ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 34

  Ignorišući neprijatan zvuk koji me je i samu trznuo brzo sam se okrenula na stolici i susrela sa plavim pogledom koji se zaključao za moj nakon što je zbunjeno, zapravo nedefinisano, prešao preko smeđokose djevojke smještene na stolici prekoputa moje. Već se pitam da li sanjam...bolje da jesam jer je stvarnost zbunjuujuća. Previše.
„Itan?", zbunjeno sam izgovorila te pogledala ka Amandi koja se i dalje smješkala kao blesava. „Za..", krenula sam da je upitam zašto ga je dovraga nazvala An ali me je ona prekinula.
„Otkud ti?", glas joj je veseo i mio kao i uvijek ali me ovaj put posebno iritira. Pobogu, hoćzu da znam zašto ga je tako zovnula. Šta se dešava? Ponovo sam pogledala prema Itanu koji se slobodno smjestio na stolicu pored mene.
„Došao sam da vidim šta je sa Aurorom.", odgovorio je Amandi, a zatim se napokon obratio meni. „Sinoć se nisi pojavila na koledžu.", podsjeća me kao da je zbog moje zblanute face uplašen da više nisam sposobna ni da pamtim događaje vezane za sebe samu.
„Nije se osjećala baš najbolje.", Amanda odgovara za mene kada shvata da ja to neću učiniti. Samo zbunjeno zurim čas u jedno - čas u drugo. Srce mi još uvijek igra od uzbuđenosti, ali ne one prijatne. „Aurorić?", Amanda se blago naginje ka meni jer pokušava da dopre do mene ili šta već. Međutim, to je trenutno nemoguće.
„Dođi.", iznenada naređujem Amandi dok ustajem, a ona me strijelja 'zar ne misliš d aje to malo nepristojno?' pogledom. I ja sam nju značajno pogledala stišćući usne na šta je ona zakolutala očima boje kestena te ustala stidljivo se osmjehnuvši Itanu.
„Nemoj nam zamjeriti."
Itan je samo na svoj opušteni način odmahnuo rukom i dopustio nam da vidimo njegove blistavo bijele zube. Svejedno, u očima još uvijek sadrži nekakvu dozu napregnutosti...nisam sigurna da je ovdje baš sve uredu. Zapravo, nije uredu. Nikako. Zakoračila sam sa Amandom u dnevni te se isprepriječila na vrata kako ne bi mogla pobjeći dok ne razriješimo sve što me zanima.
„Zašto si ga zovnula An?", pitam je sa pretpostavljam onim nekakvim psihopatskim, zlovoljnim pogledom. Ona djeluje zbunjena razlogom mog iznenadnog čudnog ponašanja.
„Zašto je..."
„Odgovori mi."
Nemam vremena za njeno okolišanje i postavljanje bespotrebnih pitanja. Dovraga, samo hoću da znam zašto ga je zovnula An. Ispuhnula je odmjeravajući me pogledom kako bi se valjda uvjerila da sam dobro, barem fizički ako već ne fizički te napokon odgovorila.
„Pa, on mi je jednom spomenuo da su ga prijatelji ponekad tako zvali...tačnije, tepali mu.", opušteno odgovara, a meni neki vrag zastaje u sred grla. Nije ni knedla, nije ni srce, više liči na stolicu. Grubo je i ne da mi da dišem.
„Za...zašto pobogu?", pitam je oblizujući od nervoze osušene usne, a ona krivi glavu i gleda me sada već iziritirana mojim, za nju, priglupim pitanjima.
„Zašto je čudno nekoga zvati po nadimku? To što ti svakoga zoveš punim imenom je druga stvar."
Zakolutala sam očima na njen neumijesan zaključak. Isto kao da želi da me izludi. Vidi i sama da nije u pitanju samo prokleti nadimak. Zapravo jeste ali...situacija je komplikovana, okej.
„Zašto baš An pobogu? I uostalom, zar ne misliš da je to malo ženskasto?", širim riječi dok mi glas škripi pri izgovaranju posljednje riječi. Do sada sam uvijek An zamišljala kao žensku osobu...čekaj, šta bi mi sad to dovraga trebalo značiti? Nije valjda da mislim da je Itan An? A šta ako jeste? Strolica se prevrće kao pobjesnjela mačka.
Amanda se na trenutak smije na moje pitanje ali se primiruje s pogledom na moj mrtvo-hladni i pomalo blijedi izraz lica. Kockice uporno žele da mi se sastave u glavi ali im ona moja uobičajena zblanutost to ne dopušta pa se samo rasipaju iznova i iznova. Još jedna razglednica od glasića. Ovoga puta slika je jednostavnija, na njoj je samo mozak, a pozadi piše 'Potrebno ti je ovo za slaganje kockica.' I na kraju namigujući smajli. Hm...po običaju ultrasmiješan.
„Zar ne misliš da bi bilo čudno ga zvati It ili Ta ili ne znam ni ja kako već? Ne znam za..."
„Zašto baš moraju biti dva slova?"
Postajem sve zbunjenija, a Amanda umjesto da mi pomogne samo odmahuje glavom i poguruje me s vrata.
„Hajde miči, nije pristojno da nas dečko toliko čeka."
Željela sam da se bunim ali sam na kraju ipak popustila jer sam previše zaokupljena mislima da bih vodila po običaju besmislene rasprave sa Amandom. Jao, pa šta ako je Itan An? A šta je sa Benovom sestrom? Ušli smo u kuhinju zatičući Itana kako prstom grebe po ivici stola sa skupljenim usnama i zamišljenim pogledom. Trgnuo se kad nas je primijetio.
„Izvini što si čekao. Aurora nikad ne zna sama pronaći lijekove.", Amanda se pravda i čak je i mene sram koliku je glupost izvalila. Sjela sam pored Itana te mu se zagledala u facu ne mareći za nepristojnost. Pokušavam u modro plavim očima tog opuštenog i uvijek veselog dečka pronaći osobu koja šalje nekakve prijeteće, gadne poruke. Ne Ide mi. Ne uklapa se....
„Pa, hoćeš li na koledž?", pita me i ne djeluje previše dekoncentrisano mojim blijedim, besciljnim pogledom.
„Već su počela predavanja.", izgovaram i prisjećam se Harryeve poruke. Pa još i to..pa ljudi moji....
„Pa šta ima veze? Malo je onih koji budu na svim.", šaljivo govori i razvlači usne te u meni još više ubija onu pomisao da je on An. ItAn...zaista ima An u imenu, nisam to do maloprije ni kontala...AmAnda...pa dobro, nije baš da je jedina osoba koju poznajem sa ta dva slova u imenu...to ništa ne znači. „Ako se osjećaš bolje, hajde. Šta ćeš raditi i u kući?"
Počinjem da se premišljam oko njegove ponude jer mi zaista jeste dosadno, a i pri tom sam zbunjena cijelom novonastalom i ni u snovima predviđenom situacijom. Odjednom dobijam želju da znam više o tom dečku koji mi je do sada bio sasvim sporedan lik u životu. Radoznalost već štampa knjigu pitanja vezanih za njega. Harryeva polako skuplja prašinu jer smo svi odustali od ideje da bi mi ikad mogao otkriti nešto više o sebi, a ja...a ja sam mu danas priznala nešto što što toliko mal broj ljudi da bi' ih mogla izbrojati na prstima ruke.
„Hajde.", Itan nastavlja da me nagovara i podstiče, a meni u glavu ponovo dolazi ona Harryeva poruke. Ko je on da mi govori gdje smijem, a gdje ne?
„Okej.", pristala sam i slegnula ramenima, a Amanda me je iznenađeno pogledala preko šače iz koje je ispijala mlijeko.
„Zaista ćeš ići?", pita me dok briše umazane, bijele usne. Klimnula sam glavomt e ustala, a Itan se nakezio i zadovoljno naslonio na naslon od stolice. Podsjeća me na Harrya. Ma svi su ti muškarci isti. Zdrav razum me značajno posmatra. 'Ne, Harry nije prosječan dečko ni u kom smislu, na to zaboravi.', govori mi. Brzo sam otrčala na sprat, obukla crnu košlju, teksas jaknu i farmerke. Obula farmerke te strčala u prizemlje. U torbi imam i pokoju knjigu nadam se. Prebacila sam torbu preko ramena dte se ponovo vratila u kuhinju. I iTan i Amanda su zatečeni mojom brzinom. U petama me nešto pecka...u meni raste onaj neki osjećaj koji me uvijek natjera da uradim pogrešnu stvar.
„Idemo?"
Klimnula sam glavom i crni dečko je poletno ustao mašući Amandi koja je djelovala pokunjeno, kao i uvijek kad odlazim na koledž. Uvijek mi priča da želi da provodimo više vremena zajedno ali ja takvu potrebu ne osjećam već duže vrijeme.
„Srećno.", rekla je prije nego što smo napustili dnevni.
Na putu do Birkbecka sam uporno željela da pitam Itana nešto uopšteno o njegovom životu ali nisam dobijala priliku jer je stalno brbljao o projektu koji su dobili iz filozofije. Ja nisam ni bila na predavanju. Misli su mi haotične. Stalno razmatram činjenicu Itan – An. Da li je ta kombinacija moguća? Sigurno jeste, s obzirom na ta dva prokleta slova u njegovom imenu, ali šta je sa porukama? Onim što sam zatekla ispisano na svom stolu? Zdrav razum priskače u pomoć te me podsjeća da Itan sve zna, što se tiče moje prošlosti barem, tako da je on ono mogao napisati...ali šta je sa svime ostalim? Kako bi znao šta kada i gdje Harry i ja radimo? Kako bi bio upućen i u igru i sve te gluposti? Zapravo, kako bi ikome to uspijevalo? Da An nije nekakav vražji duh? To mi djeluje kao najlogičnije objašnjenje s obzirom da je Harry svakako rekao da An ne može nikako biti osoba koja bi trebala da bude...au...pa Harry zna ko je An, zar ne? Pa onda bi znao da je to Itan kad bi bio? Jeste da se ponaša bezobrazno prema njemu i nekoliko puta me je upozorio na njega...ali je isto tako rekao da već dugo nije vidjeo An. Au, situacija postaje sve luđa.
„Hoćeš li?", Itanov glas ispunjen američkim glaslaskom napokon dopire do mene i čini mi se da je to rekao već nekoliko puta...američki naglasak...An se počeo/la javljati na nekoliko dana prije nego što se Itan vratio iz Amerike, zar ne? Što znači...valjda nešto znači....
„Šta?", pitam ga i ne pokušavajući da prikrijem činjenicu da ga uopšte ništa nisam ni slušala. On koluta očima, ipak bez imalo iziritiranosti ili ljutnje u njima. Čisto onako iz fazona.
„Možda ipak još nisi sasvim ozdravila.", govori nešto ozbiljnije, a zatim objašnjava svoje pitanje. „Želiš li da zajedno radimo na projektu?"
Huh, kome je do glupog projekta?
„Ne znam. Svejedno mi je.", odgovaram mu te skupljam ruke na krilu od nervoze lomećii prste. Itan se blago trza na taj zvuk.
„Auh. Ne radi to.", upozorava me te trlja uho od rame.
„Ne voliš taj zvuk?"
Odmahuje glavom i sav se stresa. Djeluje simpatično i ponovo nikako ne mogu da ga povežem sa onim porukama...za sad, ako želim zadržati zdrav razum, moram tu opciju da stavim zvanično na off dok ne saznam nešto više. Ipak, onaj prekidač se ponovo zaglavljuje na 'On-pff' prelazu te ne daje mom isrpljenom mozgu oduška. Napokon prilazimo meni dobro poznatom parkiralištu pa mi odmah u oči upada crveno, moćno auto u kom sam sjedila toliko puta...ne znam da je to ijednom bilo onako istinski i dobrovoljno. Možda jeste pred koncert? U glavu mi odmah dolijeće prvi, pravi Harryev i moj poljubac. Trebalo je da ja nešto saznam od njega, a on mi je rekao da sam izgubila bodove,a on ih dobio. Po običaju nikad mi nije niti će ikad ići za rukom ma kakve god planove imala..
Izašla sam iz Itanovog nešto skromnijeg te sa mnogo pitomijim izgledom auta. Da li je moguće da osobe kupuju auta koja ih podsjećaju na sebe? Imam već dva primjera za potvrdu...
„Možda ne bismo trebali ići da predavanje koje je trenutno u toku.", Itan govori odnekud iza mene. Ja hodam brzo kao da me sami vrazi tjeraju na taj koledž u kom mi se još nikad nije desilo ništa lijepo.
„Koje je?"
Ja samo znam da je ponedeljkom prvi...
„Engleski."m Itanov meki glas formira riječ koja ujedno nadopunjuje i moju rečenicu. Au...
„Engleski?", pitam ga s nadom da će reći da je pogriješio, a on klima glavom. Uh, pa šta ću sad? Bez ijedne riječi smo ušli u prazne hodnjike ogromne ustanove koja je odisala hladnoćom ali i onim mirisom papira koji je dopirao pretpostavljam iz biblioteke. Zauzima pola zgrade.
„I šta ćemo?", crnokosi, zalizani dečko me pita te zagriza usnu kako bi potisnuo nestašni smiješak. Mislimd a ipak uživa u provociranju Harrya... i ja sam nekad ali mnoge stvari su se promijenile. Sada zna o meni mnogo više nego što bi trebao, nije baš da sam u poziciji da se pravim kao da smo samo profesor i studentica...odjednom, njegov lik mi dolazi u glavu i usnama formira ono već previše puta čuto 'Naš odnos je sve osim običnog studentsko-profesorskog'. Okej, okej...
„Koliko ima do kraja predavanja?"
Itan vadi crni mobilni te gleda, pretpostavljam na sat.
„Za jedno 15-ak minuta."
„Pa, neće nas koštati ako uđemo...", govori vragolasti dio mene...ne znam, kontam da je možda bolje da Harry vidi da sam tu kako bismo nekako pronašli vremena za razgovor. Mora mi obrazložiti one poruke.
Itan izvija obrve dok mu iz plavetnila očiju frcaju vražići sa punom opremom. Rogovi, rep, pa čak i ono šiljasto čudo koje će mene po svemu sudeći da ubode u dupe kad nas sad Harry vidi. Povukla sam kvaku, po običaju bez kucanja te se susrela sa prevelikimm brojem pogleda. Engleski je jedino predavanje koje je uvijek popunjeno i to ni manje ni više nego sa skockanim djevojkama koje samo traže načine da se uvuku zgodnom profesoru koji trenutno sa katedre zuri u mene i mog 'prijatelja'. Izraz lic amu je hladnokrvan i ne otkriva niti zbunjenost niti iznenađenost niti ljutnju niti razočaranje...ništa. jednostavno, čini mi se da bi se neko drugi više uzbudio da mu je muha sletjela na vrh nosa. Itan je promrmljao nešto što ja nisam ni registrovala, nisam sigurna čak ni da li je bilo upućeno Harryu...samo znam da sam se provukla između redova te sjela na jedno od rijetkih slobodnih mjesta. Harry nas oprezno prati pogledom kao da u njima sadrži nekakve lasere koji će nas spržiti do kosti. Na svu sreću, oboje ostajemo živi mada sam ja na ivici da se prevrnem od nekakve titravosti u sebi. Nosi crnu, ne previše usku majicu koja mu je blago zagrnut ana rukavima tako da mu se jasno vide tetovaže. Pitam se da li je to dozvoljeno profesorima? Noge su mu prekrivene uobičajenim tmnim pantalonama. Voljela bih ga nekad vdjeti i u nešto šarolikijem izdanju...prisjećam se izgleda koji je imao za vrijeme našeg drugog susreta, tačnije u teretani i odmah odustajem od svoje želje. Svi nešto pitšu pa kontam da zato vlada tolika tišina. On samo sjedi na katedri, sa jednom nogom oslonjenom na pod, a drugom postavljenom nešto uviše tako da može s njom mahati. Tačno mogu da osjetim miris znoja koji se cijedi iz djevojaka koje jedva i pišu dok svako malo škilje prema tom kovrdžavom dečku čije su lokne večeras baš neuredne.
„Trebaš ovo prepisati.", čujem odnekud poznati glas odmah do sebe i vidim žensku ruku koja mi pokazuje stranu u knjizi. Okrećem glavu na stranu i susrećem se sa plavim očima koje već dugo nisam vidjela, a sve do sada zapravo nisam ni primijetila iako sjedim do ni više ni manje nego Danielle...Dovraga....
„Aha.", odsutno govorim i skrećem pogled ka knjizi. Kao da me to zanima.
„Nismo se dugo vidjele...", komentariše dok tu neku glupost zapisuje, a ja ignorišem Itana koji me uporno gurka laktom.
„Pa tako nekako.", mrmljam, a na njenim usnama se formira mali smiješak koji brzo blijedi. Situacija je zategnuta i mislim da obe imamo želju da jedna drugu nešto pitamo ali ipak to ne činimo jer bismos e osjećale glupo...a i bilo bi bezvrijedno...ne mogu biti zbunjenija nego što jesam, a ona od mene nema saznati mnogo toga.
„Rora.", Itan me napokon doziva nakon što je jadan valjda pomislio kako sam izubila čudo dodira tako da ne mogu osjetiti njegovo gurkanje.
„Šta je?", pitam ga djelimično iznervirana njegovom neumoljivom upornošću.
„Zar se nikad ne osjećaš neprijatno?", pita me sa glavom nagetom ka mojoj. Šta sad brljavi?
„Zašto bih?", pitam ga skupljajući obrve, a njegov pogled otplutava ka katedri. Uh, oh.
„Pa...dok on ovako bulji u tebe.", govori stavljajući ruku preko usta kako mu Harry koji ima oči kao kakva životinja ne bi pročitao riječi sa usana. I ja sam skrenula pogled ka njemu. Zaista bulji. Besramno te me tjera da se ipak skoncentrišem na ono što se treba prepisati. Pa hože li on manijak kakav i jeste da neko nešto posumnja? Dovraga...
„Pretpostavljam da se dosta toga promijenilo otkako smo posljednji put razgovarale.", ženski glas sa moje lijeve strane se ponovo oglašava, a ja se sva počinjem komešati. Šta više hoće od mene?
„Pa moglo bi se reći.", odgovaram joj te krišom ponovo gledam ka Harryu dok vadim hemijsku. Više ne gleda u mene. Sada sa zagriženom usnom gleda ispred sebe...zamišljen je i pitam se da li ja imam veze sa njegovim mislima. Kontam da imam. Danielle odjednom odlaže svoju olovku te skoncentrisano zaključava pogled za moje lice. Posmatram je s iščekivanjem.
„Da li te je povrijedio?", pita me sa nekakvom snažnom emocijom u glasu...ne mogu baš da je dešifrujem.
„Harry?", malo odlučujem da se pravim luda te dobijam značajni plavi pogled. Zakolutala sam očima te vratila pogled na tek otvorenu svesku. Sve je tako prazno baš kao i spisak razrješenih stvari u mom životu. „Ne. Zašto bi me povrijedio? Uostalom, nema ničega među nama...", govorim joj i čujem izdah.
„Znam da ima.", proturiječi mi se te automatski izaziva moje živce. Ponovo sam pogledala ka njoj. „Znam...iako toga nisi svjesna, postoji nekolicina osoba koja zna o tebi i više nego što bi trebali..."
Oh, ne...molim te zaustavi se dok je vrijeme...ne ponovo...
„Vidi...", hoću da joj kažem da ne želim više slušati gluposti ali ona svejedno nastavlja.
„Sve to zahvaljujući Harryu i još jednoj osobi...na kraju bi zbog oboje mogla ostati povrijeđena zato ti preporučujem da se izvučeš iz...toga u šta si upala ma šta to bilo dok je vrijeme.", smrmosila je grupicu riječi koje su bile dovoljne da me zakopaju 5 metara pod gomilu upitnika taman pred zvono. Svi su istog trenutka skočili kao da su se rodili samo zbog tog trenutka mada je ženska populacija naravno jedva dočekala da se počne kočuperiti onuda. Ipak, Harryev pogled je još uvijek na meni kao da ga je neko osudio na to. Itan se svako malo okreće kako bi se uvjerio da idem za njim. Stalno iščekujem da me Harry zovne na njegov karakteristični način na koji izgovara 'Ottis' ali se to svejedno ne dešava....na kraju napuštam prostoriju, istina, malo razočarana. Pauza između predavanja je prošla u slušanju Itanovih komentara na lekciju koju smo radili i prepisivali iz engleskog. Čovjek je sve pokopčao u posljednjih 15 minuta, a ja ne znam čak ni kako se zove. Ponovo stalno iščekujem da se Harry odnekud pojavi ili da mi na mobilni stigne poruka od njega ali opet – ništa. I tako, počelo je i predavanje iz psihologije, a ja razmišljam kako bimi dobro došla posjeta psihologu...naravno ne Priscili koja me uvijek izludi, a ne pomogne da se toga riješim. Ufrčkana zlatokosa profesorica je sjela za katedru te nam se po običaju nasmiješila kao da smo došli na grupno liječenje, a ne predavanje. Uvijek djeluje i previše smireno, pomalo zastrašujuće. Itan je sjeo negdje iza mene i stalno mogu da ga čujem kako se smije. Da mi je dobiti njegovu pamet...Naslonila sam vilicu na klupu te zažmurila osjećajući se potpuno smoreno...nadala sam se da će me koja svađa sa Harryem malo razdrmati ali čak ni to nisam doživjela. Izgleda da se on isvađao sa mnom dok me je onako jeo pogledom.
„Pa...", profesorica je započela, a meni se još više uzdrijemalo. „...danas vas neću mnogo zamarati gradivom, već smo dovoljno toga prešli...", pa dobro se sjetila...na svakom predavanju učimo po 1o lekcija...Razum mi koluta očima. 'Nije istina.' „Tako da ćemo se danas baviti nečim što vas možda više zanima. Ljubav.", izgovara i ja automatski sasvim spuštam glavu. Pa može li gore? Koga to zanima? Ustrepereni pogledom ostalih djevojaka mi daju do znanja da ipak ima i takvih. „Evo, npr. za početak – šta mislite, zašto su ljudi zajedno?", dosadna profesorica ustaje sa katedre i počinje da se šeta poput Poaroa koji je upravo okupio sve osumnjičene kako bi izloožio svoju teoriju i na kraju kao šlag na kraju otkrio krivca. Svi se komešaju i nešto međusobno komentarišu, ja nemam drugog posla nego da se u to uplićem. Zašto su ljudi zajedno? Ko im zna? Odjednom negdje redovima ispred mene izrasta jedna ruka i ja prepoznajem žutu likušu koju sam bacila u bazen. Oho. Krv mi već ključa čim se prisjećam njenog prokletog komentara.
„Recite.", profesorica je sva ljigavo-uljudna.
„Pa, ja mislim da su zajedno zbog ljubavi."
Jao, odgovor godine. Tema je ljubav i odmah je i njen odgovor ljubav. Pa to je mogao svako da skonta ali čemu to kad nije istina. Profesorica dobravajuće klima glavom kao da nije svjesna da je ona samim izgovaranjem imena teme dala odgovor na svoje glupo pitanje. Barem, za njih pileće mozgove koji u to vjeruju. Pitam se zašto je sad glupi glasić otišao pa da mu prestavim prave primjere 'plavuša'.
„Da li se vi slažete da je upravo ta ljubav uzrok spajanja ljudi? Uzrok tome što su oni zajedno?", pita sa tamnim očima punim zvjezdica. Ona je jedna od onih vječno zaljubljenih pretpostavljam iako joj se po izgledu može zaključiti da ima preko 4o godina. Prostorija se ispunjava nerazumljivim žamorom. „Hajde podignite ruke vi koji se slažete sa kolegicom."
Plavušica se sva izvija i blista kada vidi masu ruku...zapravo, mislim da su se javili svi osim mene. Onaj zvjezdani pogled se zaustavlja na meni.
„Gospođice?"
Ugh...
„Ottis.", predstavljam se,a ona mi upućuje blaženi smiješak.
„Vi mislite drugačije?"
Rođena je da duši. Ponovo svi gledaju samo u mene zbog čega plavušicino lice poprima nešto rumeniju boju unatoč slojevima i slojevima pudera koji ima na sebi. Krivo joj je što nije u centru pažnje. Hajmo se mijenjati genije.
„Ne mislim ništa.", nezainteresovano odgovaram, a profesorica se smješka.
„Ma moraš misliti nešto. Hajde,reci nam.
„Ozbiljno, ne mislim ništa.", stojim iza svojih riječi,a ona odmahuje glavom. Daj ženo, okani me se.
„Nemoj da se stidiš."
Molim? Nemam drugog posla.
„Ima li išta gore od osobe bez stava?", ona plava likuša se ponovo oglašava, a ja umirem što ne mogu da joj se sjetim ni prokletog imena ni prezimena za koje ne znam da li sam ikad i znala. Želim nešto da joj kažem ili joj barem iščupam koji pramen kose ispaćene figarom ali se ipak suzdržavam. Ne treba mi više stvari u kutiji sa natpisom 'Problemi i nevolje'.
„Ako već baš želite da znate, ja mislim da je ljubav jedna od najvećih gluposti koje je čovječanstvo izmislilo. Svi se zavaravate s tom jadnom ljubavlju koja vam ustvari služi samo kako biste se nadali da to što ste na ovaj svijet došli sami ne znači da ćete takvi ostati zauvijek. Da će vas neko bezuslovno i beskrajno voljeti koristeći samo svoju svijetlu stranu te da ćete umrijeti u njegovom zagrljaju i to je iskreno rečeno smiješno i djetinjasto. Ljudi su zapravo zajedno samo zato što se plaše samoće. Pređite preko toga.", izredala sam riječ za rječju ućivajući u poklonjenoj mi tušini i pažnji nakon čega sam ustala te sišla niz stepenice. „Volite se i zabavljajte bez mene.", dodala sam te napustila prostoriju. Oni su našli da...
„Po običaju svadljivo nastrojena Ottisica.", promukli glas me zatiče nespremnu i malo mi hvali da vrisnem. Brzo sam se okrenula na stranu te susrela sa čupavim dečkom desnom stranom naslonjenim na zid. Zuri u mene očima od kojih je jedna zalena kugla zakolonjena tamnom loknom.
„Otkud ti?", jedva progovaram jer mi srce preskače svaki drugi otkucaj. Pobogu, zar se uvijek mora pojavljviati kao duh? Odjednom, riječ 'vampir' i odjekuje glavom.
„To bih ja tebe trebao pitati.", govori sa jasno prepoznatljivom ljutnjom u glasu dok se odmiče od zida te polako kreće ka meni. Ipak sam trebala ostati na glupom predavanju, huh? „Samo je jedno zanima Aurora...", po običaju sporo, ali opet i nekako zavodljivo priča dok baca nogu ispred noge kao da je na modnoj pisti. Pogled mu grubo miluje moje lice. „...kad bih ti ja rekao da se popneš na vrh Mont Everesta, da li bi ti zaronila do dna Tihog okeana? Zanima me, čisto zato što sam primijetio da radiš sve suprotno od onoga što ti ja kažem.", nonšalantno priča i čovjek nikad ne bi mogao zaključiti da je ljut, a znam da jeste. Ja samo kolutam očima. Na kraju se napokon zaustavlja ispred mene te stavlja ruke u džepove. „Ja ti kažem ne bježi od mene i ti se taj dan obavezno ne pojaviš na mom predavanju. Ja ti kažem ne druži se sa Tushem i ti se isti dan pojaviš s njim. Ja ti kažem nemoj doći na koledž i ti jedva dočekaš da doletiš na kraj mog predavanja samo kako bih vidjeo tebe i onog lijevog smetala. Pitam se samo šta je to u tome što te toliko zabavlja. Voliš da me izazivaš? Ili se voliš svađati sa mnom? Ili voliš da me ljutiš? Šta je Aurora?", pita me bez naglih ni primjetnih promjena na licu. Ja samo hladno stojim i cijelo vrijeme kolutam očima praveći se nezainteresovana za njegova glupa pitanja.
„Samo ne volim da imaš kontrolu nada mnom Harry.", jednostavno mu odgovaram na šta on prebacuje jezikom po unutrašnjosti usana. Čini mi se kao da žvaće moje riječi. „I ne vidim razlog za takvo nešto. Radiću šta želim i družiti se s kim želim. Dovraga, nisi mi čak ni dečko. Nisi mi ništa,a ja bih trebala da te slušam?", pitam ga ne shvatajući ni njega ni sebe. Naš odnos je dovoljno, zapravo i previše komplikovan za pitanje poput mog. „Nemoj ništa odgovarati.", govorim mu prije nego što je i uspio da otvori rumena usta. Dan mi je bio i previše naporan za diskusovanje Harry – Aurora pitanja.
„Nisam ni planirao. Pitanje ti je previše glupo.", oholo odgovara, a ja naprežem pogled.
„A zašto molim lijepo?", pitam uvrijeđeno, a on se na trenutak cinično osmjehuje.
„Zato što si svjesna specifičnosti situacije u kojoj se oboje nalazimo tako da bi bilo bespotrebno vraćati se na nešto o čemu smo toliko puta razgovarali ali opet nikad nismo uspjeli da riješimo. Samo od tebe tražim da poštuješ..."
Prekinula sam ga.
„Poštujem šta? Tvoja naređenja?"
Zakolutao je očima.
„To nisu naređenja Aurora. To je za tvoje dobro."
„Moje..."
„Rekao sam ti da večeras ne dolaziš za tvoje dobro."
Glas mu postaje nešto povišeniji. Uh, sad je kao zabrinut za moju sigurnost?
„Pa da li bi se onda udostojio i da mi kažeš zašto?", pitam ga i odmah nastaje muk. Baš kao što sam i očekivala. „Harry.", glas mi je pun nezivijesnosti koje je on svjestan ali svejedno neće da mi je odagna. Baš kada sam krenula da ga napadnem on je napokon progovorio.
„Dobio sam neke poruke od An, okej?", nevoljko mi odgovara, a ja meni su usta, nastrojena za svađu i raspravu ostala napola otvorena. An...An...An...
„Kakve?", radoznalost pita kroz stegnuto grlo, a on trepće češkajući područje oko slijepoočnice.
„Dovoljno ozbiljne da se ne pojavljuješ, a ti jedva dočekaš da manitaš.", govori, a zatim me hvata za ruku i povlači.
„Ma hej!", ja se derem, a on se namrgođen okreće i prstom prislonjenim na usne mi daje do znanja da budem tiha. „Kuda?", pitam ga nešto tiše nego maloprije, a on ništa ne govori. Ma da. Napustili smo koledž, a ja sam uspjela nekako da se otrgnem te ga prostrijelim pogledom. „Ne idem nikud s tobom dok mi ne kažeš šta se dešava!", postavljam uslove na koje on odmah ispuhuje.
„Samo ću te odvesti na bezbjednije mjesto."
„Dakle, što dalje od tebe.", inatim mu se i pretvaram mu izraz lica u nešto razočaraniji. Međutim, on to brzo i vješto prikriva.
„Ona ti je ponovo punila glavu glupostima, zar ne?", pita me, a ja ne znam, ovoga puta zaista, na koga misli. Dan mi je bio previše uzburkan da bih se svega sjećala. Uputila sam mu pogled koji bi mu trebao dati do znanja da ne razumijem. Ponovo koluta očima. „Danielle. Vidjeo sam da ti nešto govori."
Oh...Pa naravno da je vidjeo.
„Pa, hajde onda reci da je slagala."
„Kako ću to reći kad ne znam ni šta ti je rekla?"
„Znaš...znaš barem otprilike. Uvijek se sve vrti oko istog i svi ste vi nekako na čudan način povezani...samo hoću to da protumačim, dovraga."
Beznadežno sam pogledala na stranu prolazeći rukom kroz kosu, a Harry je samo nakrivio glavu ne govoreći ništa. Dakle, ne demantuje Danielline riječi...dakle, istina je da će me povrijediti. Dakle, trebalo bi i da bježim, logika mi nalaže...ali to svejedno ne činim.
„Hajde, kreni.", samo to dodaje i pokazuje mi rukom ka sebi, a ja svoje ruke prkosno krstim preko grudi.
„Daj mi jedan razlog."
Stavio je ruke na kukove i uputio mi jedan 'da li ti ikad popuštaš' pogled prije nego što je zamahao glavom i blago je spustio.
„Samo želim da te zaštitim. Je li to dovoljno?", pita me gledajući me kroz guste trepavice, a ja se pitam kako dečko koji planira da me povrijedi može u isto vrijeme i da me zaštiti? Ipak, život me u posljednje vrijeme neprestano uči i podsjeća na to da je sve moguće.
„A šta ako ti ja ne vjerujem?"
Ipak ne želim da odustanem, a on otpušta dojnju usnu koju je prethodno zagrizao te mi se ponovo približava.
„Trenutno nisi u poziciji za takvo nešto.", glas mu odiše čudnom iskrenošću koja me zajedno sa njegovom rukom pogurava.
„Neću maknuti dok mi ne kažeš gdje me vodiš.", dajem zadnje trzaje i osjetim kako se njegovi dugi prsti savršeno uklapaju u oblik mojih leđnih kostiju i mišića.
„Idemo kod mene.", šaputa mi na uho i nastavlja me poguravati, a meni vilica blago postaje labava te se spušta. Kod njega...Cijeli put do parkinga mi je prošao u razmatranju te dvije riječi. Au. Po običaju, sama sam otvorila vrata i ušla u auto pokupavajući da se riješim radoznalost koja mi je uporno mahala pred očima papirom ispunjenim pitanjima, a na samom vrhu je uredno ištampano pisalo 'An'. Šta dovraga s tim? Harry je sjeo, izvukao iz džepa od jakne maramu, obamotao je oko kose, a zatim i upalio auto, a ja sam se prokomešala prije nego što sam progovorila.
„Šta je s An?"
Posmatra me u retrovizoru. Opuštenom izrazu lica ni traga. Stalno je pod nekakvim glupim maskama.
„Kako šta je?"
„Pa...šta želi?", pitam, a on uzdiše.
„Ni ja još uvijek ne znam."
Ha, čuj to...Itanov lik mi neprestano igra pred očima.
„Ti znaš An, zar ne?"
Harry se svakim mojim novim pitanjem sve više mršti. Znam da ih ne voli ali kad sam već pristala da idem u njegov stan, može mi barem i odgovoriti na eke stvari koje su opet vezane za mene. Zar nije dovoljno nenormalno to što neće da mi kaže u kakvoj sam opasnosti?
„Pa...ne baš najbolje. Vidjeo sam tu osobu samo par puta prije mnogo vremena."
Au...ne bi onda to mogao biti Itan, zar ne? Ne bi. Nema šanse. Ali zašto onda hoće da ga bilo ko zove An? Sumnjičavost nikako da me napusti.
„Pa šta onda sad hoće?", nastavljam da pripitkujem dok mi pažnju najviše odvlači lupkanje Harryevih prstiju po volanu.
„Ne znam...mislim da An nije osoba koju sam ja poznavao. Neko drugi sada stoji iza tog nadimka."
Ha?
„Zašto to misliš?"
„Zato što mi se čini kao najlogičnije rješenje. Nemojmo više o tome. Znaš da ne volim započinjati te teme."
Auh...Itan se ponovo vraća u igru.
„Da li je An tvoja bivša?"
Pokušavam da se riješim i misterije vezane za Benovu sestru i onu poruku ali umjesto odgovora dobijam samo prodorni zeleni pogled čija me boja udara u oči preko retrovizora. Raširila sam ruke u smislu 'šta je pobogu', a on je samo zamahao glavom. Nervozan je...a kad nije? Pa dobro, ima i takvih trenutaka ali su rijetki poput gotovo istrijebljene životinjske vrste. Nastala je nekolikominutna tišina koju je rasparao hrapavi glas.
„Znaš da ne volim kad si s njim.", mrmlja, a ja kolutam očima.
„Zašto ti Itan toliko smeta?"
„Smeta mi. I nemoj ga zvati po imenu."
Malo mi hvali da se nasmijem ali se nekako suzdržavam.
„Pitala bih i zašto ali se plašim da bih se osjećala glupo.", ironično govorim, a on zadržava svoj namrgođeni izraz lica. Radoznalost koja je silno željela objašnjenje mi kaže da više nikad neće sa mnom progovoriti ali ja znam da hoće. Ipak, ime joj nije dato bezveze.
„A da li se ti plašiš samoće?", iznenada me pita kao da želi da iz vlastitih misli istjera ili Itana ili koga već, a ja zagrizam dojnju usnu..na šta misli? Auh, on je ono prisluškivao cijelu raspravu za vrijeme psihologije? Baš lijepo...
„Ne.", prosto odgovaram i on po prvi put skreće pogled ka meni bez prenesenog gledanja kroz retrovizor.
„Dakle, ne želiš da budeš sa nekim?"
Pa evo s tobom sam trenutno...računa li se?
„Zavisi na šta misliš.", dajem mu do znanja kako je biti s nekim širok pojam.
„Pa, onako zauvijek?"
Bez imalo razmišljanja sam odmahnula glavom. S kim bih mogla biti zauvijek? Osim sa samom sobom....Odjednom pismo mi pada na glavu. U njemu švrakopisom piše 'I sa mnom, nažalost. G.' Da, nažalost, i ja kažem.
„Ti?", radoznalost se ipak oglašava u moje ime i Harry ponavlja moju gestu. Ništa drugo nisam ni očekivala. „A...", radoznalost zaista ne zna za granice. „...da li si vjerovao u ljubav i provođenje života s nekim kad si bio s njom?"
Na to moje pitanje mu lice ponovo poprima nezadovoljan izraz koji me tjera da požalim što sam ga bilo šta pitala.
„Zašto si toliko opsjednuta s njom?"
Molim? Počela sam da se ironično, a opet i od muke smijem. On stvarno nije normalan. Opsjednuta?
„Ja sam samo radoznala, a ti prvo razmisli o tome što si mi rekao da ne izgovaram Itanovo ime pa ćemo da pričamo o opsjednutostima.", zvučim uvrijeđeno jer i jesam uvrijeđena. Čuj, ja opsjednuta s njom. Ne znam joj čak ni ime...
„Imam razlog za to.", pravda se, a ja samo odmahujem rukom. Ne vrijedi nastaviti.
Tek kada se parkirao ispred zgrade u moju izgubljenu glavu je doletjelo pitanje koje je trebalo još davno.
„Zašto me jednostavno nisi ovdveo kući?"
Zatvara vrata za sobom i kreće se ka ulazu u zgradu.
„Ovdje ćeš biti sigurnija.", promrmljao je to otvorio vrata, a ja sam se namrštila. To je onda baš ozbiljno?
„Pa, ne planiram ovdje noćiti." govorim dok ulazim za njim u zgradu, a zatim i lift.
„Opusti se."
Vidi ga, počeo ko glasić. Pritisnuo je dugme svojim dugim prstom, a zatim se okrenuo ka meni. Čudno je biti u tako skučenom prostoru sa njim, a moje ne podnošenje malog prostora samo dolijeva ulje na vatru. Odjednom, mnogo jasnije osjetim njegov miris...tijelo mu izgleda mnogo krupnije od mog dok nas posmatram u ogledalu. Kosa mu je razbacana na sve strane oko marame...ima neki divlji, a opet zanosni i privlačni stil. Zvuk lifta mi odvraća pažnju od ogledala i Harrya koji izlazi, a ja ga u stopu pratim. Napokon smo se našli i u njegovom stanu i odmah me je obuzela nekakva vrućina. Mora mu klima previše radi.
„Šta ću ja ovdje?", pitam ga dok skidam jaknu, a on po navici koluta očima. Ozbiljna sam.
„Pa šta bi radila da si kući?"
„Pa ne bih ni bila kući nego na predavanju."
Okrenuo se prema meni te mi uputio značajan pogled.
„Misliš po hodnjicima?"
A da, izašla sam sa predavanja. Čovječe, to mi je baš prešlo u naviku.
„Uostalom, da si mene slušala, ne bi ni izlazila iz kuće, a sad prestani da zanovijetaš."
Počeo je svojim dugim tijelom da prelazi hodnjik, a ja sam duboko uzdahnula bacivši pogled i na ogromno ogledalo pored kog sam prolazila. Djelujem li pogubljeno kao što se osjećam? Počela sam namiještati kosu baš u trenutku kada je Harry provirio iz dnevnog. Ja sam spustila ruke, a uglovi njegovih očiju su se namreškali...šta sad misli da se sređujem za njega? Zakolutala sam očima te ušla u dnevni za njim.
„Doveo si me ovdje kako bi me udaljio od Itana, zar ne?",izbacujem iz sebe ideju koja mi je trenutačno došla u glavu, a on zadržava ravnodušan izraz lica.
„Nisam.", kratko odgovara, a ja izvijam obrve. Ne vjerujem mu.
„Rekao sam ti već razlog."
„I ja sam tebi rekla da ti ne vjerujem."
Pratim ga do kuhinje i osjećam se kao da sam došla u razgledavanje stana koji planiram kupiti.. Definitivno mi moja ušteđevina ovakav ne bi mogla priuštiti.
„Jesi li gladna?"
Zvuči kao da želi skrenuti temu sa moje prethodne izjave. Kako god, drago mi je što me je poslušao i pravi se kao da mu ono danas nisam rekla...nadam se da nije proveo dan razmišljajući o tome...kao ja.
„Nisam...", govorim dok se naslanjam dlanovima na trpezarijski sto. Odmah sams e sjetila našeg jedenja hot-dogova. Čini mi se kao da je to bilo prije 1oo godina.
„Što si neraspoložena?", pita me dok se leđima naslanja na sudoper i ispija čašu vode. Nekoliko kapi mu curi niz vrat i tjeraju me da odmah skrenem pogled na stranu.
„Pa kakva bih trebala da budem?", sarkastično ga pitam i čujem zveckanje čaše prilikom njenog spuštanja na sto. „Kao da si ti nešto bolji."
„Ro, ni ja ne volim kad se svađamo."
Glas mu je nekako podmazaniji od vode.
„Baš se trudiš da se tako i ponašaš."
Ponovo mu pokazujem svoj sarkazam, a on oblizuje usne kako bi pokupio tragove vode.
„Vjeruj mi, da sam se večeras ponašao kako sams e i osjećao bilo bi 1oo puta gore. Nisam želio da pravim dramu. Trudim se..."
„Trudiš se oko čega?"
Stojimo tačno jedno naspram drugoga. Dijeli nas samo sto.
„Trudim se oko mijenjanja.", to izgovara sasvim tiho, a ja ga prijekorno posmatram.
„Rekla sam ti da ne želim da se mijenjaš.."
Čak ni ja to ne razumijem ali znam da ne želim. Odmakao se od sudopera te prišao drugoj strani stola, zauzimajući sličnu pozu mojoj te se naginjući ka meni.
„Ne možeš to reći kad nisi još uvijek upoznala pravog mene Ro. Rekao sam ti to već jednom."
Poznata dva mirisa me zapuhuju i ostavljaju zatečenu baš kao i njegove riječi...pa kako onda dovraga da skinem sve te maske s njegovog lica i doprem do pravog Harrya? Još ga nisam ni upoznala, a on se već pokušava pretvoriti u nekog drugog. Ne može to tako. Ponovo zuri u mene. Ne volim kad to radi.
„Šta je?", pitam ga,a on podiže obrve.
„Šta šta je?"
„Pa što gledaš u mene?"
„Pa ako si to primijetila onda si morala i ti gledati u mene...pa eto, pitam onda i ja tebe – što gledaš u mene?"
Ugh...otkud mi ideja da bi se s njim moglo normalno razgovarati? Zakolutala sam očima te se odmakla od stola.
„Stvarno si nemoguć..."
„I ti si."
Prati me.
„Pa šta onda radimo zajedno?"
„I ja se to pitam.", govori nešto opuštenije nego maloprije. Takav je čim smo izolovani od svijeta i naroda. I on se još uvijek vodi kao normalan? „Ostani večeras...", odjednom tiho progovara dok stoji na samo nekolika cm od mene.
„Ne mogu. Amanda će se zabrinuti, a i..."
„Ona nije bitna."
„Harry, šta ću ja ovdje?", pitam ga, a on mi prilazi i oblizuje usne dok kažiprstom sklanja nekolika pramena moje kose s lica.
„Šta ćeš bilo gdje? Život je ionako besmislen, zašto mu se potčinjavati?"
Čudno je čuti od jednog dečka kako kaže da je život besmislen ali i jeste tako, zar ne? Iznenađujem samu sebe te mu se približavam te stavljam jednu ruku na njegova prsa.
„Zaista ćeš me povrijediti?", pomalo nesigurno ga pitam, a on obara pogled. Trepavice su mu tako duge...
„Ako se ne uspijem promijeniti vjerovatno da...mada, mislim da su neki trenutci, vezani za istinu neizbiježni te da ćeš me svakako zamrziti i zauvijek napustiti promijenio se ja ili ne.", iznenada priznaje, a meni zastaje dah...šta je toliko loše?
„Pa...da li ti ja mogu pomoći da se promijeniš?"
Ne znam ko to dovraga priča umjesto mene. Harry podiže pogled u zaustavlja ga na mom. Blago spušta glavu i prislanja čelo na moje. Po prvi put nema nekakvih glupih tenzija iako mislim da bi trebale itekako postojati dok vodimo ovakav razgovor.
„Ti si već učinila i previše toga, a da nisi ni svjesna...sve je sada na meni ali se plašim da neću uspjeti...previše je toga što me spriječava u mijenjanju i obustavljanju stvari koje sam započeo zbog glupe igre..."
Prokleta bila i igra...uvijek se mora negdje uplesti.
„I šta sad?", pitam ga gotovo se nasmijavši. Ne znam zašto ali cijela ova situacija mi je smiješna. Želimo da se mrzimo, a opet na kraju završimo ovako blizu i pričamo stvari koje znamo da ćemo ignorisati čim blizina izmagli...
„Želim da me poljubiš.", mrmlja dok me gleda ravno u oči. Već je nageo usne ka mojim i samo čeka moj pokret koji sam ja nepromišljeno napravila te dopustila besmislenom životu da barem na trenutak zasija jer...ma koliko bilo razloga da bježim od njega, Harry je ipak razlog što moj život s vremena na vrijeme dobija neki čudni smisao...