ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 39

  Harry's P.O.V. (Harryeva perspektiva)

Kraičkom oka skeniram rasčupanu plavokosu djevojku doks e tetura do kuhinjsog stola, a zatim sjeda na njega ne skidajuću dlanove sa lica. Neprestano se trlja po njemu kao da se maloprije nije dovoljno razbuila. Ne uspijevajući da prikrijem maleni značajni smiješak spustio sam crno-bijelu šolju kafe ispred nje istog trenutka uočivši širenje njenih bistro-plavih očiju u trenutku kada je primijetila komad porculana ispred sebe. Blago odmahuje glavom mršti se bez ikakvog drugog gesta. Ne razumijem zašto joj je čudno to što volim te dvije boje. I ostale djevojke s kojima sam bio su imale prilike vidjeti moj 'crno-bijeli' svijet kak ga ova tvrdoglava djevojka voli zvati pa nisu ništa komentarisale niti su tome pridodavale previše pažnje.
„Gladna sam...", promrsila je umačući mali prst u kafu i odmah zatim ga vadeći sa iskrivljenim izrazom lica.
„Vrelo je.", zakolutao sam očima uporedo sa izgovaranjem zakašnjelog upozorenja. „Sad će doručak.", dodao sam, a zatim uzeo tost s namjerom da napravim sendvice. Nisam nikakav vrsni kuvar niti ću pokušavati da budem pa ako želi neka se pomiri s tim.
„Kakve imaš planove za danas?", upitala me je razvlačeći svaku riječ i više nego što bi trebala, a ja sam baš krenuo da joj prosto odgovorim 'nikakve' u trenutku kada se oglasio mene ne baš poznat zvuk. Namršteno sam se okrenuo stavljajući salamu na tost, a plavokosa djevojka se uzvrpoljila gledajuću oko sebe sve dok napokon nije ustala i napustila kuhinju.
„Gdje ćeš?", upitao sam je ali mi nije dala nikakav odgovor. Ne baš veliki ljubitelj gubljenja kontrole nad situacijom sam odložio tostove i krenuo za djevojkom koja je već negdje isparila i koju sam brzo uspio locirati zbog njenog jutarnjeg isprekidanog glasa koji je dopisao iz dnevnog.
„Danas?", upitala je namršteno, a zatim joj je pogled odlutao na mene. Šta danas? Naslonio sam se na okvir od vrata te je nastavio posmatrati s nadom da ću uspjeti nešto shvatiti bez upadanja u razgovor. Ne bih da je razljutim već u samo jutro. „O čemu?" Crte lica joj postaju sve izraženije i skvrčenije. Nešto nije uredu. Odmičem se od okvira te izvijam glavu sa željom da joj što bolje vidim lice s kojeg obično uvijek mogu sve da pročitam. Osoba s druge strane linije se navila kao luda, a Aurorino lice ne djeluje baš srećno. Šta više, svakom sekundom postaje sve natmurenija, a neprestano presavijanje njenih prstiju na rukama mi daje do znanja da je nervozna što i nije baš česta pojava u njenom slučaju. „Okej...", napokon progovara tiho,a ja joj se približavam zaustavljajući se tačno iza njenog sićušnog tijela.
„Šta se dešava?", pitam je dok izvijam glavu i dobijam pristup njenom malom uhu kroz koje znam da šaljem jedne od najučinkovitijih vibracija kroz njeno tijelo. Ona se nekako nezrapno okreće i stavlja prst preko usana prijekorno me gledajući. Očito da razgovara sa nekim ko ne bi trebao znati za mene.
„Okej.", još jednom uz uzdah dodaje prije nego što prekida vezu i brzo me zaobilazi ne želeći da mi uputi niti jedan jedini pogled. Koji se vrag sad dešava? Nezadovoljan njenim ponašanjem se okrećem i pratim je u stopu sve do kuhinje koju smmo maloprije napustili.
„Šta se dešava?", ponavljam pitanje od maoprije,a ona se smješta na isto mjesto mada sada mnogo razbuđenija i napetija. „Aurora.", upozoravajuće izgovaram njeno puno ime dajući joj do znanja da me čini mrzovoljnim, a ona samo podie pogled ka meni i posmatra me s podignutom obrvom.
„Šta je?", grubo mi postavlja pitanje,a ja se naslanjam rukama na sto odmah pored nje i zapiljujem se u njeno lice koje ovoga puta ne želi da mi otkrije ništa osim nervoze.
„S kim si razgovarala?"
Njeno prevrtanje očima nije djelovalo baš obećavajuće ali mi je na kraju nekim čudom ipak dala odgovor.
„S Raymondom."
„Očuhom?" Nisam siguran.
Ona klima glavom i potvrđuje moje sumnje,a ja oblizujem svako malo osušene usne.
„Zašto?"
Mrzim kad moram svaku riječ da izvlačim iz nje novim pitanjem. Zašto mi kog vraga ne odgovori na sve odjednom?
„Vraća se danas.", odgovara i prikriva svaku svoju narednu reakciju prislanjajući šolju uz usne. Dovraga, kad prije!
„Zar se nije trebao još zadržati?" Tonom kojim razgovaram nimalo ne prikrivam neraspoloženje i nezadovoljstvo koji su me odjednom zaposjeli. Ona podiže pogled ka meni i prijekorno me posmatra.
„Harry, trebao se zadržati samo dva dana, a prošlo je mnogo više. Bio bi red da se vrati." Kao šlag na kraju dodaje kolutanje očima, a ja sjedam na stolicu pored nje skupljajući prste na hladnom kamenom stolu.
„Mislim da još uvijek nisi sigurna.", govorim joj puku istinu, a ona me strijelja pogledom. Rapoloženje joj se zaokrenulo za više od 36o° ako je to uopšte i moguće.
„Harry, policija se bavi slučajem i vjerovatno će pronaći onoga ko me je udario ili šta već, a ništa se sigurno neće riješiti ako provedem ostatak života s profesorom.", ironično govori, a ja blago skupljam oči.
„S profesorom s kojim si maloprije imala sex.", podsjećam je, a ona uzdiše okrećući glavu na stranu. „Kad ćeš me prestati smatrati tvojim profesorom?"
Ova tema već postaje poprilično glupa i bespotrebna.
„Harry, kao prvo ti i jesi moj profesor, a kao drugo, možda si meni nešto više, ali ne i u očima drugih. Ne želim da stalno petljam nekakve laži te Amandi te Raymondu. Ponekad se umorim od svega, znaš?"
Poprilično je ljut ai nervozna i prosto sumnjam da sam samo ja uzrok tome.
„Šta ti je rekao?" Naglo skrećem sa teme, a ona mi upućuje zbunjeni pogled u kombinaciji sa najprikladnijom grimasom. „Pa i lud bi shvatiod a se nešto dogodilo. Nešto te je naljutilo, oneraspoložilo? Šta se dešava?"
„Ništa.", kratko odgovara i prevaljuje očitu laž preko usta te odmah ustaje.
„Znam da nije ništa. Šta ti je rekao?", iziritirano navaljujem te se okrećem na stolici za njom dok ona odlaže neispijen kafu na sudoper.
„Ništa Harry."
Ponovo detektujem laž.
„Aurora!"
„Harry!"
Oboje gledamo jedno u drugo razrogačenih očiju i mislim da bismo nastavili tako prkositi u nedogled da se ja nisam ustao i krenuo ka njoj. Ona se brzo okrenula taman kada sam trebao da joj priđem sprijeda te nastavila moj maloprije započeti posao.
„Trebali bismo brzo doručkovati pa da se spakujem i da krenemo." Tom temom zaobilazi one mnogo važnije,a ja stavljam ruke na kukove zagledavši se u njenu blistavu i mirisnu kosu puštenu niz vitka leđa.
„Tako brzo?"
Klima glavom, a zatim se okreće i pruža mi sendvič.
„Izvoli.", mrmlja,a zatim uzima i svoj te se naslanja leđima na sudoper dok joj je pogled zaključan negdje za pod iza mene.
„Trebaš li dobiti?", nastavljam sa svojim pretpostavkama i statistikama, a ona prestaje da žvaće te me bezizrazno posmatra. „Pa što si onda takva?"
„Jednostavno jesam. Nemoj vršiti pritisak na mene."
Zagrizam sendvic i odlučujem zaključati tu temu barem za sad ako ništa s nadom da sam samo po običaju ujutru previše željan detaljnosti...
Nakon što smo završili s doručkom bez previše razgovora osim prigovora na moj račun vezanih za slabo pečen tost Aurora je otišla da sam par stvari vrati u torbu prije nego što krenemo nazad. Ne mogu vjerovati da tek tako odlazi,a ja po običaju ništa je*eno nisam uspio da riješim. Ako se ti glupani ponovo upletu u sve, stvari će otići uvraga.
„Nemoj glumiti džentlmena.", rekla mi je uz značajni pogled u trenutku kada sam želio preuzeti njenu torbu i staviti je u auto. Samo sam zakolutao očima, podigao ruke u znak predaje te zaobišao svog crvenog mezimca usput mrmljajući „Žene..."
Uskoro mi se pridružila u mirišljavoj unutrašnjosti jedne od najbitnijih stari u mom životu, a ne mogu se pohvaliti da ih ima mnogo. Stavio sam crne sunčanice i iz džepa izvadio dva pakovanja žvaka istog trenutka primjećujući plavi pogled na njima.
„Hoćeš?", upitao sam je pružajući narandžasto pakovanje ka njoj, a ona je samo odmahnula rukom te skrenula pogled praveći se nezainteresovana. Ja sam slegnuo ramenima te ubacio u usta žvake u mojim najdržaim ukusima uživajući u novonastaloj rapsodiji. Plavetnilo ponovo, neuspjelo prikriveno obasjava moje usne koje se usljed manjka kontrole izvijaju u mali smiješak. Vožnja u oblačno jutro isprekidano sa pokojim zrakom sunca me je upozoravalo da nemam razloga skidati sunčanice ali ga ja nisam slušao jer nikada ne idem protiv svojih navika. Aurora zamišljeno gleda kroz prozor i tijelo joj djeluje i previše ukočeno. U punih 2o minuta nije se gotovo nikako pomijerala. Nekoliko puta sam pokušao započeti razgovor sa njom ali se svaki put sve završilo na možda 3 riječi uvrh glave. Jednostavno se protiv nje ne može, a mene sumnje sve više izjedaju iznutra. Šta ako mi je slagala? Šta ako je u vezi s nekim o donih kretena? U tom trenutku bi mi mogli sve upropastiti.
Nevoljko parkiram auto ispred kuće koju sam posjetio toliko puta i čini mi se kao da ni Aurori nije previše drago. Uzima par trenutaka da se napokon pomjeri i otvori vrata.
„Vidimo se.", mrmlja sebi u prsa te brzo naputa auto, a ja i previše ljut zbog njenog ponašanja takođe izlazim na svježukasti vazduh te joj idem u susret.
„Prestani se tako ponašati.", upozoravam je ne baš tiho,a ona odmah baca pogled na prostor iza mene.
„Harry, tiše. Pred mojom kućom smo."
„Pa šta?! To nije razlog da se ponašaš kao da me ne pooznaješ. Auorora, prerasti tu fazu!", upozoravam je, a ona koluta očima te maše glavom prije nego što mi upućuje značajan pogled i još značajnije riječi.
„A ti prerasti igranje."
S tim riječima me zaobilazi,a ja pravim grimasu.
„Molim?", pitam je i krećem za njom ali se zaustavljam trenutku kada mi u oči upada po običaju usjajena smeđa kosa djevojke koja stoji na kućnom pragu. Nervozno uzdišem i udram nogom od asfalt, a Aurora samo prolazi pored svoje neprave sestre i ulazi u kuću, a ja u auto prije nego što dođe do još rasprava do kojih mi zaista nije. Upalio sam auto te izašao na put i krenuo kući dok su mi se Aurorine riječi u glavi iznova i iznova ponavljale uporedo sa pjesmom 'Secrets' od OneRepublica...

Aurora's P.O.V. (Aurorina perspektiva)

Miris naše kuće, ali ne i sobrodošlice ispunjava moje nozdrve dok bacam torbu sa stvarima na krevet, a zatim i sjedam na njega. Glava mi puc em zbog Harrya em zbog onoga što mi je Raymond rekao. Dovraga, ušao je u trag čovjeku koji me je silovao. Šta sad? Šta ako se sve otkrije? Kao prvo, kako ću se ja suočiti s tim? Kako će mi biti kada saznam ko je osoba koja mi je uništila prokleti život? A kao drugo, onda će i Harry saznati za moju igru, s obzirom da će se i njegov prokleti očuh morati upetljati u sve...više me nikad neće htjeti ni pogledati...sve će se upropastiti.
„Pa zar sam ti tako malo nedostajala?", Amanda me pita sa meni užasno iritirajućim 'puppy face'-om dok ulazi u sobu, a ja samo nastavljam da buljim u svoje pretrnule šake. „Jesi li dobro?" Sjela je pored mene jednu ruku mi prebacila preko ramena, a ja sam prešla prstima preko desnog oka.
„Raymond je ušao u trag...onome koji me je silovao.", prevalila sam te riječi preko usta, a Amandina vilica je vidno pala.
„Molim?", iznenađeno me je upitala još više izvijajući glavu ka meni. „Oh...", dodala je nakon što se vratila iz nekakvog šoka te prošla rukom kroz kosu. Odjednom se bacila u nekakvo duboko dumanje prije neo što je ponovo razbila čvrstu i neumoljivu tišinu. „Pa to je dobro, zar ne? Zar ne bi trebala biti srećna?" Blago me protresa po ramenu, a ja vrtim glavom. Možda bih i bila srećna da nisam upoznala Harrya i da se nije izdešavalo toliko toga što jeste, a vjerovatno nije trebalo. Uostalom, ako se zaista pronađe i uhvati taj čovjek ponovo ću morati da se vučem po sudobvima i novinama, a to nikako ne želim. Harryevo saznanje o mom stvarnom životu je samo jedan od problema, ali je možda ipak i najveći. „Čekaj, onda danas nećemo ništa govoriti ocu za onaj incident, može? Mislim da će tema o tom čovjeku biti sasvim dovoljna. Šta ti misliš?"
Ja samo sliježem ramenima jer mi je prosto svejedno. Samo pokušavam da pronađem način da se prebacim u tuđu kožu ali mi ne ide. Imam osjećaj da se kobni kraj sve više bliži.. Šta onda?
„A daj razvedri se, vidjećeš da će na kraju sve biti onako kako si zamišljala!" Brineta po običaju pokupšava da me oraspoloži i po običakju joj ne uspijeva. Na kraju odnekud vadi Kinder Bueno čokoladicu i osmjehuje mi se od uha do uha. „Hajde za dobra stara vremena!" Drma me po ramenu i izmamljuje mi na lice nepozvani smiješak uz koji uzimam jednu od dvije čokoladice.
Za nekih pola sata na vanjskim vratima se pojavljuje vidno iscrpljeni sijedi čovjek kom se Amanda istog trenutka poput neke petogodišnjakinje vješa oko vrata. Ja kolutam očima ali u isto vrijeme razmišljam kako bih i ja to vjerovatno radila svome ocu da ga imam i da se život nije igrao sa mnom kao što jeste.
„Aurorić!" Nejaki muški glas izgovara moje ime i za samo par trenutaka ruke se već nalaze oko mene. Ja samo tapšem rukama po njegovim stranama prije nego što se odmičem i stavljam ruke u džepove. Dovraga, reci već jednom! Tamni i dobroćudni pogled prelazi za Amande na mene i obrnuto i samo čekam trenutak kada će oboje početi da plaču. Pa pobogu nije bio otsutan mjesec dana. Bilo mi je užasno teško i neobično bez vas....", komentariše poput nekakve curice na ivici plača i Amanda briše već potekle suze te mu se ponovo baca u pogled.
„I mi smo tebe."
Uhm, Koliko se sjećam ja se nisam izjasnila.
„Pa kako ste mi?"
Na to Raymondovo pitanje mi Amanda upućuje značajan pogled i ja skrećem glavu na stranu. Neka se ona bavi lažima meni je toga dosta.
„Super, ti? Kako ti je bilo? Pričaj nam sve!"
Jao ne. Ne želim da slušam o glupim utakmicama, putovanjima ni izvještajima. To nikad nisam voljela, a poznajući Raymondovu vještinju u upropaštavanju svakog prepričavanja prosto imam želju da skočim pod prvo auto.
„Polako, polako. Prvo moramd a se raspakujem i istuširam. Malo je hvalilo da se ugušim u onom autu." Neprestano ispuhuje i prostresa majicu kako bi se riješio vrućine kao da je avgust mjesec, a ja krećem za njim istog trenutka kada spušta nogu na prvu stepenicu. „I vi meni morate pričati šta ste radile i kakos te se zabavljale dok mene nije bilo. Nadam se da nije bilo prevelikih partija." Sa podignutom obrvom nas je pogledao oboje,a zatim se pridružio Amandi u smijehu. Ja samo smrknuto čekam da mi spomene ono što je natuknuo preko telefonskog razgovora. Zašto se dovraga sad sat vremena mora praviti lud?
„Hah, nismo, ne brini. Madisonovi su zaduženi za to.", Amanda nas brani uz namigivanje,a Raymond se na to samo smješka te zamahuje glavom odk se penje uz stepenice.
„Bilo bi lijepo da napokon počneš pričati o važnim stvarima Raymond.", gunđam iza njegovih leđa i primjećujem kako mu tijelo automatski postaje napetije. E pa ja sam se do sad trebala pretvoriti u zagorjeli, tačnije pregorjeli ćevap.
'Upravo si opisala svoj mozak.' Glasić pametuje dok se proteže i razmazuje bale po jastuku sa mojim likom. O izrazu mog lica ne bih mnogo da komentarišem.
„Većinu sam ti rekao preko telefona Aurorić.", Raymond nakon duže stanke potiho odgovara odlažući kofer uz zid. Okrenuo se kako bi me pogledao ravno u oči, a meni se čini da mi je pod nogama zemljotres koji samo ja osjećam. „Već mnogo godina to pokušavam i sad u Liverpoolu sam potegao neke veze, savjetovao se sa prijateljima, ušao u do sad neistražena područja i uspio da saznam neke nove i veoma bitne informacije. Zato sam se zadržao duže nego što sam trebao. Sada samo moram da se potrudim više nego ikad i možda tog prokletnika napokon uhvatimo." Govori mi sa glasom punim nade, a s obzirom da je on čovjek koji uvijek koristi najblaže izraze kao da je život proveo uz djecu iz vrtića to što je iskoristio riječ 'prokletnik' mi daje do znanja koliko želi uhvatiti tog čovjeka. Želim i ja ali onda će se mnogo i previše toga promijeniti. Život će mi se preokrenuti... „Napokon ćemo učiniti barem jedan korak u rastjerivanju tame koja obamotava tvoju kao i prošlost tvoje majke...", sjetno i sa suzama u očima govori dok spušta ruke na moja ramena, a ja spuštam pogled i pitam se da li je zaista moguće da se tama otjera? Mislim da nije...ona će uvijek ostati tu, duboko u meni. „Kunem ti se da ću ga uhvatiti, i ako taj manijak bude želio sarađivati možda uspijemo razoktriti i Patricka. Na kraju će platiti za sva svoja nedjela. Samo se nemoj s tim zamarati. Jedino želim da si srećna." Poljubio me je u čelo, a ja sam nastavila stajati nepomično i sa rukama obamotanim oko sebe. Ne znam šta da mislim jer mi Harry ne izlazi iz glave. Zamrziće me kada sazna istinu, a moraće ukoliko se uhvati taj čovjek...ukoliko se uhvati i Patrick kog sam ja već upoznala. Šta li bi Raymond rekao da to sazna? Pa i on bi me mrzio... „Idem da ostavim stvari i presvučem se pa ću vam se pridružiti dole. Želim da sate provedemo zajedno jer sam vas se zaista poželio." Jedva se suzdržavam, a da mu ne kažem da je to nešto što najmanje želim te se zaokrećem razočarana što nisam dobila mnogo informacija. Želim da znam šta je otkrio, želim da se upetljam u sve to ali znam da mi ne bi dopustio. Već mogu da zamislim njegovo odmahivanje glavom i naprezanje pitomog pogleda. Teškim koracima sam sišla u prizemlje sa busenom kovrdžave kose u mislima...osjećam se i previše zbunjeno jer po prvi put u životu ne znam šta želim.
Dan mi je prošao u slušanju Raymondovih 'doživljaja' iz Liverpoola i mislim da je 'smorenost' preblaga riječ za moje psihičko stanje nakon svega toga. Stalno sam čekala ne bi li nešto rekao o tom čovjeku i tragovima koje je otkrio ali šipak. Fudbal je bio glavna tema, a Amanda je sva sijala kao da se rodila sa nogometašicom umjesto stopala. Sport je nikad nije zanimao, pobogu. I da bi situacija bila još gora cijelov vrijeme mi se po mislima motala činjenica da je Harry prije igrao fudbal te da mu je to bio životni san...sve dok se nije dogodilo to a njegovim ocem. Ni njega život nije baš pazio ni mazio ali nimalo ne djeluje kao slomljena osoba...njega je zapravo nemoguće oposati, toliko je nedefinisan da je to postalo bolno. Legla sam ranije nego inače sa željom da odmorim i tijelo i mozak te s nadom da ima istine u onoj poslovici da je jutro pametnije od večeri. Ako i ujutru budem zabrinuta zbog toga što bi se sve između Harrya i mene moglo raspasti onda će situacija baš postati ozbiljna. Skoro sat i po sam se vrtila po krevetu dok na kraju napokon nisam zaspala...
Ponovo mrak...čujem korake sa svake strane kao i prigušene krike svoje majk. Doziva me ali se ja ne mogu pomjeriti,a samim tim joj ni pomoći. Mrzim samu sebe i stišćem oči u želji da plačem ali ne mogu. Odjednom odnekud izbija nekakvo svijetlo i vidim nekakvo lice...to je Harryevo. Molim ga za pomoć ali se odjednom preuobličava u onog čovjeka sa maskom čiji ljigavi smijeh po ko zna koji put ispunjava moje uši. Vrištim ali mi se čini kao da samo ja to mogu da čujem. Dozivam Harrya, dozivam majku ali se više niko ne odaziva. Onaj čovjek mi govori gnusne stvari dok mi se sve više približava i odjednom iza njegovih leđa ponovo vidim Harrya koji me mrko gleda, a zatims e zaokreće i ide prema upravo pojavljenim crno-bijelim vratima. Ja ga dozivam ali on više nikako ne želi da se okrene. Napušta me...ne želi da me spasi od psihopate čije se ruke već nalaze grubo položene na moje obraze.
„On te mrzi...lagala si ga.", onaj čovjek podrugljivo govori, a zatim me prevaljuje na pod pri čemu ja ispuštam krik.
Taj krik me budi iz sna i ujedno mogu da čujem i otkucaje vlastitog srca dok pokušavam da vratim dah. Graške znoja mi se slijevaju niz slijepoočnice i područje ispod nosa. Ovo je već treći put da me noćas bude noćne more. Postaje nepodnoščjivo, a što je najgore osjećam se iscrpljeno i uvijek zaspem iako to ne želim. Spustila sam lice u ruke te pokušala da se oporavim...ponovo isto...u svakom snu vidim Harrya, svaki put odlazi, svaki put me napušta,, svaki put me mrzi...ali nisam ja kriva. Nisam ja kriva što je njegov očuh naređivao takve gnusne stvari...
'Nisi kriva ni što želiš da ga iskoristiš za sovetu?'
Pa već je upozoren na to, i uostalom i sam igra igrice. Ne razumijem zašto se onda osjećam loše. Obrisala sam lice i nekoliko puta duboko uzdahnula da bih na kraju učinila nešto veoma nepromišljeno. Ipak, nisam mogla protiv sebe. Mobilni mi je već u ruci, prislonjen uz uho. Zvoni...
„Ro?", promukli glas se čuje s druge strane linije i ja se osjećam lakše jer priliku za to u snovima nisam dobila niti jedan jedini put.
„Ja sam."
„Je li sve uredu?"
Glas mu je iskriljven, pretpostavljam da gleda koliko je sati. 3:28.
„Ne mogu da spavam."
Čujem komešanje u njegovoj okolini.
„Zašto? Jesi li dobro?"
„Noćne more me stalno proganjaju...", iskreno mu odgovaram i nemam pojma zašto to dovraga radim. Duboko uzdišem i prekidam ga u neizgovorenoj rečenici. „Nemam pojma šta mi je bilo pa da te nazovem...samo sam..." Samo te neprestano sanjam... „Nije bitno. Nastavi spavati.", dodajem najgori mogući kraj te krećem da prekinem vezu ali me Harryev glas brzo prekida.
„Hej, hej. Pa čekaj. Doći ću."
„Ha?"
„Doćiću kod tebe."
„Zašto?"
„Pa biće ti lakše. Samo otključaj vrata, okej?"
Imam osjećaj da sam takvu reakciju podsvjesno i priželjkivala te mašem glavom samoj sebi.
„Okej.", slažem se bez prigovora i usput se osjećam srećno i prkosno. Ne mrzi me kao što proketi muški glas u mojim snovima neprestano ponavlja. Veza jeprekinuta, a ja sam već na nogama. Polako izlazim iz sobe i još tiše silazim niz stepenice iako znam da očekivani dotični ne bi tako brzo mogao stići niti da ugradi motor u dupe. Otključala sam vrata te izašla na svježi zrak pomiješan sa tamom dospjelom sa neba i zlatnom svjetlošću koja se rasipa iz svjetiljki. Sjela sam na stepenice te se zagledala u oblačno nebo, bez iti jedne jedine zvijezde. Mogla bi kiša...Sve je tako pusto...mirno...idealno za razmišljanje, dumanje, ali meni je toga preko glave. Uporno pokušavam da pronađem nepostojeće solucije ali ih nema. Ako išta želim onda je to pronalazak krivca za upropaštenje mog kao i onog koji je zaslužan za uništenje života moje majke. I ko to napokon dočekam to će biti divno, fantastično...ali šta ako se sazna da je Patrick iza svega toga? I Harry će onda postati svjestan svega i među nama je gotovo...da li bi to bilo toliko loše? To pitanje mi je zaokupilo misli na barem 15 minuta ali svejedno nisam uspjela da dobijem odgovor i to me ubija. Ne volim gubiti kontrolu nad samom sobom ali to mi se u posljednje vrijeme događa nekako prečesto...posebno otkako sam upoznala Harrya, zar ne? Češem se po čupavoj plavoj kosi dok pokušavam pronaći pravu sebe ali je nema. Izgubila se negdje u Aurori zaokupljenoj mislima i uobičajenim luckastim produkcijama njenog mozga. Jutros sam se naljutila na Harrya jer nisam znala kako drugačije da zaštitim i svoje čudno ponašanje nakon što mi je Raymond rekao da će se pronaći taj prokletnik. Mislim da bih na tom štićenju sebe trebala malo više poraditi jer izgledam sasvim glupavo kad nakon takvog nečeg kao npr. sad čekam Harrya da dođe i pomogne mi da se opustim te riješim noćnih mora. Glasić i ja u isto vrijeme beznadežno uzdišemo ali i podižemo glave u trenutku kada se prvi put zaluje prigušeni i udaljeni zvuk automobila. Već sam na nogama i crvena munja se zaustavlja preko puta ulice. Ne znam kako da se ponašam pa samo stavljam ruke u džep i čekam da dođe on te me zatekne sa ravnodušnim izrazom lica. Ne želim da izgledam bespomoćno i očakjno dok čekam da on dođe i zagrli me...hoće li me zagrliti? Muška prilika već prelazi ulicu i kreće se ravno ka meni, a ja se pitam kako moćže tako brzo hodati u sred noći i to samo 2o-ak minuta nakon što se prisilno probudio.
„Šta radiš ovdje?", tihi i prijekorno me pita,a ja istog trenutka žalim što sam ga zvala. Zar je to zaista prvo što mu pada na pamet? „Pobogu, razbolićeš se." Zvuči zabrinuto i napokon mi sasvim prilazi te obamotava ruke oko mog tijela za koje sam tek tada shvatila da je smrznuto. Zakolutala sam očima previše umorna da se trgam od njega.
„Nisam te zvala da mi glumiš dadilju Harry. Uostalom sam si se pozvao.", podsjećam ga i odmah zarađujem značajni smaragdni pogled.
„Oh da, zvala si me. Nemoj sad glumiti.", cinično i egoistično komentariše uvodeći nas u kuću. Kažem egoistično zato što mogu da osjetim u njegovom glasu ponos što sam baš njega zovnula kad mi je bilo teško. Da li bi mi povjerovao kad bih mu rekla da sam izabrala baš njegov broj slučajno, sa zažmirenim očima?
'NE!' Odgovara u glas sva ona družina u meni sa glasićem na začelju. Pa ko bi drugi mogao biti kolovođa?
Harry zaključava za nama kao da je njegova kuća te me gleda u oči pod prigušenim ali ipak prisutnim svijetlom u hodnjiku.
„Jesi li dobro?"
Dlanom nježno prelazi preko mog obraza i automatski osjetim one proklete vibracije koje uvijek izaziva u meni. Ponekad se pitam da nema nekakav elektricitet u rukama pa me on onako malo prodrmava?
'Ne..." odgovor je ovoga puta već dat kao da se obraćaju nenormalnoj osobi. Samo razmišljam pobogu.
„Ro?"
„Ma jesam...", mrzovoljno odgovaram i osjećam kako se Harryeva prsa uzdižu odmah uz moja.
„Ja ću te zašititi." Daje mi obećanje koje sam već čula i nakon samo par sati bila udarena u glavu ali se svejedno ne osjećam neosigurano. Ostavlja jedan maleni poljubac na mom čelu, a zatim kači mali prst za moj i povlači me na sprat. Moram da pravim krupne korake jer su njegovi mnogo veći od mojih. Čini mi se da bi u samo jednom pokretu mogao preći 6 stepenica odjednom.
'Pospana si manijače.' Glasić komentariše sa krpom obamotanom oko glave. Kaže da je dobio glavobolju od mojih gluposti.
Harry me uvodi u sobu kao da se nalazimo u njegovom stanu, a ne mojoj kući, a ja uživam u sustretu sa mnogo jačom svjetlošću nego što je bila ona u hodnjiku i pred kućom.
„Šta si sanjala?", Harry me pita dok se izuva i usput povremeno baca pogled na mene. Tek primjeććujem da na sebi ima nešto poput sive trenerke. Uglavnom, nikad prije ništa slično nisam vidjela na njemu.
„Nije bitno...", tiho odgovaram pitajući se šta bi rekao kada bi mogao da bude svjedok samo jednoj mojoj noćnoj mori. Neprestano me proganjaju, a u posljednje vrijeme je i sam postao njihov posjetilac. Šta bi to dobraga trebalo značiti?
'Još postani i baba gatara pa da se uvjerim da je zaista vrijedno počiniti samoubistvo.'
Niko ti ne brani i ovako.
„Mogu te saslušati.", Harryev promukli glas ponovo ispunjava moje uši dok mi se ogled lijepi za njegov zeleni koji dopie odozdo. Kada se napokon izuo i odložio patike pored kreveta prišao mi je i stao odmah ispre mojih savijenih koljena. „Ne smeta ti ako budem ležao u dojnjem dijelu trenerke?", pita me , a ja se mrštim.
„Spavaćeš ovdje?"
„Pa i ne moram, sačekaću da ti prva zaspeš pa ću onda u zoru otići da ne bi dolazilo do problema s tvojima."
Au...šta mu se desilo? Je li ovo Harry? Izgleda mi kao on...
Povukao je šlic ka dole i uskoro sam mogla da vidim njegov izloženi i istetovirani torzo. Brzim pokretom je skinuo i bacio gornji dio trenerke sa sebe, a zatim sjeo pored mene na zgužvanu posteljinu na mom krevetu. Ne mogu vjerovati da je tu...da ja još uvijek ne sanjam? U svakom sllučaju, ako ništa, ovo onda barem nije noćna mora.
„I? Hoćeš li mi ispričati?"
Miris njegove kože se uvlači pod moju i tjera me da se meškoljim na previše mekoj posteljini koja u meni stvara osjećaj da se topim kao kocka leda stavljena preblizo kaminu sa rasplemtalom vatrom.
„Pa uobičajeno...uvijek sve vezanom sa tom noći kada..."
„Razumijem.", iznenada me je prekinuo i duboko uzdahnuo. „Izvini što sam tražio da mi pričaš, to je glupo.", dodaje i prolazi rukom kroz kosu, a ja ga nastavljam bunjeno gledati. Ponaša se tako...normalno? Još mi se i izvinuo. C-c-c... „Hajde pokušaj zaspati."
Podigao je jedan kraj deke te mi pokazao glavom ka otvorenom mjestu na krevetu, a ja sam zakolutala očima.
„Harry, nisam dijete."
Blago se nasmiješio na moj komentar, a ja sam legla čekajući da mi se on pridruži. Napokon sam i to dočekala uživajući u novonastaloj toplini i mirisima koji su me okružili.
„Ako se kojim slučajem udebljaš počećeš da se rasipaš preko ivica od ovog kreveta.", progunđao je pokušavajući da se namjesti s obziromd a krevet nije bio mnogo širok. Namijenjen je samo za jedno. Ja sam se nasmijala pokušavajući da budem što tiša.
„Ne planiram se baš toliko ugojiti Harry." Ironično mu odgovaram i osjećam vibraciju u kosi prouzrokovanu njegovim smijehom. Okrenuta sam na bok i leđa su mi pribijena odmah uz prednji dio Harryevog tijela. Ruka mu je prebačena preko mene i podvučena pod mene, između mog tijela i dušeka. Drugom se podlaktio na jastuk tako da mu glava lebdi iznad mene.
„Je li ti nezgodno?", pita me šapućući mi na uho, a ja odmahujem glavom osjećajući nekakav neočekivani mir i spokoj. „Da li ti je drago što sam tu?" Nastavlja da pripitkuje, a ja u polusnu klimam glavom nedovoljno jaka za rasprave i inaćenje. Drago mi je što je tu. Osjetim kako mu se usne u mojoj kosi izvijaju. Na nekolika mjesta na mom obrazu, vratu i ramenu je ostavio vlani otisak mojih usana prije nego što me je još više pribio uz sebe.
„Nemoj zaspati prije mene...", prošaputala sam i osjetila kako prislanja obraz uz moj potiljak.
„Neću...biću tu da te čuvam i ako treba čekaću budan sve dok se ne probudiš." Ubijedio me je i ja sam napokon počela da tonem u predivan i za promjenu miran san. Posljednje što sam uspjela da čujem od strane neodoljivog kovrdžavog dečka prije nego što sam istinski zaspala bilo je 'Moja jedina nova igra je da te osvojim, Ro.'...
....
Na povratku iz prodavnice sam pokušala da se sjetim više detalja iz protekle noći ali mi baš nije išlo. Cijelo vrijeme sam bila u nekakvoj tampaziji i čak nisam sigurna ni da li je Harry zaista bio tu...kontam da jeste pošto mi je poslao poruku 'Ne želim više spavati u svom krevetu jer ne miriše kao tvoj :/' Zabrinjava me njegovo ponašanje...ono što me još više drobi jesu njegove riječi koje sam čula u polusnu i ne znam da li su uopšte stvarne. 'Moja jedina nova igra je da te osvojim, Ro.' Šta mu to znači? Da zaista želi da me osvoji jer mu se sviđam ili iz nekog drugog razloga? Način na koji je to izgovorio me više asocira na ovo prvo ali mi nekako zvuči nemoguće...kako god, taj dečko je definitivno hodajuća misterija.
Ono čega sam takođe počela da se prisjećam bio je i trenutak kada je otišao...samo se sjećam da me je poljubio u usne, ušuškao me, a zatim tiho napustio sobu. Odmah sam nastavila spavati ošamućena od silnih noćnih mora koje se, ma koliko mi to zvučalo nevjerovatno, nisu vraćale kad je Harry legao sa mnom. Možda ih mint i narandža tjeraju?
'Ma ti si manijak i kad si najrazbuđenija.'
Glasić odustaje od svojih noćas stvorenih nada, a ja kolutam očima. Zavukla sam ruku u vrećicu te izvukla dva pakovanja žvaka od specialnih ukusa koji me već mjesec i nešto izluđuju. Ovo Harry ni slučajno ne smije vidjeti jer će se odmah umisliti. Sama pomisao na to je učinila da se osjećam kao James Bond 007 u akciji sakrivanja žvaka od egoističnog manijaka opsjednutog njima. Baš kada sam počela da razmišljam kako bi zvučalo Ottis, Aurora Ottis, pred našom kućom sam ugledala sivo auto i dugokosu boemski obučenu djevojku naslonjenu na njega. Puše balone i čeprka po noktima očit nekoga čekajući. Sigurno Amandu. Baš kada sam krenula da je samo zaobiđem i uđem u kuću prekinuo me je njen glas.
„Hej."
Okrenula sam se i susrela sa njenim slatkastim osmijehom. Kosa joj u opuštenim valovima sa veoma neobičnim odsjajem pada preko ramena na nekolika mjesta prikopčana šnalicama tako da joj je srcoliko lice jasno vidljivo.
„Hej." Uzvratila sam joj pozdrav bacajući ponovo pogled na kuću. Vrata su širom otvorena ali Amande nigdje.
„Ti si pretpostavljam Aurora.", govori mi dok me snima pogledom na tipičan ženski način. Imam osjećaj da ću biti tema jednog tračerskog razgovora čim se nađe sa svojim prijateljicama. Klimnula sam glavo te odmah krenula u potragu za načinom da što brže i efikasnije skratim taj razgovor.
„Amanda će sigurno brzo doći.", smrmljala sam i zaokrenula se ali se njen glas ponovo začuo.
„Ne čekam nju nego brata. Bena."
Na te njene riječi mi je vilica nekontrolisano pala te sam se kao ošamućena okrenula prema njoj. Ona je Harryeva bivša...