se otvaraju, uzvreli adrenalin mi počinje curiti iz ušiju. Očekujem muškarca, a ono ulicom i ponajviše u mojim ušima počinju da odzvanjaju štikle. Možda je transvestit? Glasić se udara dlanom po licu zbog moje pretpostavke. Posramljen je u moje ime. Visoka djevojka obučena sva u crno, sa ogromnim šeširom koji stvara sjenku i baca je preko njenog lica se kreće ka Harryu. Ne mogu da zaključim o njoj ništa osim da ima crvenu, jarko crvenu kosu. Sada mi je okrenuta leđima i nema šanse da joj vidim lice. Dovraga! Ko je ona? Kako je Amanda poznaje? Zašto mi je slagala da je u pitanju muškarac kad nije? I ono najgore, šta ona radi sa Harryem? Previše su mi daleko da bih zaključila da li je Harry snima pogledom, ali da sam na njegovom mjestu ja bih. Haljina joj je uska, kratka, noge uasno duge....ili štikle visoke barem 1o cm stvaraju takav utisak. Kosa u laganim, zatalasanim uvojcima pada preko leđa i gotovo doseže dupe. Nešto pričaju. Želim da čujem šta ali ne mogu. Do mene sve dopire u obliku nerazumljivog mumljanja.
„ Želim da ih čujem.", nezadovoljno govorim Parkeru koji ne djeluje toliko zainteresovan za Harrya i tajnovitu djevojku koliko za moje reakcije. Kako bih trebala da reagujem? Nemam pojma šta se dešava ali samo znam da mi u prsima vlada sličan osjećaj onome koji sam imala kada je Chloe rekla Harryu za njihovo sastajanje u njegovom kabinetu. Predamnom.
Crvenokosa djevojka se sve više primiče Harry...on se ne odmiče. Šta će da bude? Imam ogromnu potrebu za kokicama ali i puškom koju ću da upotijebim u trenutku kada dođe do vrhunca filma. Protresam glavom kako bih se unormalila i skoncentrisala na situaciju.
„Ne.", na trenutak uspijevam čuti kako Harryev promukli glas odjekuje. Šta ne? Ona se sad već skoro sasvim pribila uz njega...uvija se kao gusjenica..zmijurina...ona ljigava glista...odjednom imam potrebu da je nazivam pogrdnim imenima. Ne znam da li mi se priviđa ali bih se zaklela da je njena ruka sada na njegovim prsima...nježno i zavodljivo je pomijera...hoće da ga zavede? Zapravo, po Harryevom pokunjenom ponašanju bih rekla da joj je već uspjelo. Neće da se izmakne. Nešto pričaju jedno drugom. Zašto nismo stali negdje bliže? Prigušenost postaje veća sa svakom proteklom sekundom, a dostiže svoj vrhunac u trenutku kada djevojka stavlja ruku na Harryeve usne. Već ih imam u glavi...onako punačke, rumene...javlja se bolesna posesivnost i želja da su samo moje. Sve do tada su šaputali ali se crvena odjedanput nasmijala što sam ja jasno mogla da čujem. Ne mogu da razaznam da li su i Harryeve usne koje ona dodiruje razvučene...izvijene...Odjednom, ona počinje da se kreće unazad, a ja, ne znam zašto, ali zamišljam Harryevu zbunjenu facu mada čisto sumnjam da je sad zbunjen. Ona nastavlja da priča, on ide za njom i sve su nam bliže. Čak se i ne plašim da će nas vidjeti, samo kao zaluđenica nekim filmom, serijom ili knjigom želim da znam šta će sljedeće da se desi pa makar to bila i moja propast.
'Zamrzićeš ga.', Parkerove riječi mi odjekuju glavom. Zašto? Još uvijek nije učinio ništa loše...ništa previše loše...Ona se zaustavlja, nedaleko su od nas. Meni srce više i ne radi, barem mi se čini da je tako.
„Razmišjao si o mojoj ponudi, zar ne?", ona nastavlja da šapuće pištavim glasom....ne razumijem je baš najbolje ali je u svakom slučaju razgovjetnije nego maloprije. Kakvoj ponudi?
„Jesam...", Harry namršteno mumlja, a ona mu se ponovo unosi...Prijanja mu uz tijelo. Ona prigušenost prelazi novi stvoren Chloenim riječima. Ovo utiče gore na mene.
„Hajde nemoj da se pretvaraš Styles.", zvuči kao prava razmažena klinkica koja sate provodi vježbajući uštogljeni, piskutavi glas. Zar misli da je to zavodljivo? Bilo meni ili ne, davno sam zaključila da mi se mišljenja i stavovi razlikuju od Harryevih. On ne izgleda kao da mu pretjerano smeta. „Znam da me još uvijek želiš...", dodala je, a zatim se dogodilo nešto što me je gotovo odbacilo na zemlju i Chloe je postala kao mikrometarski sitno zrno soli u kilu šećera. Poljubila ga je. Jednu ruku je prislonila uz njegova prsa, a drugu uvalila u kovrdžre. On ukipljeno stoji...ne odmiče se...ja želim da povratim...dovraga, ne znam zašto. Harry mi nije dečko....nije mi ništa do igračka...barem bi trebalo da je tako. Čini mi se da je prošla cijela godina, a možda je u pitanju bio i samo jedan sekund....nisam sigurna, ali samo znam da više nisam željela to gledati pa sams e zaokrenula i uputila ka ivic zgrade, kako bih zamakla i osigurala se. Nisam imala pojma da li je Parker krenuo za mnom i iskreno nije me ni bilo briga...jedino što znam jeste da su ono dvoje u trenutku kada sam se okrenula bili odvojeni ali je već bilo kasno...već se dogodilo ono najgore.
„Aurora...", Parker je prigušeno rekao zaobilazeći ugao zgrade baš kao što sam i ja na nekoliko sekundi prije njega. Ide za mnom kao lud, a ja se ne zaustavljam iako nemam poma gdje sam krenula. „Stani."
Na njegov zahtjev sam se naglo zaustavila i okrenula izazivajući istu reakciju i sa njegove strane.
„Zašto si me doveo ovdje?!", ljutio sam ga upitala, a on je odmah odgovorio kao da je dan proveo učeći scenario za ovu scenu.
„Da vidiš kakav je Harry zapravo...on se samo igra s tobom...s kim stigne. Ne želim da nasjedaš na njegove laži i gluposti te da misliš da mu je stalo jer..."
„Dobro, dosta!", zaustavila sam ga osjećajući povratak mučnine, glavobolje, vrtoglavice. U raspadu sam sistema. „Ko je ona?", jedva sam prodahtala izazivajući dubok uzdisaj s Parkerove strane. Mislim da je ovo prvi put da ga vidim ovako ozbiljnog.
„Njegova bivša..."
Istog trenutka sam se sjetila Patrickovih riječi od danas...Razmirice između Harrya i Parkera su počele zbog nje...Harry je zbog nje izbjegavao djevojke...nju je vodio u onaj park? Ona ga je povrijedila...Zašto je onda dovraga s njom? Zašto joj je dopustio da ga poljubi?
„Kako si znao...?", upitala sam, podosta prigušenim glasom, u pokušaju da suzbijem bijes koji je kuljao u meni. Toliko želim da razbijem bijelo auto pored kog stojimo.
„Bojim se da znam o njemu i više nego što bih trebao...Ne bih smjeo da ti dam precizniji odgovor.", Parker je promrsio, a ja sam ga iznevrvirano udarila rukama od prsa i zaderala se „Nosi se!"
Vječito nekakva tajnovitost....uzdržanost...pa zašto me onda uvlače u bilo šta ako neće da otkriju detalje?
„Da li se često nalazi s njom?", uspjela sam da proberem i svoje posljednje pitanje na koje je Parker odgovorio na najgori mogući način. Klimanjem glavom. „Vozi me kući.", naredila sam mu te se uputila ka njegovom crnom autu sa usnom čvrsto, prejako zarobljenom među zubima. Čini mi se da mi ne bi smetalo ni kad bih je probila...želim nekoga da ubijem...
Čim je Parker usporio s namjerom da se parkira pred mojom kućom, ja sam bez živaca da čekam na to otvorila vrata i izletjela napolje. Imam osjećaj da se vozimo već satima....dok napuni gorivo...dok stane na semafor....dok ja ne poludim!
„Pa...", započeo je ali ga ja nisam slušala. Samo sam zalupila vratima te krenula ka ulazu u kuću. Raymondovo auto kojim ga je Amanda odvezla na aerodrom je već tu što znači da se i ona vratila. Pa naravno da se vratila...dobro je ako nije skontala da mi je torba još uvijek u sobi. Ušla sam unutra i izula se odmah ulijetajući u dnevni. Tamo je ona u trenerci, zavaljena na kauč i sa čipsom u rukama gledala seriju 'Prijatelji' kao i svako veče. Neko uživa, a neko se nervira.
„Oh..", pogled joj se zaustavio na meni, a usne su joj ostale u obliku slova O tako da sam jasno mogla da vidim tek ubačen čips. „Zar nisi..."
„Ko vozi plavo auto?", upitala sam je sva zadihana kao da mi je neko žvakao stomak. Ona se namrštila te tek počela da žvaće.
„Plavo auto?"
„Da, plavo auto koje te često dovozi i koje sam vidjela na..."
„Ahaaa.", djeluje sva srećna kao da je riješila asocijaciju. „Pa moj prijatelj, rekla sam ti već."
Lažljivica jedna.
„Ne laži mi Amanda, maloprije sam vidjela kako iz tog auta izlazi djevojka!", ljutito sam joj istresla u lice, a ona se namrštila.
„Kad maloprije? Gdje si ti bila Aurora?"
Sada je već zainteresovana, pomalo ljuta i spušta noge sa stola.
„Kao da je bitno!"
„Bitno je! Zar nisi bila na koledžu?"
Aha, počelo je njeno pretvaranje da mi je mama.
„Pa kao da na koledžu ne mogu vidjeti vražje auto!", histerično sam odgovorila šireći ruke, a ona je zamahala glavom duboko udišući.
„Kao da to mora biti isto auto koje..."
„Isto je!"
Ne čekam ni sekunde da je prekinem.
„Pa kakva je djevojka? Ima li možda crvenu kosu?", upitala me je dosta smirenije, a meni je odjedanput srce poskočilo. Nisam mogla ni daprogovrim nego sam samo kao root zaklimala glavom, a Amandino lice je još jednom ozario onaj pogađački uspjeh.
„Oh, pa to je onda Benova sestra.", jednostavno je odgovorila, a zatim nastavila da jede čips.
„A Ben je?"
„Pa prijatelj."
Sada više nije zainteresovana za mene...gleda seriju....a ja umirem. Vrag odnio Bena i njegovu sestru...šta će ona s Harryem?
'Zašto je sestrama od ljudi po imenu Ben zabranjeno da budu sa Harryem?'
Ti me se kani! Odjednom želim da pitam Amandu za Benovu adresu kako bih mu pronašla sestru i zadavila je, počupala joj njenu svilenu crvenu kosu...rastegla usne! Taj dio njenog tijela me trenutno najviše nervira! Napustila sam dnevni uporedo sa trenutkom kada se oglasilo zvono na vanjskim vratima.
„Otvori!", Amandin glas odzvanja iz dnevnog, a ja se mrštim.
„Neću!", inatim se i ulazim u svoju sobu. Osjećam se izdano iako ne znam šta sam drugo očekivala od osobe koja mi je rekla da ću biti njena igračka...Sjela sam na pod, leđima se nasloniila na krevet i skupila noge. Želim da se riješim ružnog osjećaja koji vrši pritisak na mene ali ne mogu. Harry se svo vrijeme viđao sa svojom bivšom?
„Aurora!", Amandin glas ponovo odzvanja iz prizemlja ali ga ja ignorišem. Tješim se mirom i samoćom koji su otjerani iznenadnim otvaranjem vrata. Tek tada mi poput formule 1 kroz glavu prolijeće nada da je u pitanju možda Harry, ali kako je došla, tako i odlazi. Itan.
„Šta ti hoćeš?", drsko sam ga pitala prije nego što je bilo šta uspio i da kaže. Samo se namrštio i spustio pogled.
„Nisi došla na koledž.", zaključio je, a ja sam zakolutala očima.
„Nećeš vjerovati ali znam."
Nije ni dolazio po mene jer smo posljednji put imali poprilično nastran razgovor. Koji ga je vrag sad donio?
„Jesi li dobro?", upitao me je sjedajući pored mene, a ja sam automatski okrenula glavu na suprotnu stranu i odgovorila. „Nisam!"
„Nešto se dogodilo?", nastavlja da pripitkuje, a ja se suzdržavam, a da mu sve ne kažem jer odjednom dobijam tu manijačku potrebu.
„Ne tiče te se.", ljutito sam pogledala prema njemu. Iz usta samo što mi ne izađe i moja igra i trenutci s Harryem, i njegova igra i Chloe i Dark Angel i Patrick i An i sada ta prokleta Bobova sestra.
'Benova.'
Začepi!
„Želim biti sama.", rekla sam mu to dok je još vrijeme ali bez rezultata. Nastavio je da zuri u mene svojim plavim, mekano plavim očima. „Ozbiljna sam.", pokušavam da tako i zvučim i on napokon popušta te se uz izdah uspravlja.
„Vidimo se onda drugi put.", skrušeno je rekao te napustio sobu, a ja sam stavila ruke preko lica. Željela sam da plačem...zaista jesam..ali ne mogu...isto tako ne mogu ni onaj užasni prizor da uklonim iz glave...Mrzim ga...Parker je bio upravu...
.... ... ....
Prokleta bila glavobolja...ponavljala sam to u sebi dok sam se vraćala kući iz prodavnice. Po uzoru na djevojke iz filmova kupila sam što više slatke hrane, navodno pomaže u vrijeme depresije...ili je to samo glupiranja radi. Bilo kako bilo, ja sam već jela jednu Mars čokoladicu koja mi je uspijevala na trenutke skrenuti pažnju sa sinošnjih događaja. Planiram cijeli dan provesti u kući...zaista. Nema šanse da se pojavim na Birkbecku.
Malo šašavo, pomalo glotno stvorenje koje bi valjda trebalo biti jedna vrsta onih kao obrijanih pudlica je počela da mahnito skače okolo, a ja sam se odmah sjetila Mr. Biscuita. Psi su luda stvorenja. Ne razumijem zašto ih ljudi nabavljaju. Djevojčica je pokušavala da malog čudaka obuzda povodcem ali joj nije baš išlo. Došao je do mene i počeo da laje, a ja sam ga samo ignorisala. Šta on misli?
„Ben! Ben, smiri se!", djevojčica je zapijukala, a ja sam je pogledala sa razrogačenim očima. Ben? Ozbiljno? Hvala višim silama što se danas tako slatko poigravaju sa mnom. Ušla sam u kuću još bjesnija nego što sam je napustila. Najbolje je da se zavučem pod krevet. Tamo ne bi trebalo da me proganja ništa osim misli, mada su one najčešće čovjekov najgori neprijatelj.
Raymond je još u Liverpoolu, Amanda na fakultetu. Ljepota. Izvadila sam mobilni i do maksimuma pojačala pjesmu 'Hit me baby one more time'.
'Čime želiš?'
Samo ignorišem po običaju provokacijski nastrojeni glasić koji uživa u mom bijednom stanju. Spustila sam kesu na šank i izvadila medenjake. Nisam sigurna da li ih mogu jesti ali hoću. Možda me šećer ošamuti. Prije nego što sam ih otvorila, provjerila sam da se kojim slučajem ne zovu Ben. Na svu sreću nisu. U suprotnom bi završili zajedno sa omotom u mikseru. Kako je moguće da osjetim toliko averziju prema nekome koga uopšte ne poznajem i ko, da slučaj bude još gori, i nema lično veze s onim što mene muči. Prokleta mu bila sestra....Strpala sam medenjak u usta i spustila glavu na šank. Ni noćas nisam mnogo spavala...ako se srušim neče biti Harrya da...dosta! Dosta! Dosta! Da se nisi usudila dovršiti! Ne treba ti on! Odjednom je pjesma utihnula i baš kad sam pomislila da sam možda pala u nesvijest začuo se zvuk mog mobilnog. Ko god da zove neću se javiti...Jedno mislim, a drugo radim krećući se ka malenoj spravčici koja kao da mi namiguje te govori kako je možda Harry. E pa ako je on, nema šanse da se javim. Ekran je bio ukrašen nepoznatim brojem...Možda je Ben? Poludjela sam.
Nakon duboko uzdaha napokon sam se javila.
„Ko je?", nepristojno i beobzirno sam se oglasila izazivajući smijeh sa osobe prisutne na drugoj strani linije.
„Patrick Willmer." Gdje je luster? Hoću luster! „Po boji glasa zaključujem da niste baš raspoloženi gospođice Ottis."
„Nisam.", hladno odgovaram iako u meni ljutnja i mržnja dostižu maksimum. Da mi ga se samo sad dočepati. „Šta hoćeš?"
Čak ga i ne persiram. Izgubila sam potrebu za pristojnim ponašanjem.
„Khm...", pomalo je zatečen mojim ponašanjem. Znam da ne bih trebala to raditi ali ne mogu ni da se kontrolišem. „Mislio sam vas pozvati na jednu večeru...onako, više je porodična ali bih vas volio vidjeti kao Harryevu pratnju."
Na trenutak stavljam ruku preko usta kako bih prigušila smijeh od muke. Želim mu reći da Harryeva pratnja može da bude i njegova bivša zbog koje ću i da se pojavim na glupoj večeri u pratnji pištolja. Mislim da bismo se mogli baš zabaviti.
„Mislim da bi to bio idealan način da se Harry zbliži sa svojom porodicom.", dodaje, a ja to zamišljam kao odgovor na moje misli. Zvuči apsurdno.
„Šta ja imam s tim?", upitala sam grickajući pramen kose među zubima.
„Pa...ako Harry zaista osjeća nešto prema vama..."
„Ne osjeća on ništa prema meni."
Vlastite riječi kao da su me ošamarile iz sve snage samo što bol nije u obrazu nego prsima.
„Opet vi. Želim vas na toj večeri. A i još uvijek ne znam da li će on doći...možda biste ga vi mogli nagovoriti?"
„Nemam drugog posla.", rekla sam to i prekinula. Ne mogu da vjerujem da to radim...upropaštavam vlastitu igru ali trenutnone osjećam preveliku grižnju savjest. Ako kasnije, kad budem bolje, kažem Patricku da je u pitanju bio samo PMS možda me i razumije. Baš, trebala bih ovih dana da dobijem...kako Harry utiče na mene i koliko mi trese jadne hormone ne bih se čudila ni kad bi mi kasnilo narednih godinu dana. E pa i to ću mu nabiti na nos...samo nek se pojavi...Ponovo sam sjela za šank i pustila pjesmu ispočetka. Melodija mi bubnjari po glavi...ili je to samo glasić koji uporno ponavlja 'Ben'. Šta je više s tim Benom? Ponovo sam naslonila čelo na šank, prolazile su minute, pjesme se redale, a ja sam ili počela da se ošamućujem ili sam se uvodila u san. U svakom slučaju, organizam mi se neočekivano primirio...i baš kao što se primirio tako kao da se odjednom našao u sred centrifuge u trenutku kada mi je glavu dodirnula nečija ruka. Vrisnula sam i gotovo se prevrnula sa stolice ali su me ponovo dotakle, tačnije ovoga puta spasile nečije ruke. Joj, ne...samo to ne...ne...Stisnula sam oči s nadom da sanjam ali me promukli glas vlači nazad ubijajući u meni svaku prokletu nadu.
„Šta ti bi?"
Ruke su mu oko mene, drže me čvrsto na stolici, a ja tako hoću da se razbijem. Posmatra me s nekakvom naznakom humora u izrazu lica...smiješno mu je?
„Pusti me!", odgurnula sam ga od sebe i brzo ustala sa stolice, a on me je pogledao sav obasut zbunjenošću. Srce mi se neće umiriti najmanje za mjesec. Ruke mi se tresu. Manijak me uplašio.
„A da možda jednom u životu pozvoniš i kao čovjek uđeš u kuću?!"
Nisam mu to trebala reći...ako to učini dok je neko od ono dvoje kući biće drama.
„Prije bih rekao da je ovo problem!", glasno je izgovorio podižući moj mobilni iz kog je zaista gromoglasno izlazila muzika. Smanjio je zvuk, a ja sam ostala na popriličnoj udaljenosti od njega. Šta sad? Dovraga!
Smjestio se na stolicu i uzeo moj medenjak. Kosa mu je podvučena pod kariranu, bež-smeđu kapu, ali kovrdže po običaju moraju da izvire nekuda...sa strane...naprijed...Crna majica mu nije mnogo uska ali je utrpana u pre ali baš preuske crne farmerke stegnute kaišem. Kao i uvijek djeluje tako privlačno ali ja moram da skinem ružičaste naočare koje imam običaj staviti kada je on u blizini i pogledati taj sumorni okrutni svijet pravim očima.
„Jesi li dobro?", pita me dok žvaće jednako sporo kao što priča. To me trenutno izluđuje.
„Divno sam.", odgovorila sam najironičnije moguće te nastavila. „A sad lijepo izađi."
Prešla sam na drugu stranu šanka, a on je podigao obrve mreškajući svoje svijetlo, otkriveno čelo.
„Ozbiljna sam.", nadovezala sam se na svoje riječi, još kruće nego maloprije ali me on ne shvata ozbiljno.
„Šta je sad?", pita me ko s neba pao, a ja zatvaram oči i stavljam ruku u kosu. Ne znam kako da se snosim s njim...ne znam kako da se snosim sa svojim osjećajima, tačnije. Ljuta sam. Moram biti.
„Ništa...samo mi je muka. Muka mi je od tebe! Tvojih igri! I tvojih bivših!", svaku rečenicu sam izgovarala sve glasnije i nakon one zadnje je prestao da žvaće. Pogled mu je kao zamrznut. Zelenilo blijedo... „Vidjela sam vas sinoć!", nepromišljeno sam priznala i odmah se zapitala da li je to bio pametan potez.
„Molim?"
Nije.
„Šta moliš?", beznadežno sam upitala sjedajući za drugu stranu šanka. Nemam pojma šta ću.
„Aurora?", pita me napola ljuto...ili je zabrinut? Ne mogu da definišem, samo znam da je zatečen. Ustao je te se naslonio rukama na šank naginjući se ka meni. Stolica kao da mi se spušta. Još malo pa ću trosnuti dupetom od pod.
„Šta Aurora? Vidjela sam vas. Tebe i tvoju...bivšu ili sadašnju. Kako bih znala?"
Za veliko čudo, gledam ga ravno u oči. Ne znam kad je uspio da proguta onaj zalogaj.
„Pratila si me?", namršteno me pita i sada jasno mogu da osjetim ljutnju u njegovom glasu. Kako ga nije sramota da se ljuti? On na mene?
„Nemam drugog posla.", uzvratila sam mu prekrštajući ruke. Miris mu je jak...uvlači mi se u pluća...disanje mi je sada još isprekidanije.
„Pa kako si onda...otkud te dovraga na onom mjestu?"
Namsmijala sam se.
„Aha, znači nisam trebala biti tamo! Nisam trebala da te vidim kako se žvališ sa njom dok meni ovamo prosipaš tupe priče! 'Ne znam sviđaš li mi se. Pomozi mi da saznam.'", počela sam da imitiram njegov glas samo na pekmezast način što za Harrya definitivno nije karakteristika. „E pa, evo dobrovoljno ti pomažem: ne sviđam ti se!"
Grlo me već grebe od deranja. Njegov pogled ni na trenutak nije izgubljen. Iako nema pojma šta se dešava svoj je. Ne da se omesti. Zašto ja dovraga ne mogu biti takva?
„Kako si znala?", upitao me je još više se naginjući preko šanka, a ja sam samo tvrdoglavo prekrstila ruke i okrenula glavu ka sudoperu. Neću mu reći.
„Aurora, odgovori mi!", naredio je, a ja sam ga pogledala još bjesnije nego do tada.
„An!", prevalila sam ogromnu laž preko usta. „An mi je rekao...ili la...isti vrag! U poruci..."
Ne želim još sad uplitati i Parkera u sve ovo jer će se Harry onda skoncentrisati samo na to i zaboraviće da je glavni problem onaj prokleti poljubac. Zapravo, tu je još čitava gomila, tačnije planina problema ali ako se budem obazirala na sve raspuknuću.
„An?", glas mu na trenutak puca i to zvuči tako zavodljivo...Aurora priberi se.
„Kao da je to sad bitno! Bio si s njom Harry!", podsjetila sam ga kroz zube, a on je skinuo onu kapu i prošao prstima kroz kosu odmičući se od šanka. „Koliko dugo se sastajete? Koliko dugo se ljubite? Spavate zajedno?"
Ovo posljednje mi protiv moje volje izlijeće iz usta jer ne želim da znam, a Harry se naglo okreće ka meni.
„Molim?! Samo smo se sinoć našli...", rekao je zaobilazeći šank. O, ne. Brzo sam ustala sa stolice i izmakla se u stranu. Parker je potvrdio da se već duže sastaju ali...ali kako da znam da njemu mogu vjerovati? Situacija je previše komplikovana i čini mi se da nema adekvatan izlaz ni rješenje...a kao da nešto u mom životu ima...
„Ne primiči mi se!", upozorila sam ga u trenutku kada sam shvatila da ide ravno ka meni. Zaustavio se jedva na nekolika koraka od mene gledajući me ravno u oči. Usne su mu razdvojene i čekam da iz njih izađu riječi ali...ništa.
„Ja...", odjednom se u meni nešto prelomilo i po prvi put sam počela da pričam ono što mi govori srce, a ne ljutnja...bijes...mržnja...Hladna Aurora na trenutak napušta moje tijelo iako je uporno dozivam... „...znam da si rekao da ...da je sve igra....da trebam da te se klonim...da ću biti samo tvoja igračka, ali...ali zašto mi onda ulijevaš lažne nade govoreći mi da ti se možda sviđam? Zašto me pitaš da ti budem djevojka? Zašto obećavaš da ćeš prestati s igrom dok se ne uvjeriš u svoje osjećaje? Ne razumijem zašto ljudi uvijek mene smatraju osobom čiji su osjećaji najmanje bitni te da se s njima treba igrati kao da su papirni avioni....To nije fer.", uvrijeđeno sam izgovorila sakrivajući pogled za koji sam se plašila da bi mogao da oda neku vrstu moje boli...da, mislim da je osjećam. Nisam ovo očekivala.
„Ro...", nježno izgovara moje ime i ponovo se kreće ka meni, a ja podižem ruku.
„Ne prilazi mi!", ponovo ga upozoravam ali me on ovaj put ne sluša te mi spušta ruku nakon toga je ne ispuštajući. Pokušavam da ga zaobiđem ali su mi prsti zarobljeni njegovim...nemoguće im je dati slobodu bez pristanka kovrdžavog dečka koji me prodorno gleda dok mu u očima svjetluca zeleni žar....žar koji me toliko puta opeče, ostavlja rane ali ne dovoljno velike i bolne da me opamete. „Harry, pusti me! Ovoga puta ti najozbiljnije kažem! Ne želim više tvoju igru! Ne želim ni svoju! Ne želim ništa vezano za tebe!", istresla sam u lice dok mi glas blago podrhtava. Pitam se da li ću početi plakati...
„Ona je željela da se nađemo...", prošaputao, a ja sam slobodnom rukom poklopila jedno uho. Ne želim da ga slušam. „...misli da je ja želim nazad ali ne želim."
Te njegove riječi mi na trenutak bude nekakvu lastavicu koja počinje da pravi piruete u mom stomaku.
„A je li? I onda si želio da ti i ona pomogne da se uvjeriš u svoje osjećaje pa si tražio da te poljubi! Harry nauči se da shavataš vlastito tijelo!", rekla sam mu mada svjesna da i sama imam sličan problem. Odmahnuo je glavom te krenuo, pretpostavljam, da me dodirne po licu ali se zaustavio prije nego što je to učinio.
„Nisam. Ona me je poljubila. Bilo je iznenada. Gdje si ti uostalom dovraga bila?"
Glas mu je po običaju usporen...usne se pažljivo pomijeraju, jutros svijetlo-roze, ali po običaju primamljive boje. Ljutnja me ne popušta ali me isto tako ispunjava i neki drugi osjećaj.
„Kao da je bitno...ono što sam vidjela je bilo dovoljno da mi sruši sve..."
Ponekad nije dobro slušati srce...
„Sve?", podstiče me da nastavim, a ja samo uzdišem i gledam na stranu. Ne znam šta da mu kažem. „Snove?", počinje da nagađa, a ja sam zatečena. Ne znam da li je to tačno? Da li sam ikada maštala o Harryu i sebi u nekoj drugoj priči? Drugačijim životnim okolnostima? Kao par?
„Ne znam ni ja...", iskreno sam mu odgovorila, a on je napola sjeo na stolicu još uvijek mi ne puštajući ruku.
„Šta ću ja s tobom Ro?", upitao me je, a ja sam ga ljutio pogledala.
„Ti sa mnom?! Harry, ti si taj koji je sve upropastio! Sada sve i da se dogodi 8. Svjetsko čudo pa se do ušiju zaljubim u tebe nema šanse ni da pristanem na vezu ni da nastavim igre! Gotovo je!"
Najozbiljnije sam mislila svaku izgovorenu riječ ma koliko da je čudno zvučala, a u Harryevim očima sam izazvala nekakvu čudnu...emociju? Provukao je jezik između usana te spustio glavu prije nego što je progovrio. „Ne možeš tako reći..."
Ponovo je podigao glavu i zagledao mi se duboko u oči, a ja sam istog trenutka svojom zaklimala.
„O da, mogu! I tako će i da bude Harry!", ponovo sam ga upozorila s nadom da će me ozbiljno shvatiti ali nije. Nije čim ponovo odmahuje glavom. „Harry, prestani! Nemoj uvijek moje mišljenje smatrati manje bitnim! Izašli smo davno iz patrijarhalnog doba i ako nisi znao i žene imaju nekakva prava danas!"
Lagano me je povukao za ruku i još više približio sebi. Noge su mu raširene i kao stvorene da se ja tu zbijem ali se nekako održavam ukrućena.
„Ro, mi ni naš odnos ne pripadamo nijednom dobu.", prošaputao je te krenuo da mi primakne lice ali sam se ja odmakla, barem onoliko koliko sam mogla.
„Pripadamo! Retardiranom!"
Na trenutak se nasmijao ali isto tako i brzo uozbiljio vidjevši moj namrgođeni izraz lica.
„Zar nisi vidjela kad sam je odgurnuo?", tiho me je priupitao, a ja sam samo zatvorila oči...nemam pojma, samo sam se okrenula, na trenutak vidjela da su odvojeni ali kao da je bitno...to će u mojoj glavi zauvijek ostati zapečaćeno kao poljubac. Nježno mi miluje gornji dio dlana i posmatra moje lice dok svako malo oblizuje usne. „Rekao sam joj da me više ne zanima...ti si mi trenutno...najznačajnija osoba u životu, Ro."
Čim sam to čula pljuvačka mi se zaletjela. Molim?
„Pa logično zato što ti je igra najznačajnija stvar u životu!"
Ne želim da slušam srce koje mi, ludo kao i kod svakoga, govori da je ozbiljan.
Zakolutao je očima i naglo me povukao ka sebi usljed čega sam izgubila ravnotežu te se našla dlanom prislonjena uz njegova prsa. Brzo je pomjerio noge tako da sam se našla pritisnuta među njima. Nisam imala kuda.
„Prestani to stalno govoriti.", namršteno me posmatra dok mi među prstima drži vilicu tako da sam prinuđena držati nos prislonjen uz njegov. Mogu da osjetim miris njegove kože kao i kose koja je sada rasčupana zbog kape koju je maloprije skinuo. „Već sam ti rekao da igra više nije ono što nas drži spojenim."
„Nego šta je?"
Hoću da znam odgovor.
„Ne znam...", usne mu se na trenutak trzaju, mislim da želi da se nasmiješi. „Čovjeku je teško biti s tobom...a još teže napustiti te."
Glasić samo što ne padne u komu zbog njegovih riječi te ga zvanično proglašava ludim. Uzrok: ja.
„Koliko dugo se viđaš s njom?"
Nisam mogla, a da ne pitam. Izgleda nezadovoljno mojim pitanjem.
„Već sam ti rekao. Ne viđamo se."
Te riječi mu zvuče manje uvjerljivo nego one maloprije....zbunjuje me.
„Ro, prestani sve da preispituješ. Vidiš da samo hoće da nas razdvoje."
„Ko? Harry, mi smo ti koji se razdvajamo...mada ne znam ni da smo ikad bili zajedno!"
Ponovo zvučim previše uzbuđeno dok je on i dalje staložen...možda malo uskomešan.
„Bili bismo da ti to hoćeš.", značajno me podsjeća, a ja kolutam očima. Zar on zaista misli da ću pristati na vezu? Lud je.
„Ali neću!"
„Hoćeš samo što to ne želiš priznati sebi.", zvuči i previše samouvjereno pa shvatam da na scenu dolazi egoistični Harry. Njega najmanje podnosim.
„Ja sam još sinoć priznala sebi sve što sam imala! Gotovo je!"
Na svu sreću ponovo dolazim sebi i krećem da se izvučem iz njegovog stiska i tijela ali ne mogu.
„Pa šta još trebam da ti kažem da te uvjerim da me ona više ne zanima?!"
Izgleda uvrijeđeno, a ja ne znam šta da mu kažem. Ne mogu tek tako preći preko onoga što sam vidjela. I sada kad se sjetim sva se naježim, ona prigušenost se vrati.
„Samo idi! Ne znam zašto si uopšte došao!"
Svim silama pokušavam da mu se otrgnem ali ne mogu. Na kraju je napravio toliko nagli pokret da ni sama nisam sigurna šta se tačno dogodilo samo znam da smo u sljedećem trenutku bili u obrnutim pozicijama.
„Došao sam da te vidim.", prodahtao je nosem prislonjenim uz moj obraz, a ja sam se odmah uzkomešala. Ma daj, ne...molim te...
„Prodaji te priče nekom drugom."
Pokušavam da okrenem situaciju sebi u prilog ali ne mogu. Već sam zaokrenuta za 18o° i to u njegovu korist.
„Ro, prestani s tim...ozbiljan sam. Sinoć te nisam vidjeo. Nedostaješ mi...", nastavio je da me golica dahom i preznojava glasom. Ponovo sam na nekom, nebu, 7. je prenisko.
„E pa ti meni ne."
Lažem ko Biscuit...ili Ben. Mislim, bilo mi je malo neobično...
„Lažeš.", samouvjereno mi govori i smješka se zagledajući mi lice.
„Nisam.", ja govorim još samouvjerenije ali ne pobjeđujem, nego se predajem njegovim usnama koje su mi krenule u susret. I eto me opet...opet na početku.
'Kao da si ikad bila blizu kraja...'
Glasić odmahuje glavom, a Harry se sa usnama prislonjenim na moje zadovoljno smješka. Ja hoću da se odvojim ali ne mogu i još žalosnije – neću. Izgubljena sam u različitim mirisima i ukusima medenjaka. Nema narandže i minta ali su mi usta odjednom prelijepo osvježena. Harry me zajedno sa stolicom pribija uz šank i toliko me pritiska da na trenutke nemam daha ali mi u svakom slučaju i to više prija nego ona prigušenost koju osjećam kada mislim o njemu i Chloe...ili još gore – Benovoj sestri. Čim sam ponovo na to pomislila počela sam da ga odgurujem od sebe.Šta to ja dovraga radim? Ne mogu preko svega prelaziti kao da je nebitno kad nije...Počeo je da nezadovoljno stenje što me je gotovo natjeralo da nastavim poljubac ali nisam.
„Harry, makni se! Molim te!"
Odgurnula sam ga najjače što sam mogla, a mislim da se i on odmakao svojom voljom, jednom u životu poštujući moje zahtjeve. Prošla sam rukom kroz kosu i sišla sa stolice uz želju da samu sebe počupam.
„Ne mogu više ovako...", promrmljala sam sasvim tiho, više za sebe ali me je on čuo.
„Ni ja Ro..."
Uzdahnuo je te se naslonio rukom na onu stolicu. Gleda me sav zadihan i željan ostatka kao i ja...ali ne mogu...bijes u meni ponovo raste. Ne mogu vjerovati da sam mu dopustila da me poljubi.
„Harry, ti da hoćeš sve bi mogao da zaustaviš! Sve je do tvoje glupe igre i lude glave!"
Odmah je počeo da odmahuje glavom ali ja sam nastavila potpuno ga ingorišući.
„I uostalom, sam kršiš svoja pravila! Kad se pojavio Itan rekao si da nema uplitanja trećih osoba! Samo ti i ja! I šta onda uradiš?! Nađeš se i ljubakaš sa svojom bivšom!"
Ne znam šta mi je odjednom...mislim da mi je onaj poljubac probudio na trenutak uspavanu....ljubomoru ili ljutnju? Ne bih znala reći.
„Pa mogu i ja onda da to isto uradim sa Itanom!"
Na te moje riječi su mu se oči širom otvorile, a obrazi zarumenili...od ljutnje. Nakon što je zatvorio oči i prešao dlanovima po bedrima čvrsto stišćući usne krenuo je da nešto kaže na to ali ga je prekinuo neočekivani ženski glas.
„Aurora?"
Smeđokosa djevojka je stajala nedaleko od nas....oči su joj sa mene prešle na Harrya dobijajući neobičnu, kestenjastu boju...dovraga, ona zna da je on Patrickov polusin....