ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 32

  „Uhm...", nerazbuđenost, šokiranost i zbunjenost su me zajedničkim snagama natjerali da počnem mumljati stvari nerazumljive i meni samoj. Nekoliko puta zaredom sam prešla dlanom preko očiju pokušavajući da se riješim nepoželjnih mokrih stvarčica koje su me dovele u meni iskreno neshvatljivu situaciju. Nemoguće da sam plakala...u pogubljenosti sam čak pogledala i ka plafonu kako bih se uvjerila da nekud ne prokišnjava...dovraga, čak ni kiša ne pada.
„Odgovori mi....", Harry tiho i nježno naređuje, a ja ga poprijeko gledam.
„Ko te je zvao?"
Pokušavam da se prvo riješim tog dijela. Ne želim ga ovdje.
„Ne odgovaraj mi pitanjem na pitanje Ro."
Pravi se iziritiran, a ja gubim razum. Čovječe, dopusti mi da se barem razbudim.
„Ne želim uopšte da ti odgovorim. Izađi!", glas mi je još uvijek slabašan i puica na svakoj drugoj riječi pa ne zvučim uvjerljivo kao ni moj crveni podbuhli pogled. Više djelujem kao neka paćenica zbog čega mi je cijela situacija još gora i mrža. Harry prolazi rukom kroz kosu koja mu pri gušeno svjetluca od slabog svjetla koje dolazi kroz prozor. Još uvijek ni sunce nije izašlo. Dovraga, sigurno se povampirio.
„Ne ž..."
„Aurora, moraš mi reći!", inzistira i polako se uzdiže. Istog trenutka se povlačim na drugu stranu kreveta. Nema šanse da ću mu dopustiti da me dotakne. Primjećuje moje trzanje te se zaustavlja u poluuspravljenom položaju. Naguzio se, da mi bude još gore, te oslonio podlakticama na dušek tako da mu je glava nedaleko od mene sklupčane na samoj ivici. Ako napravi još jedan pokret prevaliću se na leđa. „Rekla si mi da već dugo nisi..."
„Znam šta sam ti rekla!", zaderala sam se ljuta što sam mu ikad priznala da ne plačem. Šta ću sad? Nepromišljena budala kao i uvijek. Već se čuju ovacije upućene meni od strane uživljenog glasića.
„Da li si onda....prvi put plakala zbog mene?", pita me dok mu oči svjetlucaju od svjetla koji je u prostoriji u ne baš velikoj količini. Dovraga, zašto lampa nije upaljena? Želim početi da histerišem ali se ipak zaustavljam jer nije potpuni mrak te se iz tog razloga nemam potrebe plašiti.
„Jesi li ti ugasio svijetlo?"
Klimnuo je glavom.
„Iako znaš da se plašim mraka?", uvrijeđeno i povrijeđeno ga pitam iako znam da je to tema o kojoj bismo trenutno najmanje trebali raspravljati.
„Bilo je ljepše za mene sjediti u manjoj količini svjetlosti..." Dark Angel. „Ti si spavala, a i Sunce samo što nije izašlo. Mrak polako iščezava...", priča veoma tiho i nimalo iritantno za moje uši nepriviknute na stvarni svijet. Čak i u njima osjećam vlažnost, dovraga, kao da mi je nego noćas montirao česmu na oči. Još jednom sam protrljala oči naslanjajući čelo na savijena koljena prije nego što sam pogledala prema, naizgled umiljatom dečku pored sebe. Ipak, poruka njegove bivše mi pleše zajedljivi ples u mislima i ne dopušta mi da na Harrya pogledam ni na trenutak očima one smanute Aurore.
„Kako si znao da sam ovdje?"
Posmatram ga sa samo malo provirenim očima iznad koljena. Mislim da ga podsjećam na ludog zeca rođenog na ražnju.
„Odgovori ti meni pa ću i ja tebi.", izaziva me, a ja iznervirano kolutam očima.
„Zaboga Harry, ne znam zašto sam plakala! Dosta mi je svega, pobjegla sam ovdje od tebe, a ti me proganjaš kao pokvarena ploča! Ne znam zašto sam te uvraga sanjala!", govorim ljutito, bijesno i mislim da se većim dijelom derem na sebe nego na njega. Ja sam kriva što neprestano mislim na njega i dovodim se u ovakvu situaciju. Pored toliko toga što mi se izdešavalo ja nađem prvi put zaplakati zbog kretena kao što je on? E pa ja sam trista miliona veći! Puta zilion!
Zuri u mene, a zatim nekoliko puta zaredom trepće. Djeluje tako umiljato, a ja ga mrzim. Kombinacija iz snova!
„Ja nisam vrijedan Ro...", odjednom je prošaputao, a ja sam spustila kapke susrećući se sa samostalno proizvedenim mrakom. „Molim te nemoj više nikada plakati zbog mene...", nastavlja da šaputa sa nekakvom čudnom iskrenošću u glasu.
„Upravu si.", pogledala sam ga. „Nisi vrijedan. A sad idi."
Ne želim da znam ni kako me je našao ni šta još ima da kaže...ništa me ne zanima. Samo želim da ode. Dosta mi je više ovih igara i van igre. Zapravo, koga ja zavaravam, sve vezano za njega je igra, zar ne?
Po običaju me šokira u trenutku kada ga vidim kako glatko odmahuje glavom. A daj.
„Harry, izbaciću te ako ne izađeš sam!", prijetim mu, a on me naravno ne shvata ozbiljno.
„Ne mogu otići nakon što sam te našao uplakanu zbog sebe?"
Jao, te riječi tako grozno zvuče. Uplakana? Ja uplakana? Ne, ne i ne!
„Dovraga, nisam plakala!", na te moje riječi me značajno strijelja pogledom. „Pa dobro, sve i da jesam, otkud ti to da sam zbog tebe? Ljudi plaču i bez tebe u njihovim mislima i noćnim morama!", opravdavam se, a on ne prestaje da me posmatra.
„Ro, izgovarala si moje ime u snu."
„Zato što me proganjaš Harry! I u snu i na javi! Neizbiježan si i to me polako počinje izluđivati! Zašto si uopšte došao?!"
Nekoliko trenutaka ćuti kao da vari moje riječi nakon čega napokon progovara. Glas mu je po običaju miran, hladnokrvan.
„Kako ne razumiješ? Sudbina nas je spojila..."
Da on možda ne mjesečari? Ironično sam se nasmijala.
„Harry, igre su nas spojile!", podsjećam ga, a on sklapa oči i odmahuje glavom. Ha, pa nisam bolje ni očekivala.
„Da se ti nisi pojavila u mom životu...ali ti, Ro, baš ti! ...nikad ne bih mogao započeti treći dio svoje igre.", treći dio? „Kolika to slučajnost mora biti?",, pita me ali ga ja napola čujem.
„Treći dio?"
Zbunjena sam.
„Ro, zar je to najvažnije od svega što sam rekao?"
Djeluje izirititano i razočarano, a ja ga strijeljam pogledom.
„Pa meni jeste! Ostalo su nebuloze!"
„Nisu!", suprotstavlja se.
„Jesu, a sad izađi!"
Po ko zna koji put uperujem prst ka vratima ali ništa. Ne mijenja položaj osim što se malo komeša jer ga podlaktice počinju boljeti.
„Neću. Došao sam ovdje da te vidim i razgovaram s tobom. Nisi se pojavila na predavanjima, nisi mi se javljala..."
„Kao da sam obavezna.", iznenada sam ga prekinula i ozlovoljila. Ne dopada mu se moja primjerdba.
„Nakon svega, jesi."
Hm?
„Nakon svega?"
Podižem obrve, a on samo uzdiše, uspravlja se i sjeda na krevet. Želim da dohvatim lampu i odalamim ga njome. Zaista je bezobziran.
„Tvoja sestra mi je rekla gdje si.", odjednom mi odgovara na piranje postavljeno prije 1o minuta. Amanda? Ma daj! Dodajem je na listu osoba koje planiram ubiti.
„Nije mi sestra i kad ste već u tako kul odnosima onda joj prenesi i to da se prestane miješati u moj život!", glas mi odjekuje skučenom prostorijom, a Harry ne djeluje kao da je previše dotaknut time. Kao i uvijek je smiren i hladan dok mene dovodi do ludila. Suze mi još ne izlaze iz misli. Nemoguće da su se pojavile. Jesu li slane?
„Nije ti sestra?", pita me, a ja duboko izdišem napuhujući obraze. Nećemo valjda sada pričati o rodbinskim odnosima i vezama?
„Ona mi je polusestra, a ti izađi!", govorim mu po ko zna koji put ali bez prevelike koristi. Malo se namrštio i zamislio prije nego se vratio na planetu Zemlju.
„Neću izaći.", prkosi i naslanja se na lakat izvijajući svoje tijelo u ležeći položaj, a ja poskakujem u mjestu od nevoze.
„Harry, ovdje sam pobjegla od tebe! Poštuj me barem malo!", grubo mu govorim, a on nastavlja da zuri u mene. Svjetlost se sve više probija kroz prozorsko staklo.
„Zašto si bježala od mene? Šta sam sad učinio?", krivi glavu, zelene oči mu djeluju tako pitomo. Na trenutak mi se čini da nemam posla sa Harryem kome zapravo predstavljam samo bijednu, prokletu igračku. „Bilo nam je ljepo juče.", podsjeća me i ja meni se pred očima počinje reprizirati scena sa ljuljaški. Da, bilo je na neki način lijepo ...sve dok nije otišao kao da sam ga ošamarila petom.
„Imala sam razlog za odlazak..." 'Mogu primijetiti tvoju zbunjenu facu kao i razočaranost zbog čudnog Harryevog odlaska. E pa, da ti olakšam muke i pojasnim situaciju...sjetio se mene srećo...sjetio se trenutaka provedenih sa mnom...podsjetio je samog sebe kako nikada nijednu neće voljeti kao mene. Ne znam da li ti je prenio (pretpostavljam da nije, hah) ali sinoć mi je priznao da me još uvijek voli.' , riječi iz poruke mi stravičnom melodijom odjekuju u glavi te me tjeraju da zatvorim oči. Ne želim to slušati. „Ne želim te više u svom životu Harry."
Na te moje riječi, oči su mu vidno povećale obim. Počeo je da otvara usta ali sam ga ja jedva nekako spriječila u ispuštanju glasa.
„Ozbiljna sam. Idem da se istuširam, ne želim te zateći ovdje kad se vratim.", odlučno sam mu rekla te ustala i brže-bolje napustila sobu. Mislila sam da će krenuti za mnom ali nije. Čudno ali ujedno i dobro. Zaista mi nije do trzanja ni gonjanja. Ušla sam u toalet i odmah zaključala vrata nekoliko puta povlačeći kvaku i okrećući ključ. Ponašam se kao da se u susjednoj prostoriji nalazi serijski ubica sa motornom pilom u ruci s namjerom da izvrši masakr nada mnom, a ne dečko koji ne želi otići jer sam ga sanjala i zbog toga plakala. Pripla sam ogledalu te osim svog lica koje je izgledalo zaista izmučeno vidjela i crvene tačkice koje su bile rasute po području između mojih blago natečenih očiju. Zaista sam plakala...Gospode...Imam osećaj da je neko drugi ušao u moje tijelo.
Polako sam svukla pidžamu sa sebe i kročila u tuš kabinu podižući kosu u punđu te odmah na sebe puštajući toplu vodu s obzirom da sam bojler uključila još sinoć prije spavanja. Zatvaram oči i duboko uzdišem dok mi nježna tečnost miluje lice, odvježava ga i rješava odurnih tragova suza. Još uvijek ne mogu vjerovati...želim se ponovo sjetiti snova ali mi ne ide....već sam ih zaboravila. Sigurna sam da sam plakala više zbog oca ili majke....zašto bih pobogu zbog Harrya? Voda mi zaglušuje uši pa ne mogu da čujem da li je napustio kuću. Iskreno se nadam da jeste...
Nakon petnaestominutnog osvježenja isključila sam ovdu, obrisala se te izašla iz tuš kabine. Glupa kakva i jesam nisam sa sobom ponijela odjeću pa još više počinjem paničiti po pitanju toga da li sam sama u kući. Je li ono ovo trebao da bude predah od ljudi, a pogotovo Harrya? E pa, koja je ironija da je on jedina osoba koja je u mojoj okolini na povelikom rastojanju? Pa ljudi moji...Nesigurno sam otključala vrata te provirila samo glavu u hodnjik. Čisto je. Brzo istrčavam i na mokrim nožnim prstima sa peškirom obamotanim oko svog tijela trčim ka sobi. Samo da nije tamo. Samo da nije tamo. Samo d...
„Zašto mi nisi rekla za poruku?", njegov promukli glas se oglašava čim sam se pojavila u sobi. Stoji pored prozora, okrenut mi napola leđima i namršteno gleda ekran mog mobilnog. Dovraga puta milion! Šta izvodi!
„Hej!", glas mi na trenutak doživljava nekakvu eksploziju pa zvučim kao rasrđena Christina Aguilera. Prišla sam mu i otrgnula svoj mobilni iz ruke. „Pa jesi li malouman?!" derem se i pokazujem prstom ka glavi pa mi peškir gotovo spada sa tijela. Brzo ga vraćam na mjesto i brzo obraćam pažnju na Harryev pogled koji je na mom tijelu. „Gledaj me u oči, dovraga!"
Je li ja ono maštah o mirnom jutru provedenog u krevetu sa beskrajnim prostorom i slobodom razmišljam o svemu i pokušam da se priberem? Pa može li situacija sada biti imalo suprotnija?!
Nakon što je prešao jezikom preko svojih rumenih, prethodno rastavljenih usana ponovo me je pogledao u oči. Ima poseban zeleni, pomalo ljutiti ali i požudni sjaj koji me na trenutak zabljeskuje. Još više stišćem peškir oko sebe.
„Ja ti kažem da odeš, a ti ne samo da ostaneš nego mi još počneš i brbati po mobilnom!", podsjećam ga na njegove neopravdane postupke ali naravno ne izazivam ni upola jak efekat kao sa gotovo golim tijelom. Budala jedna. „Harry!"
„Poruka.", napokon progovara, a ja kolutam očima i spuštam mobilni na noćni ormarić pogledom tražeći nešto što bih mogla da obučem. Sve je u koferu.
„Šta s njom? Kako te zaboga nije sram da mi čitaš poruke?"
„Kako tebe nije sram da mi takvo nešto prešutiš i onda se duriš, bježiš od mene,a ja trebam da shvatim u čemu sam pogriješio?!", sada već zvuči ljutito.
„A ja bih prvo, prije svega Harry trebala da shvatim ko je zapravo ta dečko koji me proganja i koji je zbog proklete igre o kojoj nemam pojma ušao u moj život, zagorčao mi ga i ne želi da prokleto izađe iz njega!", podsjećam ga na ono što mi srce i razum zajedničkim snagama u tom trenutku nalažu, a on stiska usne i odmahuje glavom. „Prestani da odmahuješ glavom!"
„Ono što tamo piše nije istina.", brani se, a ja istupam nazad i stavljam jednu ruku preko oka. Ne znam šta više da učinim, nisam bila ni psihički ni fizički spremna na ovakvo neto. „Aurora, kunem ti se da sam je odgurnuo..." Odjednom osjećam nešto mekano na svojim ramenima. Otvaram oči i susrećem se sa njegovim vratom na kom je istaknuta ona žila, koja odaje nervozu. Dovraga, akd mi je prišao?
„Makni se!"
Koliko li sam mu samo to puta rekla otkako smo se upoznali...Otrgnula sam se od njega gotovo se prevrnuvši na krevet, a on je ostao u mjestu sa rukama u ukočenom položaju.
„Nisam joj prokleto rekao da je volim...možda jeste posljednja djevojka koju sam voljeo ali....nakon onoga što mi je napravila nikad ne bih mogao ponovo imati tako snažne osjećaje prema njoj.", glas mu odiše iskrenošću. Nisam mogla, a da ne počnem razmišljati o tome kako je Harry izgledao i ponašao se kao čovjek koji...voli? Ako je ovakav prema meni koja sam mu bitna samo zbog igre, kakav li je onda bio prema djevojci koju je istinski voljeo? Koja mu je bila sve u životu? Kako li se ophodio prema njoj? Pokazivao joj pažnju? Usrećivao je za Valentinovo? 8. Mart? Kupovao joj poklone? Izvodio je na večere? Vodio ljubav s njom? Pitam se....pitam se kakav bi bio život sa takvom verzijom Harrya Stylesa. „Ro?", njegov glas me otrgava od bezbojnih misli i vraća u nimalo poželjnu situaciju. „Vjeruješ li mi?", pita me sa pogledom punim nade, usnama punim neizgovorenih riječi i pruža ka meni ruku željnu dodira za koji zna da će ostati lišena toga.... Okrenua sam glavu na stranu sa rukama čvrsto prekrštenim preko prsa.
„Nemam povoda za takvo nešto Harry...", ponovo sam pogledala prema njemu. „Da bi nekome vjerovao ama baš sve, onda moraš jednako toliko i znati o njemu...a ja o tebi ne znam ništa. Bukvalno rečeno Harry."
Riječi me žuljaju po grlu, a on spušta pogled i duboko uzdiše. Sunčeve urake nas sada već miluju po obrazima ali ne osvjetljavaju i cijeli taj beznadežni trenutak.
„Najbolje je da odeš Harry.", rekla sma to tiho i nakon par trenutaka iščekivanja on se na moj zaprepaštenje zaokrenuo i krenuo ka vratima. Prije samog izlaska zaustavio se sa rukom naslonjenom na kvaku.
„Ti nisi moja igračka Ro.", sa tim riječima je napustio prostoriju, a ja sam ljutito udarila nogom od pod. Dovraga! Pa on mi je zaboga rekao još na samom početku da ću to biti. Zašto me uvijek laže? Zavlači...Jednostavno, igra se sa mnom. Sjela sam na krevet te stavila ruke preko lice duboko uzdišući u pokušaju da dođem sebi. U šta mi se ovo život pretvorio? Sve je trebao da bude lični interes, a sada sve ide protiv mene...sve je ispalo naopako....
Nakon što sam se pribrala i presvukla napustila sam kuću sa željom da prošetam i potražim neku prodavnicu u kojoj bih mogla kupiti nešto za doručak...nisam ništa ponijela sa sobom. Jutro je još uvijek blijedo i mutno, magla ne djeluje jezivo ali je dovoljna da stvori osjećaj depresije. Na trenutke kada trepnem mogu da vidim sebe i mamu kako se gonjamo po plaži...pričala mi je da me je tata tu jedan dan pokušao naučiti da plivam ali sam ja neprestano plakala te je na kraju odustao...čak nisam uspjela da mu priuštim ni to...ni da me nauči jedno jedino životno sikustvo....jednostavno me je napustio prerano...kao i mama...potpuno sam sama na ovom svijetu....potpuno izgubljena...bez ičije podrške, ali one stvarne...pitam se zašto Bog nije uzeo i mene...Želim da ponovo plačem ali ne mogu. Mislim da je noćas izašla malena zaliha koja će se ponovo nakupiti tek za 4 godine. E pa neka. Bolje je da ne plačem. Osjećaću se snažnije mada...mada, otkako sam upoznala Harrya čini mi se da su sva ona moja hrabrost, hladnoća i čvrstina bili samo prividni jer on na neki način u meni uspijeva otopiti nešto odavno zaleđeno...To mora prestati jer ću na kraju postati samo lokva nečega što je nekada imalo oblik i stav. Oko mene nije bilo nikoga...još je bilo rano i da se prodavnice, koje još nisam pronašla otvore. Na nekih možda 4oom udaljenosti sam mogla vidjeti još jednu kuću...mjesto je osamljeno...mirno...stvoreno za izgubljene duše poput mene. Sjela sam na pijesak odustavši od doručka. Vrag me odnio i ako sam gladna. Samo sam u potrazi za nečim što bi me zaokupilo, a ovo mjesto mi za sad nije donijelo ništa lijepo. Samo loše uspomene i...Harrya. Osobu od koje sam pobjegla. Sada mi se više ne vraća ni kući jer ne želim vidjeti Amandu. Ja joj kažem da idem i odmorim se od svega, a ona kaže adresu prvoj osobi koja je pita. Pa Harry može da bude i ubica, otkud ga ona zna? Vidjela nas jednom zajedno u kuhinji i 'hajde, on je dobar dečko'. E pa ne može tako.
Mobilni mi se neprestano oglaašavao te sam na kraju isključila tonove. Amanda, Raymond, Itan, Isabel, Margaret...ne zna se ko bi me od njih prije smorio...Harry me je već zaboravio. Nije ga briga ni ako me ajkule pojedu. Glasić me gleda mrko-poprijeko. Šta je?
'Pa ti si ga otjerala manituro.'
Pa znam da jesam, morala sam. Samo kažem.
Koluta očima.
Savila sam koljena te naslonila vilicu na njih sklapajući oči te se prepuštajući blagom povjetarcu dok mi tijelo čak i kroz odjeću golica mekani pijesak iz kog na ponekom mjestu viri zelena travčica koja me vražje podsjeća na Harryeve oči. Poludjela sam.
Glasić potpisuje...
Nemam pojma koliko je vremena prošlo ali znam da sam par puta zadrijemala čak i u takvom položaju. Nevjerovatno je koliko sam premorena. U trenutku kada sam se odlučila vratiti u stvarni svijet magla je već bila podosta uzdignuta, a sunce je ponosno obasjavalo plažu kao i mene samu ali mi je svejedno bilo hladno. Trebala bih otići u potragu za tom prodavnicom. Polako i lijeno sam ustala stežući konjski rep u koji mi je kosa bila skupljena. Nemam pojma u koji pravac da idem.
„Dupe ti je prljavo.", taj komentar me je natjerao da poskočim u mjestu, ustuknem i zaokrenem se. Iza mene je...on. Opet on!
„Harry?!", skviknula sam, a on je podigao ruku u znak pozdrava te je ponovo vratio u džep crnih uskih farmerki. Pa zar nije otišao pobogu? „Šta više hoćeš?"
Nakrivio se te prstom pokazao na svoju guzu.
„Dupe...", započeo je, a ja sam iznervirano otresla rukama po vazduhu, a zatim i dupetu.
„Kani mi se zadnjice budalo jedna, zar nisi otišao? Harry, ozbiljno sam ti rekla da želim biti sama."
Nakon što su mu se na trenutak usne izvile naglo se uozbiljio te mi još više prišao.
„I ja sam ozbiljan kad kažem da želim biti s tobom."
Zakolutala sam očima. Koji li propali romantični pokušaji.
„Rekao si da nisi džentlmen, pa onda sigurno nisi ni romantičar."m zakključila sma, a on je klimnuo glavom nonšalantno se krećući ka meni.
„Bio sam nekada.", značajno je izgovorio tri riječi, a zatim se zagledao ka moru koje je djelovalo tako mirno...umrtvljeno...
„A zašto nisi više?"
Radoznalost odjednom izranja na morsku površinu. Harry me značajno posmatra kraičkom oka te slutim da mi neće dati odgovr. Nisam mu se ni nadala, ha.
„Prošlost me je promijenila.", odjednom je izgovorio, a ja sam se pronašla u toj izjavi. „I tebe je zar ne?", upitao me je, a ja sam priznala klimanjem glavom te pogledala na stranu. Šta ću sad s njim? Odjednom njegov veliki dlan se našao na mom dupetu te ga blago stisnuo zbog čega sam ja poskočila, izmakla se te ga prostrijelila pogledom.
„Idiote!", zarežala sam,a on se nasmijao.
„Bila si još prljava."
Slegnuo je ramenima, a ja sam iznervirano zakolutala očima te požalila što ga nisam ošamarila. Dovraga, trebala sam.
„Stvarno si užasan.", rekla sam mu te krenula niz obalu popraćena zgužvanim zvukom pijeska koji mi je davao do znanja da dosadni čupavac ide za mnom.
„Kakva si bila prije?"
Glas mu nimalo ne dolikuje kašastom vremenu i moru ali je veoma prijatan...onako, promukao i zavodljiv.
„Šta te briga?", pokušavam da se inatim ali nisam u tom raspoloženju. Sve domaloprije, misli su mi bile rasturene prisjećanjem na prošlost...na uspomene...na nikada neponovljene trenutke.
„Ozbiljno. Pa nisam te pitao ne znam ni ja šta."
Uzdahnula sam te kraičkom oka pogledala ka dečku koji se sada već kretao uz mene. Neizbiježan je.
„Pa bila sam sve suprotno od ovoga što sam sad..."
„Znači nekad si držala obrve rastavljene?", šaljivo me je upitao, a ja sam ga zbunjeno pogledala. „Previše se mrštiš Ro.", objasnio mi j, a ja sam zakolutala očima.
„Pa nije baš ni da se ti ne mrštiš."
„Ja sam se uvijek mrštio.", opravdao se, a ja sma izdahnula.
„Hoćeš li da nastavim ili ne?"
„Hoću"
„Pa onda ne daji neumijesne komentare.", zaprijetila sam i ujedno se zapitala kako zabga završišmo ovako? Pa nismo čak sve ni raspravili. 2Pa ništa posebno....uvijek sam se smijala...bila sam bezbrižna...osjetljiva. Plakala sam na svaku prokletu tužnu scenu u filmu ili pjesmu. Uvijek sam svima ugađala...plašila se svega i svačega...volje životinje, ljude, porodicu...Radovala se druženju...Uvijek bila okružena prijateljima. Slušala muziku...", počela sam sa nabrajanjem koje je izgledalo beskonačno...tu je toliko toga što se kod mene promijenilo.
„Sada ne slušaš muziku?", Harry me je pomalo iznenađeno upitao. Odmahnula sam glavom.
„Ne osjećam veliku potrebu za tim...a i, kao da pjevači pjevaju iz srca...samo odu i za novac snime ono što im ubace u ruke."
Harry se mršti na moje riječi, a ja pokušavam da mu ih pobliže ojasnim.
„Pa zar ti ne vidiš neku vrstu ironije u tome što u D&G odijelu pjevaju o jadnim i siromašnim ljudima? Ili npr. varaju svog dečka ili djevojku, ženu, muža...i u isto vrijeme pjevaju o tome kako su nesrećni u ljubavi te kako ih je taj neko drugi povriedio? Ili leže na Havajima pod palmom i pjevuše svoj najnoviji hit o tužnom životu...urade 3oo plastičnih operacija, nabace 5 kg šminke pa se u studiju raspjevaju o prirodnoj ljepoti..ma daj. Ne razumijem kakva je draž u slušanju sra*a od takvih debila...", zgroženo izlažem svoje mišljenje, a on se smije i taj zvuk me na trenutak oraspoložava. Zvuči divno i mislim da ga nikad nisam čula u takvom izdanju.
„Neobičan način razmišljanja, moram priznati.", govori dok prolazi rukom kroz kosu. Vjetar mu se poigrava sa kovrdžama koje lete unazad poput nekih krila...krila mračnog anđela koji želi da poleti ali ga upravo ta tama spriječava u tome te ga drži prikovanog za tlo ovog zlog svijeta.
„Slušaš li ti išta osim OneRepublic?", upitala sam ga osjećajući nekakvu potrebu za tim, kontam da mi se radoznalost uvukla u debelo crijevo, a on je počeo da namješta lančić koji mu se zavukao pod bijelu majicu.
„Ne baš.", odjednom je značajno i pomalo vragolasto pogledao ka meni. „Koliko me sjećanje služi i ti si njihov veliki fan."
Oh, cinično me podsjeća na onaj koncert....
„Ha-ha."
Isplazila sam mu jezik, a on se nasmijao. Ne mogu vjerovati da me je uspio provaliti i u toj laži...a ja o njemu ne mogu saznati ama baš ništa. Kao da je tajni agent NATO-a.
„Zašto ne ideš?", pitam ga nakon kraće tišine provedene u koncentrisanju na hod te pucketav zvuk koji pijesak proizvodi pod đonovima naše obuće.
„Rekao sam ti. Želim biti s tobom.", priznaje, a ja nevoljko gledam ka nebu. Svjetlost me udara u oči.
„Hary, zašto bi...sad osjećaš grižnju savjest zbog mojih noćnih mora?"
Au, pa mora da je to. E pa ne treba mi ničije sažaljenje.
„Prestani nagađati i dopusti nam da se opustimo.", daje primjerdbu, a ja ga gledam preko oka.
„E pa meni to uspjeva sve dok ti nisi u blizini."
„Šta si sanjala?", ignoriše moju izjavu te mi postavlja najmanje poželjno pitanje.
„Ne tiče te se, a i ne sjećam se više. Sigurno nije ništa lijepo dok...dok me je natjeralo da plačem.", nevoljko priznajem, a on se zamišljeno češka po vrhu nosa.
„I nisam plakala samo zbog tebe tako da ne moraš više o tome razmišljati."
Ne želim da me sad danima smara s tim. Pogled mu odmah dolijeće do mene. Dovraga, mogu se zakleti da i u njemu leži ona radoznalost koja ga sad štipka za dupe.
„Zbog čega si onda još plakala?"
Eno ga, znala sam. Želim mu ponovo reći 'Ne tiče te se' ali znam da od toga nemam prevelike koristi ako ima napast kakvu i ja. Moja radoznalost se mršti i uvrijeđeno pući.
„Zbog roditelja. Ovo mjesto me podsjeća na njih.", neočekivano priznajem, a dvije smaragdne kugle postaju još zainteresovanije. „Kao mala sam dolazila sa oboje ovdje, a prije jedno 5 godina samo s majkom.", odgovaram na još nepostavljeno pitanje, a on samo izgovara „Oh..." Nema poseban komentar.
„A otac...", započeo je, a ja sam ga prekinula.
„Umro je."
„Žao mi je.", tiho je izgovorio, a ja mu nisam ništa odgovorila. To sam čula bezbroj puta do sada, a opet su me svi na kraju napuštali...nikome nije bilo istinski žao...
„Lijepo je ovdje.", odjednom pokušava da promijeni temu ali ja to ignorišem. Ponaša se ništa kao onaj hladni Harry i to me nervira. Ne želim da sad glumi neku osjećajnu i brižnu osobu. Osjetim njegov pogled na sebi i noge mi postaju sve teže. „Da li želiš da odem?", odjednom me pita nespremnu te sam primorana da iznenađeno pogledam prema njemu.
„Pa sve i da želim kao da bi otišao."
Kolutam očima, a on otvara usta kako bi nešto rekao ali svejedno to ne čini. Eh...
„Moram pronaći prodavnicu."
„Zašto?"
„Pa nešto bih da jedem.", ironično mu odgovaram, a on se naglo zaustavlja. Okrenula sam se ka njemu, a on je pokazao palcem nekud iza sebe.
„Ja ću se pobrinuti za to."
Odmahnula sam glavom i ljutito ga pogledala ali narvno, nisam imala nikakav uticaj na njega.
„Harry..."
„Ozbiljan sam. Idi u kuću, dolazim brzo.", na neuobičajen, tj. brz način to izgovara, a zatim se okreće i odlazi prije nego što uspijevam i da protestujem. Pa pobogu, ja hoću da pobjegnem od njega, a on mi sad kupuje doručak. Glasić mi pjevuši kako sam nesposobna, a ja se po prvi put, dobro možda ne baš prvi, ali eto, slažem sa njim. Zaista sam nesposobna. Vratila sam se u kuću i sjela na mekani dvosjed zagledavši se prekrivene bijelim starkama i debelim slojem pijeska. Divota. Prije nego što i uspijevam da pronađem ironiju u cijelom tom Harryevom i mom druženju on se pojavljuje sa kesama u rukama te zatvara vrata nogom. Majica mu se na jednom mjestu podigla te mogu da vidim njegovu usijanu glatku kožu koja prekriva izraženi mišić. Sa zagriženom usnom je spustio kese, a ja sam se pitala ima li u njoj išta što bi moglo da me baci u komu jer mi je cijela ova situacija nepodnošljiva. Upravo sam u kući, veoma posebnoj kući za moje roditelje sa dečkom koji je u rodbinskoj vezi sa osobom zbog koje jedno od njih nemam.
„Nadam se da ti nije bilo dosadno bez mene.", mrmlja dok pokušava da spriječi kese od prevrćanja. Na kraju ipak sve završava rasuto po podu. Zakolutala sam očima te ustala kako bih mu pomogla da sve to pokupi. Barem nisam jedina nesposobna ovdje.
„Prestani se ponašati čudno.", prokomentarisala sam saginjući se kako bih podigla nekakvu vrstu paštete. Skuplja obrve te me čudno gleda.
„Kako misliš?"
Ma sad se pravi lud.
„Pa lijepo. Previše si..."
„Uljudan?", nadopunjava me, a ja ne uspijevam, a da se ne nasmijem njegovom mišljenju o sebi.
„Pa tako nekako.", zakimala sam glavom lijevo-desno, a on je iskrivio vilicu premećući jezikompo ustima.
„Samo želim da..."
Oh, nova provala na pomolu.
„Šta?"
Pogledao je ka meni. Ima tako duge, guste i tamne trepavic...i prije sam to primjećivala ali opet...želim i ja takve.
„Voljeo bih kada bismo krenuli ispočetka.", dovršio je, a ja sam zamahala glavom.
„To je nemoguće."
„Zašto?"
Gleda me sa nimalo razumijevanja u očima. Prebacila am ruke preko koljena još uvijek u čučnutom položaju kao i on.
„Pa osim što bi bilo zaista retardirano da se pravimo da smo potpuni neznanci stvoreni u istoj kućici kilometrima udaljenoj od grada u kom živimo, toliko toga se izdešavalo da bi novi početak bio moguć.", ponovo sam iznijela svoje mišljenje na koje je njegov prvi komentar bio kolutanje očima.
„Zapravo se ništa još nije izdešavalo. Samo smo se svađali i ljubili. To nije mnogo."
Plitko razmišljanje Harold!
„E to nije istina! Saznala sam toliko nedopunjenih informacija o tebi da više nemam pojma ni da li ti je kosa prava.", na te riječi se sav namrštio, očito uvrijeđen na račun jednog od najdražih dijelova svog tijela. Pa dobro, egoisti vole sve na sebi, a on je jedan od njih tako da...
„Već si isprobala njenu čvrstinu.", zavodljivo me podsjeća, a ja istog trenutka nastavljam sa sakupljanjem, ali i pričanjem.
„I uostalom, oboje želimo da dobjemo svoje igre. To bi se nastavilo sve i ako bi naše novo upoznavanje bilo bez kašnjenja na čas i blamiranja mene."
Uspravio se da na sto postavi nekakvu konzervu pri tom me pomno slušajući i posmatrajući. Ponovo mu viri stomak i imam osjećaj kao da me onaj leptir zove 'Otkrij me! Otkrij me!'
„Nisam te blamirao. Samo sam bio profesionalan.", jednostavno odgovara te se ponovo saginje da mi pomogne kupljenju. Mogu da mu osjetim miris... veoma jak, muški miris.
„Ne bih o tome.", pokušavam da završim tu temu dok je vrijeme. Naravno da me je blamirao. „U svakom slučaju, samo želim da se prestaneš pretvarati sav ljubazan i fin jer me takav nerviraš više nego onaj arogantni Harry."
Ustala sam se te ostavila pokupljene namirnice na mali kuhinjski radni sto. Odnednom uz moja leđa se prislonilo nešto čvrsto i teško, a opet tako mirisno i opasno za moju kožu koja se istog trenutka sva osula trncima.
„Pa, šta bi rekla na to da arogantni Harry trenutno želi da te odvuče u krevet?", upitao me je sa usnama na milimetar od mog uha. Ustuknula sam i na trenutak ostala bez daha.
„Harry...", prodahtala sam u pokušaju da se bunim pri čemu sam jasno mogla osjetiti kako mu se usne izvijaju u vragolasti smiješak.
„Da li ga onda želiš?", pita me i sada mi već dodiruje ušnu školjku svojim vlažnim i previše vrućim usnama. Oj meni. Tijelo mi je zarobljeno između stola i njegovog tijela.
„Samo budi normalan.", pokušavam da izvučem situaciju.
„Pa to bi za mene bilo normalno.", govori i ostavlja jedan poljubac odmah uz moje uho. Usne mu se odmah zatim spuštaju niz moj vrat, a ja se uvijam kao biljka željna sunčeve svjetlosti. Harryeve ruke su odmah na mom tijelu. Jednom podiže moju i kači je za svoj vrat, a zatim je prislanja uz moj stomak kako bi mi leđa još više pribio uz prednji dio svog tijela. Drugu ruku stavlja na moje grudi te me tjera da oštro uzdahnem i još više se primaknem uz njega. Sisa kožu na mom vratu i prosto mi oduzima dah te me tjera da mu se igram, grubo igram sa kosom. Odjednom sam željna što više fizičkog kontakta ali se u isto vrijeme prisjećam i one proklete poruke '...mogu ti ga preoteti kada god hoću mada mi je zabavno gledati te kako mu dopuštaš da se s tobom igra...kako misliš da on zaista uživa u trenutcima s tobom. Ro, ne zaboravi na igru. Igra...igra....igra....to ti stalno mora biti u glavi. Svaki vaš trenutak je unaprijed isplaniran...poput scenarija koji ti nisi dobila ali si svejedno u filmu i to kao žrtva. Harry je osoba koja s tobom radi šta hoće samo da bi došao do željenog cilja...' Prokletstvo! Harryeve usne se spuštaju niz moj vrat, a ja se migoljim. Želim da izbacim poruku iz glave i prepustim se trenutku ali onda shvatam koliko bi to bilo očajno s moje strane. Ne mogu mu vjerovati. Ne smijem mu vjerovati. Prije nego što mi misli i stižu do kraja on me naglo i grubo okreće ka sebi pri čemu mi dupe dolazi u veoma jak dodir sa drvetom. Svejedno, to je u tom trenutku na neki čudan način prijalo. Nije čekao ni sekunde nego je odmah strastveno prislonio svoje usne na moje te mi uvukao svoj dugi i vrući jezik u usta. Osjećaj je bio unikatan i neodoljiv pa sam mu prvih nekoliko trenutaka idući u prilog svojoj slabosti uzvraćala poljupce nesposobna da obuzdam sebe kao ni svoje tijelo. U trenutku kada je Harry krenuo da otkopča moje farmerke brzo sam stavila ruke preko njegovih.
„Čekaj.", prodahtala sam, a on nije želio da sluša. „Harry.", upozorila sam ga ipak se propinjući na prste kako bih što više osjetila njegovu kožu koja kao da je bila sprotan pol magneta za moju.
„Ro...", promrmljao je u potrazi za mojim usnama. I ja želim da nastavim poljubac....dovraga.
„Ne mogu...", jedva sam progovorila, a on je prislonio čelo na moje otvarajući svoje birserne, smaragdne oči te ih uperivši ravno u moje.
„Ro...ako još uvijek misliš na onu poruku..." sexy vampir. „Laže. Samo je ljubomorna na tebe. Ne može podnijeti činjenicu da je nova djevojka ušla u moj život.", zvuči iskreno ali me zdrav razum još uvijek drži koliko toliko svjesnom iako mi hormoni pripremaju paljbu. 3. Svjetski rat se upravo odigrava u mom tijelu.
„Igra...", ona zna čak i za igru ali on mi ne da da dovršim tako što prislanja palac na moje usne lagano razvlačeći dojnju.
„Ro, ovdje se trenutno ne radi ni o igri ni njoj ni bilo kome. Samo tebi i meni. Želim te.", glas mu je isprekidan otežanim disanjem..prst mu masira moju usnu. Imam osjećaj da ću eksplodirati. Ponovo je krenuo da mi otkopča farmerke i nastavi poljubac ali sam ja nastavila da mu stvaram prepreke. Oblizuje usne i pokušava da mi pročita crte lica. „Vidi...", sklonio mi je nekolika pramena kose iza uha te me pogledao ravno u oči zadržavajući dlan na mom obrazu. „..ne želim da plačeš zbog mene...želim da učinim da se osjećaš dobro.", glas mu je tako zavodljiv i pun obećanja da želim da mu kažem da me istog trenutka vodi u krevet ali ne mogu. Prošlost neprestano viri odnekud. Sada je veća barijera nego poruka i Benova sestra. „Hajde Ro.", mrmlja dok spušta usne na moj vrat. Poljupci su mu ponovo tako vreli, oduzimaju dah. „Nema ništa loše u tome. Mladi to rade, a ja već neko vrijeme želim samo tebe.", glas mu je hrapav, slaže se uz strastvene poljupce koji se penju uz moj vrat, preko obraza, ponovo se susreću sa mojim usnama. Cijelo tijelo mi reaguje na njegove riječi i na sekundu prije nego što mi je skoro otkopčao farmerke čvrsto sam stisnula oči te preko usta prevalila veoma riskantne riječi.
„Harry, ja sam silovana."