„Jesi li dobro?", pita me, a ja svim silama pokušavam da suzbijem emocije koje me zapljuskuju ujedno tražeći barem jednu jedinu prokletu ideju koja bi mi mogla vratiti vjeru u mogućnost da je to nekakva greška..da on ne misli na ovu Amandu...ili da je možda...možda...ne znam! „Možda bi trebala..."
„Dobro sam!", prekidam je sa previše drskim tonom usljed koga biva pomalo odbijena pa se mršti i izmiče unazad, a ja se brzo pribiram i trpam onaj papirić u džep sa samo jednim, i u datom trenutku najlogičnijim, planom u glavu. „Dobro sam..." Sada zvučim smirenije pa se tako i sa izraza njenog lica ispira zbunjenost.
Posmatram njene smeđe oči i u njima tražim tu vatru...da, vjerujem da je imala...i da je ima...mhm, bila mu je dovoljno bitna i nezamjenjiva da je odlučio osvetiti joj se zbog prevare kroz njenu....uhm, ček' ja joj nisam čak ni sestra. Ja sam joj niko i ništa, ali sam svejedno poslužila kao način...kao sredstvo...kao igračka.
Ponovo smo na istom.
Ponovo smo na početku...
Zapravo, nikad nije ni bilo suđeno da maknemo odatle. Njih dvoje su znali i početak i sredinu i kraj pa je sve bilo nešto poput filma, a ja sam bila marioneta oko koje su se otimali, a na kraju završili sa možda i neočekivanim ishodom...ili je gospodin Led odlučio biti toliko okrutan da mu je i bila namjera ostaviti me trudnu...ne bi me čudilo. Uopšte.
„Zamišljena si."
Inače bih njen smiješak opisala sa onim pridjevom 'pitomi' ili 'simpatični' ili 'skromni'...sada, sada bih rekla 'lažni'. Cijelo vrijeme je znala...cijelo vrijeme me zavlači...ona se dogovorila sa Parkerom da me ono veče odvuku kako bih vidjela nju i Harrya da se ljube? Otkud joj crvena kosa? Ako je to bila ona...
I naravno, lagala mi je za ono plavo auto i Benovu sestru...pravila je od mene manijaka.
„Malo sam ošamućena zbog svega.", govorim joj pokušavajući da zvučim što smirenije iako u meni sve ključa. Po ko zna koji put se osjećam izigrano, iskorišteno i bezvrijedno. Ti osjećaji su mi postali glavni životni pratioci, čini mi se.
„Razumijem." Prilazi mi, a zatim spušta ruku na moje rame lagano ga stišćući, a meni malo hvali da se stresem i odgurnem je.
„Mislila sam da bismo možda mogle poslijepodne provesti zajedno...same.", predlažem joj i iza leđa stišćem šake na taj način održavajući neki vid samokontrole.
„Ozbiljno?" Djeluje iznenađeno i ne čudim joj se s obzirom na moje uobičajeno ponašanje.
„Da. Mogle bismo predložiti Raymondu da ode negdje sa svojim društvom i opusti se pošto nije odavno, a nas dvije ćemo da odgledamo neki film ili tako nešto."
„Hm, moram priznati da mi se dopada ideja." Zubi joj se cakle kao kristali dok se kezi, a ja pažljivo njegujem svoj nevini izraz lica.
„Pa onda, dogovoreno. Nadam se da će Isabel uskoro otići."
„Mogla bi nam se i ona pridružiti."
„Rekla je da mora noćiti na farmi pošto je tamo i poslata u posjetu. Pričala sam ti već da su joj roditelji strogi zbog njenog buntovnog ponašanja pa čak i sad kada je punoljetna. Zavisi mnogo od njih."
Postajem glavni kandidat za Oskara.
„Oh, pa super onda. Kasnije ću otići da nam uzmem neki film. Šta ti se gleda?"
Sliježem ramenima i gledam je ravno u oči...vatreno smeđe. Plašim se da je pretvorila u vraga.
„Svejedno mi je."
Klima glavom, a ja uzdišem i na silu razvlačim usne.
„I da, nemoj zaboraviti naš Kinder Bueno."
Smije se na glas i zabacuje glavu unazad, a zatim me grli.
„Jaoo kako mi je nedostajala ova Aurora!"
Ja je besmisleno tapšem po leđima dok značajno zurim u zid i pitam se koliko sam već dugo u njenim kandžama i Harryevim zubima...previše.
„Reci im da ću malo odspavati pošto sam umorna. Nadam se da će razumjeti."
„Ma hoće sigurna sam." Sumnjičavo me posmatra dok spušta dlan niz moju ruku. „Nešto si mi previše obzirna."
„Hah, ma...samo sam shvatila u ovim teškim trenutcima koliko mi zapravo trebaju prijatelji i porodica."
U lažima prestižem i Pinokija, a zahvaljujem Bogu što mi ne raste nos pa to niko ne može da primijeti pod maskom iskrenosti. Amanda djeluje blaženo dok mi stišće šaku, a zatim se udaljava ka vratima.
„Ti znaš da sam ti ja oboje."
„Naravno.", odgovaram i razmišljam o tome kako mi je neprijatelj milion puta više nego prijatelj i porodica zajedno. Osjećam se jadno, ali i snažno u isto vrijeme. Ponovo, mogu da 'namirišem' suze, ali ih nema...
„Vidimo se, odmori se lijepo."
Napustila je sobu, a ja sam par trenutaka ostala stajati u jednom mjestu stišćući zube i gutajući knedle...sve jednu za drugom.
„Lijepo...", govorim za sebe i klimam glavom osjećajući se razočaranije i povrjeđenije nego ikada....pa smatrala sam je sestrom, pobogu...ko bi na ovo sumnjao? Kome bi palo na pamet?
Ponovo sjedam na krevet i vadim ono pismo koje je toliko zgužvano da su se na nekim mjestima i prevojima slova više i izbrisala ali još uvijek dovoljno jasno mogu pročitati kraj. Da, piše Amanda Morris.
Gužvam papir u šaci dok pokušavam da se prisjetim svih njihovih susreta...
Kada sam se uplašila da bi Amanda mogla da ga prepozna nije se dogodilo ništa. Ponašali su se sasvim normalno, ali naravno to je bila gluma...I s razlogom sam bila zbunjena...naravno da je znala ko je...i više nego što sam mogla zamisliti...
Kada je Raymondu pozlilo, Amanda je počela da histeriše, a Harry se ponašao previše prisno...tačnije, direktno. Rekao joj je da nije vrijeme za to ili nešto slično. Bila sam slijepa...i još uvijek sam jer mi pola toga nije jasno...otkud Harry s njom? Kako su se upoznali? Da li je Amanda znala čiji je polusin? Morala je...da li je ona dio grupe? Da li je An? Šta ako je ona slala sve one gnusne i prijeteće poruke? Zašto je Harry govorio da je nemoguće da se An javlja? Sve je toliko zbunjujuće ali i bolno, a ja samu sebe zabrinjavam jer se čak nisam ni uzbudila koliko bih trebla. Jesam, ali to ne pokazujem. Trebala bih sve lomiti. Trebala bih histerisati. Trebala bih se derati...bilo šta. Ili sam jednostavno previše umorna od svega? Vjerovatno jesam...
Uzdahnula sam, ustala i izašla iz sobe naginjući se preko ograde. Čujem ih sve troje kako dole ćaskaju pa koristim priliku i tiho ulazim u Amandinu sobu s namjerom da pokušam naći neki mobilni ili nešto slično. Ako ne briše poruke mogla bih se uvjeriti i u to da je ona An preko tajnog telefona...više mi sve djeluje moguće. Što diskretnije moguće sam počela da prebiram svaki dio s nadom da neće ništa primijetiti. Pogledala sam ispod jastuka, kreveta, časopisa, knjiga...nema.
Čučnula sam pored kreveta i otvorila ladice na noćnom ormariću zatičući unutra različite rokovnike u kojima se nije nalazilo ništa neobično. Vlažne i obične maramice, noćna traka, čarape...Odjednom, za oko mi je zapalo nešto neočekivano. Zavukla sam ruku i ostala u čudu. Test za trudnoću...Otkud joj to? Za šta će joj?
Najcrnje moguće misli mi lete kroz glavu pa ga brzo vraćam nazad i zatvaram ladicu skrećući na stranu uznemireni pogled. Šta ako Harry...Brzo sam odmahnnula glavom i ustala se prije nego što su misli uspjele i da dođu do kraja. Ne želim da razmišljam o tome. Ko zna, možda je našla nekoga...nemam pojma...nikad mi ništa nije spomenula.
Smijem se samoj sebi na tu misao. Naravno da nije. Nikada nije ni bila iskrena sa mnom.
Uputila sam se ka ormaru, a zatim ga i otvorila s nadom da možda pod odjećom krije nešto jer je nemoguće da osoba koja ima toliko tajni ne čuva ništa što bi je moglo odati. Osim ako nema tajni sef iza slike kao što to obično biva u filmovima. U ovom slučaju, ja nemam nikakve šanse s obzirom da nema nijednu sliku u sobi.
Počela sam da podižem svaku kolonu uredno složene odjeće, što je čista suprotnost mojoj, i zavirujem ispod. Nema ništa. Ponovo sam čučnula i izvukla paket koji se nalazio u pregradi na samom dnu. Tu je bilo svakakve obuće, kapa, šešira...opa!
Napipavši nešto veoma meko, izvukla sam ruku i našla se 'licem u lice' sa perikom...kvalitetnom crvenom perikom za koju čovjek nikada, a pogotovo u mraku, ne bi rekao da je lažna. Hah...pa naravno...ono je bila ona. Mijenjala je i glas? Na šta još nije bila spremna da bi me nasamaraila i natjerala da pobjegnem od Harrya? Šta je s njim? Nije mu bilo čudno što se pojavila takva i još joj je dopustio i da ga poljubi. Ona mu je ponavljala kako zna da je još uvijek voli. Pa vjerovatno to i jeste istina jer, zašto bi se zbog nekoga do koga ti nije stalo toliko nervirao? Da, slično nešto me je Harry pitao kada sam se jutros pojavila sa onim pozivnicama. Da li to ja upravo priznajem da mi je stalo do Harrya? Da mi znači? Da ga volim?
Uh, uh...ono prvo dvoje donekle možda i da, ali treće nemoguće. Pogotovo nakon svega ovoga. Osjećam se toliko satrano da čak ne uspijevam ni da se ponašam u skladu s tim.
Mirišem periku koja odiše nekakvim skupim parfemom koji je vjerovatno onu noć nosila...koji je onu noć opijao Harrya...vjerovatno mi je slagao rekavši da je kasnije odgurnuo. Sve je bilo toliko lažno da se gadim samoj sebi i pitam se da li sam više i ja sam stvarna?
„E pa, spremite se za moju mini igru.", promrmljala sam to, strpala onu periku nazad u kutiju, gurnula je u ormar i najjače moguće zalupila njegovim vratima odmah zatim napuštajući sobu.
...
„Eto me za dvadesetak minuta ako ne bude gust saobraćaj.", Amanda mi sva usplahirena govori dok se obuva, a ja kilmam glavom držeći kvaku otvorenih vrata.
„Ne moraš žuriti. Sumnjam da će se Raymond brzo vratiti."
Uspravlja se i namješta svoj bordo kaputić.
„O da, on i Jack kada se raspričaju...Vidimo se Aurorić."
Ljubi me u obraz i napušta kuću, a ja zatvaram vrata i vadim mobilni prepuštena pustoći te kuće nadojene lažima i tajnama. Okrenula sam broj koji me uvijek na neki način ježi i sjela na posljednju hladnu stepenicu.
„Aurora?" Čuje se nakon samo dva zvona.
„Ja sam."
„Je li sve uredu?" Zvuči pospano pa mu je promuklost na još višem nivou nego inače.
„Jeste. Uhm...mislila sam da bismo se mogli naći. Tačnije, bilo bi super kada bi ti došao kod mene."
Nastaje tišina, a ja grizem dojnju usnu toliko jako da imam osjećaj da će prokrvariti. Srce mi tuče kao ludo i mrzim ga zbog toga. Zašto toliko reaguje na kretena kao što je ovaj čupavac s kojim upravo razgovaram?
„Stvarno?", pita me glasom punim nevjerice, a ja kolutam očima i počinjem motati pramen kose oko slobodnog kažiprsta.
„Stvarno. Želim da razgovaramo...o svemu." I više toga nego što možeš zamisliti Styles.
„Stižem onda za....za jedno dvadeset minuta do pola sata."
Zvuči ushićeno, a ja na neki način sve više trunem iznutra.
„Važi, vidimo se."
„Vidimo se Ro."
Ono 'Ro' zgovara tako mekano da jedva uspijevam prekinuti poziv bez da ga pitam zašto jednostavno ne može imati jednako meku dušu...Spuštam mobilni pored sebe i naginjem glavu ka trbušćiću koji se ponosno prkosi ostatku mog tijela, a ja se uporno pitam kako će sve to završiti...da li je moguće da dođeš do kraja ako ne možeš maknuti sa početka? Bojim se da nije...
Ipak, ne osjećam se usamljeno zahvaljujući tom malom stvorenju koje ničim nije zaslužilo tako okrutnog i bezosjećajnog oca...nije zaslužilo da nastane od dvoje ljudi spojenih osvetom, a ne ljubavlju...sve je naopako.
„Prepuštene smo same sebi...", šapućem dok gladim stomak, stišćem oči i spuštam glavu na presavijena koljena osvijetljena slabom večernjom svjetlošću koja se probija kroz bijela staklena vrata...
Baš kao što sam se i nadala, prva dolazi Amanda nakon čekanja koje se meni činilo da traje godinama.
„Nabavila sam nam 'The Conjuring'. Kažu da je film strava!"
„I ja sam čula za njega, vjerujem da jeste."
Stavljam na sto kokice, a ona se raskomoćuje prije nego što počinje da uključuje film.
„Bio je gust saobraćaj kao što sam pretpostavila."
Sjedam na kauč i nervozno prebacujem pogled na zidni sat. Sedam i deset.
„Eto ga!" Amanda kliče, a zatim poletno ustaje i pridružuje mi se. Svjetlost tv-a nas obasjava i film počinje sa neobičnom muzikom koja u meni stvara još mučniji osjećaj. „Uh..." Pribija se uz mene i provlači ruku kroz moju, a ja osjetim isti miris kao onaj sa perike.
Pojavljuje se scena sa nekakvom smiješnom i našminkanom lutkom kao i troje tinejdžera, a ja nisam sposobna ništa pratiti pa samo pogledujem na sat. Hajde više!
„Vah!" Smeđokosa djevojka prikriva oči i zabija glavu u moje rame, a ja uzdišem i posmatram lutku koja se jezivo smije, a oni pričaju o nekakvim nezgodama koje su doživljavali zbog nje. Ne treba mi nikakav horor pored onog koji imam u...Na vratima se čuje zvono i Amanda i ja se u isto vrijeme trzamo, da ne spominjem i to da je ona vrisnula. „Jao kako sam se uplašila.", bez daha govori sa rukom prislonjenom uz prsa, a ja se izvlačim iz njenog zagrljaja i deke te ustajem. „Pa jao, mislila sam da ćemo biti same."
Ignorišem njene komentare te samo napuštam dnevni, duboko uzdišem i prilazim vratima dok sebi uporno ponavljam kako ja to mogu. Otvorila sam ih i susrela se sa usijanim smaragdnim očima koje su bile izrazitije od svake zvijezde koja je polako počela da se pojavljuje na teget nebu.
„Ro.", govori mi dok suzbija nekakav smješak, a ja se samo izmičem u stranu kako bi ušao unutra. Ni na trenutak ne skreće pogled sa mene dok gricka dojnju usnu i pomijera svoje vitko tijelo po običaju prekriveno crnom bojom. „Sama si kući?", pita me, a ja mu ništa ne odgovaram nego se upućujem ka dnevnom.
„Dođi.", govorim mu, a on se mršti mada ne djeluje kao da sumnja u moju iskrenost. Vjerovatno je odavno precrtao moju oštroumnost s obzirom na sve laži koje sam upila poput sunđera.
Kada smo napokon ušli u dnevni Amanda je bila zaokupljena filmom i komentarisanjem toga.
„Ko je bio? Jao, dođi brzo da ne..." Glas joj je iznenada iščeznuo u trenutku kada je napokon skrenula pogled ka vratima. Usne su joj ostale otvorene, a širom raskolačene oči prikovane za Harryeve. Ja sam pogledala ka njemu i bila svjedok pokušavanju da ostane hladnokrvan. „Uhm..."
„Izgleda da imamo još jednog gosta.", govorim, a zatim sa smiješkom spuštam ruku na Harryevo rame. „Da li si raspoložen za film? The Conjuring, horor. Trebalo bi da je dobar." Pokušavam zvučati uzbuđeno u pozitivnom smislu kako bih prikrila umiranje iz unutrašnjosti. Hvatam ga za mekane prste osjećajući hladne prstenove i povlačim ka kauču.
„Pa...msilio sam da želiš da...razgovaramo." Svaku riječ izgovara sve zbunjenije, a ja na neki sebi svojstven način uživam.
„Pa dobro, može to i sačekati, zar ne? Sjedi." Pokazujem mu na mjesto gdje sam ja bila maloprije odmah pored Amande, a on ostaje ukočen. „Imaju li više od dva Kinder Buena?", pitam Amandu koja nikako da dođe do riječi. „Ako nema onda ćemo ga podijeliti." Harrya...to već dugo radimo, hm? „Mislim na Kinder Bueno.", dodajem, ali ipak nekako po njihovim reakcijama znam da su uspjeli da osjete i ono skriveno značenje. „Hajde Harry, sjedi.", podstičem ga, a on se nakašljava i okreće ka meni.
„Jesi li dobro?", pita me, a ja podižem obrve.
„Izvrsno sam! Sjedi."
Pokušavam da ga spustim, ali je naravno jači.
„Aurora, možda bismo...", Amanda započinje, a ja je brže – bolje prekidam usput kolutajući očima.
„Pa dobro, ako se osjećate neprijatno jedno pored drugog onda ću ja u sredinu. To vam i nije toliko strano, zar ne?" Sjela sam pored Amande i Harryu potapšala rukom mjesto pored sebe. „Sjedi."
Napokon se prelomio i poslušao me, a ja sam uzdahnula, skupila noge i počela da uživam u predstavi koju sam sama osmislila ignorišući onu bol koja mi je razarala srce. Znam da ću se nakon svega ovoga isplakati kao niko..
„Šta se desilo Amanda?", pitam je, a ona me nesigurno pogleduje. „Mislim na film." Gurkam je laktom, a ona se nervozno smiješka.
„A to...Uhm...pa ništa bitno još uvijek."
„Jesi li ti ikada gledao ovaj film?", pitam Harrya, a on samo zamišljeno bulji u jednu tačku po svojoj navici premećući jazik po ustima. „Harry?"
„Aurora...", govori značajno me posmatrajući, a ja uzimam šaku kokica.
„A dajte, ne budite tako pogubljeni." Ubacujem prvu u usta i jedva smožem snage da je sažvaćem. „Kao da se nikad prije niste upoznali."
„Ma nije to...", Amanda govori kroz smiješak dok je Harry u nekakvom poslusjedećem položaju...kao da se premišlja bi li ostao i nastavio sudjelovati u ovoj očito ludoriji, ili bi nešto poduzeo.
„Šta je Harry? Pa daj, ovo je moja sestra Amanda. Upoznao si je prije, pobogu."
Mršti se i skreće pogled ka Amandi.
„Je li nešto pila?", pita je, a ja se smijem.
„Ja? Jesam ledeni čaj."
On nastavlja da gleda u Amandu vjerovatno sa sumnjom i nadom da sam pijana jer bi to u svakom slučaju za njih oboje bila bolja solucija.
„Koliko ja znam nije."
Zvuči nesigurno, a ja ispružam noge i nastavljam jesti kokice dok jedva podnosim dva para očiju zaustavljena tačno na meni.
„Šta je bilo? Harry, vidim ja da se ti osjećaš neprijatno." Mazim ga po čvrstoj mišici te se presavijam i zavlačim ruku pod kauč. „Možda će ti ovo donijeti više dobrodošlice." Izvlačim crvenu periku i stavljam je na Amandinu glavu na opšti šok sa obe strane. „Sada djeluje vatrenije, zar ne?", pitam ga kroz smijeh zazurena u njegove širom otvorene zelene oči, a Amanda brzo skida onu periku i naginje se kako bi me mogla pogledati u lice.
„Otkud ti ovo?" Osjetno uznemireno me pita, a ja nastavljam biti hladnokrvna.
„Našla u tvojoj sobi.", prosto odgovaram, a ona prebacuje pogled na jednako ukočenog Harrya. „Zaista je kvalitetna. Gdje si je nabavila? Koliko si je platila? Naravno, ja ne bih kupila takvu...možda bi mi više odgovarala moja trenutna boja, hm? Mislim. Ja nisam vatra, je li? Priscilla za mene kaže da sam led, ha."
„Aurora...", Harry mrmosi dok trlja oči očito uviđajući šta se krije iza te zavjese budalaština.
„Šta je bilo Harry?" Mazim ga po ramenu i smješkam se. „Nisam pijana, ne brini. Ne bih štetila našoj bebici."
Maše glavom dok prelazi jezikom preko gornjih zuba, a zatim i skreće pogled ka Amandi čije su oči zatvorene, a lice blijedo.
„Pa, je li pozitivno Amandić?", pitam svoju dragu sestricu koja već sva klonula još zbunjenije gleda ka meni. „Ma..." zavlačim ruku u džep i izvlačim test za trudnoću. „...ovo sam pronašla u tvojoj sobi pa rekoh, možda očekujemo prinovu. Htjela si da to bude iznenađenje?" Gleda u moju ruku kao da je na njoj sam vrag koji joj je počeo nabrajati sva nedjela. „Ili je negativno?" Odmahujem rukom. „Mah, više mi se sviđa ona prva opcija. Ko bi bio otac? Ha? Htjela bih da ga upoznam." Skrećem pogled ka Harryu naoružavajući se značajnošću. „Nisi valjda ti Harry?", pitam ga, a zatim se smijem. „Mislim, nemoj se uvrijediti. Samo se malo šalim...mislim, već si dva puta bio zaručen, jednom si pobjegao sa vjenčanja, preskočićemo ostatak priče kada sam se ogrebala na žicu." Značajno posmatram Amandu pri kraju rečenice, a zatim nastavljam sa pažnjom preusmjerenom na kovrdžavog dečka čija se Adamova jabučica stalno voza. Gore – dole, gore – dole... „Pa sam mislila, možda si počeo i dobrovoljno ostavljati djevojke trudne? Ko zna, hah." Grlo mi se sve više steže, a ruke znoje...svejedno, ostajem pribrana. „Kao što već rekoh, šalim se. Hoće li neko kole?" Ustajem i krećem po kolu, a Harry me hvata za ruku i privlači sebi.
„Čekaj, Ro..."
„Tu sam, ne brini." Izvlačim ruku i prolazim njome kroz kosu. „Samo hoću da nam uspem kole. Ne brinite, neću nikoga otrovati. Zašto bih? Vas dvoje ste mi jedne od najbliskijih osoba. Sestra i otac bebice koju nosim." Mazim stomak, namigujem im, a zatim se zaokrećem i odlazim u kuhinju iste sekunde koristeći priliku da se oslonim rukama na sudoper, stisnem oči i duboko uzdahnem. Dovraga...
Čujem ih kako pričaju pa brže – bolje uzimam tri čaše i kolu te se vraćam nazad.
„Oh, vidim vi ćaskate čim ja maknem. O čemu ste razgovarali?" Pokušavam djelovati zainteresovano dok spuštam čaše i nasipam kolu. „Ili me se ne tiče?"
Amanda je pribila ćebe uz sebe i bulji u jednu tačku dok Harry prati svaki moj pokret očito tražeći pogodnu priliku da nešto kaže ili učini. Ne osjećam se prijatno, nimalo.
„Pa Harry, kad već niko nije zainteresovan za film, mogao bi nam reći nešto više o svojim prvim zarukama. Šta je bilo?" Sjedam na sto ispred njih i dodajem im kole, ali niko ne reaguje. „Okej, niste žedni." Otpijam gutljaj na silu i odlažem čašu. „Pa hajde pričaj." Gledam u njega i taman kada kreće nešto da kaže ja se ubacujem. „Prevarila te? To je zaista okrutno...s kim? Poznaješ li ga? Možda ga ja poznajem? Dobro, to ne bi imalo smisla jer je jedina osoba koju poznajem, a bliska je tebi, a niste u dobrim odnosima što bi mogao biti veoma dobar ishod, tvoj brat Parker."
Već oboje odustaju od mogućnosti da alkohol priča za mene.
„To je nemoguće, zar ne? Kakva bi kučka morala biti da te prevari sa bratom? Ali, dobro, zašto sam se ja uživila u tu prevaru? Možda nije razlog to. Možda se jednostavno vatra ugasila?"
„Kod tebe je onaj papir, zar ne?", Harry napokon progovara mrtav – ozbiljan namračeno me gledajući ravno u oči, a ja se pravim da ne znam o čemu priča. Dakle, primijetio je da ga nema.
„Kakav papir?", Amanda na ivici suza i sa izrazitom drskosti u glasu pita Harrya koji je prosto ignoriše ne skrećući pogled sa mene. „Ovo je sve smišljeno odrađeno, zar ne?"
„Smišljenost? To mi nešto nije poznato, mislim nisam na to navikla. Ti jesi? Vjerujem da jesi." Klimam glavom sa sada mnogo manjom količinom lažne topline u svom glasu. Harry spušta glavu i prekriva lice rukama, a Amanda kao da gori. Ah, da, ta vatra...
„Šta je bilo?"
„Mislio sam da sam ga izgubio, a zapravo...", mrmlja za sebe, a zatim podiže pogled ka meni. „Koliko dugo znaš?"
„Kao da je bitno. Nismo ovdje da bih se ja ispovijedala vama nego vi meni. Sada je red da čujem barem jednu je*enu i istinitu riječ iz vaših petljaroških usta." Ljutnja počinje u meni da eruptira i mislim da se ta lava razočaranosti, bijesa i gnjeva zapravo izliva kroz moja usta u vidu riječi. „Za početak da pitam...je li bilo barem zanimljivo? Mislim, tako se igrati, ismijavati me? Vjerujem da jeste." Skupljam obrve i stiskam usne kako bih potisnula usne koje me preklinju da ih pustim jer više ne mogu da izdrže u mom razrušenom tijelu. Amandi kao da je neko dao znak za rez i početak nove scene pa je skočila sa kauča i krenula ka meni, a ja sam se automatski izmakla dajući joj do znanja da ne želim nikakvu bliskost ni patetiku kojom sam s njene strane već godinama nadojena.
„Znam da si ljuta, ali..."
„Nema ali!"
„Ima! Jedva sam čekala da saznaš!" I Harry i ja smo je zbunjeno pogledali, a ona je spustila glavu i počela prelaziti preko tanke desne obrve prstima. „Mislim, možda je i bolje da si ovako saznala nego da sam ti ja morala govoriti kako te je cijelo vrijeme iskorištavao samo zbog mene i toga što me nije prebolio."
„Ma daj.", Harry je zgroženo izgovorio i sa namrštenim izrazom lica okrenio glavu na stranu očito ne imajući u planu da bilo št više kaže. Amandine riječi su bile nešto što me je povrijedilo više nego da mi je rekla da je zaista volio Chloe. Ne znam kako je to moguće ali...ali jeste.
„I ti zaista misliš da ću ti se zbog toga baciti u zagrljaj?", pitam nju i ujedno sebe samo drugo pitanje. Da li je ona normalna? Razočarano me posmatra podsjećajući na one napuštene psiće samo što bih njih udomila, a nju istog trenutka izbacila kroz prozor. „Pa da je zaista tako kako kažeš onda bi mi odmah rekla da ga se klonim kao i razloge za to osim ako nisi retardirana! Biraj šta ti je ljepše!" Okrećem se sa rukama na kukovima i duboko uzdišem jer mi je pritisak odjednom skočio na previsok broj usljed čega već osjetim prve korake glavobolje koja planira zauzeti cijelu moju lobanju kao i ono što je okružuje.
'Par plavih dlaka čisto da posluže kao opravdanje za tvoju zatupljenost.'
I evo ga, javlja se i gospodin kog već neko vrijeme nisam imala prilike slušati.
'Spremao sam se za slavlje povodom tvoje smrti ali, u propalom svijetu u kakvom i jesmo, oslanjao sam se na ćoravu ćurku.'
U trenutku kada sam se ponovo okrenula kao ono dvoje uspjela samm da primijetim neobične poglede koji su se odmah odbili jedan od drugog kao bilijarkse kuglice.
„A dajte, dosta s tim domunđavanjem ili čime već! Progovorite pobogu, ionako vam je svejedno sad kada sam sve saznala! Tebi još više Harry s obzirom da si uspio u svojoj igri!", obraćam mu se sa visokim tonom usljed koga mi glas puca, a on samo gleda u mene i nikako da nešto kaže. Malo je trenutaka u kojima poželim da pametuje ili stvara još veće misterije, ali sada to želim više nego ikada jer nemam šta izgubiti.
„Upravu si, uspio je i neka nas sada ostavi na miru..."
Ponovo kreće ka meni i to ovoga puta sa raširenim rukama kako bi me valjda zagrlila, a ja joj samo upućujem značajni pogled usljed kog se zaustavlja i otužno izdiše.
„Amanda, preporučio bih ti da malo smanjiš doživljaj." Mislim da Harryev glas nikada nije bio ozbiljniji i nekako izoštreniji, a u njenim očima na trenutak zabljeskuje nešto što ne uspijevam protumačiti. „Aurora, želim da razgovaramo nasamo." Prodire mi smaragdnim očima direktno u dušu na taj način dovršavajući ono što je započeo još prvog dana koledža...izijedati je.
„A-a! Nema toga Styles!" Smeđokosa djevojka reaguje umjesto mene i sada ona njega gleda ravno u lice koje je sve zategnutije i smračenije. Vrlo dobro znam da više nijedan konac ovdje nije u mojim rukama. Oni znaju mnogo više od mene, a ja nikako da učinim nešto po tom pitanju.
„Hajde sada lijepo reci pred njom sve ono što si n...meni!" Sljedećih par trenutaka kao da je vrijeme stalo dok su njih dvoje samo zurili jedno u drugo prije nego što je Amanda dodala, „Ili hoćeš da ja kažem još nešto što bi ona mogla da dopiše na spisak tvojih igara?" Podiže obrvu, a meni se tijelo zatresa kao da me je neko ubacio u sami epicentar. Zar pobogu nije igra osveta? Spisak...dakle, nije samo jedna igra u pitanju? Mrštim se i skrećem pogled ka Harryu koji uzdiše i maše glavom prije nego što svoj usmjerava ravno na mene. „Šta si ono rekao nedavno? Mislim, kada si pričao o posljedicama svoje igre i tvog odnosa s njom. Je li ti to teško reći njoj?"
„Nije." Promukli glas formira kratku i jednostavnu riječ od koje mene obuzima još veća nervoza. „Rekao sam da te ne volim.", dodaje, a ja skrećem pogled i zagrizam obraze ponavljajući sebi kako sam to svakako znala i da me prosto ne treba pogađati. Svejedno, neki mukli osjećaj se kovitla kroz mene poput vira i oštećuje svaki organ pojedinačno.
„Šta još?" Amanda nastavlja, a ja zatvaram ooči jer ne želim još.
„Rekao sam da me nerviraš jednako kao i prvog dana i da nikada nisam želio postići ništa osim pobjede."
Vir zamjenjuje tornado i prosto, imam osjećaj da se u meni odvija čitava epokalipsa.
„Šta još?"
„Dosta!", ubacujem se sa podignutim rukama i stisnutim očima jer zaista ne želim više slušati o tome. „Znam već da me mrzi, okej?!", govorim Amandi i mrzim sebe zbog drhtavog glasa i bolnog pogleda. Ni sama ne znam šta sam očekivala. Naravno da ga nerviram i naravno da me ne voli. Naravno da mu je stalo samo do pobjede. „Sada želim da vi malo pričate! Mogli biste, znate?!" Gutam pljuvačku i zajedno sa njom i nekakvu knedlu čije mjesto automatski zauzima druga. „Na primjer, čemu ono žvaljenje Amanda?", pitam je usput joj pokazujući na onu periku, a ona se odmah komeša u mjestu. Ka Harryu se ne usuđujem ni pogledati. „I tada si me žalila zbog igre pa si odlučila formirati i svoju?!"
Odmahuje glavom i sklanja kosu iza ušiju baš kao što to uvijekr adi.
„Naravno da ne Aurorić..."
Naglo je prekidam, „„Još jednom me tako nazovi i kunem ti se da ću ti onu je*enu periku strpati u usta.", govorim joj sa stisnutim zubima, a ona podiže obrve iznenađena riječima koje su upravo napustile moja usta. Lasić aplaudira praveći se da je oduševljen.
„Okej...", izgovara i spušta pogled dok pucketa noktima. „To sam učinila jer sam željela natjerati te da ga napustiš. Mislila sam, ako ga vidiš kako se ljubi s drugom, prekinućete i onda će naj najbolniji dio biti izbjegnut."
Smijem se njenom opravdanju i beznadežno oblizujem usne dok se pitam koga sam to ja poznavala sve ove godine?
„Hah, pa vidim ja da ti za sve rješenje pronalaziš u prevari." Značajno je gledam ravno u ustreptale smeđe oči, a ona djeluje povrijeđeno. E pa neka.
„Nije tako..."
„Znamo oboje da nije.", Harry ponovo progovara dok ustaje i sa prekrštenim rukama se naslanja na zid. Pogledom strijelja Amandu koja bi ga, čini mi se, da ima bilo šta istog trenutka ubila.
„Zašto te toliko vrijeđa to što si mi dos...mislim, prosto je ta ljubav..."
„Vatra se ugasila.", olakšavam joj, a ona već djeluje iziritirana spominjanjem te vatre.
„I kao rješenje si izabrala prevaru? Pa mogla si mi je*eno reći da prekidamo i to je to!" Harry udara dlanovima od zid dok poprima onu tamniju boju lica kao i uvijek kada je ljut, a ova se pokušava pravti pokunjena pa se uvija kao zmija...šteta za nju što znam da to obično znači da se zmija sprema napasti i ujesti.
„Ali nisam znala kako!"
O Gospode...
„Ma divno.", Harry govori kroz ciničan smijeh dok nam okreće leđa, a Amanda odmah koristi priliku da zakoluta očima.
„A da baš Amanda, to je nešto što sam i ja željela da večeras posebno proučimo. Kako to da jedna tako nevina i dobroćudna djevojka, kao što si ti, prevari dečka sa njegovim bratom?" Sada se prisjećam i Patrickovih riječi...zavadila ih je djevojka...da sam barem još tada uspjela saznati i koja.
Neko vrijeme gleda u mene dok napokon ne progovara.
„Pa ne znam! Jednostavno...Parker je bio mnogo pažljiviji i nježniji prema meni..." Harry se zaokreće sa smrtno ozbiljnim pogledom, a ova svejedno nastavlja. „...nije da sam ga varala Bog zna koliko...planirala sam da ostavim Harrya i budem s Parkerom ali nisam pronalazila pogodan trenutak."
„Ja ovo ne želim slušati. Laku noć." Harry pun ogorčenosti govori i isto tako napušta prostoriju, a ja ne uspijevam ništa ni da kažem ni učinim kako bih ga zaustavila. Želim da sve ovo obavimo zajedno, nije uredu da me više zavlače.
„Eto vidiš! Čim je zagustilo bježi!" Amanda kao da se rodila da skupi što više trenutaka pogodnih za glumljene žrtve i istog trenutka počinje da se oslanja na sto jer se, kao, trese. „Zaista...ovo je previše..." Sada je u čučnula, a ja se pitam šta bih to ja trebala reći. Osjetim njen pogled na sebi iako sam zabuljena u jednu tačku kod kauča. Čuje se auto..Harry odlazi.
„Benova sestra...", govorim i na kraju ispuštam zamišljeni i 'koja sam ja budala' smiješak, a Amanda kao da je Lucy iz filma 'Pedeset prvih poljubaca' pa je čovjek na sve mora iznova podsjećati.
„Pa morala sam..."
„Pa to ti je bila ta prokleta prilika na koju se toliko vadiš! Ko vozi plavo auto?!" Ne odgovara mi te me na taj način još više razbjesnjuje. „Odgovori mi Am..."
„Parker, okej?!"
Sada ona prekida mene, a ja se smijem i mašem glavom. Pa naravno...
„Još si s njim?"
Daje mi tihi potvrdan odgovor, a ja se pitam koliko Parker mora biti bolestan da sudjeluje u zamci u kojoj će gledati djevojku kako ljubi njegovog brata koji joj je ujedno i bivši...i kog je prevarila upravo s njim. Bolesno na kub.
„Volim ga..."
„To me neće natjerati da ti oprostim Amanda.", odlučno joj govorim i zaokrećem se, a ona odmah skače.
„Čekaj Aurori...Aurora. Nemoj tako."
„Hoću tako!"
Naglo se zaokrećem pa skoro noseve zabijamo jedna drugoj u oči.
„Razočarala si me! Lagala si i sada ne mogu da ti vjerujem! Ne mogu!" Taman kada sam ponovo krenula da napustim dnevni, kroz glavu mi je prošlo nešto šta imam priliku pitati sada ili nikada jer ne planiram zadugo normalno progovoriti s njom. „Da li ti znaš čiji je on sin uopšte? Tačnije, njih dvojica."
„Čiji?"
„Patrickovi. Čovjeka koji je kriv za ono što se dogodilo mojoj majci i meni." Jedva dovršavam rečenicu i izlijećem iz prostorije, a njeni koraci kao ni glas nimalo ne zaostaju.
„Molim?!"
„Daj, ne pravi se da nisi znala."
„Ne, nisam Auora pobogu! Pa kako bih mogla biti i sa jednim od njih! Tata mi nikad ništa nije pričao! Istina, znala sam za Patricka ali nisam znala da je to njihov otac! Nikada ga nisam upoznala!" Priča sto na minut, a ja kolutam očima i zastajem na stepenicama.
„Više nije ni bitno."
Da li je znala ili nije...svejedno je. Dovoljno je zabrljala. Nastavljam put ka svojoj sobi.
„Sada bih možda ja trebala da se zapitam oko tvoje moralnosti Aurora Ottis! Kako je moguće da si ti bila sa Harryem unatoč tome što si znala da si zbog njegovog oca silovana, a majka ti je..."
„Dosta!", prekidam je jer ne želim slušati onaj dio sa majkom. Kao da ne znam šta joj se dogodilo.
„Obrazloži!", narešuje mi, a ja bih se možda i nasmijala...međutim, nemam snage ni za to.
„Nemam ja tebi šta obrazložavati, ali ako već želiš da znaš, bila mi je namjera da se nekako osvetim!"
„Osvetiš?"
„Da, osvetim. Sada mi ne pada na pamet jer želim da pobjegnem što dalje i od njihove porodice i tebe."
„Mene?"
„Da, tebe Amanda. Dovoljno sam glumila budalu nasjedala na vaše igre kojih mi je preko glave..." Taman kada sam pomislila da je to posljednje što ću reći u glavu mi je uletjela još jedna stvar pod ogromnim znakom upitnika. „I da...koja je druga Harryeva igra?"
Napokon se okrećem ka njoj i zatičem je na sredini stepenica, naslonjenu na ogradu.
„Druga? Misliš, deseta? Njegov život se sastoji od toga..ako želi sam će ti reći. Već si preuzela igru detektiva pa sam sigurna da ćeš i to otkriti, ja neću više da se petljam. Samo ću ti reći da ti se neće svidjeti. Nimalo." Penje se i zaustavlja pored mene. „Podnijećeš je milion puta gore nego ovu.", značajno dodaje i nastavlja svoj put na kraju ga završavajući u svojoj sobi, a ja napokon čvrsto grabim samoću, zajedno s njom se spuštam na stepenicu i počinjem oplakivati sebe...svoju sudbinu...i svoj život koji je očito osuđen da ga drugi uništavaju...
....
~~~Dan kasnije~~~
'Sin Patricka Willmera izazvao skandal!'
„Sr*nje...", mrmljam dok čitam najveći naslov na samoj početnoj strani u novinama dok gledam u mutnu sliku na kojoj jasno raspoznajem sebe i Harrya prilikom ulaska u bolnicu...Kako su saznali?
Idem na četvrtu stranu na kojoj piše nešto više i susrećem se sa slikom na kojoj su Harry i Patrick, nekada prije pretpostavljam.
'Harry Styles, polusin uglednog londonskog senatora Patricka Willmera, juče je izazvao pravi haos nakon što se nije pojavio na vjenčanju. Naime, trebao se oženiti svojom kolegicom sa koledža, C. S. , no, tu očito nešto nije bilo uredu pa su sve zvanice ostale zapanjene nakon što su shvatile da se mladoženja ne planira pojaviti. Willmer je već tada odbio da bilo šta komentariše i ne sluteći da ga čeka još jedan šok. Njegov sin je za samo par sati bio umiješan u ni više ni manje, nego napad njegove nesuđene na A.O. koju je lično došao zaštiti i spasiti. Na svu sreću, žrtva je izbjegla metak, međutim to je bio samo početak pravoj bujici spekulacija i diskusija. Sumnja se da je mladi Styles već duže vremena imao ljubavnicu koja je upravo i razlog njegovom odustajanju od vjenčanja, a nesretna mlada je to izgleda i saznala – ali prekasno. Svi već pretpostavljaju da se nekome profesionalnom i uglednom kao što je gospodin Willmer ovo neće nimalo svidjeti pa nam samo preostaje da se pitamo...'
Prestajem sa čitanjem i brže-bolje presavijam novine moleći Boga da ih Raymond ne bude danas čitao. Chloino i moje ime nisu željeli kompletno pisati, ali kao da mi to nešto znači...ko god me poznaje, lako će vidjeti da sam ono na slici ja, a A. O. dodatno pogoršava stvar...pobogu, kako sve znaju? Pa ne bih se čudila da ponovo iza svega stoji neko...pa naravno da stoji. Bacam novinu u kantu za smeće i nastavljam ići ka kraju ulice proveravajući mobilni. Olivia mi nije više ništa pisala.
Kada sam ponovo podigla pogled i skrenula u sljedeću ulicu ugledala sam auto od kog mi se odmah smračilo pred očima. A daj! Brzo sam se zaokrenula u potrazi za nekim drugim putem i istog trenutka bubnula u nečije tijelo.
„He...", ne uspijevam ni da dovršim jer se susrećem sa okruglim zelenim, sa crnim šeširom zamračenim, očima. „Hm!" Stišćem usne i krećem da ga zaobiđem, a on iskoračuje i presijeca mi put. „Harry – makni!"
„Nisam ovdje došao da glumim masktu Muswell Hilla nego da razgovaram s tobom zato tvoj zahtjev smatram besmislenim."
Zvuči stabilno i čvrsto...ni slično onome kako se ja osjećam.
„Zar stvarno misliš da me je briga šta ti radiš ovdje?"
Ponovo podižem pogled ka njegovom i blago škiljim jer mi Sunce ide u oči probijajući se svojim zrakama ravno kroz njegove kovrdže koje štrče pod šeširom.
„Samo želim da nadoknadim ono što sam sinoć propustio."
Sasvim je ozbiljan i djeluje mi nekako čudno sa šeširom, bijelom majicom preko koje je teget uska jakna kao i farmerke iste takve boje. Na nogama su mu crne čizme koje se tako slažu uz šešir. Ima više ukusa za modu nego ja.
Lasić odmah vadi hemijsku kako bi to potpisao.
„Ko ti je kriv što si propustio?"
„Zar misliš da sam zaista želio da se takmičim sa Amandom koja je svaku priliku koristila da me ocrni?" Osjetim nekakvu čudnu ogorčenost u njegovom glasu dok joj izgovara ime. Pa dobro, i ne čudim mu se, ali kako bih ja onda trebala izgovarati njegovo? Još uvijek imam onaj neki meki način dok formiram svako slovo njegovog imena...bez obzira na sve.
„Pa da si mogao i imao čime, sigurna sam da bi se branio."
„Imao sam ali nisam želio, a i...i nisam mogao što se tiče nekih stvari."
„Zato što ne..."
„Zato što sada moram nasamo s tobom da razgovaram o nečemu što mora ostati među nama jer ja ovako više ne mogu!"
Ostajem bez glasa i riječi, a glavni uzrok tome su ideje koje su prosto isparile.
„Molim te." Gleda me ravno u oči, a ja se pitam šta mi ima više reći? Zar on nikad ne izgubi ideje za laži, prevare i igre? „Ni ti ni ja nemamo više šta izgubiti i ti to znaš."
„Ja nemam, Harry. Ti si dobio što si želio."
Zatvara oči i odmahuje glavom oblizujući usne koje su mi previše blizu, ali mi nešto ne da da se odmaknem. Jutros kao da sam se probudila samod a bih osjetila kombinaciju minta i jagode.
„Nisam, Ro, nisam..."
Podižem glavu i počinjem da se debilski osmjehujem kako bih prikrila bol koji se pari iz mene.
„Ma da..."
„Igre su prošlost. Odnedavno ne želim ni prokletu pobjedu ni bilo šta drugo. Želim samo tebe."
Toliko zvuči iskreno da to postaje bolno.
„Kako ti ne dosadi?", pitam ga mršteći se em zbog Sunca, em zbog očiju koje me peku kao da mi je neko usuo so u njih. „Stalno lagati? Stalno smišljati nešto novo? Zapravo, to ti predstavlja zabavu, zar ne?"
„Ro..." Izdiše kao da je zapravo umoran od pravdanja i bjašnjavanja...ili laganja. „..da sam zaista takav, zar ne misliš da bih te već jednom odbacio? Neprestano mi bježiš, neprestano te gubim iako te nikada nisam istinski ni imao. Kada i uspijem da te poljubim, to je na silu, s tvoje strane. Nemamo više ni sex, nemamo ništa...zar misliš da jednom muškarcu kome je samo stalo do toga da iskoristi ženu ne bi više dosadilo? Pa otišao bih i našao novu žrtvu, a ne noćio u tvojoj ulici da te sutri dan mogu presresti i pričati s tobom. I sama si od početka znala da je sve počelo sa igrom, ali nije i završilo tako. Ni ja ovo nisam očekivao, ali svejedno ništa ne bih promijenio jer te u suprotnom nikada ne bih ni upoznao."
Gutam knedlu koja mi govori kako njegove riječi imaju logike kako bih je se što prije riješila.
„Išao si kući...", je jedino što uspijevam da kažem u svoju o odbranu prelazeći pogledom preko njegovog tijela. On koluta očima i namiješta šešir.
„Otišao sam kući oko 3h poslije ponoći jer sam pretpostavio da tada nećeš nikuda lutati iako me od tebe ništa ne čudi s obzirom da si za vrijeme najveće opasnosti po tvoj i bebin život završila na opustošenoj farmi udaljenoj kilometrima od svijeta i naroda kao da namjerno sabotiraš prokletu subinu, i to, samo sam se presvukao i vratio. Zadovoljna?"
Sada ja kolutam očima i prekrštam ruke skrećući pogled na stranu. Našpricao se nečim što mi užasno odvraća pažnju.
„Nemaš sada koristi od izmišljanja Harry kada se dobro prisjećam tvojih sinošnjih riječi...ako nemaš više ništa da kažeš ja bih krenula."
„Imam šta da kažem jer je to što si upravo spomenula jedan od razloga što želim razgovarati."
„Oh, divno."
„Morao sam lagati Ro. Ne samo Amandi nego svima njima. Ne želim biti u prokletoj grupi ali moram kako bih im dokazao da više ne igram igre. U suprotnom se neće dobro završiti."
„Šta to ima sa mnom?"
Ne vjerujem mu.
„Ti si povezana sa..." Odjednom djeluje nesigurno, ali se brzo oporavlja. „..sa dvije igre koje imaju veze i sa njima pa bi moje provođenje vremena s tobom značilo da nisam prestao."
„Naravno da nisi." Posmatram ga napregnutim pogledom dok u sebi stalno ponavljam 'Ne nasjedaj, ne nasjedaj'.
„Jesam, dovraga jesam!"
Udara nogom od tlo i djeluje iziritirano, a ja izdišem jer ne znam šta bih mislila...naravno da znam. Ne vjerujem mu!
„Koja je druga igra?", iznenada izlijeće iz mene pa smo oboje zatečeni.
„Nije bitno sada kada sam odustao od svega toga, Ro. Želim samo tebe i bebu, okej?"
„Pa meni jeste bitno!"
„Ne želim da se vraćamo na te gluposti..."
Mekano mi govori i eočekivano podiže ruku te mi spušta dlan na obraz, a ja se brzo izmičem.
„Nemoj..." Brzo spuštam pogled, a on pravi korak jednake dužne kao i ja kako bi ponovo zatvorio prostor među nama.
„Volim te Ro i ne nerviraš me...Kunem ti se da sada govorim istinu. Znaš i sama da sam ti se prekosinoć zakleo ocem kada sam ti izjavio ljubav."
Jao meni...
„A zašto bi lagao pred Amandom? Šta ona ima sa svim tim? Sa grupom? Sa ostalim igrama?"
Djeluje kao da je odahnuo.
„To je ono o čemu sam takođe želio da razgovaramo ali mi se prvo moraš zakleti da nećeš nikome reći. Pogotovo ne Amandi."
Zbunjeno ga gledam i gotovo počinjem da se smijem.
„Ma daj Harry, takvo nešto sam posljednji put čula u osnovnoj kada mi je drugarica planirala otkriti ime njene nove simpatije."
Podiže jezik u unutrašnjosti usana dok me posmatra sa labavo postavljenim kapcima.
„Ovo je ozbiljnije barem milion puta, vjeruj mi."
Ništa ne govorim i on sliježe ramenima zavlačeći ruke u džepove.
„Okej, ti si pitala. Ako ne želiš da znaš onda je to tvoja stvar. Meni je lakše da se ne uvlačim još i u to."
Radoznalost uzima koplje i probada me direkt u dupe, a ja poskakujem i kolutam očima.
„Okej, kunem se."
Kao što je već i sam rekao, nemam šta izgubiti.
„Dođi."
Kači mali prst za moj i povlači me iza nekog drveta kao da smo odjednom upali u nekakvu tajnu misiju. Odmičem prst od njegovog i gledam oko nas kako bih se uvjerila da ne bježimo ni od koga.
„Ovako..Amanda ne smije da zna ono što ja zaista osjećam prema tebi jer je i ona član grupe."
Nalazim se tačno između hrapave i tvrde kore drveta i njegovog čvrstog, ali opet nekako mekanog tijela zbog kog skoro pa ne mogu normalno da udahnem i izdahnem.
„Dark Angel?"
Potvrđuje, a ja pretpostavljam da su se moje najcrnje sumnje upravo ostvarile. „Znala sam da je ona An..."
Ne mogu vjerovati da mi je slala sve one gluposti i prijetnje...sada...
„Nije An.", Harry iznenada progovara, a ja u čudu podižem obrve i začuđeno ga posmatram.
„Molim? Pa kako? Am...An...da." Ništa drugo se ne uklapa. Da, Ar, Rk, Ge, El...
„Ne...", zamišljeno govori dok provlači ruku pored mene i čopka koru od drveta. „Ona je Da."
„Da?" Aman...Da? „Pa rekao si da se ne može koristiti prvo ni posljednje slovo."
Odlomio je komad kore i sada ga izvija među prstima na koje je skoncentrisan.
„Pa to je pravilo. Moje pravilo...Tačnije, moj otac me je često zvao Ar pa.." Izraz lica i glas mu se znatno mijenjaju kao i svaki put kada priča o svom ocu. „...pa sam onda i ja odlučio bitne osobe u mom životu zvati po dva srednja slova iz imena."
Bitne osobe...
„Sa svim članovima grupe sam se upoznao prije nego što je formirana...i onda sam došao na ideju da od tih naših srednjih slova formirano neki naziv pa se Dark Angel ispostavilo kao najbolje i najoriginalnije s obzirom da ima smisla...Da je Amanda ostala Ma kao što je do tada bila onda bi se sve pokvarilo pa je napravljen izuzetak."
„Divno..." I sad sam ja kao trebala to da predvidim? Pa nemoguće...onii prokleti nadimci. „Kako se onda zove Ge?" Ne pada mi na pamet nijedno ime sa ta dva slova u sredini.
„George. On je takođe izuzetak."
„George?", pitam ga i polako se prisjećam...prisjećam se slike na kojoj sam vidjela Amandu i nekog čovjeka, a ona mi ga je kasnije prestavila kao Georgea, svog bivšeg. Pa naravno, otuda mi je bio poznat onaj istetovirani koji je kružio oko mene dok sam bila oteta.
„Šta je bilo?"
Odmahujem rukom shvatajući da sam imala toliko tragova i znakova oko sebe, ali je bilo nemoguće bilo šta protumačiti.
„A An? Kako je njeno ili njegovo ime?"
Djeluje kao da jedva dočekuje svako moje pitanje.
„Wanda...mislim da se prezivala Blue. Međutim, bila je sasvim kratko u grupi, nikada nije ni bila njen pravi član. Niko od nas je nije dovoljno dobro poznavao. Već odavno niko nije stupio u kontakt s njom."
„Zašto mi je onda slala sve one poruke? Misliš li da je to radio neko drugi? Amanda?"
Pomalo se ježim jer mi cijela ta situacija djeluje neprirodno. Zašto bi me se skačila osoba koja se ne zna ni sa članovima grupe čije ime sačinjava i njen nadimak, a kamoli mene.
„Ne znam...da li još uvijek dobijaš poruke?"
„Ne, ali...svejedno..."
„Da li mi sada..." Pogled mu je užaren od zelene vatre koja samo što me ne proguta...ili je to već davno uradila pa prosto više nisam u stanju ni da primijetim. „...možda malo više vjeruješ?"
Smijem se i odmahujem glavom.
„Naravno da ne Harry." Odmah djeluje razočarano, ali šta da radim? Za razliku od nekih barem sam iskrena. „Mogao si mi i to slagati, a sve i da nisi više je svejedno..."
„Zašto je svejedno Ro? Pa zar ne vidiš da se trudim? Pokušao sam da se udaljim od tebe kako bih te zaštitio! Pokušao sam da zavolim drugu! Čak sam mislio, ako oženim Chloe, osudiću sebe na udaljenost od tebe! Zahvaljujući onome što su meni učinili nikada ni u ludilu ne bih nekoga prevario...Chloe mi je neprestano pružala ljubav, neprestano se trudila, ugađala mi...i ja sam je svejedno na kraju napustio zbog tebe koja mi neprestano bježiš i nećeš ni da me pogledaš. To i nema baš logike, zar ne? Nemam pojma šta sada kada sam shvatio da su zaista prolupali te da su spremni i na ubistvo s obzirom da je ono od juče sve njihova namještaljka, ali samo znam da neću odustati od tebe."
Vražje golicanje u nosu...stalno mislim da ću kihnuti, ali mi nekako sve izlazi kroz oči. Odmah to prikrivam praveći se da češem uglove očiju ne znajući šta da mislim o svemu tome što mi je rekao. Da li je moguće da zavoliš nekoga iako si mu prišao samo kako bi ga iskoristio?
„Njihova namještaljka? To znači da je...Amanda je znala?"
Klima glavom, a meni malo hvali da povratim. Nema to veze sa trudnoćom...osoba koju sam smatrala sestrom je bila umiješana u planiranje moje smrti?
„Zapravo, ne znam.", Harry se ispravlja, a ja ga zbunjeno gledam. „Možda i nije...tačnije, mislim da su bili umiješani samo George i Parker."
Osjetim nekakvu vrtu olakšanja iako ni sama ne znam zašto...
„A šta je sa Danielle?"
„Ona mi je pomogla."
Iznenađena sam i ne sramim se to pokazati.
„Zaista?"
Klima glavom, a ja skrećem pogled razmišljajući o tome koliko sam je prezrala vidjevši je onaj dan u onoj kući dok su me držali svezanu...nije da sam zaboravila na to, ali ni Harry nije bolji...po svemu sada ispada da mi je i one gnusne riječi govorio da bi me zaštitio? Vrijedi li i pokušati povjerovati u to?
„O čemu razmišljaš?", pita me, a ja sliježem ramenima.
„Ne znam ni sama...24h razmišljam i voljela bih da s vremena na vrijeme mogu isključiti mozak...treba mi odmor."
„I meni."
Značajno ga posmatram dok prislanjam leđa uz drvo.
„Ti si taj zbog kog i jesam umorna Harry. Kada bi me samo već jednom ostavio na miru sve bi bilo uredu."
Oblizuje usne prije nego što mi odgovara.
ESTÁS LEYENDO
ICE by:LoRa Styles
Novela JuvenilICE by LoRa Styles:* Pricu je napisala Lora Styles. Prica se nalazi na facebook stranici 'Ljubav je kad ti kazem da te volim vise od One Direction' ja je samo kopiram ovde.
