ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 33

  Mrak nastao sklapanjem mojih očnih kapaka prijao mi je više nego ikad, ali me je zato tišina ubijala...u potpunosti. I glasić i radoznalost i zdrav razum i srce...svi su zanijemili zajedno sa hormonima koji su u zadnjem trenutku zaustavili paljbu i sada samo ustima formiraju jedno ogromno 'O'. Zdrav razum želi da vrisne na mene i pita me kako sam samo mogla biti glupa da takvo nešto kažem kad ne znam gotovo ništa o Harryu, kad on može biti upleten u mutne poslove svog očuha i kad je to nešto što bih prokleto trebala držati u sebi do kraja života ali je zanijemio...kao i ja. I Harry. Želim čuti taj promukli zavodljivi glas više nego ikad ali ga nema, a ne smijem otvoriti oči. Zaboga, ja sam njemu upravo priznala da sam...silovana. Ta riječ me zgrožava i kad samo pomislim na nju, a ja sam je prije samo nekoliko trenutaka i izgovorila...potpuno praznoglavo. Kada sam napokon skupila hrabrosti te samo blago podigla kapke susrela sam se sa širom otvorenim smaragdnim očima koje nimalo nisu olakšavale situaciju. Vidim mu svaku prokletu crnu trepavicu i ubija me iznenadna sposobnost prevelikog zapažanja. Omamljena sam iznenadnom i nimalo predviđenom situacijom. Čovjek je možda očekivao da ću mu reći da ne želim ništa imati s njim jer imam mjesečnicu, a ja mu ispričam horor priču u samo četiri riječi. Čini mi se da smo oboje zaustavili organe za disanje, narandža i mint me uopšte ne zapuhuju....sve je tako ukočeno, statično i onda odjednom bum! On se izmiče od mene, a ja ponovo stišćem oči. Ko zna šta mu se mota po glavi...srce mi tuče kao ludo. Mrzim samu sebe zbog toga što mi se dogodilo iako znam da, ako bi iko spriječio taj odvratni događaj da je mogao, onda bih to bila ja.
„Molim?", Harry je prodahtao, jedva razumno i čujno, a ja sam duboko uzdahnula, tačnije to je moj organizam bez dozvole učinio jer bih se u protivnom ugušila. Prvi put do sada ne želim da se susretnem sa prodornim zelenim pogledom jer se osjećam loše zbog same sebe te stvari zbog kojih sam doživotno promijenjena. „Aurora?", tiho izgovara moje ime s nekakvom vrstom iščekivanja i nade u glasu....čini mi se kao da čeka da mu kažem da sam se samo šalila. To bi bilo još retardiranije mada naravno i prijatnije...
„Ne moraš ništa reći.", brzo sam izgovorila ne podižući pogled ka njemu. „Razumijem te...ako si sada promijenio mišljenje o svemu.", glas mi jedva nadolazi, kao da su mi se glasne žice stegle. Knedla je već tu zajedno sa svom ostalom opremom pod vlasništvom nervoze i s namjerom da me unište.
„Pa naravno da jesam.", odjednom odgovara na moju izjavu sa mnogo više živosti, naravno ne one pozitivne, u glasu. Njegove riječi me na neki način bole. Klimnula sam glavom i oblizala naglo, prenaglo osušene usne te pogledala ka njemu. Blijed je...ja imam osjećaj da na nogama umirem, hladim se...
„Okej.", izgovorila sam tu neubijedljivu riječ od samo četiri slova te krenula da ga zaobiđem, zaključam se u sobu te više nikad ne izađem iz nje ali mi je on prepriječio put uhvativši me za mišice.
„Gdje ćeš pobogu?", pita me dok sa nikad izgubljenijim svijetlo-zelenim pogledom prelazi preko mog bezličnog izraza lica. Želim da mu nešto kažem ali ne mogu. Njegovo disanje se napokon povraća i moglo bi se reći da i nije baš uravnoteženo. Usljed čega? Zdrav razum drži ruku na čelu te očajno odmahuje glavom pitajući se čime je zaslužio da završi u mom tijelu. Svi me se srame. Pa i ja sama.
„Ja...", započela sam i glasne žice su mi zatreperile poput komada nekakve tkanine na vjetru...ne pamtim kad mi je posljednji put glas zadrhtao. Odjednom, Harryeve punačke i sada nekako ukočene usne formiraju 'Ššš...' uporedo sa njegovim prstom koji zaršava na mojim usnama. Ruke su mi ravno položene uz tijelo, noge pribijene...izgledam kao previše uštogljeno isklesani kip. „Zašto mi to zaboga nisi prije rekla?", glas mu je tih, previše osjećajan za Harrya kog poznajem i jasno mogu da osjetim sažaljenje za koje sam i očekivala da će se pojaviti u slučaju da nije upućen u moju prošlost. Da li to znači da se mogu riješiti svih sumnji vezanih za to? U svakom slučaju, ne želim da me sažaljeva. To je nešto od čega sve ove godine imam neku vrstu fobije...
„Nikome ne pričam o tome.", tiho sam priznala pokušavajući da zadržim barem malo dostojanstva, a on se malo pomjerio u mjestu poput mačke koja šapicama tapše po podlozi dok s poštovanjem i umiljatošću čeka da joj gazda donese hranu.
„Ali...", sada on ne može da dovrši rečenicu. Situacija je i više nego čudna, a ja samo tražim povod da se vratim među žive ali u potpunom smislu riječi. Osjećam se tako odumrlo.
„Razumijem te ako...", započela sam rečenicu, a on se odjedanput pretvorio u onu nestrpljivu mačku koja bukvalno skače gazdi na glavu kako bi dobila ono što želi.
„Ako šta?"
Djeluje uvrijeđeno mojom prethodno započetom rečenicom.
„Pa...ako ne želiš više...", ne znam na šta sam tačno mislila...Ako ne želi više da spava sa mnom? Ako ne želi više da nastavi igru? Ako ne želi više da me vidi? Ne želim mu sve to nabrojati...dovoljno sam se ponizila. „Ne znam.", izgovorila sam to s izdahom dajući mu do znanja da sam pogubljena u vlastitim mislima, pretpostavkama i opcijama. Oči mu više nisu širom otvorene...sada su napola spuštene i posmatra me s nekakvom opreznošću kao da se plaši da bih se mogla tu ispred njega smrviti poput pepela. Odjedanput me prislanja uz svoje tijelo uz tiho i nedovršeno izgovaranje „Ro." Moji dlanovi ostaju prislonjeni uz njegov torzo, ne znam kako bih da reagujem. Tijelo mu je tako čvrsto, a zagrljaj tako nježan i ta kombinacija me polako ubija dok njegov miris guši...uvlači mi se u organe i iz njih izvlači čudne reakcije i nadražaje za koje moje umrtvljeno tijelo nije bilo spremno. Osjetim kako mu prsti blago obujmljuju moju kosu i zatvaram oči spuštajući bradu na njegovo rame. Ova reakcija je mnogo više opuštajuća....barem ne bježi od mene, ali ujedno zbog straha šta bi se moglo dogoditi za samo par trenutaka, želim da ovaj zagrljaj potraje još duže. „Da si mi samo rekla...", mrmlja, nekako očajno, dok mi nosem češka kosu. Pitam se šta mu to znači...šta bi imao od toga? Osim što mi se možda nikad ne bi u životu obratio...poljubio me. Misli me ubijaju. Polako se odmičem od njega jer se plašim da bi on to mogao prvi uraditi, ovako se osjećam lakše. Okenula sam glavu na stranu sa napola otvorenim usnama iz kojih bi kao trebalo nešto da izađe ali se ne usuđujem. Snebivam se kao malo dijete koje ne smije zavući ruku pod krevet plašeći da se bi ga čudovište moglo zgrabiti i odvući sebi.
„K...Kad se to dogodilo?", isprekidani promukli glas se napokon oglašava te me na trenutak trza. Psihički sam već bila nekud odlelujala.
„Prije 4 godine.", priznajem pokušavajući da isključim mogućnost da Harry može to nekako povezati sa Patrickom i svojom porodicom uopšteno ali se prekidač zaglavio tačno na prelazu između 'on' i 'off' opcije.
„Imala si...samo 15 godina...", u glasu mu se jasno osjećaju šokiranost i zaprepaštenost. Meni ruke trnu i osjećam se kao da sam upravo pred posljednjom prilikom da se opravdam i izbjegnem smrtnu kaznu. Ne znam čemu sve to. Ne dajem nikakvu reakciju ni odgovor na njegov ionako očiti zaključak, a on prolazi rukom kroz kosu sa nekolika elegantna pokreta nogama naprijed-nazad. Odjednom, oči mu poprimaju onu zamućenu, prljavu zelenu boju koju sam do sada imala prilike vidjeti samo kada bi pričao o Parkeru i Itanu. Ouh. Vlastita spoznaja me iznenađuje i zbunjuje. „Ko...Ko ti je to učinio?" Glas mu je grublji, a ja se osjećam kao osoba angažovana za proučavanje i tumačenje njegovih reakcija. Ovaj prelaz je bio veoma...nagao. Neočekivan. „Reci mi, molim te."
Vilica mu se steže kao i moje grlo. Gdje mi je bila pamet kad sam mu ono priznala dovraga. Sebe sam uvukla u intervju koji nikako ne želim prihvatiti, a prinuđena sam. Jesam li? Poznajući Harrya Stylesa – jesam.
„Ro...", pokušava da me vrati u stvarnost i nije svjestan da sam ja već tu samo što ne znam šta da mu odgovorim. Tvoj očuh je to naredio? Ma daj.
„Ne znam.", promrmljala sam, a on je s nevjericom odmahnuo glavom prilazeći mi . Vidim mu ukočenost i napetost u tijelu. To više nije onaj Harry uz čije sam tijelo maloprije bila privijena.
„Molim te, reci mi.", moli me sa premalog rastojanja očiju prikovanih na moje. Ništa nam se ne dodiruje ali sam ja već dovoljno pometena...osjećam pritisak.
„Pa šta i da ti kažem?"
Znam da mu ne mogu dati odgovor ali želim da znam zašto ga zanima. Planira pisati i šarati ime tog čovjeka? Oči mu na moje pitanje počinju živo lutati lijevo-desno, a ruke formiraju neobične, na muški čudni ljuti način uzbuđene pokrete.
„Pa ne znam...pronaćiću ga!", odjedanput govori, a ja širim oči u čudu. „Da li je uopšte taj prokletnik u zatvoru?", pita me kroz zube, ja sklapam oči. Dovraga, ne mogu mu ni na šta odgovoriti, zaista ne mogu sve i da cijela situacija nema veze sa prokletim Patrickom ali znam da mi neće vjerovati. Odmahnula sam glavom, a njemu su se usne rastvorile. „Zašto pobogu?" Djeluje kao da želi da se dere ali u isto vrijeme pokušava da ne djeluje napadno prema meni pa stišava glas koliko može. Obzirni Harry? Definitivno nešto novo. Zdrav razum mi ponovo beznadežno odmahuje glavom te govori kako bi svako, ma kakav on bio, tako postupio u sličnoj situaciji. Glasić se spakovao i otišao na jesenovanje, ne želi da prisustvuje nijednoj nadolazećoj situaciji.
„Harry....nikad ga nisu pronašli i nikad i neće...", započinjem govoriti puku istinu ali me on prekida ponovo stavljajući ruke na moje mišice. Blago me protresa, spušta glavu te me gleda ravno u oči. Pune su mu nekakve meni nepoznate strasti koju očajnički želim da ispitam.
„Ja ću ga pronaći!", daje u početku neostvarljivo obećanje zbog kojeg ga ja odgurujem od sebe i napokon dajem život onom statičnom i nepoželjnom kipu.
„Harry, prestani! To je iza mene! Nešto protiv čega sam se borila pune 4 godine i sada kada sam koliko-toliko uspjela da stanem na noge ti mi dođeš sa takvom pričom! Ako iko želi da se taj manijak pronađe onda sam to ja ali je nemoguće! Nisi ni u šta upućen i onda nemoj da pričaš gluposti! Nisam ti ni trebala to priznavati! S tobom čovjek nikad ne može osjećati opuštenost...", zaključujem neočekivano visokim glasom i poprilično time zatičem Harrya koji ostaje u položaju u kakvom je i bio, a ja nakon nekoliko trenutaka oporavljanja od prethodnog izliva mišljenja i...emocija, nečeg već dugo meni stranog, odlazim u sobu i bacam se na krevet. Što mi je trebalo ono prokleto priznanje? Zagnjurila sam glavu u deku i rukama stisnula deku pokušavajući da se suzdržim i ne vrisnem. Vrata se oglašavaju i taj zvuk je popraćen i koracima. Naravno.
„Ro...", dušek se odmah pored mene pod težinom muškog tijela izvija te blago podiže moje tijelo. Nešto mi se spušta na leđa. To je Harryeva ruka.
„Pusti me.", mrmljam u deku i pretpostavljam da nije ni skontao šta govorim.
„Ne želim da me sada ponovo izbjegavaš.", govori mi i to me pomalo zbunjuje.
„Ti ćeš sada izbjegavati mene.", mrmosim sada se zaista trudeći da me ne čuje. Zašto mu onda to uopšte i govorim? Glasić mi šalje razglednicu sa slikom plavuše koja jednom rukom na povodcu drži kokoš, a drugom na tanjiru psa. Pozadi piše: Šta je to što svi ljudi imaju ali ne i Aurora Ottis? U samom dnu naopako napisano piše rješenje. Mozak. Ha-ha.
Odjednom sam se našla okrenuta od strane kovrdžavog dečka sa poprilično namrštenim izrazom lica. Nezadovoljan je mojim prethodnim mrmljanjem? Hm, dakle, ipak, razumjeo me je.
„Zašto to pobogu kažeš?", šapuće kao da ne želi da naš razgovor čuju ni četiri tiha, bezživotna zida koja nas okružuju. „Ro, nemoj se osjećati bezvrijednom zbog toga što ti se dogodilo...", nastavlja i usput mi dugim prstima sklanja zamršenu kosu s lica. Ne znam kako da se ponašam ali njegove riječi u svakom slučaju djeluju prijatno na mene. „Znam da je to što ti se dogodilo zasigurno nešto užasno...i teško...ali, samim tim što si još uvijek živa i zdrava i normalna ti si i veoma hrabra djevojka."
Oh, čuj ti to...riječi ohrabrenja ravno iz rumenih usana Harrya Stylesa. Sageo se te spustio usne na moje čelo koje kao da se uvuklo pod njihovim pritiskom. Tako su vlažne i mekane...opuštajuće. Odmakao se od mene te nastavio da me posmatra svojim smaragdnim, blistavim pogledom. Djeluje nekako drugačije nego inače. Taman što je uzeo dah i krenuo da još nešto kaže ja sam podigla jednu ruku te mu dala znak da se zaustavi.
„Okej, okej. Dovoljno sam čula. Ne želim da me sada sažaljevaš.", prelazim iz krajnosti u krajnost...čas krijem lice u deci – čas mu govorim da ne trebam sažaljenje. Ponovo djeluje nezadovoljno te krivi glavu.
„Upravo sam rekao da te smatram hrabrom djevojkom. To nije sažaljevanje."
Na neki način sam osjetila olakšanje sa spoznajom da je upravu. Dakle, nije previše burno reagovao, nije pobjegao od mene, ne sažaljeva me....to je poprilično dobra reakcija, zar ne? Ipak, još uvijek smatram da je bilo bolje da sam priznala glasiću da sam glupa kao plavuša, nego rekla Harryu da sam...silovana.
Zeleni pogled je odlutao negdje na stranu, a ruka mu se zaustavila negdje u mojoj kosi...djeluje kao da ga je odjedanput neko isključio ili su mu se baterije ispraznile...šta li mu je? Polako sam se izmigoljila ispod njegovog dodira te ga na taj način trgnula. Pogledao me je kao da se vratio sa dugog puta na koji ne zna ni kad je otišao. Uspravila sam se u sjedeći položaj obamotavajući ruke oko koljena.
„Šta ti je?", pomalo nesigurno sam ga upitala, a on je spustio pogled te odmahnuo glavom, a ja imam pogled pravo na njegovu adamovu jabučicu koja glatko klizi niz dugo svijetlo grlo ali ipak odaje onog nervoznog Stylesa. Pobogu, valjda bih ja trebala biti nervozna.
„Ništa...samo razmišljam...", govori ne trudeći se previše da pomjera usne...svu koncentraciju je prebacio na svoje misli koje ja ne mogu da dokučim. Srce mi još uvijek titra. Pobogu, pa Harry sad zna šta mi se dogodilo. Ne bih ni u snu pomislila da bi se to moglo dogoditi. Još uvijek nisam svjesna cijele situacije, u potpunosti.
„O čemu?", radoznalost progovara kroz mene.
Harry se napokon psihički vratio u stvarnost, duboko uzdahnuo i još jednom odmahnuo glavom. „Nije bitno. Želiš li da doručkujemo?"
Ha? Tek tako me pita za doručak, a ja mu upravo ispričala svoju najveću životnu traumu. Primijetio je moj zblanuti pogled i automatski zatreptao kao da su mi u očima misli proletjele poput teksta pjesme.
„Ro...samo želim da situaciju učinim opuštenijom...ne želim da se sada osjećaš čudno uz mene. To što si mi priznala je zaista....nisam zaslužio da imaš toliko povjerenja u mene.", oktriva svoje vampirske sposobnosti i čini mi se da na trenutak otkriva dios vojih misli. Nije zaslužio da imam toliko povjerenja u njega? Pa dobro, to donekle i jeste istina. „Mnoge stvari...", ponovo započinje ali ne dovršava.
„Šta?"
Izdahnuo je ne skrećući pogled sa svojih dugih prstiju kojim gužva posteljinu pod sobom.
„Mnoge stvari nikad ne bih učinio da sam to znao...", nevoljko priznaje, a meni se grlo ponovo steže.
„Nikad me ne bi dodirnuo? Poljubio?", željela sam nastaviti patetično nabrajati ali me je on prekinuo odmahujući glavom te obamotavajući prste oko mog nožnog lista.
„Ne. Ro, rekao sam ti već da nije stvar u tebi. U meni je. Ne žalim za poljupcima ni dodirima ali isto tako smatram da ja nisam vrijedan da ti ih pružam...ne nakon nekih stvari koje sam učinio...već sam ti više puta rekao da bi pobjegla od mene glavom bez obzira da znaš....da znaš šta je moja igra zapravo.", progovara i duboko uzdiše nervozno prolazeći rukom kroz kosu. Jao, pa riječi su mu baš ohrabrujuće. Gledam ga bezizražajno kao i on mene. Situacija se pomijera kao na roller coasteru.
„I šta bih ja sad trebala da učinim? Pobjegnem od tebe prije nego što saznam?"
To mi se čini nekako najlogičnije mada mislim da je kasno za takav potez. Zdrav razum izvija obrve, a Harry djeluje trgnuto mojim riječima.
„Ne...", govori jednu riječ koju danas mnogo puta imam priliku čuti iz njegovih usta. Pa naravno, već mi je bezbroj puta rekao da ne mogu pobjeći od njega te da mi on to neće dopustiti. Ne znam uopšte šta želi...Osjećam se kao da imam posla sa nekoliko Harrya i svaki mi priča drugu verziju svojih planova. „...ne želim da bježiš od mene.", dovršava i oblizuje usne dok me posmatra prodorno...toliko da mi se čini da vidi kroz mene. Ja skrećem pogled na stranu, na komodu preko koje je prebačena moja pidžama.
„Ne želim te sada više zbunjivati...potrebno mi je malo vremena da razmislim o nekim stvarima."
Blago mi je stisnuo list, a ja se pitam šta mu sad to znači. Ne želim da se udaljimo ma koliko to čudno zvučalo i meni samoj.
„Kakvim?"
„Zaboravi sada na to."
Potapšao me je po nozi, a zatim se nageo te naslonio vilicu na moja koljena. Gleda me ravno u oči i gotovo nikako ne trepće. Da li da opet tražim utjehu u svojoj šarenoj pidžami? Ovaj direktni prizor me tjera na migoljenje.
„Žao mi je Ro...", prošaputao je, a zatim se blago uzdigao i spustio usne na moje. Nisam bila spremna na to i baš kad sam uspjela da se usredotočim na novonastali kontakt, on je isto tako i izblijedio. Harry se odmakao. Žao mu je zbog čega tačno? Prije nego što sam uspjela da ga i pitam, ustao je te krenuo ka vratima. „Postaviću nam sto.", brzo je to izgovorio te napustio sobu, a ja sam ispustila uzdah koji je bio zaslužan što sam sve do tada osjećala pritisak u plućima. Skliznula sam u ležeći položaj te stavila jastuk preko glave. Sve se nadam da je u pitanju san ali nije. Upravo sam priznala Harryu da sam silovana, a on je to podnio poprilično lijepo mada je naravno morao da navuče onu svoju misterioznu masku koja uvijek izaziva odbojnost u meni. Želim češće ponavati Harrya koji mi priznaje o svojoj prošlosti, očevoj smrti, lošim odnosima sa porodicom...jednostavno, želim se češće susretati sa Harryem koji ima povjerenja u mene koliko sam i ja imala u njega kad sam mu maloprije ono priznala.
Za doručkom je bilo poprilično tiho....čini mi se da je Harry vodio nekakvu vrstu bitke sa samim sobom.
„Želim kući.", iznenada sam rekla te ga trgla iz misli i žvakanja. Pogled mu se iznenađeno podigao na mene. Trenutačno sam donijela tu odluku ali znam da je ispravna jer mislim da bi bilo zaista čudno provesti due vrijeme ovdje sa Harryem...u potpunoj samoći.
„Jesi li sigurna?", sumjičavo me pita, a ja klimam glavom.
„A i ti moraš na predavanja.", podsjećam ga, a on se blago mršti.
„Kao i ti, zar ne?"
Oh, opet osjećam onaj njegov strah od mog bježanja od njega.
„Valjda...", promrmljala sam, a on je progutao zalogaj te se naslonio podlakticama na sto zauzimajući poziciju iz koje ima direktan i učvršćen pogled na mene.
„Šta bi to trebalo da znači? Nećeš doći na predavanja?"
Slegnula sam ramenima već požalivši zbog onog 'valjda'.
„Ne znam...ne osjećam baš preveliku želju da se danas pojavljujem među većim brojem ljudi.", rekla sam mu ono što mi je zdrav razum u tom trenutku prošaptao ignorišući srce koje uporno pokušava da kaže da se osjećam čudno u Harryevoj blizini nakon svega što se danas izdešavalo. Zaista buran dan...prvo se probudim uplakana, vidim Harrya, zajedno zaključimo da sam plakala zbog njega, pa se svađamo pa rastanemo, pa ponovo vidimo pa gotovo spavamo zajedno pa mu ja priznam da sam silovana, a on ponovo počne da se čudno ponaša. Kako nakon svega toga da idem i na predavanja te se susrećem sa svom onom ekipom koja bi samo mogla da me dokrajči. Harry me oprezno posmatra i kao da vrši eksperiment nad mojim riječima. Zašto uvijek sve toliko mora da analizira?
„Da li je to zbog mene?", pita me nakon dužeg razmišljanja, a ja kolutam očima.
„Harry...", protestujem iako ni sama ne znam oko čega, a on uzdiše.
„Okej.", odjednom se miri s nečim što mu nisam ni rekla te nastavlja da jede. Nikad neću shvatiti tog dečka...
Nakon što smo doručkovali te nakon što sam se je spakovala, da naglasim da je to pakovanje bilo predstavljeno samo vraćanjem pidžame nazad u torbu, izašli smo iz kuće i ja sam je zaključala ostavljajući ključ na ono tajno mjesto. Ne mogu vjerovati...pobjegnem ovdje od Harrya s namjeromd a se zadržim više dana, a ja se vratim odmah sljedeće podne i to sa ni više ni manje nego upravo istim tim Harryem. Pa da li će mi išta u životu ispasti onako kako ja to zamišljam? Harry mi je stavio torbu u gepek, a ja sam sjela na suvozačevo mjesto prije nego što mi je još i vrata otvorio. Ne želim da još počne glumiti i džentlmena kad oboje znamo da to nije.
Vrijeme polako počinje da se oblači pa se samo nadam da neće početi još i da pada. Većinu vremena glavu držim naslonjenu na prozor te razmišljam o svemu pomalo. Mnogo toga se izdešavalo odjednom i čini mi se kao da sam u ubrzanom snimku. Harry je ponovo čudan i to me nervira koliko i brine. Ko zna kako je ono moje priznanje zaista uticalo na njega i njegovo razmišljanje. Sjaj koji mu neprestano svetluca u meni vidljivom lijevom zelenom oku, daje mi do znanja da mu se u glavi odvija prava zbrka iako je naizgled sasvim opušten dok prstima po običaju lupka po crnom kožnom volanu.
Unutrašnjost auta ispunjavaju pjesme od OneRepublic, aja ljubitelj muzike kakav i jesam samo što ne iskočim kroz prozor. Ipak, da nije tog glupog benda, tišina bi me još više ukopala nego njihova pjesma Counting stars koju Harry neprestano premotava.
Par puta se Harryev i moj pogled susreo u retrovizoru, jednom ili dvaput smo prokomentarisali vrijeme, ne baš gust saobraćaj i to je bilo dovoljno da situacija bude zategnutija nego stoljnjak. Kada je sunce napokon počelo da se probija kroz oblake stavila sam crne sunčanice i iskoristila priliku da gledam Harrya, a da on to ne može da primijeti. Nekoliko puta se dok smo bili na ravnom i čistom putu zagledao u mene grickajući dojnju usnu. Čini mis e da je pokušavao iskoristiti svoje vampirske sposobnosti ali mu se nije dalo mada ne bi imao mnogo toga za okriti u mojim mislima jer je većina vezana za njega. Trudim se ne razmišljati o stvarima koje on ne bi trebao znati i zbog toga moj zdravi razum odlučuje da iskoči krozt prozor te dopusti ogromnom kamionu za prenos namještaja da ga pregazi. Glasić se još nije vratio. U jednom trenutku, Harryeve sune se otvaraju i očito je da želi nešto da mi kaže ali na kraju ipak odustaje od toga. Već sluđena situacijom kakva i jesam ne čekam ni sekunde da progovorim.
„Šta je?"
Glas mi zvuči veoma čudno. Čak sam mu i ja zaboravila boju. Harry se nakašljava, a zatim izvija obrve gledajući u retrovizoru očito iznenađen mojim primjećivanjem.
„Šta šta je?"
Ha, pravi se lud. Nšta čudno.
„Pa šta si želio da kažeš?", upitala sam ga te podigla naočare na vrh glave upućujući mu značajan pogled kako bih mu dala do znanja da je kasno za izvlačenje. Stisnuo je usne očito blago iziritiran mojim špijuniranjem.
„Dakle, ti si jedna od onih.", govori dok leđa pribija uz naslon od sjedišta.
„Jedna od kojih?"
„Onih koje zloupotrebljavaju crne naočare.", ironično mi govori, a ja se blago smješkam iako mi danas i nije baš do toga. Zapravo, nije već četiri godine.
„Hajde reci.", podsjećam ga da nisam zaboravila šta želim, a on koluta očima te na trenutak gleda na stranu mada brzo vraća pogled na put. Noktom kažiprsta grebe po volanu.
„Pa ništa...samo sam nešto razmišljao,"
„Prestani mi stalno davati jedne te iste odgovore.", iziritirano dajem primjerdbu, a on nekako nelagodno uzdiše.
„Ma ništa, samo sam želio da te pitam...da li se to dogodilo u isto vrijeme kao i smrt tvoje majke?", nesigurno mi postavlja pitanje očito svjestan da je tema itekako škakljiva. Auh...šta ako je nešto povezao? Šta ako ipak nešto zna? Snebivam se oko odgovora, a njegov smaragdni pogled u retrovizoru kao da me ugurava sve dublje i dublje u sjedište.
„Pa...", šta da kažem? Odlučujem rizikovati. „...to se dogodilo isti dan."
Okrećem glavu ka prozoru prije nego što uspijevam da vidim Harryevu reakciju. Zar nije više dovraga dovoljno za danas?
„Oh...", je jedino što čujem sa njegove strane. Šta li sad to znači? Iznenađen je?
'Paranoična plavuša.', tako glasi pismo koje mi je glasić poslao sa jesenovanja. Nosi se ti više. Kraičkom oka škiljim ka Harryu. Pogled mu je sada više skoncentrisan na volan nego ulicu i znam da me želi još pitati o tome ali ne želi da vrši pritisak. Žao mi je obzirni Harry ali ne želim da poginemo.
„Lopovi su ušli u kuću kad su mislili da nema nikoga...zaekli su mene i majku...", grlo mi se steže dok pričam laž u koju sam ja vjerovala godinama. „I..."
„Okej, ne moraš dovršiti.", promukli glas me naglo prekida, a ja izdišem. Olakšanje. „Žao mi je...zbog svega toga što ti se dogodilo.", ponovo se oglašava, a ja kolutam očima.
„Harry, već sam ti rekla da ne trebam sažaljenje!", grubo mu govorim, a on prolazi rukom kroz čupavu kosu.
„Ne sažaljevam te Ro. Samo pokušavam da nekako razgovaramo o svemu ovome, a da te ne vraćam previše u tu mračnu prošlost. Osjećam potrebu da više razgovaramo o svemu tome s obzirom da ono što si mi danas priznala nije malo, ali ne znam kako i onda nastaje ta prokleta tišina koja me ubija.", iznenada dopušta svojim glasnim žicama da vrše svoj posao više nego do saad. Ne volim ovu njegovu naglu promjenu. Ne volim razumnog Harrya ma koliko da je to nenormalno. Ne želim da se mijenja samo zato što sam mu rekla više o sebi. Odjednom stavljam ruku na njegov ručni zglob te mu povlačim rukav ka dole. Pogled mu je iznenađen i zbunjen, a mislim da je iznerviran i činjenicom da upravo nailazi na zavoj te ne može da više obrati pažnju na to što se dešava.
„Nastavi da poštuješ ovo Harry.", govorim mu dok prelazim prstom preko istetoviranih slova. 'I can't change.' Čvrsto zagriza dojnju usnu dok prelazi pogledom preko vlastite kože ukrašene crnim radom. Ja povlačim svoju ruku te je spuštam u krilo.
„Nisam se promijenio...samo imam čudan dan."
Meni kaže? Ha...
„Moja najveća želja je da se promjenim, Ro...", zateže vilicu te je blago pomijera lijevo – desno. „Ali ne mogu."
Odmahnuo je glavom te nastavio da vozi ponovo svu pažnju prebacujući samo na to. I ja sam odlučila da više ne započinjem nikakve teme jer su danas sve čini mi se predodređene da budu čudne i neprijatne...
Blago drmanje po ramenu me je izvuklo iz sna u koji ne znam ni kada sam utonula.
„Sitgli smo.", hrapavi muški glas me obavještava, a ja trljam oči nekoliko puta brzo trepćući. Zar je moguče?
„Već?", mrštim se i iznenađeno ga pitam,a on klima glavom.
„Mislio sam da usput stanemo negdje i prezalogajimo nešto ali nisam želio da te budim."
Djeluje umorno. Polako se protežem i zijevam dok pokušavam da dođem sebi. Cijelo tijelo mi se ukočilo i pri svakom pokretu osjetim kako mi negdje krcka kost. Već se nalazimo ispred moje kuće. Uh...
„Okej...vidimo se onda.", promrmljala sam po običaju se ne zahvaljujući na prevozu nakon čega sam napustila auto...ali i on je. Dovraga. Baš kada sam krenula da ga pitam šta hoće on je otvorio gepek te izvadio moju torbu. Uzela sam mu je iz ruke prije nego što je uspio da se ponudi da mi je unese u kuću, mada mislim da to svakako ne bi učinio.
„Onda, ne znaš hoćeš li večeras doći na predavanje?"
Koliko je čudno čuti to iz njegovih usta samo nekoliko sati nakon što mi je predložio da spavamo zajedno?
„Ne znam.", kratko sam odgovorila te krenula ka kući. Prije nego što sam ušla u nju zastala sam te se okrenula ka njemu. „Harry!", dozvala sam ga taman kada je krenuo da uđe u auto. Zastao je kod vrata te me pogledao. „To se dogodilo prije četiri godine...ne želim da se ponovo vraćamo na tu temu...samo se pravi da ti nikad nisam rekla.", izgovorila sam te riječi te ušla u kuću prije nego što mi je bilo šta mogao odgovoriti. Istog trenutka kada sam za sobom zatvorila vrata Amanda je izletjela iz dnevnog.
„Aurora?", djeluje zapanjeno mojim pojavljivanjem. „Zar nisi..."
„Zašto si mu rekla?", grubo je prekidam,a ona zbunjeno podiže obrve.
„Koga? Šta?"
Iznervirano sam zakolutala očima penjući se uz stepenice.
„Ne pravi se luda. Zašto si rekla Harryu gdje sam?", ljutito je pitam te ulazim u sobu kako bih spustila torbu.
„Bio je uporan...", nevino odgovara, a ja uzdišem svjesna da ništa drugo nisam ni mogla očekivati od Amande. „Jesi li ljuta?"
„Jesam.", odgovaram joj bez razmišljanja. Naravno da sam ljuta. Za samo jedno jutro me je čuo kako ga spominjem u snu, vidjeo me je da prvi put plačem poslije 4 godine i to zbog njega, želio je da spavam sa njim i saznao je za najmračniji dio moje prošlosti. Šta se dovraga još moglo dogoditi?
„A daj...nemoj...", Amanda nezadovoljno mrmlja dok mi se približava. „Nedostajala si mi.", govori dok obamotava ruke oko mene. Ja se izmičem te sjedam na krevet.
„Provela si četiri godine bez mene, nemoj se praviti da sam ti toliko nedostajala za nepuna 24h...", komentarišem, a ona maše glavom sa rukama na kukovima. Par trenutaka me značajno gleda dok na kraju napokon ne progovara.
„Ima li nešto između vas dvoje?", pita me, a meni malo hvali da se od muke počnem smijati. Samo šutim te na taj način odbijam da joj dam odgovor od kog ona odustaje nakon određenog vremena. „Jesi li gladna? Umorna?", pita me kako bi skrenula s teme, a ja sam odmahujem glavom.
„Gdje je Raymond?"
„Nije se još vratio."
Šta je toliko tamo zaglavio?
„Idem da nam spremim ručak. Nadam se da večeras nećeš na koledž. Iscrpilo bi te.", Amanda započinje sa 'ja sam tvoja mama, ima da me slušaš' trenutcima te napušta sobu. Ja se ispružam preko cijelog kreveta osjećajući se tako iscjeđeno kao da sam se vratila sa prinuđenog rada u Sahari. Da mi je samo znati šta se odvija u Harryevoj glavi...zaista bih to voljela znati...a znam da mu je moje priznanje pokrenulo nekakve gluposti u glavi. Njegovo ponašanje je dokaz tome. Osjećam kako mi mobilni vibrira u džepu pa ga izvlačim i susrećem se sa Isabelinim imenom. Neću joj se javiti...nemam sada živaca ni za nju ni njene gluposti ni bilo šta drugo. Samo želim da spavam ali ne mogu. Ostatak dana će mi biti katastrofalan. Za oko mi prije nego što sam uspjela da ga vratim u džep, zapinje poruka koju nisam prije primijetila. Tačnije, nisam ni uzimala mobilni u ruke od jutros...ili sinoć. Ušla sam u poruku, poslana je prije oko sat vremena.
*Hm, moram ti priznati da si hrabra što si mu to priznala...mada, trebala si da budeš opreznija draga. Moglo bi da ti se obija o' glavu pogotovo kad je u pitanju muškarac kao što je Ar...An.*
Čim sam to pročitala bacila sam mobilni pored sebe te se pokrila dekom preko glave. Želim da vrištim ali znam da mi ni to ne može pomoći pa sam na kraju samo čvrsto stisnula zube i deku pokušavajući da ne izazovem eksploziju u svojoj glavi dok mi se neprestano kao pokvarena ploča vrti samo jedno pitanje. 'Otkud on/a to dovraga zna?'
Ručak obavljen više u vrijeme večere sa Amandom je prošao u njenim uobičajenim glupim pitanjima i potpitanjima koja nimalo ne pomažu mom ustreptalom i zbunjenom mozgu. Toliko toga mi se odvija u glavi da na kraju osjećam samo jedno – vrtoglavicu. Do sada sam već trebala biti na koledžu...pitam se šta će Harry reći. Samo da ne dođe ovamo...Uporedo sa tim mislima ponovo mi se oglasio mobilni. Dovraga, ne smijem ga uzeti...šta ako je opet ona? Kunem se da ću pretražiti cijelu kuću ako sad bude znao/la i šta žvaćem. Izvadila sam mobilni ignorišući Amandin 'nepristojno je koristiti mobilni za stolom' pogled. Ouh, poruka je od Harrya...
*Bolje je da večeras ne dolaziš na koledž.*
Ha? Odmah zatim mi je stigla još jedna...takođe od njega.
*Ozbiljan sam.*
Želi da potvrdi...ali zašto? Šta se sad dešava? Amandin sumnjičavi pogled je sišao sa mene te prešao na prostor iza mene.
„Hej An.", rekla je, a meni je od pretrnutosti ispao mobilni iz ruke...