ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 44

  „Sr*nje! Sr*nje! Sr*nje!", prosiktala sam u trenutku kada se sijedi čovjek uz snažan udar srušio na zemlju. Brzo sam se odmakla od Harrya i pritrčala mu, čučnula i počela ga drmati.
„Šta mu je?", Harry me pita odnekud iza mene, a ja nemam ni vremena ni živaca, a ni glasa da mu odgovorim.
„Raymond! Raymond!", derem se dok ga tresem, ali on ne reaguje. Odjednom, bivam povučena od strane nekoga snažnog. Harrya, naravno.
„Pomjeri se.", govori mi, a zatim zauzima moju prethodnu poziciju i spušta prste na Raymondov vrat kako bi pronašao puls, pretpostavljam.
'Ako ga uopšte više i ima.', podsvjest mi govori i malo mi hvali da se i ja prevrnem na pod.
„Je li živ?", glas mi histerično kriješti, ona patketina se ponovo vratila u akciju. Šta ako sam ga ubila? O moj Bože! „Harry odgovori mi!", histerično ga udaram rukom po ramenu, a on rukom sklanja tamne pramenove ppopadale po čelu te podiže glavu ka meni.
„Jeste ali ga moramo brzo odvesti u bolnicu, ima jedna u blizini. Ako budemo čekali hitnu izgubićemo na vremenu. ", priča profesionalno i hladno ali me nije briga jer upravo želim da mu ljubim noge. Rekao mi je jednu od najljepših vijesti koje sam čula u posljednjih mnogo godina. Nisam ga ubila mada znam da će on meni kada dođe sebi.
'Ako dođe.'
Oj meni!
„Pa daj, učini nešto!", derem se na Harrya dok prolazim rukama kroz kosu i od sebe pravim neku luđakinju, a on podiže Raymonda u naručje i naređuje mi da mu otvorim vrata. Činim kako mi govori te se sklanjam u stranu kao kakva pijanica udarajući leđima od zid te pokušavajući da povratim stabilnost. Noge su mi oduzete. Odjednom, ušne bubnjiće mi probada nečiji vrisak. Amanda, do vraga i hiljadu vragova i njih milion dabogda joj prisjela večera!
„Tata!"
Izlijećem napolje, a ona salijeće Harrya i Raymondovo obješeno tijelo koje baulja gore-dole kao da je smotan tepih, ili još gore, nekakav plašt. Izgleda tako umrtvljeno.
„Šta si mu uradio proklet bio?!". Amanda se odjednom dere na Harrya, a ja u svoj toj izgubljenost uspijevam i da budem zbunjena. Otkud joj to da je Harry kriv?
„Nije vrijeme za to Amanda, smiri se.", Harry joj odgovara, a ja trčim za njima.
„Znam da si ti kriv! Odgovori mi!"
„Amanda prestani!", govorim joj, a ona odjednom dolijeće do mene, hvata me za remena i zabuljuje se u mene se krvavim i suznim očima.
„Ti...", govori kroz zube, a ja pokušavam da je odgurnem od sebe usput nagazajući na hranu koju je ona prethodno svukud rasula. „Kravo, ti si kriva za sve!", odjednom dreči na mene, a ja od šoka ne mogu da dođem do riječi. „Ti si kriva!", histerično je vrisnula te me povukla za kosu izazivajući krik sa moje strane.
„Pusti me ludo, šta ti je!", govorim joj dok pokušavam da izvučem kosu iz njene ruke ali mi ne ide.
„Samo nam donosiš nesreću! Uvijek sve radiš po svom i onda ljudi oko tebe trebaju da ispaštaju zbog toga! Ubila si svoju majku, a sad hoćeš i mog oca! Kunem ti se da ću ti se osvetiti za sve! Sve!" U tom trenutku mi se činilo da joj glas odjekuje i na kilometre ili je to bilo možda samo za to što mi se derala na uho. U svakom slučaju nikad je nisam vidjela takvu. Riječ koja mi je posebno odjeknula glavom bila je 'Sve'.
„O čemu...", ne uspjevam da dovršim pitanje jer su me njene riječi zaboljele i više nego što bi možda trebale. Presijekle su mi glas. 'Ubila si svoju majku!' Da, to mi je rekla.
„Ostavi je!", Harryev promukli glas puca zajednos a mojom kosom s obzirom da je polovina pramena koji je stezala ostala u Amandinoj ruci u trenutku kada je bila odvučena od mene. Uspravila sam se i osjetila bol u cijelom tijelu kao da sam bila smotana poput odjeće. „Jesi li poludjela?!", Harry je trese i gleda očima koje usljed slabe svjetlosti izgledaju mračnije nego inače. Skoro pa crne. Amanda njega takođe gleda u oči sa stisnutim zubima i čini mi se da je taj trenutak trajao cijelu vječnost. Želim da nešto kažem i učinim ali imam osjećaj da su se one Amandine riječi pretvorile u nekakvu nevidljivu travu koja je izrazla iz zemlje, obamotala se oko mojih čllanaka, listova, koljena...sada sam prikovana za zemlju. Ne puštaju me.
Već su svi koji odsjedaju u hotelu napolju i gledaju predstavu. Nekako sam ja uvijek među glavnim likovima.
„Agh!", Amanda na kraju ispušta samo taj nedefinisani zvuk i odgurnuje Harrya od sebe. „Vozi ga u bolnicu! Odmah!", naređuje i tek tako upada u Harryevo auto. Harry mi zadihano prilazi i želi da me dodirne ali se ja izmičem. Dosta mi je ludaka za večeras.
„Samo nas vozi u tu prokletu bolnicu, okej?" Po običaju se pravim hladna, nezainteresovana i nedotaknuta te zaobilazim dečka koji nervozno ispuhuje i prolazi prstima kroz kosu. Možda je cijela ova situacija za njega više zbunjujuća nego meni, ali trenutno nemam vremena da o tome razmišljam. Očuh mi je možda na samrti, a osobaa koju sam smatrala sestrom je poludjela te me krivi za sve probleme u svom životu. Tu je naravno i osoba za koju ne mogu da pronađem nikakvu 'titulu', a opis bi bio predug tako da bih ga preskočila. Sjela sam na suvozačevo mjesto s obzirom da je Amanda bila na zadnjem mjestu uplakana i sa očevom ošamućenom glavom u krilu. Brzo sam skrenula pogled s njih osjećajući kako me zapuhuje jaka bura prožeta krivicom. Harry upada u auto i pali ga, a Amanda počinje još jače da jeca.
„Požuri! Tata..."
Stavila sam ruke preko lica i duboko izdahnula osjećajući ogromnu navalu vrućine u obrazima.
„Ima li nekakvih srčanih problema?", Harry pita dok vozi najbrže što može, a ja odmahujem glavom. „Pa šta mu je onda?"
„Vas dvoje ste mu!", Amanda se dere, a ja je namršteno posmatram u retrovizoru. Da li je moguće da i ona odjednom zna ko je Harry zaista? Sumnjam da bi u tom slučaju samo ovako reagovala, ali onda nemam predstave šta joj je...možda je jednostavno samo u pitanju napad panike. Harry nešto mrmlja sebi u bradu ali ne mogu da razumijem šta. Mislim da nije bilo ni namijenjeno u tu svrhu. Put mi se čini dug kilometrima i kilometrima i jedini način na koji sam pokušavala da odvratim ružne misli sa cijele trenutne situacije bilo je izvlačenje dlaka koje Amanda maloprije nije uspjela sasvim da povuče. Iščupane su iz korjena ali su ostale zapetljane među kosu. Glava me užasno boli i peče.
Napokon smo došli do bijele osvijetljene ustanove i Harry je istog trenutka izletio te izvukao Raymonda sa zadnjeg sjedišta. Amanda je odmah iskočila napolje i počela da privlači pažnju kukanjem više nego opruženi Raymond. Odmah su nam dotrčali ljudi, pretpostavljam doktori, preuzeli Raymonda i počeli da obavljaju sve što treba...valjda....ne znam, sve mi je u magli, užasno mi se manta i jedva da osjećam tijelo. U jednom trenutku samo sjedam pored auta, naslanjam leđa na njega, savijam koljena i prislanjam čelo uz njih. Osjećam se užasno...osjećam se bolesno...osjećam se prljavo...osjećam se krivo...i što je najgore od svega osjećam se tačno onako kako je Amanda rekla. Osjećam se uzrokom za sve tragedije...ja sam za sve kriva.
„Jesi li dobro?" Čuje se neki ljupki glas iznad mene ali sam previše lijena da podignem glavu. Nema smisla, hoću da umrem. „Hej?", ta osoba se ponovo oglašava i ja jedva uspijevam da malo pomjerim vrat. Odjednom, imam osjećaj da je anđeo došao po mene...možda i jeste? A zašto bi...kao da zaslužujem da idem u raj...Iznad mene stoji plavušan, sav u bijelom, koji mi se zabrinuto osmjehuje i...
„Makni se od nje!" Čarolija odjednom nestaje u trenutku kada dolazi čupavi vrag, sav u crnom, odguruje anđela i saginje se u čučeći položaj pored mene. Znala sam da idem u pakao. „Šta radiš tu?", već pomenuti vrag kog s vremena na vrijeme imam običaj zvati Harry me namršteno pita, a ja okrećem glavu na drugu stranu. Mogu samo da vidim noge od anđela. Ode on, nije se ni okrenuo. „Aurora, gledaj u mene!", Harry mi naređuje, stavlja prste na moju bradu i okreće mi glavu ka njemu.
„Nećeš mi određivati šta ću raditi! I otkud ti pravo da onog anđ...dečka otjeraš?", pitam ga i zvučim kao pijana, a on na trenutak kroz ironičan smijeh ispušta nekakav čudan zvuk.
„Vjeruj mi, ne bih tek tako prešao preko toga da situacija nije kakva jeste, a sad ustaj.", govori mi i pokušava da me podigne ali se ja ne dam.
„Neću!" Odgurujem ga i pridobijam sumnjičave poglede prolaznika koji misle da mi ko zna šta radi...
'Ne, nego misle da te je doveo na pogrešno mjesto.'
Ha?
'Za tebe mu je potrebna ludnica, a ne bolnica.', glasić namigujući pojašnjava, a ja kolutam očima.
„Prehladićeš se...", Harry ispuhujući govori te podvlači ruke od moje dupe u još jednom pokušaju da me podigne.
„Prestani!", udaram ga po ruci, a njegovo lice na trenutak preplavljuje prljavi smiješak koji se ubrzo zatim povlači.
„Odvratan si!", brecnula sam se na njega te ustala čisto kako bih lišila njegove prste daljeg pipkanja. Ne mogu vjerovati kako nije u stanju da se uskadi sa određenim situacijama.
„Dakle, sada znam kako da te natjeram da me poslušaš."
Samo sam ga prostrijelila pogledom, obamotala ruke oko sebe te krenula ka bolnici. Iskreno, ne ide mi se tamo jer se plašim šta ću saznati...Šta ako je nešto loše? Šta ako je...šta je umro? Pa to nikad sebi ne bih mogla oprostiti. Ruka se prebacuje preko mojih leđa, a ja uzmičem.
„Prestani.", mrmlja te me ponovo privlači sebi, a ja ubrzavam korak, ponovo uzmičem njegovoj ruci i ulazim u bolnicu. Ono što mi prvo upada u oko u trenutku kada skrećem glavu na desno jeste uplakana smeđokosa djevojka sa rukama preko lica. Sjedi na klupi i jeca, a ja ne znam kako da postupim. Bplnica je puna skalpela i nekakvih tih instrumenata, ne bih da me raspori.
Ipak, prišla sam joj svjesna ozbiljnosti cijele situacije i taman kada sam krenula da je pitam da li zna išta pojavio se riđokosi doktor koji je prvo pogledao na nas dvije.
„Raymond M...", prije nego što je i dovršio Amanda je skočila, a ja sam se trgnula preplašena narednih trenutaka više nego ikada.
„Kako je?! Recite mi da je dobro!", Amanda zapomaga i hvata doktora za mantil, a ovaj se uzmiče i pokušava da je smiri. Na početku me sve to podsjeća na nekakvu uobičajenu scenu iz španskih serija ali onda zaključujem da su sve te Amandine reakcije u potpunosti opravdane. Znam kako je bilo meni.
„Van je životne opasnosti.", doktor jedva uspijeva da dođe do riječi, a meni se na licu razvlači osmijeh od sreće. Mislim da odavno nije bio iskreniji. Amanda je vrisnula i zagrlila doktora, a ja sam se rukom pridržala za naslon od bijele klupe i zatvorila oči ispuhujući vazduh napetosti. Znam da nije ni polovina novonastalih problema rješena ali je najbitnije, za sada, da niko nije nastradao. „Tijelo mu je doživjelo iznenadni šok i zbog toga je izgubio svijest ali bi sve trebalo da prođe bez većih posljedica."
Doktor se smješka Amandinoj reakciji, a prste moje ruke odjedanput obamotavaju nečiji tuđi. Trgnuto sam podigla glavu na stranu i susrela se sa svijetlim zelenim očima koje su pod bolničkim svjetlima izgledale oblo, usijano i čarobno.
„Vidiš da je sve uredu...", govori mi uz mali smiješak, a ja samo skrećem pogled na stranu ipak ne izvlačeći ruku iz njegove. Svjesna sam da će stvari sada kada Raymond zna da ja imam nešto sa ni više ni manje nego polusinom od osobe krive za smrt njegove žene i moje majke. I samoj mi kada ovako razmišljam o tome sve to zvuči odvratno. Potisnuta gorkim mislima izvlačim ruku iz Harryeve, barem pokušavam da to uradim ali on grči prste taman pred moje 'oslobođenje'. „Molim te prestani to raditi.", šapuće mi, a ja gutam knedle koje se pojavljuju kao loto kuglice.
„Harry, rekla sam ti da sam ljuta na tebe. Uostalom, kako da primam utjehu od nekoga koji sve ovo ne shvata nimalo ozbiljno?", oštro ga pitam i jednako tako gledam, a on par trenutaka ćuti prije nego što napokon ne progovara.
„Maloprije sam samo pokušavao da te malo oraspoložim."
Zakolutala sam očima na njegovo neuvjerljivo objašnjenje, a on se naslonio lijevom tranom tijela uz zid i tako još više primakao uz mene. Moji ionako vrući obrazi katastrofalno loše primaju Harryev vreo dah. Imam osjećaj da mi se na koži počinju pojavljivati plikovi.
„Bio sam zabrinut Aurora...i više nego što misliš, ali ja...", pravi svoju napornu pauzu, a ja ponovo podižem pogled ka njegovom.
„Ali ti?", podstičem ga, a on uzdiše i spuša pogled na moje rame. Usne su mu zgrčene kao i uvijek kada priča o nečemu važnom, ili barem za njega neprirodnom.
„Nisam navikao da pokazujem osjećaje...tačnije, ne znam to. Nisam dobar...u tome." Zvuči sapleteno i želim da ga pitam šta je uradio sa pravim Harryem Stylesom ali se suzdržavam te na kraju samo vrtim glavom. Ne želim uopšte da se zadržavam na toj njegovoj izjavi jer on ne može da pokaže nešto što nema.
Odmakla sam se od njega te sjela na klupu na popriličnoj distanci od Amande kojoj je doktor rekao da još ne može da uđe i vidi oca. Gleda me kraičkom oka, a zatim okreće glavu na drugu stranu i prihvata čašu vode i nekakvu tabletu od medicinske sestre koja isto nudi i meni ali ja odbijam. Nekoliko minuta je prošlo u tišini i Amanda je otišla, a Harry je sjeo pored mene.
„Možeš ići.", govorim mu ne gledajući u njega.
„Ne želim."
Bolje je da ide...ne želim da Raymond kad se probudi poželi da je umro.
„Mislim da bi trebao." Ovoga puta okećem glavu ka njemu, a on svojom odmahuje. Krajevi kovrdža ga miluju po vratu. Raščupan je i sexy, a mrzim sebe što o tome razmišljam u sred bolnice.
„Znam da ne želiš da me se rješiš."
„Žellim." Zvučim grubo, a on previše samouvjereno. To vodi ka izbacivanju iz takta. Mom, da naglasim.
„Ne želiš. Samo govoriš ono što misliš da bi bilo najispravnije da se kaže ili uradi, ali vjeruj mi, to je u današnje vrijeme postalo staromodno."
Naslonjen je na naslon od klupe i igra se sa prstima položenim na svoja zategnuta prsa.
„Briga me šta je postalo staromodno jer je to tvoje današnje vrijeme iz dana u dan sve zatupljenije."
„Samim tim su i ljudi."
„Harry, ne želim da vodim nekakav mudri razgovor sa tobom, samo želim da odeš."
„Ne želiš.", govori u trenutku kada se uspravlja u sasvim sjedeći položaj i gleda me u oči. Krećem da se ponovo usprotivim ali me on prekida. „Uostalom, mislim da bih trebao dobiti i nekakvo prokleto objašnjenje.
„Za šta?"
„Za to što se tvoj očuh srušio uz riječ 'Ti' dok je gledao u mene. Šta to kog vraga treba značiti?"
Ko bi rekao da se takve zabrinjavajuće i ozbiljne misli odvijaju u glavi dečka koji je maloprije podvlačio ruku pod moje dupe. Ipak je to primijetio...šta ću sad?
„Otkud ja znam..." Slegnula sam ramenima, a on se još više primakao meni, okrećući se više na stranu te prebacujući ruku preko naslona. Njegovi prsti me dodiruju po vratu, ne namjern ali sam svejedno naježena. Dovraga...
„Ja nekako imam osjećaj da znaš...", značajno mi govori, a ja pokušavam da poslušam natpis na majici djevojke koja je naslonjena uza zid preko puta nas. 'Stay cool'.
„Pa i sam se rekao da te tvoji osjećaji baš i ne slušaju.", ironično mu govorim dok ga gledam ravno u oči koje on svako malo blago steže te mu se koža ispod nabira, razvlači...kao da mijesi moj lik i odvaja, izvlači moje misli...
„Imam veoma dobar instikt Ro, a on mi trenutno zajedno sa tvojim ustreptalim plavim očima, kao i znojem po tvom vratu govore da mi nešto kriješ...lažeš..." Primiče mi lice. Jao ne. Ako se pomjerim sletiću s klupe. Možda bih trebala? „Ili samo moja blizina utiče na tebe?", pita me dok mu usne površinsku bruse moj obraz. Dah mu je vreo...previše...topim se poput sladoleda na neumoljivom julskom suncu. Zaklela bih se da mogu osjetiti kako mi se korijen svake mikro-malene dlačice na koži podiže i podsjeća na zastave iznad rupa po golfskom terenu. „Hm?", pita me, a ja stavljam ruku na njegova prsa. Osjetim mu otkucaje srca.
„Harry, u bolnici smo."
„Meni ne smeta. Ako tebi da onda hajde sa mnom."
„Ma gdje?" Okrećem iznenađeno glavu prema njemu i istog trenutka žalim jer mi usne bivaju prilijepljene uz njegove. On se nakrivo osmjehuje i spušta pogled na mjesto na kom smo trenutno spojeni.
„Kod mene..." Hrapavost njegovog proleto zavodljivog glasa ulazi u moja usta pa u grlo i rasijeca mi svaki organ na dva i više dijelova. Nije humano.
„I onda mi kažeš da se ti znaš pokušavati u skladu sa situacijom?"
„Nikad to nisam rekao..."
Je li moguće da je već zaboravio pretke ovog našeg trenutnog razgovora? Iskreno se nadam da jeste. Spušta usne na moje gornju, ali opet onako, samo površno...dodiruje je pa je lišava kontakta. Za to vrijeme mu prsti lagano prelaze preko mog vrata. Sve više gubim orijentaciju u prostoru i vremenu te upadam u začarani krug tamnog anđela. Sada znam da mi nema spasa.
Osjetim kako mu vrh jezika odoiruje moju gornju usnu prije nego što spušta svoje na nju i lagano je potiska baš u skladu sa mojim srcem koje pumpa krv milijardu na sat. Prestani me mučiti.
„Rekla si mu da sam ja tvoj sexy profesor ili šta? Moram priznati da me zabrinjava to što je zbog toga z završio čak u bolnici.", nastavlja da polako razvlači svoje tihe riječi i dodiruje moje usne, a mravi u mojim gaćicama se sve više i više roje. Kad bi samo znao...U sred sljedećeg, da ga tako nazovemo, poljupca su nas prekinuli meni poznati glasovi sa druge strane hodnjika zbog kojih sam ko oparena skočila i izazvala zbunjen pogled sa Harryeve strane. Okrenuo se u pravcu mog pogleda koji je završavao na Amandi i dva dečka. Jednom kosookom, a drugom plavokosom. Ouh, oni još uvijek postoje u mom životu?
„Aur...", Devon je započeo moje ime i zaustavio se istog trenutka kada su mu plave oči odletjele na kovrdžavog dečka koji je sjedio na klupi pored mene. Imam osjećaj da se taj trenutak za njih dvojicu zaledio i da smo u filmu, sada bi vjerovatno bio neki usporeni snimak skoncentrisan na njihove poglede. Devon u početku djeluje šokirano, a Harry je vidno iznenađen. Obojica zure jedan u drugoga, a ja osjećam kako me kupi nekakav tornado. Pa šta je sad ovo? „Uhm..." Devon napokon koliko toliko dolazi sebi i skreće pogled na mene. „H-hej...kako si?", napokon me pita i obamotava ruke oko mene, a ja preko njegovog ramena primjećujem Harryev napregnuti pogled i zgrčene šake. Nešto mi ovdje smrdi.
„Mogla bih biti i bolje.", iskreno odgovaram, a Devona zamjenjuje Q koji me grli mnogo slabije. Hvala Bogu pa neko misli na moja pluća.
„Nismo se dugo vidjeli.", govori sa smiješkom te me šaljivo udara šakom u rame, a ja samo uzdišem i klimam glavom. Amanda se šetka po hodnjiku i djeluje užasno nervozno. Imam osjećaj kao da sam neka vrsta viška tu. Nema nikoga na čije bih rame mogla nasloniti glavu i ne osjećati se loše zbog toga. Q ne djeluje nimalo zatečeno Harryevim prisustvom, šta više, pruža mu ruku i upoznaje se s njim. Želim da Harrya počupam za kosu jer ni u jednom trenutku ne pokušava da bude uljudan nego samo onako mrko poprijeko posmatra jadnog nasmijanog Q-a. Odjednom, čupavac ustaje, prilazi mi, hvat me za nadlakticu i povlači nekuda.
„Hej.", pokušavam da zvučim tiho, ali i upozoravajuće u isto vrijeme ali me ovja ne sluša. Na kraju završavamo ponovo ispred bolnice. „Šta r..."
„Potreban ti je svjež zrak.", govori mi dok gleda u daljinu, a ja od muke ne znam kud bih.
„Molim? Ti to kao znaš? Daj Harry zaista mi je dosta tvojih bolesnih i nerazumnih izjava. Pusti me da živim, okej? Idi odavde, radi ono što si radio prije nego što si me upoznao!", govorim mu sa raširenim rukama i ljutitim pogledom,a li od njega ne dobijam nikakvu preveliku reakciju.
„Sumnjam da bi ti se svidjelo ono što sam radio prije nego što sam te upoznao."
Na trenutak šutim i pokušavam da razmislim šta bi to moglo biti ali brzo sve to raspuhujem kao dim i odmahujem glavom.
„Ne zanima me! Samo hoću da me ostaviš na miru, okej?!"
„Ali ja to ne želim." Okreće se ka meni. „Ne želiš ni ti."
„Želim."
„Ne želiš!"
„Že..." ovo nema smisla. „Otkud se znaš sa Devonom?", odjednom neočekivano prelazim sa teme, a Harryeve oči se šire.
„Kako b...kim?"
Hm, sumnjivo na kub.
„Devonom. Ne pravi se lud."
„Ne pravim se lud i ne znam ko je taj, okej?"
„Nije jer mi lažeš."
„Stvarno je nemoguće s tobom razgovarati.", na kraju govori te silazi niz ogromne stepenice a ja ostajem zatečena.
„Sa mnom?!" Pokazujem rukama na sebe dok se od muke smijem, a on samo nastavlja dalje i uskoro se gubi u tami. Ja uzdišem i iznervirano se vraćam nazad u bolnicu.
Nemam pojma koliko je vremena prošlo...Raymond se nije budio, a Amanda, Devon, Q i ja smo samo sjedili na klupi i čekali...mada nismo ni sami znali šta s obzirom da je doktor rekao da se do ujutru vjerovatno ništa bitno neće dogoditi. Amanda i ja još uvijek nismo progovorile i mislim da ja to definitivno ne planiram prva učiniti s obzirom da je ona ta koja me je histerično očerupala. I ja sam doživjela gore stvari pa nikoga nisam krivila za to niti ga pokušavala unakaziti.
Cijelo vrijeme sam potajno, ali stvarno, stvarno, potajno, negdje u samoj unutrašnjosti crvenih krvnih zrnaca priželjkivala da se Harry ponovo vrati, ali nije i krv je zbog toga nastavila uznemirenod a kola po mom tijelu.
Na kraju, doktor je došao i rekao da možemo otići kućama, a ujutru se vratiti. Amanda se u početku bunila ali su je na kraju uspjeli ubijediti da je najbolje da odsjednemo u hotelu koji se nalazi odmah preko puta bolnice. Raymond ionako neće doći svijesti prije sutra. Ja nisam imala pojma kako da idem u prokleti hotel kad nemam čime ni da platim sobu, a jedina osoba koja bi to mogla učiniti za mene bi trenutno vjerovatno jedino pristala platiti sve potrebno za moju sahranu. Možda da se vratim u onaj motel? Opet, nemam s čim, a i ne bih baš da sama nekuda lutam.
'Dakle, biraš svoje uobičajeno ujađivanje?'
Danas mi nisu zaista potrebni tvoji komentari.
Slatko se smije dok se rashlađuje sa papirom na kom je moja crno-bijela slika, nacrtani su mi brkovi i nekakvi ožiljci, a iznad piše 'Ubica (Opasnost: Plavuša (glupa ko točak) slobodn hoda po Londonskim ulicama i dovodi u opasnost svojom nepromišljenošću i mikroskopski malim mozgom nevine ljude u smrtnu opasnost)'
Nije smiješno.
Mrko ga gledam, a on okreće letak sa druge strane i tamo zatičem sličnu situaciju samo što je prikazano lice mješavina mog i Mr. Beanovog.
Ni to.

Harry's P.O.V.

Još uvijek sam ispred bolnice, sjedim na autu i bezveze gubim je*eno vrijeme. Izgubiću prokleti posao s obzirom da skoro nikako ne idem na njega...i sve to zbog nje koja znam da nikada neće...nikada neće nešto osjećati prema meni.
I eto, uspio sam da se osjećam kao mala glupava i razmažena djevojčica. Neću ni ja da osjećam nešto prema njoj...to sebi ponavljam svako jutro i opet nekako završim prateći svaku njenu prokletu stopu i čekajući je svaki put kada ili ode od mene ili me otjera od sebe.
Vrtim svoj srebrni prsten oko prsta i skoncentrisano skupljam obrve u pokušaju da razbistrim glavu i razmislim o svemu...mada ne znam o čemu tačno. Već duže vrijeme, nekoliko mjeseci, nisam razmišljao ni o čemu i ni o kome osim o sebi i svom autu, a sada sam odjednom okružen sa milion ideja, problema i stvari koje bih trebao ili ne bih trebao učiniti...život mi je postao prokleto komplikovan, a ni sam nemam pojma kako sam u tome uspio.
Uporno sebi ponavljam da bih se trebao maknuti od te djevojke koja budi u meni odavno uspavane demone...one zbog kojih sam pucao, zbog kojih sam krao, zbog kojih sam bio u prokletoj bandi, radio sve ono što primjerna osoba nikada ne bi, zbog kojih sam u tuči skoro ubio čovjeka...i to ne bilo koga...
Ali, bilo u tome logike ili ne, upravo zbog te djevojke koja je uzrok buđenju želim i da ubijem te demone kako bih je zaštitio od nje. U meni se odvijaju čudne stvari koje ne mogu ni shvatiti ni pohvatati.
Prekrstio sam članke na nogama koje neprestano usljed nervoze zamahujem i zaključao pogled na i previše osvjetljenu ustanovu. Nikad nisam volio prokleto svijetlo...mrak je uvijek bio taj koji me je opuštao.
Prešao sam rukama preko lica razmišljajući o današnjem danu koji vidim kroz gustu maglu koja pridodaje mom slabom shvatanju svih tih melodrama. Još uvijek ne razumijem da li je moguće da se jedan čovjek unesvijestio zbog mene? Zašto bi mu se to kog vraga dogodilo? Šta mu je Aurora rekla o meni? Ili to ima veze s nečim drugim...nečim što ja ne mogu ni da pretpostavim...igrom? Odmahnuo sam glavom uvjeravajući sebe da nije to u pitanju. Sumnjam da jeste.
Želim da se vratim u onaj prokleti hodnjik ali ne želim jer koliko god bježao od je*ene prošlosti ona me uvijek u nekiom obliku sustiže. Zar ne razumije da sa razlogom ima vražje ime 'prošlost'.
Uz promukao zvuk sam spustio leđa na auto i zagledao se u oblačno i mračno nebo. Misli su počele da mi tutnje kroz glavu još brže i odjednom sam se zaustavio na razgovoru kada mi je Aurora spominjala nekakvu vražju Cor...ne znam ni kakvo je ime rekla. Sjećam se nekakvog bena, brata, sestre? Šta već? Ko su joj ti?
Zvuk mobilnog me trza iz razmišljanje i tjera da nezadovoljno promrmljam s obzirom da sam već slutio ko bi mogao biti u pitanju. Taj manijak bi mi mogao pokpati živce i prije Aurore. Nakon što sam izvadio mobilni iz džepa uvjerio sam se da sam bio u pravu. Prokletnik.
*Vidim da ti je dosadno pa sam odlučio da ti malo prekratim vrijeme sa svojom pričom. Znaš, nisam ja oduvijek bio nekakav kriminalac ni siledžija...dobro kriminalac možda jesam. U svakom slučaju, Aurora je bila moje prvo iskustvo na tom polju pa mi je zato zauvijek u sjećanju ostao njen glas...mada sam ga čuo samo uplakanog. Godinama sam pokušavao da je izbacim iz misli ali mi nije uspijevalo. Stalno me je proganjala, i na javi i u snu, a kada sam je nedavno nakon toliko vremena ponovo ugledao u živo...tako lijepu i odraslu...onda sam shvatio da ona nije samo moja žrtva nego i nešto više. Počeo sam da gajim snažne osjećaje prema njoj i od tada ne mogu prestati da je uhodim. Svuda držim i lijepim njene slike, zaisujem sve što kaže, učini... je li ti to bolesno? Meni i nije...mnogo. Možda sada imaš malo ljepše mišljenje o meni? Ja sam samo zaljubljen čovjek, a u ljubavi i ratu je sve dopušteno, zar ne? A tako barem kažu. Da li smatraš da bi mi Aurora mogla p oprostiti i dopustiti mi da se zabavljam sa njom kao onda? Misliš li? Volio bih da čujem tvoje mišljenje pošto pretpostavljam da si upoznao novu nju mnogo više nego ja. ;)*
„Bolesnik!", prosiktao sam i uspravio se u sjedeći položaj gledajući oko sebe. Nema ga, nema prokletnika! Zapravo ima, je*eno ga ima ali ja ne znam kako izgleda.
Dođe mi pretresem svakog čovjeka na kog naiđem ali sam svjestan da bih završio u policiji prije nego štob ih se i približio tom ljigavcu.
*Samo joj se pokušaj primaći, kunem...* počeo sam pisati poruku ali sam se onda sjetio da mu je ne mogu poslati zbog prokletog skrivenog broja.
„Prokletstvo!", zabrundao sam i udario nogom od auto još uvijek ne silazeći sa njega kada mi je za oko zapala plavokosa djevojka koja je izlazila iz bolnice zajedno sa Amandom, onim na jedno slovo i...i Devonom, čini mi se. Koji me je vrag tjerao da odem od nje? Mogao sam je jednostavno strpati u auto i odvesti kod sebe. U trenutku kada me je primijetila prkosno je na svoj način okrenula glavu na drugu stranu, a ja sam kolutajući očima sišao sa auta.
„Aurora...", promrmljao sam i krenuo prema njoj, a ona je samo nastavila svojim putem ne posvećujući mi ni 5% proklete pažnje. Ne obraćajući pažnju na ostale u njenoj blizini, uhvatio sam je za lakat i okrenuo prema sebi ignorišući upozoravajuće 'Hej' sa plavušanove strane. „Prestani me ignorisati."
„A ti me prestani pratiti.", prkosno mi je odbrusila i potegla ruku ali mi nije padalo na pamet da je pustim.
„Šta radiš? Ona je sa nama.", prokleti Devnom mi govori i kreće da je oslobodi od mene ali je ja povlačim uz sebe i njemu upućujem oštar pogled.
„Ovo je između mene i nje."
„Nije kada je maltretiraš."
On mi se unosi u facu, a ja se mrštim još više pribijajući uzvrtjelu Auroru uz sebe.
„Harry, pusti me!"
„Nemaš pojma ništa o nama dvojema i nemaš pravo ni da se petljaš."
„Ona je moja dr..."
„Samo idi čovječe, potrebno mi je prokletih pet minuta!", režim na njega, a on skreće pogled na Auroru.
„Aurora, da li želiš..."
„Ne želim ništa! Samo hoću da idem!",
Trga se od mene,a zatim mi se oštro zapiljuje u oči.
„Ideš sa mnom.", govorim joj, a ona se ironično smije.
„Naravno da ne ide."
„Ona ide sa nama u hotel."
Onaj debil pokazuje rukom ka ogromnoj zgradi preko puta ulice, a ja samo odmahujem glavom.
„Ideš sa mnom.", govorim joj ali ona ne izgleda ni na sekundu kao da bi se mogla predomisliti.
„Neću."
„Dosta predstave!", Amanda se odjednom ubacuje i prstima obuhvata moju ruku kojom sam držao Auroru. „Stvarno niko nije raspoložen za ispade." Gleda me ravno u oči, a ja popuštam stisak gledajući samo u Auroru koja je i previše hladna prema meni...nije me briga za ostale, ali za nju jeste i to me na neki način...boli? „Idemo." Amanda se prkosno zaokreće i nešto me udara u nogu pa pretpostavljam da me je pogazila ili nešto slično. Aurorina ruka klizi iz moje i na kraju je gubim...odlazi...

Aurora's P.O.V.

Imam osjećaj da kiša pada po mom mozgu, a ne po gradu, zemlji, kućama ili kuda već... Već sat vremena se prevrćem po neudobnom krevetu i prosto je nemoguće da zaspem. Zasuta sam sa toliko uznemirujućih misli da prosto više ne mogu da se dišem. Stalno me bockaju, golicaju, provociraju....
'To ti pričaš o meni?'
Kani me se. Stavila sam jastuk preko glave i začula zvuk mobilnog. Jao, možda se Raymond probudio i sada mi piše da mi je bolje da mu se više ne pojavljujem pred očima. Ispružila sam ruku ne skidajući jastuk, jedva napipala malu spravicu i dovukla je sebi pod zaklon. Od Amande je. Opa. Još će mi početi slati i prijeteće poruke.
*Sad ću doći, moramo razgovarati. Volim te.*
Voliš me? Ma nemoj. Uzvraćaju ti ljubav bolni korjenovi mojih dlaka zajedno sa punom šakom onih koje si mi iščupala ko peršun. Vratila sam mobilni na njegovo mjesto te pogledala oko sebe u potrazi za nečim čime bih se mogla pokušati odbraniti u slučaju da me ona planira ubiti. Zaista ne znam šta je večeras spopalo.
Kucanje na vratima me je spriječilo u bilo kakvom donošenju zaključaka pa sam se nekako nakanila da ustanem, protegnem i priđem vratima. Otključala sam ih i povukla kvaku.
„Vidi, ako si došla da...", usta su mi ostala otvorena na onom 'a' u trenutku kada sam pred sobom ugledala čupavog dečka sa vlažnom kosom, licem i odjećom...u svakom slučaju, bio je mokar. „Ti...", jedva sam prodahtala, a on je nabrao čelo.
„Baš lijepo što me svi u vašoj porodici pozdravljate sa 'Ti' samo te molim da ovoga puta preskočite taj dio sa unesvješćivanjem.",šaljivo je rekao i ugurao me u sobu prije nego što sam uspjela da reagujem i zatim zaključao vrata.
„Ma...šta radiš čovječe?! Kao prvo izađi, a kao drugo, sada će doći Amanda.", govorim mu dok idem za njim, a on na kraju sjeda na krevet te me gleda pitomim zelenim očima. Pitomim? Au. Odjednom je zavukao ruku u džep i dodao mi crveni mobilni.
„Vrati sestri, ili kako već voliš da je zoveš, mobilni."
Vilica mi je po ko zna koji put zbog tog čupavca izgubila potporu i pala. To je Amandin mobilni...on mi je poslao poruku?
„Otkud ti ovo?", pitam ga tiho i bez daha, sva namrštena, a on zijeva i protresa kosu rukom usput me prskajući kapljicama s nje. Gdje je bio pobogu?
„Ispao joj je ispred bolnice."
„Koji si ti kreten.", govorim mu dok odlažem mobilni na noćni ormarić i čujem ga kako se smije.
„Kaže se hvala.", sarkastično mi uzvraća, a ja ga značajno pogledujem.
„Da ti se još zahvalim zato što si me prevario?"
Zaustavljam se ispred njega, a on mi izlaže svoj razvijeni trup dok je rukama naslonjen na krevet i zabačen unazad.
„Ne, nisam još uvijek pronašao ljubavnicu." Djeluje sasvim ozbiljno i to me izluđuje više nego njegov izluđujući, da ga tako nazovem, humor.
„Briga me i da jesi s obzirom da ti nisam djevojka." Svjesna da moram što prje to obaviti brzo sam dodala. „Šta uopšte radiš ovdje?" Držim popriličnu distancu, a on prevlači majicu preko glave. Ma šta... „Harry, izlazi! Hoću da spavam!"
„Pa hoću i ja." Ležerno sliježe ramenima i zavaljuje se na MOJ krevet, a meni vilica ponovo, ovog puta ljutito, pada.
„Ne ovdje Harold!", govorim mu i prilazim mu ne znajući šta sad da uradim.
„U mojoj sobi prokišnjava.", nevino mi govori, a ja pravim zbunjenu grimasu.
„Kojoj tvojoj sobi?"
„Preko puta."
„Ti si isto u ovom hotelu?"
Klima glavom, a ja se hvatam za glavu.
„A Harry...", jadikujem, a on se smije.
„Zabranjeno ti je?"
„Zabranjeno ti je da me uhodiš!"
„Ne uhodim te samo mi je bilo lijeno da se vozim kući po kiši. Možda se ne bismo nikako ni vidjeli da mi ne prokišnjava."
Oj meni.
„Daj ne laži."
„Ne lažem ozbiljno. Uostalom, nisam imao pojma da si u ovoj sobi. Mogla je biti neka druga zgodna djevojka koja bi me jedva dočekala u svom krevetu.", govori mi sa onim svojim krivim smiješkom, a ja se nakašljavam i pravim nedotaknuta njegovim riječima. Pa i nisam...pa i jesam, malo...onako...
„Nisi znao ni da u Amandino ime šalješ meni poruku?", pitam ga i grčim se u trenutku kada se prisjećam toga da je u poruci pisalo 'Volim te'. Od muke počinjem da se smijem i izazivam čudan pogled čak i od čudaka kao što je Harry. Okej, zabranjujem sebi da više ikada na to pomislim.
„Ups...", govori, a ja kolutam očima i hvatam ga za ruku.
„Hajde ustaj!", napregnuto govorim dok ga pokušavam povući i čini mi se da bih prije pomjerila Mont Everest nego njega natjerala da promijeni položaj samo vražjeg malog prsta.
'Na nogama ili rukama?'
„Harry!", bunim se i stenjem, a on se smije i povlači me tako da na kraju ja završavam na njemu. Joj!
„Sviđa mi se kako to zvuči.", govori mi, a ja pokušavam da se oslobodim onoga u šta sam upala ma šta to bilo.
„Harry, ne..."
„Nije ti on kupio ovu odjeću, zar ne?", pita me dok prstima prelazi preko moje kičme umnožavajući broj trnaca oko nje kao s nekakvom magijom.
„Ma ko?", pitam ga naslanjajući ruke na krevet sa obe njegove strane, a on je zakolutao očima.
„Tvoj dečko." Ono 'dečko' je izgovorio ujedno i zgađeno i sarkastično, a ja sam se susrela sa istinom i svojim lažima u lice.
„Naravno da nije. Možda nemam neki stil ni ukus ali još uvijek nisam spala na to da mi muškarci biraju i kupuju odjeću.", ironično mu odgovaram, a on se zadovoljno smješka dok spušta ruke ka mom dupetu.
„Hej!" Pokušavam da ga spriječim ali mi ne ide.
„Tako sam i mislio.", govori dok dlanom prelazi po mojoj zadnjici. Lagala bih kad rekla da mi...neću dovršiti za vlastito dobro. „Da ti je on birao odjeću pretpostavljam da bi sada bila u nekoj cvjetnoj babskoj haljini."
Pokušavam da se ne nasmijem.
„A odjeću koju bih ti ja birao bi mogla nositi samo kada smo sami.", govori sa onim svojim vragolastim očima, a ja razrogačujem oči.
„To ti zadovoljstvo neću pružiti.", upozoravam ga i krećem da siđem iako to ne želim, ali me on vata za bokove i zadržava u mjestu.
„O da, hoćeš. Već si mi pružila neka."
„S tobom je nemoguće razgovarati.", iziritirano mu govorim, a on nastavlja da se smješka. Rupice na njegovim obrazima mi odvlače i previše pažnje.
„Ne kradi moje riječi."
Oh, zaboravila sam da je on to isto meni rekao prije samo par sati.
Par trenutaka samo gledamo jedno u drugo i meni ruke polako počinju trnuti. Hormoni se prave saosjećajni pa mi predlažu da se prosto sasvim spustim na Harryevo napola ogoljeno tijelo.
„Prestani bježati od mene...", na kraju mrmlja sa mnogo ozbiljnijim izrazom lica nego do tada, a ja se mrštim.
„Šta, ponovo me upozoravaš na kršenje pravila?"
Samo koluta očima te me na taj način upozorava na zabranjenu temu zvanu 'igre''.
„Stvarno si mi potebna...", dodaje, a ja pokušavam da ne dopustim nikakvom efektu da nepozvano uleti u moju kožu.
„Pitam se na koji način..."
„Svaki. Uvukla si mi se pod kožu.", šapuće dok mi prelazi dlanom preko obraza, a ja s ne vjericom odmahujem glavom.
„Ne vjerujem ti."
„Pa znam...", mrmlja i sklanja mi kosu s lica. „Ali zaista jesi." Povlači mi glavu ka sebi, svoju malo uzdiže te nam spaja usne. Ja ponovo pokušavam da se oduprem ali ne uspijevam. „Molim te daj nam šansu.", govori sa usnama na mojim, a ja gutam knedlu.
„Pa jesam, danas npr., a t si izletio iz kuće sa glupom kutijom u ruci nakon što si mi se zaderao u facu."
Po izrazu lica sm mu shvatila da mu ne prija to što govorim. E pa ni meni.
„Ne volim svoju prošlost Aurora, u tome je problem."
„E pa ne volim ni ja svoju."
„Pa hajdemo ih onda prosto ostaviti sa strane i pokušati sagraditi neku sadašnjost...ne razmišljajući o budućnosti, a još manje prošlosti."
„Harry, nas dvoje ne možemo biti zajedno....", iskreno mu govorim svjesna toliko stvari zbog kojih bi naša veza bila bolesna...ne mogu to učiniti ni sebi na majci ne Raymondu ni....nikome...
„Zašto to misliš?", pita me sa nekakvim bolom i zelenom pogledu, a ja svoj spuštam. Ne znam šta da mu kažem. „Pokušao bih te usrećiti...", dodaje i ostavlja poljubac na vrhu mog nosa. „Pokušao bih ponovo voljeti..." Svaka njegova naredna izjava me sve više pokopava i umjesto da se izvučem iz te rupe, ja skačem na samo njeno dno, lomim svaki dio svog tijela i nije me briga jer su mi usne na Harryevim i prosto hoću da zaboravim na sve.
„Ali ja ne mogu ni da pokušam Harry...", govorim između poljubaca, a on se trudi da bude što nježniji dok miluje moje obraze, vrat, ramena, leđa...
„Možeš.", protivi se mojim riječima i okreće me tako da se nalazi iznad mene. „Možeš.", ponavlja sa smaragdnim očima zaključanim na moje.
„Kako si tako siguran?" Zbunjena sam, a on smrtno ozbiljan.
„Nisam siguran ni za sebe, ali...ponekad je potrebno rizikovati da bi se nešto postiglo."