„Trudna?" Amanda i ja u isto vrijeme tiho pitamo zapiljene u doktora čiji smiješak blago varira jer ni on više nije siguran da li nam donosi lijepe vijesti. Trudna?
Trudna?
Trudna?!
Prije nego što uspijeva i da nam da odgovor ja odmahujem glavom i nervozno se smijem.
„Ne mogu biti trudna.", ravnodušno to izgovaram i prislanjam leđa uz naslon od stolice. „To je sigurno neka greška." Sada mi glas već pomalo podrhtava jer moj usplamtali zdravi razum maše glavom sa rukom preko pognute glave.
„Uhm...Nalazi su sto posto tačni i u ovakvim slučajevima je rijetkost da dođe do greške..." I on je već previše ozbiljan jer je izgleda shvatio da ima posla sa jednim od onih....ma čekaj...trudna?
Imam manjka pljuvačke u ustima i odjednom dobijam potrebu da ustanem što sam i učinila. I Amandin i doktorov pogled se podižu ka meni, a ja počinjem da kolam po ordinaciji osjećajući strah da spustim pogled na svoj stomak...stomak u kom se negdje sada nalazi...živo biće? Odmahujem glavom i neprirodno neprestano gutam nekako previše mlaku pljuvačku jer mi se usta prebrzo suše.
„Jeste li dobro gospođice?"
Ništa mu ne odgovaram i samo se naslanjam rukama na nekakav zamračeni prozor duboko uzdišući. Noge mi se tresu i prosto branim samoj sebi da razmišljam...da sagledam činjenice...nisam trudna. Sa suprotnim se nisam pomirila i vjerovatno neću...šta to znači?
„Izvolite." Odjednom, doktor je iza mene i pruža mi čašu vode. Brzo je prihvatam i salivam u sebe tečnost koja mi curi kroz krajeve usana pa niz bradu. Trudna? Pa nisam ni spavala sa....Joj Harry...
Proizvela sam nekakav nedefinisani zvuk i ispustila bijelu plastičnu čašu u kojoj nije ostala nijedna kap vode, a zabrinuti čovjek je stavio ruku na moje rame.
„Možda biste trebali sjesti..."
Odmahujem glavom te ga na taj način tjeram da ušuti. Otkud mu pravo da za mene odlučuje kako mi je najbolje...trudna sam!
Drhtavom rukom krećem da spustim ruku na stomak, ali je brzo povlačim i spuštam u kosu čvrsto zatvarajući oči.
„Aurora..." Čujem Amandin glas i prosto je nemoguće po njemu odrediti šta to ona misli o svemu ovome...još kad bi samo znala...pa Bože moj...
„Ne znam da li biste željeli da napravite ult..."
„Želim.", odlučno govorim iako sa drhtavim glasom jer želim da se uvjerim da nije greška. Želim da se uvjerim da nekakvo biće zaista postoji u meni, a ako uspijem onda...onda ne znam šta će dalje biti.
Većina žena bi na mom mjestu skakalo okolo, a ja se osjećam prestrašeno...većina bi se sada kačila o vrat svom dečku ili mužu koji bi jedva dočekao da ih zavrti u vazduhu i pomiluje po stomaku...a otac djeteta koje ja nosim mi prije malo manje od mjesec dana rekao da sam za njega samo istrošena igračka.
Vazduh mu se sam izbija iz stomaka kao da me je nego šutnuo nogom i prosto ne mogu, a da ponovo ne ispustim nekakav bolan zvuk sa kojim mi se zajedno u očima nakupljaju i suze.
„Aurora..." Amandine ruke su odjednom na mojim mišicama. „Šta je ovo?", pita me sa uzvrzmalim smeđim pogledom, a ja stišćem usne i oči pri čemu osjećam kako mi slane suze vlaže lice. Mislim da je ovo maksimum...maksimum koji je moja sudbina dostigla u igranju sa mnom. Zar čak i njoj moram da budem igračka? Mada ne ona istrošena nego aktuelna sa kojom je uvijek najzabavnije sprdati se...
„Želim na ultrazvuk...", govorim i odmičem se od Amande koja me prati u stopu. „Sama." Naglašavam tu riječ, a ona odmah poprima uspaničen izraz lica.
„Sama? Želim da i ja budem s tobom."
„Molim te...", preklinjem je sa suznim očima i iskrivljenim crtama lica, drhtavim tijelom, klecavim nogama i zgrčenim prstima. Prosto, kao da sam izašla iz nekakvog horora i zbog toga mrzim samu sebe...trebala bih biti srećna ali nisam. Kako ću ja sa tim djetetom? Ne mogu...ne mogu ni sa sobom.
„Trebali biste poslušati...sestru ili drugaricu. Šta joj već dođete?", doktor se obraća Amandi, a ja koristim priliku i nekoliko puta duboko uzdišem i izdišem jer mi je prosto stalno manjka vazduha u plućima. Srušiću se.
Nakon kraće rasprave Amanda napokon pristaje i napušta prostoriju sa ubitačnim pogledom upućenim ravno ka meni. Nemam pojma šta joj je na pameti ali me nije ni briga...
Nakon nekog mučnog vremena nalazim se na nezgrapnoj spravi koja bi trebala predstavljati nekakvu vrstu kreveta, buljim u plafon i osjećam kako mi se kosa i uši doje suzama. Ne znam zašto ali ne mogu prestati plakati.
Medicinska sestra mi maže stomak nečim hladnim usljed čega se migoljim i uzdišem.
„Trudni sto skoro osam nedelja.", doktor me obavještava, a jedino što meni prolazi kroz glavu jeste da sam za Harrya tada još uvijek bila nedovoljno iskorištena igračka...ta pomisao me boli ali gotovo pa se može mjeriti sa zbunjenošću koja se rasplinjuje po mom tijelu brže nego jeza zbog one kreme sa stomaka. Kako je moguće da...da mi je napravio dijete? Pa pobogu valjda je koristio zaštitu...Je li?
Oh...zašto ne bi? Pa nije valjda da je toliko nepažljiv? Ko zna koliko zbog te njegove čudne navike ili neobazrivosti sada okolo hoda djevojaka sa stomakom do zuba ili malim Stylesima u naručju. Ta pomisao me tjera da stavim ruku preko očiju i oštro uzdahnem.
„Da li...da li znate ko je otac?"
Klimam glavom i molim Boga da me ništa više ne pita.
„Nemojte nikome reći koliko dugo sam trudna...za sada.", iznenada nešto progovara iz mene, a prijatni doktor razumno klima glavom. Ne znam zašto ali za sada želim da postavim te nekakve sigurnosne ograde oko sebe iako još uvijek nisam sasvim ni ubijeđena u to da sam trudna...
Pobogu u ovo vrijeme sam zamišljala sebe kako kljukam nekakve antibiotike, a vidi me sad..ležim na ultrazvuku. O Gospode.
Svaka misao mi je sve šokantnija i šokantnija i pitam se da li mogu naštetiti bebi time?
Bebi? Mojoj bebi? Ma to ne može biti.
„Da li ste i u jednom trenutku posumnjali da ste trudni?"
Odmahujem glavom ne skidajući ruku da lica.
„Mjesečnica bi vam već trebala podosta kasniti..."
Pa da, toliko sam se zaokupila 'Zaboravi Stylesa' misijom da nisam ni primijetila koliko dugo u ruci nisam držala ni uložak ni tampon.
„Pa...već jednom..." prije četiri godine. „..mi se dogodilo da mi menstruacija kasni čak dva mjeseca zbog stresa, a u posljednje vrijeme sam poprilično napeta...mislila sam da je zbog toga."
Jedanput sam ipak mislila o tome.
„To se često dešava. Kak god, mislim da biste se trebali pokušati opustiti...u slučaju da odlučite zadržati bebu.", oprezno mi govori, a ja raširujem prste tako da imam pogled na njega između kažiprsta i srednjeg prsta. On to primjećuje i uzdiše sa ozbiljnim izrazom lica. „Još uvijek možete uraditi abortus." Ne uspijevam ni da razmislim o tim njegovim riječima kada mu pogled završava na ekranu iznad nas nakon što mi na stomak spušta nekakvu, takođe hladnu, spravu. „Prvi ultrazvuk obično obavljamo nakon osme nedelje ali vi ste blizu pa se može ponešto raspoznati..." Na licu mu poigrava smiješak i očito je da voli djecu...sigurna sam da ih ima mnogo i da ih voli kao i ženu kojoj daje novac kako bi zamijenila svojim mezimcima istrošene igračke...a ne kako bi nju oslovljavao takvim izrazom.
Nesigurno podižem pogled na onaj ekran i vidim meni veoma zamršenu sliku koja se neprestano pomijera, linije po njoj variraju....zaboga ne vidim ništa, ali duboko u sebi znam da je to taj trenutak kada se moram pomiriti sa istinom. U meni se zaista nalazi novo maleno biće koje sada zavisi..od mene. Sudbina mu je u mojim rukama, a ja ne znam šta da mislim o tome. Poprilično tužno.
Doktor mi objašnjava kako se jedva može nešto nazreti i pokušava da mi da predstavu o tome što upravo vidim, ali ja njegov glas čujem samo kao neki udaljeni eho...zaokupljena sam samo tim prizorom koji mi djeluje kao obična naškrabana slika, ali na mene djeluje više nego bilo koje vrhunsko umjetnično djelo. To je moje dijete...
To je moje dijete. Sa tom istom mišlju sam napustila ordinaciju nakon što mi je doktor dao nekolika upustva, upozorio me na promjene koje bi mogle uslijediti na mom tijelu, rekao mi da ga posjetim što je prije moguće jer moram da se pazim i nikako previše uzbuđujem...a kako on zamišlja da ja to postignem? Da zna šta me sve muči vjerovatno bi me uspavao na narednih devet mjeseci dok ne dođe do porođaja kako i dijete i ja ne bismo bili zdrobljeni od strane haotičnih i mračnih misli koje kuljaju iz moje glave kao najopasnija vatra.
„Aurora!", Amanda uzvikuje poput nekakve francuske madamozel te se kao vojnik zapućuje ka meni sa druge strane hodnjika. „Reci mi da je ovo neka šala. Nekako mi se čini da ima još dugo do prvog aprila." Djeluje uspaničenije nego što bi trebalo i pitam se da li bih ja trebala biti u gorem stanju nego što jesam s obzirom da se sve to dešava meni? Mislim da mi ne može biti gore nego što jeste...toliko sam skrhana da je to već skoro nemoguće i primijetiti. „Pa...k-kako? S kim?", pita me i kao da se i ona plaši sputiti ruku na moj trbuh, a ja uzdišem i podižem glavu u stranu. „Je li?"
„Itanovo.", brzo i nepromišljeno izgovaram, a ona djeluje kao da je odahnula mada je još uvijek na ivici suza. Ja ne mogu ni da plačem...prosto sam obamrla.
„Oh, Aurorić..." Privlači me sebi u zagrljaj, čvrsti zagrljaj koji je učinio da se osjećam još ranjivije i bespomoćnije. „Izvini što sam onako reagovala ali bila sam u šoku...tako sam srećna zbog tebe. Želiš to dijete, zar ne?"
Umjesto odgovora samo joj pružam svoje ruke koje je pribijaju uz mene još više jer mi je potreban neko...neko kako bih mogla suludo zamišljati da je na njegovom mjestu zapravo Harry...
...
„Hej!" Nasmijani crnokosi dečko me srećno pozdravlja i ubacuje u samu srž toplog zagrljaja. „Drago mi je što si me se poželjela." Rukama obuhvata moje lice i spušta poljubac na vrh nosa koji me je momentalno zaškakljio. Pokušala sam da potisnem otužan izraz lica ali mi nije išlo. „Jesi li dobro?" Sada je već dosta ozbiljniji, a ja uzdišem, spuštam glavi u polako se odmičem od njega.
„Moramo razgovarati o nečemu veoma ozbiljnom."
Ništa ne govori jer djeluje zatečeno i nespremno...mislio je da sam ga zovnula eto čisto da ga vidim i nemam pojma šta mu trenutno prolazi kroz glavu tako da želim da s tim što prije završimo.
„Pa...reci." Zvuči uplašeno te me čini još nervoznijom dok mi muzika iz butika kojima smo okruženi izbija mozak iz glave.
„Trebali bismo otići na neko mirnije mjesto...na primjer u toalet?", pitam ga, a njemu se oči zapanjeno razrogačuju i ja nervozno ispuhujem. „Ne, ne želim da imamo sex u toaletu samo želim da razgovaramo što prije,a mislim da ću crknuti dok izađemo iz tržnog." Mogu da primijetim kako mu obrazi rumene nenormalnom brzinom nakon čega spušta pogled i stidljivo se smješka.
„Uhm..oh...pa okej."
Crne misli me još više zasipaju u trenutku kada pomišljam na to šta bi bilo da sam još spavala i sa Itanom nedugo nakon...ma ne mogu čak reći ni 'raskida' sa Harryem. Ne bih čak znala ni čije je dijete.
„Hajde." Krećem ka izlazu iz butika te bacam pogled na Lauren koja mi se osmjehuje dok pokazuje mušterijama garderobu. Ne znam kako ali prvo pitanje koje mi je postavila nakon što me je pola sata tjerala da joj kažem zašto sam potištena bilo je 'Da li si trudna?' Mislim da je to rekla više onako u šali, ali sam ja bila previše nesposobna da joj negiram. I eto, svečano je proglašena trećom osobom koja zna za to. Dakle, tu smo ona, Amanda i ja. Došla sam ravno na posao i upozorila Amandu da ni slučajno ništa ne spominje Raymondu bez mene jer znam da ne smije još uvijek da se uznemiruje, a mogu se zakleti da bi mu se u kraičku mozga u samim prvim sekundama kao potencijalni otac sigurno pojavio Harry. Da li bi to bilo dovoljno da ga srce prekine jednom zauvijek? Uh, mislim da itekako bi.
„Pa, o čemu se radi?", Itan me pita prolazeći rukom kroz kosu, što inače nikad ne radi, u trenutku kada smo dospjeli u uredni toalet koji je na svu sreću bio prazan. Na obrazima mu je još uvijek itekako vidljivo rumenilo, ali nemam vremena da požalim zbog onih svojih previše iskrenih riječi. Trudnice znaju biti nervozne, zar ne?
'Aha, samo ti sad prebacu krivnju za svoje ludilo napuhanom stomaku.', glasić mrmlja dok se njiše u stolici za ljuljanje i kao neka baka plete malu odjeću sa natpisima 'Mrzim mamu' 'Najveća tragedija – biti dijete plavuše' 'Mama, glupa si!' itd...očito s namjerom da me isprovocira.
„Pa..."
„Želiš da prekinemo?", pita me mrtav ozbiljan i zagriza dojnju usnu koja odaje njegovu nervozu i uplašenost. Skrećem pogled ka ogromnom širokom ogledalu gdje vidim izgubljenu plavokosu djevojku sa još uvijek poprilično ravnim stomakom. Djeluje tako očajno i nesposobno...tako napušteno.
„Mislim da ćeš ipak ti raskinuti sa mnom nakon onoga što ću ti upravo reći."
„Vratila si mu se?"
I previše je očito da pokušava sputati emocije koje pokušavaju pronaći način da izlete napolje. Odmahujem glavom i od muke mi se usne izvijaju u nekakav smiješak koji ljudi obično imaju prije nego što se sasvim prelome. Ja sam na samoj granici.
„Ako jesi..."
„Trudna sam.", presijecam ga ne samo u rečenici nego čini mi se i u disanju pa se neprirodno nakašljava iste sekunde nakon što sam ja izgovorila dvije očito smrtonosne riječi.
„Ti..." Obrve mu se spuštaju i djeluje kao da pokušava da iz sebe poput mađioničara izvuče maramu dugu deset metara.
„Trudna sam Itane." Zvučim razgaljeno i iziritirano te se zaokrećem i ponovo počinjem kolati ukrug. To neprestao radim otkako mi je doktor zapečatio sudbinu najprostijim riječima.
'Ako ništa makar ćeš smršati.'
Molim te šuti.
„O..." Itan se pridržava za lavabo i trlja oči kao da mu se manta.
„Mislim da ti ne trebam govoriti s kim..." Prislonila sam se leđima uz hladni zid i zatvorila oči sa dopuštenjem da čujem zvukove koji izlaze iz Itanovih usta. Ponaša se slično kao ja jutros iako je moj šok morao biti veći.
„Pa...kako? Da li ste plan..."
„Nismo. Pobogu nismo bili čak ni u vezi, a kamoli da smo planirali dijete. Uostalom, on nije želio da me zadrži...samo me je iskoristio Itane!"
„Okej, okej...molim te nemoj to govoriti. Boli me.", govori mi, a ja mu vidim crvenilo u očima. Stoji ispred mene tapkajući nogama u mjestu očito neodlučan oko sljedećeg poteza. Ja ga posmatram sa obješenim crtama lica i samo čekam trenutak kada će mi i on okrenuti leđa i otići...nema šanse da će me željeti nakon ovoga...ja nosim dijete drugog čovjeka.
„Vidi, znam da se sigurno sada osjećaš grozno i ne moraš mi ništa objašnjavati...jednostavno, samo idi i nastavi svoj život...nađi nekoga ko te zaslužuje jer ja ta osoba zasigurno nisam. Ja nisam sposobna nikoga da usrećim i to sam ti rekla odmah na početku kada smo se upustili u ovu...vezu...sva sreća pa si mlad i ne zavisiš od jedne napuštene i nesposobne djevojke koja je još po vrh svega i trudna...predodređena da bude samohrana majka ili ubije vlastito dijete abortusom..." Stavljam ruke preko lica i pokušavam da se kontrolišem. „...oprosti mi što sam se sa svojom crnom sjenom koja me prati cijeli život nadvila i nad tobom...molim te bježi prije nevremena..." Taman kada sam pomislila da pričam sa samom sobom jer je vjerovatno već davno otišao našla sam se obamotana njegovim drhtavim rukama.
„Aurora...", mrmlja, a ja pokušavam da ga odgurnem od sebe.
„Itane, idi!"
„Neću."
„idi...", brecam se sa posljednjim naporima snage, a on mi jedva dopušta i da dišem.
„Neću ići Aurora! Ja nisam on. Ja te neću napustiti."
„Itane pobogu, ja nosim..."
„Nije bitno to što nosiš njegovo dijete. Mrzio bih sebe cijeli život da te napustim u ovakvim trenutcima."
Njegove riječi čine da se osjećam još gore.
„Ne želim da me sažaljevaš!"
Ponovo pritiskam njegova prsa ali nema šanse da se udalji.
„To nije sažaljevanje Aurora. To je ljubav...volim te...volim te iako znam da ti mene nećeš nikada ni upola kao njega."
Oči su mi zapečaćene na bijele pločice kojima je unutrašnjost toaleta obložena i koje trenutno mogu vidjeti preko Itanovog napetog ramena.
„Ja njega nisam voljela Itane..." Usne su mi prislonjene uz njegov crni džemper i više se ne pokušavam oduprijeti. Jednostavno, pretvorila sam se u onu nekakvu pasivnu biljku, poput bršljana ili nečeg sličnog...uvijek mi je potrebna potpora jer ću u protivnom pasti na zemlju.
„Možda ti je teško da to sada priznaš sebi, ali nisi sposobna da vidiš svoje lice kada pričaš o njemu pa makar to bilo lijepo ili ružno."
Lijepo? Ne sjećam se kada sam posljednji put pričala nešto lijepo o njemu i voljela bih da se vratim u taj trenutak i opalim samoj sebi šamar više nego bilo šta drugo.
„Ne. Nisam bila čak ni zaljubljena u njega, a kamoli da ga volim." Ostajem pri svom ne želeći čak ni da razmotrim tu Itanovu suludu mogućnost, a on klima glavom.
„Okej...nećemo o tome..." Mislim da ga boli to što nisam prokomentarisala ništa vezano za njegovo izjavljivanje ljubavi, ali ne znam kako bih...ja ne mogu da mu je uzvratim.
„Itane, molim te idi dok je vrijeme."
Malo se izmakao od mene i počeo mi brisati suze.
„Neću. Nije me briga što je to dijete njegovo...ja ću ti biti potpora i učiniću sve što treba da se osjećaš lijepo i voljeno. Tačnije, radiću sve što bi on trebao." Zvuči bolno iskreno i tjera me da zagrizem vlastitu usnu najjače što mogu. Ne zaslužujem osobu poput njega u svom životu. „I prestani stalno govoriti da te svi napuštaju...to nije istina. Tu sam ja, tu je Amanda, Raymond, De..."
„A majka?", prekidam ga sa raspuknutim glasom, a njegove usne ostaju u položaju koji je trebao da formira neku nesuđenu riječ. „A otac? Itane, oni su jedine osobe koje mi trebaju...lijepo je od vas što ste uz mene ali sve je to iz sažaljenja..." Odmahnuo je glavom i krenuo da mi se usprotivi ali mu ja to nisam dopustila nastavivši. „Ja sam propala i neizgrađena ličnost...osoba koja je ostala bez ikoga...Očuh...kćerka očuha...prijatelji kćerke očuha. Da li ti i u jednoj od tih riječi pronalaziš direktnu povezanost sa mnom? Ne. Jedino..." Pogled mi je pao na stomak uporedo sa rukom koja se po prvi put usudila dotaći kožu i meso ispod kojih se nalazi...nešto. Čini mi se da osjećam nekakvu toplinu...zamišljam kako mi se pod rukom migolji bezazleno i nevino živo biće prepušteno meni...„Jedino ovo malo biće koje se trenutno tu krije dijeli krv sa mnom....jedino je ono dio mene i ja sam dio njega. Iako mi kao najlogičnija opcija trenutno djeluje abortus ja...ja to ne mogu. Ne mogu da ubijem to malo stvorenje koje....koje još uvijek nije ni dospjelo na svijet, a već je predodređeno da bude jedino biće koje će mi pružiti posljednju utjehu...dati mi do znanja da još uvijek postoji neko sa istom DNK kao i ja, a da me ne planira napustiti..." Na trenutak sam zastala kako bih povratila mogućnost govora. Oči me peku od silnih suza koje sam od jutros ispustila. Itan je nepomičan. „Želim da tom djetetu pružim sve ono što meni nedostaje...svu tu ljubav koju ja priželjkujem...ali kako? Kako da se sama brinem o njemu? Kako da dopustim da i ono živi bez jednog roditelja? Znam kroz kakav pakao sam ja prošla kada mi je otac umro...otac mog djeteta vjerovatno za njega neće htjeti ni da čuje...vjerovatno bi i njemu prvom prilikom rekao nekakve najpogrdnije riječi i uvrede...ne želim da budem kriva što će još jedno biće patiti od osjećaja manje vrijednosti kao što je slučaj sa mnom...donijeću ga na svijet i osuditi na sudbinu sličnu mojoj...možda i goru....možda budem najgora majka na svijetu...možda samo i na njega navučem nesreću koja me prati cijeli život...ne znam šta da radim Itane..." Briznula sam u plač i skliznula niz pločice na pod. On je odmah sletio dole i pokušao da me podigne.
„Aurora...molim te ustani....molim te ne pričaj tako..." I njemu je lice mokro...i on plače...i eto, ponovo sam dokazala sebi da nikoga ne mogu usrećiti. „Znam da je teško, ali to dijete ti možda donese tu sreću za kojom toliko tragaš...možda je ono poklon koji je Bog odabrao zajedno sa tvojim roditeljima koji te gledaju sa neba i poslao ti ga. Moraš ga roditi...svi ćemo ti pomoći. Bićeš najljepša, najpametnija i najbrižljivija majka na svijetu. Znam to. Tvoje dijete će izrasti u sreći i ljubavi koje će imati na pretek i iz dana u dan ti je uzvraćati...neće mu pasti na pamet da te napusti...znam da bi mu bilo teško bez oca, ali s vremenom se sve prebrodi, a ako..." Ućutao je obrisao nos još više mi se primičući i obamotavajući ruke oko mene. Par ljudi prolazi kroz toalet i čudno nas posmatra, ali se mi ne obaziremo. „Ako želiš...mislim samo ako želiš, molim te nemoj me pogrešno shvatiti...j-ja...ja mogu to dijete prihvatiti kao svoje...možemo svima reći da je moje. Neće mi biti problem. Volim te Aurora i učinio bih sve za tebe i to dijete iako...iako nije napravljeno našom ljubavlju."
Gledam u njega bez riječi prosto nesposbna da bilo šta kažem...sve i kad bih mogla ne znam šta bih mu rekla...
„Razumijem ako ne želiš. Neću se ljutiti, ne brini...ali me ne možeš natjerati da te napustim jer mi ne pada na pamet."
Ljubi me u obraz, a ja mlako gledam samo u jednu tačku osjećajući kako se mokrina i hladnoća sa pločica na kojima sjedim širi mojim tijelom.
„Zaista bi...to učinio?"
„Naravno da bih."
„Itane..."
„Ništa Itane. Neću o tome više nijednom razmisliti jer sam već odlučio da sam spreman na to. Dovoljno mi je samo da te pogledam u oči i odmah sam sposoban da skočim i sa litice sjestan da ću poginuti. Shvati da mi značiš....i previše."
Plava boja njegovih očiju svjetluca poput same površine okeana obasute neumoljivim zrakama Sunca koje se ponosno ogleda i uvija...ta toplina ulazi i u mene te me ispunjava, ali isto tako ne udaljava previše od poznate drugarice Nevjerice.
„Uostalom, Raymond bi mnogo lakše prihvatio da mu kažemo da je dijete moje nego od nekog tamo kretena koji te je tek tako napustio...moraš misliti i na njegovo zadravlje."
„Rekla sam Amandi da je tvoje.", brzo prevaljujem preko usta svjesna da moram to obaviti prije ili kasnije, a njegove obrve se u čudu i šoku izvijaju.
„O-ozbiljno?" Oblizuje očito istog trenutka isušene usne, a ja klimam glavom još potištenija nego do sada...umjesto da se osjećam bolje ja stalno patim što nikada neću čuti ništa slično od Harrya... Itan je tako pažljiv, tako pun ljubavi, tako siguran...tako nježan. Pun riječi koje bi svaka djevojka poželjela čuti,a Harry...Hah, Harry...Mislim da bih od muke samoj sebi razbila glavu ukoliko bih ga pokušala uporediti sa ovim crnokosim dečkom. Zašto onda još uvijek na neki način patim za njim? Nije uredu...nije razumljivo...suludo je. „Nemaš pojma koliko me je to usrećilo...", Itan mi govori sa smiješkom dok mi dlanom trlja mišicu.
„Zašto?", pitam ga ne baš previše zainteresovana za odgovor jer su mi misli nepozvano pijane i više ne mogu da trezveno razmišljam. Mislim da su se moje baterije za danas ispraznile.
„Zato što mi daje do znanja da imaš povjerenja u mene...I drago mi je zbog toga." Ima onaj skromni smiješak koji ucrtava blijede linije ispod očiju sa blago namreškanim uglovima. Umirujuće je...čini mi se da bih mogla tako zaspati. „Hajde sada ustani pa da te vozim kući."
Mrštim se i odmahujem glavom pribijajući koljena još više uz sebe. Čim sam to učinila brzo sam ih odmakla plašeći se da ću previše pritisnuti stomak. Oh...
„Nije mi još uvijek završila smjena."
„Nema veze. Lauren je tu i ako treba ja ću razgovarati sa mamom da ti da barem mjesec dana odmora. Po..."
„Itane!", uvrijeđeno ga prekidam i gledam dajući mu do znanja da mi se njegovi prijedlozi i namjere ne dopadaju. „Ne želim da to radiš i ne želim da prestanem raditi. Nisam toliko bespomoćna...želim da se borim."
Klima glavom sa odobravanjem i upućuje mi još jedan smiješak iz svoje dobroćudne kolekcije.
„Ali inzistiram da sada ideš kući jer si blijeda i potreban ti je odmor. Osjećaćeš se ljepše nakon što odspavaš."
Ne mogu da odolim njegovoj ponudi i mislim da bi me u suprotnom vlastito tijelo pogubilo. Itan mi pomaže da ustanem i oboje se smijemo u trenutku kada šmrcamo i brišemo suze. Prišla sam lavabou i umila se pokušavajući da se ne obazirem previše na očajni izraz lica djevojke koju imam priliku vidjeti sa druge strane ogledala.
„Hajde." Itan me uzima za ruku i izvodi iz toaleta, a ja jedva mogu da se krećem. Ništa nisam jela, a nakon onog sinoćnjeg događaja sa Harryem nisam mnogo ni spavala...zato sam sigurna da on jeste u zagrljaju svoje nove drage djevojke...pravim zgađenu grimasu pri toj pomisli i pokušavam da skrenem misli na nešto drugo. „Šta on...", Itan ne uspijeva ni da dovrši pitanje,a meni se pogled već susreće sa smaragdnim koji me strijelja ravno iz butika u kom stoji pored izbezumljene Lauren.
„Aurora.", oštro je rekao i uputio se ka meni, a ja sam duboko uzdahnula i podigla pogled. Šta sad hoće? Itan je čvršće stisnuo moju ruku, ali je taj stisak znantno oslabio u trenutku kada ga je Harry gurnuo najjače što je mogao.
„Hej!" Itan mu se obraća sa prijetećim tonom na šta mu ovaj upućuje samo jedan ubitačni pogled. Ima ogromne podočnjake i ne djeluje kao da je baš previše spavao. Burna noć, hm?
„Moramo razgovarati.", Harry mi grubo govori, a ja osjećam grč na samom dnu stomaka...on je otac mog djeteta i ta činjenica me ubija iz sekunda u sekund sve više...sve dok ovako gleda u mene. Bez osjećaja...bez ljubavi...bez ičega. On je običan oblikovani komad leda.
„Nemate o čemu." Itan staje između nas dvoje, a Harry ga hvata za džemper i sa stisnutim zubima mu se unosi u facu.
„Harry! Harry makni se od njega!"
Obuhvatam Harryevu napregnutu mišicu i pokušavam da ga odmaknem kao i Itan ali ne možemo. Previše je jak ali i ljut. Srce mi tuče i ne mogu da se odlučim zbog čega.
„Aurora...pokušala sam da...", Lauren započinje ali ne dovršava jer Harry neočekivano odguruje Itana, hvata me za ruku i povlači sa sobom.
„Harry!"
„Ma šta ti umišljaš?!" Itan se dere dok ide za nama, a Harry skreće pogled ka meni.
„Reci mu da se zaustavi i ostavi nas nasamo dok se nisam okrenuo i rasuo mu zube po podu.", govori mi sasvim samouvjereno i ne ostavlja nimalo mjesta za mogućnost da nije ozbiljan.
„Pusti je!"
Itan me hvata za drugu ruku, a Harry se naglo zaustavlja i bivam razapeta između anđela i demona...zapravo, bijelog i crnog anđela.
„Aurora..." Harry mi reži posljednje upozorenje na uho, a ja bivam primorana da nešto poduzmem.
„Itane, daj nam samo minut pa onda ti i ja idemo." Gledam ga ravno u zabrinute ali i ljutite plave oči pokušavajući da mu dam do znanja da neću napraviti nikakvu glupost mada mislim da mi ne vjeruje. Pravljenje gluposti, grešaka i donošenje nepromišljenih odluka mi je u posljednje vrijeme postalo kao profesija.
„Aurora...", izgovara mi ime sa mnogo više nježnosti u glasu nego Harry, a prije nego što uspijevam bilo šta više da mu kažem Harry me ponovo povlači. Na svu sreću Itan me je poslušao pa sam mogla da odahnem što je barem tuča, ako ništa drugo, izbjegnuta.
„Šta hoćeš?!", drsko ga pitam u trenutku kada naglo izvlačim ruku iz njegove i zaustavljam se na sred tržnog centra gdje smo bili izloženi svačijem pogledu. Staje tačno ispred mene sa nešto širim razmakom među nogama što je na neki način odavalo njegov nervozni i ustreptali stav.
„Moje je, zar ne?", pita me, a meni vilica odjednom gubi čvrstinu pa se moram naprezati da bih je držala u normalnom položaju. „Odgovori mi." Zelenilo u očima mu se kovitla i stvara mi vrtoglavicu u glavi.
„Šta?" Jedva progovaram jer ne vjerujem vlastitim slutnjama. Nije valjda...
„Dijete, Aurora! Dijete!" Čak i njemu glas blago podrhtava dok to izgovara sa raširenim rukama, a ja istupam jedan korak unazad sa raskolačenim pogledom. Pokušavam da dišem ali pluća kao da su mi se pretvorila u prah.
„O...O-otkud...otkud znaš?" Nakon nekoliko pokušaja jedva uspijevam da formiram pitanje, a on okreće glavu na stranu i sa rukama prožetim nervozom prolazi kroz ionako razbarušenu tamnu kosu.
„Znači moje je...", mrmlja i oblizuje usne,a ja se trzam.
„Nisam to rekla.", brzo pokušavam da kamufliram vlastitu zatečenost od maloprije iako mi šok još uvijek pretresa cijelo tijelo koje postaje sve nestabilnije.
„Pitala..."
„Pitala sam te otkud znaš da....da sam trudna." Jeza me hvata zbog riječi koje izlaze na ni više ni manje nego moja usta. Pobogu, je li doktor skrenuo s uma i obavijestio na radiju da sam trudna ili su moje nekadašnje šale oko Harryevih sposobnosti da čita misli zaista istinite? Nijedna od te dvije opcije mi ne zvuči logično pa ih brzo sklanjam na stranu. Kako onda zaboga zna?!
„Prvo ti odgovori meni.", govori mi sa napregnutom vilicom i pogledom...čovjek bi na trenutak pomislio da je nervozan ili uzbuđen, ali...ali zašto bi bio? Vjerovatno mu se mrači pred očima zbog mogućnosti da je napravio dijete svojoj 'istrošenoj igrački'.
„Ne, nije tvoje dijete." Ne zvučim dovoljno samouvjereno i upravo zbog toga Harry iste sekunde odmahuje glavom.
„Ne vjerujem ti."
„E pa ne moraš." Inatim mu se i zaokrećem ali mi on prepriječava put zaustavljajući se ispred mene.
„Aurora, reci mi istinu." Na trenutak mu tamno zeleni pogled djeluje bolno, a izraz lica ranjivo...skoro pa sam nasjela.
„Rekla sam ti. Ozbiljna sam Harry. Ne moraš se plašiti da ti je život upropašten, igračke ne ostaju trudne, znaš?" Ponosna sam na sebe jer još uvijek ne plačem i, još bolje, gledam ga ravno u oči. On gubi onaj samouvjereni stav, tačnije pokušava da me ponovo zavara ali neće moći ovaj put.
„Vidi...", progovorio je nakon dubljeg uzdaha te ponovo stavio obe ruke u kosu ovoga puta ih ne spuštajući odmah. Usljed toga, krajevi crnog kaputa su mu se podigli ka gore kao i crna majica koja mi je otkrila dvije nove tetovaže na samom dnu njegovog stomaka. Brzo sam podigla pogled. „...znam da si ljuta na mene."
Nasmijala sam se na taj njegov zaključak i okrenula glavu na drugu stranu.
„Ljuta?" Vratila sam poled na njega. „Ja tebe mrzim Harry." Bijes koji mi sagorijeva sve unutrašnje organe govori za mene i ja mu se zahvaljujem. Harry zadržava statičan izraz lica koji mi daje do znanja da želi nešto reći ali ne može ili neće. Očekivala sam da će mi pakosno uzvratiti kako i on mrzi mene ali nije.
„Imam pravo da znam...", veoma tiho govori i krivi glavu na stranu, a ja dobijam priliku da vidim onu njegovu Adamovu jabučicu koja se ističe kao i uvijek kada je naročito nervozan. „Molim te Ro..." Neočekivano me je uhvatio za ruke, ali sam se ja brzo nakon što mi je elektricitet prostrujao tijelom izmakla i pri tom ga udarila po ruci.
„Da se nisi usudio dodirnuti me ili mi se obratiti sa Ro.", upozoravam ga kroz zube, a on blago podiže glavu i prelazi jezikom preko prednjih gornjih zuba. Mogu primijetiti kako mu se prsti bespomoćno savijaju nakon što su izgubili kontakt sa mojim. Skoro pa mi je žao što sam...ne, nije mi žao! Aurora prestani! „Dijete je Itanovo.", napokon govorim nešto što sam trebala na samom početku i lično postajem svjedok trenutku kada je Harry spustio glavu u normalan položaj te se skoro udavio sa vlastitom pljuvačkom. Počeo je da odmahuje glavom sa zatvorenim očima, a ja sam stavila kosu iza ušiju, što inače mrzim raditi, i još se odmakala kako se ne bi dogodio još koji zabranjeni kontakt. „Sada ti meni reci kako si saznao da sam trudna pa da idem sa svojim dečkom." Posljednje tri riječi sam naglasila najneprirodnije što sam mogla, a on je otvorio oči koje su izgledale slično kao prije mjesec i po...onda kada me je oslobodio...onda kada me je dokrajčio. Crvene su pa se pitam kako uspijeva i to da odglumi? Moram priznati da je profesionalac.
„Ne vjerujem ti..." Glas mu ponovo drhti.
„Harry prestani sa glumatanjem! Gadi mi se to više! Rekao si da ću pobijediti onda kada upoznam pravog tebe pa eto, sada kada je igra već završena i kada sam ja gubtnik pokaži se! Prestani se sakrivati iza tih prokletih maski! Jednom u životu progovri iz srca! Jednom u životu me pogledaj onako kako to zaista osjećaš! Ne želim te lažno suzne oči! Ne želim taj lažni bolni pogled! Ne želim taj odglumljeni drhtavi glas! Želim tog pravog prokletog Harra Stylesa! Želim susresti se s njim samo jednom u životu i onda te više nikada ne susresti! Koja je sada svrha glume? Ionako sam istrošena igračka! Zar je moguće da se sa mnom više igraš?!" Na ivici sam suza ali se suzdržavam jer želim da s ovim završim kao čovjek. Jedna suza mu je na samoj granici dojnjeg kapka, samo je u pitanju trenutak kada će se prevaliti i prosto ne mogu da vjerujem. „Znam da me mrziš! Znam da me sigurno ismijavaš gdje stigneš! Sigurno se hvališ kako si pobijedio u igri za koju nemam pojma ni šta je! Znam da smo i Itan i ja svi ostali koji ne pripadaju je*enom Dark Angelu niža vrsta jer nismo sposobni! Ne znam da pucam! Ne znam da se branim i svjesna sam toga! Jer da znam odbranila bih se od tebe prvog! Ne bih čekala da me poniziš i učiniš da se osjećam kao najbezvrjednija osoba na svijetu!"
„Ro..."
„Rekla sam ti da me ne zoveš tako!"
Odjednom smo okruženi ljudima, ali mi ne pada na pamet da se zaustavim dok ne izbacim sve što imam iz sebe...zapravo, barem stoti dio onoga što imam u sebi jer bi sve bilo previše. Trebalo bi mi mjesec ipo za takvo nešto.
„I znaš šta?! Nije me više briga ni kako si saznao da sam trudna jer sam hvala Bogu upoznata sa tvojim sklonostima da uvlačiš nos i gdje mu je mjesto i gdje nije! Možda je i doktor član vaše proklete grube, ko zna! Da on nije An? Baš divno! Reci mi na vrijeme pa da pobegnem kako i ovo dijete koje nosim ne biste zatrovali svojim prljavim dušama! Idi liječi se ili nastavi biti tako odvratan i lažan kakav i jesi, nije me briga! Ja volim Itana i ja čekam njegovo dijete! Bićemo srećni, a ti ćeš ostati samo loše iskustvo iz moje mladosti! Vjeruj mi, gledaću te sa milion puta više sažaljenja nego što ti cinično gledaš na mene jer ću ja biti srećna, a ti...ti ćeš ostati ti! Ti ćeš ostati u toj grupi u kojoj se jedinoj kako kažeš možeš pronaći! E pa u tom slučaju ti želim svu sreću ovoga svijeta!" Uzela sam vazduha i približila mu se. „Ti si pobijedio u tvojoj prljavoj i nezreloj igri, a ja ću u životnoj. Šta misliš ko je uspješniji?", pitam ga ovoga puta tako da samo on može da me čuje i prisustvujem trenutku kada trepće i dopušta onoj suzi da mu klizi niz obraz i završi na dojnjoj usni. Trepavice su mu mokre...oči suzne...usne rumene...djeluje povrijeđeno ali je nemoguće da u to povjerujem. Baš kada krenem, sjetim se njegovih riječi koje su mi bile dovoljne da se za cijeli život uvjerim kakva je on zapravo osoba. Bez ičega više sam se okrenula i probila kroz ljude koji su se eto odjednom svi tu 'slučajno našli'.
Odjednom me je dočekao Itanov smiješak i odobravajuće klimanje glavom koje mi je dalo do znanja da je sve čuo i da je zadovoljan time. Nisam ništa rekla niti mu bilo kako uzvratila nego sam samo spustila glavu i stala na pokretne stepenice s namjerom da istog trenutka izađem odatle i odem što je dalje moguće...
Dani provedeni u postelji su me na neki način vratili u mračni dio prošlosti...hah, mračna prošlost? A šta je sa sadašnjošću? Mislim da je ona onda barem trista puta mračnija ako je to ikako i moguće.
Iz dana u dan pokušavam da skupim hrabrosti i kažem Raymondu da sam trudna ali uporno nastavljam lagati i govoriti da sam bolesna...Amanda i Itan ćute i ne djeluje kao da bi mogli da učine nešto mimo moje volje. Lauren se svime kune da ni u jednom trenutku nije ništa spomenula ni Harryu ni Liamu, a ja jednostavno ne mogu da shvatim otkud bi onda on mogao znati...
Što više vrijeme odmiče, sve više shvatam da polako postaje kasno za bilo šta slično abortusu...čini se da ću ipak to dijete donijeti na svijet.
Osmi dan otkako sam saznala da sam trudna sam počela da se istežem ispred ogledala gledajući se sa strana sa mogućnošću da primijetim kako mi se stomak blago ispupčio. Spontano sam se nasmiješila i uzdahnula pažljivo prevlačeći majicu preko trbuha i razmišljajući o tome kako bih morala kupiti nešto šire odjeće. To bi bila dobra ideja...
„Čekaj me kod prodavnice.", Itan mi govori i ostavlja poljubac na mom obrazu, a ja klimam glavom i krećem niz hodnjik ne osjećajući se napeto kao i uvijek kada sam na tom glupom koledžu...zadnjih sedam dana nisam ni išla na njega jer, kako sam već napomenula, stalno sam bila u krevetu. Ponovo padam u svoje glupe depresije ali se na kraju nekako izbavim...tačnije, mislim da mi sada pomaže to čudno stvorenje u mojoj utrobi. I da, još jedan razlog manjku napetosti jeste da je utorak pa nemam engleski tako da imam još jedan dan da razmislim da li ću više ići na njega. Bilo bi čudno, zar ne? Pogotovo kada mi stomak naraste...kao i uvijek kada pomislim na to počnem da paničim jer...pobogu meni je tek 19 godina...
Uvijek sam željela da prvo završim koledž, pronađem posao, kupim sebi stan ili kuću...ostvarim nekakvu karijeru, a onda možda upoznam i nekog muškarca...zabavljam se s njim pa ako mi se baš dopadne možda se i udam za njega. U tom slučaju bismo pokušali imati djecu i sagraditi porodicu...I eto mene na vrhu deset preskočenih stepenica, sumorno gledam ka onom dnu dok mi stomak sve više raste.
Lagala bih ako bih rekla da nisam više puta pomislila na to kako će mi to dijete otežati život...možda ga čak i upropastiti jer ja nisam sposbna da budem majka...ne znam da li sam ikada izrazila želju da to i budem. U vhuncima depresije sam neprestano ponavljala kako mi je Harry uništio život...i to nekako i jeste istina, ali sada je gotovo. Moram da se suočim sa novim izazovima i pokušam postati normalna prije nego što se to maleno biće rodi.
„Valjda ćemo se nekako slagati...", djetinjasto sam prošaputala stomaku i trznula se u trenutku kada sam shvatila da neko stoji tačno ispred mene.
„Ovaj, možete li molim vas ovo odnijeti profesoru Stylesu? U žurbi sam.", pita me starija žena sa nekakvim papirima u ruci, a ja ostajem zatečena i ne znam šta bih joj odgovorila.
„Uhm...ja.."
„Molim vas. Zaista žurim, sin mi je u bolnici."
„Oh...uredu."
Uzela sam papire, a ona mi se zahvalila i odjurila nekud iza mene. Eto, još sam postala slaba na majke i bolesnu djecu...Namrštila sam se i duboko uzdahnula gledajući oko sebe kako bih vidjela ima li neko kome bih mogla uvaliti ta čuda. Nema...svi se povlače ka kabinetima u kojima će imati predavanja. Pa jao, pa zakasniću na istoriju.
Preko volje sam se popela na sprat i došla do vrata kabineta engleskog...dovraga! Možda nije unutra? Ako nije samo ću spustiti ovo na sto i to je to. Hrabro sam povukla kvaku tek tada se zapitavši šta ću ako je već počelo predavanje starijim studentima pa sada izletim pred sve kao kakav manijak. Već je bilo kasno ali sam se obradovala u trenutku kada sam zatekla prazne klupe. Huh. Sa ogromnim olakšanjem sam sasvim otvorila vrata i zakoračila u prostoriju tek tada zatičući kovrdžavog dečka koji je sa glavom naslonjenom na dlan nezainteresovano nešto pisao. Trgnuto je skrenuo pogled ka meni, a ja sam pokušala da obuzdam osjećaj da mi stomak pada u stopala.
Brzo je podigao glavu i krenuo da mi nešto kaže ali ipak nije kada sam ja brzo prišla katedri i stavila one papire ispred njega. Osjetila sam blagu nelagodu istog trenutka kada su njegove oči počele putovati po mom tijelu.
„Neka žena mi je rekla da vam to donesem. Doviđenja.", učtivo sam mu rekla spremna da se prema njemu odnosim kao i prema svakom drugom profesoru, ali je ta prividna maska brzo nestala u trenutku kada mi je preklopio ruku svojom. Brzo sam je izvukla, a on je ustao. „Doviđenja.", ponovila sam pozdrav ali me je on ponovo uhvatio za nadlakticu i okrenuo ka sebi. Kosa mu je još duža kao da se već mjesecima nije šišao ali je češlja unazad tako da je teško išta primijetiti osim ako ne provodiš ogromnu količinu vremena proučavajući ga...hm, pa šta sad da kažem u svoju odbranu? „Želite još nešto gospodine Styles?", pitam ga dok pokušavam otrgnuti ruku, a on klima glavom.
„Želim istinu."
Glas mu je previše promukao i zaključujem da je prehlađen pa toj prehladi pripisujem i njegove tamne podočnjake.
„Kakvu?"
Samo da ne počne ponovo...
Pogled mu je pao na moj stomak i odmah sam se sva naježila. Nemoj to raditi molim te...
„Onaj dan u tržnom centru sam vam rekla sve što sam imala, a sad me pustite, moram na predavanje."
„Vidi se...", mrmlja, a ja sve više ostajem bez daha što m duže bulji u stomak.
„Šta?"
„Vidi ti se stomak."
Uspaničeno sam spustila pogled.
„Ne vidi."
Zaustavila sam dah i pokušala uvući stomak ali je ovo izgleda problem koji se ne može baš prikriti. Zapravo, otkud mu to? Nije da imam stomak...samo se malo zaoblio, to je sve...
„Zdebljala sam se."
Odmahuje glavom na tu moju laž i počinje da pravi korake ka meni, a ja se isto tako u ritmu izmičem unazad.
„Harry..."
Odjednom udaram leđima od sto, a on se nadvija nadamnom. Ponovo osjetim miris jagode iz njegovih usta. Zašto više ne koristi narandžu? Iznenada osjetim kako mi prstom prelazi niz stomak zbog čega sam u sekundi ustuknula i pokušala da pobjegnem ali mi nije to dopustio.
„Da si zaista s njim trudna ne bi ti se već ni ovoliko pojavio stomak...", zaključuje te napokon podiže pogled ka meni. „Mora biti moje."
„Nije tvoje!" Odgurujem ga od sebe i krećem prema vratima ali me on ponovo hvata ali ovoga puta sa leđa tako da su mu dlanovi položeni direktno na moj stomak. „Ne..."
„Molim te reci mi da je moje..."
O Bože dragi, nastavak dramatične epizode nakon sedam dana. Ovoga puta smo sami, a ona hrabrost u meni se sakrila negdje pod više dušeka nego što je princeza na zrnu graška ikada vidjela tako da sam pogubljena.
„Nije tvoje Harry...", jedva to progovaram jer me je priljubio uz svoje tijelo i sad pravi nježne kružne pokrete preko mog stomaka koji kao da reaguje...jao ne. Nešto vrelo me prži u području ispod uha i tek nakon par trenutaka shvatam da je u pitanju Harryev dah...Harryeve usne koje su se tu smjestile. Povlači me nekud unazad, a svaki pokret mu djeluje nekako srdačnije nego što je to karakteristično za njega.Sjeo je na katedru ni u jednom trenutku me ne ispuštajući nakon čega sam se našla zarobljena između njegovih noga i ruka koje nježno, a opet zavodljivo prelaze preko mog tijela, najviše trbuha. Ukočeno sam sa noktima zabodenim u njegova koljena pomjerila glavu na stranu i primijetila da su mu oči zatvorene, a usne se grče sa svakim njegovim pokretom...svakim novim prelaskom ruke preko mjesta gdje se krije maleno biće koje smo nas dvoje stvorili...a isto tako ga možemo i uništiti.
„Ro...", mrmlja, a zatim naginje glavu i ostavlja poljubac na moj obraz. Ja kao kreten zatvaram oči i suzdržavam se, a da ne zaplačem. Do nedavno to nikad nisam radila, a vidi me sad...ono što me najviše od svega poađa jeste misao da bismo ovako mogli izgledati svakog dana...svakog dana bi mi mogao maziti stomak...pričati sa svojom nerođenom bebom...osluškivati i pratiti pokrete zajedno sa mnom...voditi me na preglede...udovoljavati mi i govoriti kako me voli...ležati sa mnom i pred spavanje zamišljati kako bi to dijete moglo izgledati. Svađati se sa mnom da li će više ličiti na njega ili mene...ali to su fantazije i mora da je i ovo nekakav san. „Ne mogu bez tebe...", odjednom govori, a ja reagujem cijelim tijelom koje poskakuje. „Vrati mi se..."
„Harry prestani!" Napokon iskačem iz tog oblaka omamljenosti i uzmičem njegovim rukama istog trenutka osjećajući prazninu i hladnoću. Prošla sam rukom kroz kosu pitajući se koji je vrag ušao u mene pa da mu ono dopustim. „Ne mogu vjerovati koliko si odvratan! Koliko možeš glumiti! Samo zato što sam srećna i što čekam dijete sa Ita..."
„Sa mnom!"
Udara dlanom od katedru, a ja shavatam da sam polako počela buditi onog zlog Harrya koji treba svakog trenutka da se izvuče iz jagnjeće kože.
„Dijete. Nije. Tvoje." Pokušavam ostati staložena, a on oblizuje usne i odmahuje glavom.
„Znam da nisi spavala s njim."
Na trenutak se cinično smije, a ja hoću da vrisnem.
„Jesam!"
„Nisi! Jedva da si željela i sa mnom! Osoba koja je silovana ne uskače tek tako u svačiji krevet!"
„E pa vidiš moja najveća greška jeste što sam uskočila u tvoj!"
Nakostriješili smo se jedno na drugo i samo se pitam zašto mi je ovo trebalo.
„I uostalom, ako zanemarimo te tvoje procjene oko veličine stomaka, kak bih mogla biti trudna sa tobom? Zar gospodin iskusni nije koristio zaštiitu?!", pitam ga, a on silazi sa katedre i kreće se ka meni.
„Aha! Eto vidiš, odaješ se."
Upire prstom ka meni, a ja kolutam očima.
„Ne odajem se, samo pitam! Dakle znaš da nisi koristio? Namjerno si to uradio? Zašto?!", nastavljam biti uporna, on se smješka i oblizuje usne,a ja nikako ne mogu to da protumačim. „Harry?" O moj Bože...šta ako je zaista to namjerno uradio? Zašto bi pobogu?
„Dakle moje je..."
Zadovoljno klima glavom, a ja proizvodim nešto poput vriska.
„Nije! Ja volim Itana i jedva sam dočekala da mi napravi dijete, okej?! Hoću da imam Itana broj dva kraj sebe! Zašto bih željela nekoga ko ima tvoju krv?! Pa do sada bih pedeset puta pobacila!" U sebi molim bebu da mi oprosti ali prinuđena sam da ovo govorim. Harryeve crte lica postaju sve izoštrenije i svakom mojom rječju sam mogla jasno vidjeti kako je sve uvrjeđeniji i uvrjeđeniji.
„Znači tako...", govori sa zgrčenim mišićima nakon čega sliježe ramenima. „Onda radi šta hoćeš. Mislio sam da možda postoji šansa da se još malo proigram s tobom ali izgleda da si zaista do kraja potrošena. Srećno sa tvojim i Itanovim djetetom."
Ono 'Itanovim' je posebno naglasio, a ja sam se zaokrenula i zaputila ka vratima prije nego što primijeti da sam se ponovo slomila jer me je uporedio sa igračkom...pa ne želim da to slušam!
„Pazi malo!" Ženski glas mi odjekuje ušima u trenutku kada se gotovo sudaram sa....oj ne!
„Chloee..." Čujem Harrya iza sebe i pokušavam da ignorišem način na koji izgovara njeno ime.
„Hej dragi! Uspjela sam da nam rezervišem divno mjesto uz samu obalu! Imaćemo najljepše vjenčanje u Engleskoj!" Na te njene skričave riječi sam zakočila i okrenula se na vratima.
„Vjenčanje?", upitala sam prije nego što sam uspjela i da shvatim koliko to jadno zvuči, a njih dvoje su me pogledali onako iz zagrljaja. Harry uživa dok me posmatra sa usnama u njenoj kosi, a ona kao da se rodila samo zbog ovog trenutka.
„Da, Harry i ja smo već neko vrijeme vjereni!" Pokazuje mi prsten koji vidim veoma mutno pošto su mi proklete oči još jednom pune suza. Ovo prelazi granice. „A za oko sedam dana ćemo se i vjenčati, zar to nije divno?! Ako želiš možeš doći."
Samo sam zagrizla obe usne i istog trenutka izletjela napolje svom snagom zatvarajući vrata za sobom.
YOU ARE READING
ICE by:LoRa Styles
Teen FictionICE by LoRa Styles:* Pricu je napisala Lora Styles. Prica se nalazi na facebook stranici 'Ljubav je kad ti kazem da te volim vise od One Direction' ja je samo kopiram ovde.
