„Uhm...kako to mislite?", pitam i osjećam kako mi se glas već steže poput previše ohlađenog pudinga ma koliko to čudno zvučalo. Ne smijem još biti izbačena i sa koledža...pa pobogu, onda ću podsjećati na one najveće propalitete...Trudna sa 19 i to sa čovjekom koji je želio samo iskoristiti, radim u običnom butiku i tražim stan jer više ne mogu izdržati u vlastitoj kući...zapravo, i nije toliko vlastita, naknadno sam se doselila u nju, kod ljudi s kojima čak nisam ni krvno povezana...sada će me izbaciti i sa koledža zbog 'veze' sa profesorom...a imala sam toliko snova mada nikada nisam previše vjerovala u njih. Možda to i jeste problem.
„Kako mislim?" Gleda me preko naočara i baš kao i prvi dan me podsjeća na one direktorice iz crtanih filmova. Špicaste naočare na sredini nosa, uštogljena punđa, uski sako i suknja do koljena...ha? „E pa, pojasniću vam gospođice Ottis. Znate li da su veze između studentica i profesora nezakonite?" Po glasu joj osjetim da me grdi ali na onaj neki uštirkani način. Želim da joj razbijem lap - top od glavu i kažem joj da mi ne prisjeda još i ona na muku, da mi je dosta svih njih i da je ta 'veza' sa njenim dragim profesorom moja najveća životna greška, ali ne želim još i u zatvor.
Kraičkom oka gledam u Harrya koji ne djeluje kao da planira nešto reći pa shvatam da moram brzo reagovati.
„Kakve to veze ima sa nama?", nevino pitam i osjetim Harryev bezizražajni pogled na sebi. Pa nije valjda da je planirao tek tako sve piznati? Ako on ima novca, luksuzni stan i moćni range rover, nismo baš svi u sličnoj poziciji. Meni treba školovanje.
„Pa ne znam...morala bih ponovo reći ono 'recite vi to meni'."
„Među nama nema ništa." Sliježem ramenima i osjetim kako mi se uši paraju dok se Harry nezainteresovano nakašljava.
„Šta vi kažete na ovo gospodine Styles?", pita ga, a ja se plašim njegovog odgovora te se ubacujem.
„Zašto mislite da među nama ima nečega?"
Zvjerkasti smeđi pogled joj se ponovo vraća na mene i biva mnogo oštriji nego nekolike sekunde prije, tačnije dok je posmatrala Harrya. Ha, ne bih rekla da su njene misli toliko čiste. Ima preko 45, sigurno.
„Pa možda zato što smo dobili obavještenje da je u svojoj izjavi gospođica Shine jasno dala do znanja svima kako je gospodin Styles dok su još bili u vezi varao sa vama, a pri tom je dodala i to da ste trudni s njim što je doprinijelo njenoj nerazumnoj reakciji. Napala je vas, zar ne?"
Kučka ostaje kučka.
„I zaista ćete vjerovati poremećenoj osobi zbog koje sam skoro ostala bez glave?"
„Ottis." Na upozoravajući način izgovara moje ime, a ja kolutam očima. „Tako nećete pričati u mojoj kancelariji i to o osobama koje su sve do juče radile za naš koledž."
„Sigurno ste ponosno što ste imali posla sa potencijalnom ubicom."
Vidim da je na ivici živaca pa se samo nadam da će na kraju pući i ostaviti i Harrya i mene na miru. Nije da mi ga je žao nego me previše nervira, a i imam osjećaj da će sve upropastiti samo ako progovori.
„Da li želite da ja vas odmah odstranim sa Birkbecka i prije prethodnog razgovora o tome?"
Podižem obrve i ruke u znak predaje.
„Izvinjavam se što burno reagujem na spomen imena osobe zbog koje smo gotovo i ja i moja beba izgubile život."
Na to ne daje nikakav komentar jer je očito shvatila da su njena pravila možda i nemoguća za ispuniti u određenim okolnostima.
„Kako god...kada smo već kod te vaše bebice...mislim da je ona dovoljna da i vas i gospodina Stylesa zamolimo da potpišete određene dokumente, pokupite stvari i odete sa ovog koledža i uopšteno univerziteta."
Pljuvačka mi zastaje u grlu dok mi dlanovi sve više međusobno razmjenjuju vlagu, tj. znoj. Harry i dalje muli dok smaragdnim pogledom s vremena na vrijeme sagleda ili direktoricu ili mene.
„Ko kaže da je dijete njegovo?" Na to moje pitanje mu onaj do maloprije neustaljeni pogled biva zaključan tačno za moje lice što ja svim snagama pokušavam ignorisati. Direktorica odmah skreće svoj pogled na njega kako bi vidjela reakciju, a ja ga pod stolom gurkam nogom kako bih ga 'zamolila' da sudjeluje, ali u korist mojoj priči. Neka se kasnije ljuti, neka radi šta hoće, nije me briga. Samo želim da nastavim školovanje ma koliko onda bilo teško kada se beba rodi.
„Pa čije je onda?"
„Itanovo." Gotovo pa uzvikujem nadglašavajući nešto što je Harry promrmljao. Pogledi nam se sudaraju i u njegovom jasno mogu razaznati i bijes i nezadovoljstvo za koje sam se samo mogla nadati da će ostati tu gdje jest barem dok ne napustimo ovaj ured.
„Itana?"
„Itana Tasha, studenta."
Jedva pričam dok mi se koža osjetno nadiže kao da se nekakvi jadi migolje pod njom. Harryevi prsti se grče, ali još uvijek ništa ne govori. Čopka kažiprstom oko jednog od prstenova i drži usne čvrsto stisnutima kao da kontroliše riječi koje mu peckaju sami vrh ponekad podlog jezika.
„Birkbecka?"
Klimam glavom, a ova odmah počinje nešto kucati na lap-topu. Želim pogledati ka Harryu, ali ona stalno pogleduje ka nama kako bi se uvjerila da ne razmjenjujemo upravo te značajne poglede na koje sam ja ciljala. Dovraga. Podsjeća na sigurnosnu kameru u ljudskom obliku.
Harryeve noge su široko razdvojene i jednom stalno lupka pri tom koljenom dodirujući moje bedro. Zavaljen je u kožnu stolicu pa podsjeća na onog nekog buntovng tinejdžera koji je završio kod direktorice zbog markiranja i neprimjerenog ponašanja. Ko bi pomisli da je profesor? Zapravo, budući otac? Na samu pomisao se ježim i gutam tešku knedlu dok ga pogledujem kraičkom oka. Obrazi su mu rumeni, ne zbog srama...zbog ljutnje.
„Zašto se tako ćutljivi gospodine Styles?", direktorica ga znajačno pita, ali prije nego što ovaj i uspijeva odgovoriti i sama ga prekida. „Hm...da li je Tash trenutno prisutan na koledžu? Željela bih da nam se i on pridruži."
Harry odmah podiže glavu i proizvodi neki zvuk koji često možemo čuti dok se neko proteže...mislim da na taj način iz njega izlijeću prigovori ili psovke koje bi trenutno želio istresti na nas dvije.
„Nije tu...u posjeti je ocu."
„Oh, pa onda ćemo ga nazvati." Odmah uzima telefon i počinje okretati broj koji je, pretpostavljam, memorisan na njegovom 'profilu' Birbecksog studenta. Meni samo što kroz uši ne počne kuljati uzavrela krv nastala usljed nervoze u slučaju da Itan ne potvrdi moju priču. Dovraga, još gore, šta ako Harry kao sami šlag na kraju doda svoju scenu u kojoj će reći istinu i napustiti binu ostavljajući sve u šoku. To mi nekako baš liči na njega.
„Gospodine Tash?"
Zatvaram oči u pokušaju da prikrijem ustreptalost koja viri iz njih i naglo ih ostvaram u trenutku kada Harry drma moju nogu svojom. Gledam ka njemu ali me prekida direktoricimn glas.
„Trebala bih da obavim razgovor sa vama, ali mi je gospođica Ottis rekla da ste van grada, u posjeti." Igra se sa ne baš dugim, ali uredno nalakiranim, noktima dok razgovara, a onda joj odjednom pogled značajno dolijeće na mene. „Ozbiljno? Znači, ipak ste na koledžu?"
Koledžu? Pa rekao je da...pa jao, sada ispada da lažem.
„Kao da ćeš moći zauvijek prodavati istu laž", promukli glas tiho, ali za mene dovoljno jasno, formira usljed čega mi se korijen svake dlake na tijelu grči. Direktorica nam oboma upućuje prijekoran pogled zbog šaputanja još uvijek usredsređena na razgovor.
„Oh, pa onda vas očekujem u uredu. Hitno je, rekla bih."
Prekida poziv pa nas ponovo snima.
„Gospodin Tash je ipak tu Ottis i sada će nam se pridružiti da vidimo šta on ima da nam kaže. Kako biste onda obrazložili tu tvrdnju gospođice Shine?"
Jao Itane, nemoj zabrljati molim te.
„Pa otkud ja znam? Har...Profesor Styles i ja smo se jedno vrijeme češće čuli i viđali na koledžu zbog projekta oko kog mi je pomagao pa je ona postajala sve ljubomornija. Pretpostavljam da je onda počela umišljati i da među nama ima nečega, a nakon što se profesor nije pojavio na vjenčanju, a ona je saznala da sam ja trudna...nešto joj se prevrnulo u glavi, šta ja znam."
Sumnjičavo me posmatra iako osjećam da joj moja priča ima logike, mora imati. Harry pod stolom, tačnije tamo gdje direktoricin pogled ne može doseći nečujno tapše dlanom od dlan vjerovatno mi na sarkastičan način dajući do znanja da sam se izvještila u laganju i glumi.
„Šta vi kažete gospodine Styles?"
Ponovo ga gurkam nogom sa najdubljom nadom da neće sada nešto lupiti. Molim te nemoj Harry....
„Pa nemam ništa reći. Vjerujte u šta želite."
Ni ja ni ona ne znamo kako protumačiti te njegove hladnokrvne i možda besmislene riječi, ali nemamo baš mnogo vremena za razmišljanje jer se čuje kucanje na vratima.
„Naprijed."
Uskoro, unutra je vidno umorni crnokosi dečko koji uznemireno prelazi pogledom preko ekipice koju je zatekao.
„Dobro veče", nervozno govori i prvoj meni upućuje zbunjeni pogled, a ja samo izdišem i nadam se da će ispravno postupiti. Harry i ne pokušava da ga pogleda.
„Dobro veče gospodine Tash. Sjedite ako želite."
Pokazuje mu rukom ka još jednoj stolici u uglu ali on odmahuje glavom i naslanja se rukama na naslon od moje stolice.
„Ne treba, hvala. Je li sve uredu?"
Harry pogledom pokušava da mu odsječe ruke ali mu baš ne ide.
„Pa ovdje imamo pomalo čudnu, a i delikatnu situaciju." Direktorica zvuči kao da uživa u cijeloj ovoj mini predstavi zbog koje ću ja morati barem 200 puta oprati odjeću nadojenu znojem. „Tu je izjava gospođice Shine u kojoj ona tvrdi postojanje veze, ili barem sexualnog odnosa između gospođice Ottis i profesora Stylesa, a tu su i gospođica Ottis, a pretpostavljam i Styles, koji tvrde da između njih nije bilo i nema ničega te da je dijete koje ona nosi upravo vaše." Imam osjećaj da je taj govor vježbala ceć danima. Glas joj leti kao ubrzan snimak. Naginje se, naslanja na podlaktice i oprezno posmatra svako od nas troje. Vazduh je nekud pobjegao. „Šta vi kažete na to?" Zgrčena sam na stolici kao da je električna, a sada samo očekujem smrtnu kaznu.
Tu iznad mene je onaj dobri anđeo kome samo još nedostaju oreol i krila, čemu doprinosi i njegova večerašnja bijela odjevna kombinacija, a pored...pored je vrag koji podsjeća na crnog anđela, sa jednakim krilima i bijesom u očima.
„Da, dijete je moje." Itan iznenada progovara, a ja kao da padam sa žice po kojoj sam sve do tada napregnuto i pod pritiskom hodala. Hvata me anđeo i spašena sam. Harry je i dalje statičan...barem prividno, ali samo ja sam uspjela primijetiti kako mu se desna noga pod stolom trgnula u trenutku kada je Itan potvrdio moje riječi. „I...između njih nema ništa. Ne znam otkud vam uopšte ta glupa ideja. Aurora i ja smo već nekoliko mjeseci u srećnoj vezi."
Zvuči tako uvjerljivo da sam se prosto sva opustila i oslonila na njega. Direktorica nas još uvijek posmatra poput detektiva koji traži rupu u alibiju, ali mislim da je ne može pronaći.
„Hm..sve je to lijepo mada mi šutnja gospodina Stylesa još uvijek djeluje čudno."
Harry podiže pogled ka njoj i usne mu se na trenutak samo s jedne strane malko izvijaju. Pitam se zašto.
„Ne osjećam potrebu da se petljam u ovakav nesporazum u koji su umiješani najobičniji balavci i ludi kolovođa, tj. moja nesuđena žena." Glas mu odiše hladnoćom i nekakvom vrstom iznevjerenosti. Pretpostavljam da će me sada ponovo ignorisati i prosto me ne bi čudilo ako bi se pojavio sa novom zaručnicom. Amandom?
„Styles...." Direktorica sada upozorava njega, ali mnogo blaže nego maloprije mene. „Nije uredu svoje studente nazivati balavcima."
„Oh, pa vidite, ja sam pokušao biti primjeran profesor i van koledža te se pobrinuti za jedno od njih nakon napada, ali sam odmah optužen kao prestupnik pa jednostavno ne znam više kako bih se ponašao.", sarkastično joj govori sa nekakvom vrstom ciničnog pogleda, a ova uzdiše i zazuruje se negdje u sredinu svijetlo smeđeg stola.
„Neka za sad sve ostane na ovome, ali...ako se pojavi još nešto, poduzećemo nešto preciznije mjere da utvrdimo istinitost tih vaših priča. Sada možete napustiti ured osim ako nemate još nešto za reći."
Brzo ustajem kako bih što prije izletjela, nadisala se svježeg vazduha i s mirom umrla. Srce mi je oslabljeno u posljednje vrijeme, stres će me dokrajčiti.
„Hvala i doviđenja", govorim te krećem ka vratima, ali me usput grubo kači Harryeva ruka i uopšteno njegovo tijelo koje bez ikakvog pozdrava poprilično ljuto napušta ured. Na trenutak zastajem i prolazim rukom kroz kosu nakon čega me Itanov dlan prislonjen na moja leđa poguruje ka naprijed. Napuštamo ured i ja istog trenutka prekrivam lice rukama kako bih ga protrljala i došla sebi.
„Čovječe, ko se ovome nadao", Itan tiho komentariše i namješta onaj svoj čuperak, a ja prilazim staklenoj ogradi i posmatram ogromni Birkbeck čiji se dojnji spratovi jasno vide.
„Hvala ti što si potvrdio priču."
„Ma nema na čemu...ionako je to..." Zastaje i odjednom oboje čudno posmatramo jedno drugo. „Još uvijek je valjda nekakav plan." Zvuči nesigurno i znam da je sve to zbog jučerašnjih događaja koje sam mu saopštila na povratku iz bolnice.
„Jeste." Klimam glavom svjesna da je Harry sada ljut. „Mislila sam da si još uvijek kod oca."
Naslanja se laktovima u ogradu i zamišljeno posmatra drugu stranu sprata na kom se nalazimo.
„Trebao sam ostati još večeras ali je njegova žena...mislim, nova žena, inzistirala na odlasku na mali odmor pošto je uzela slobodne dane na poslu. Nije želio da je odbije."
Namršteno spušta pogled na nokat koji čopka, a ja shvatam da je povrijeđen pa stavljam ruku na njegovo rame usljed čega se blago trza.
„Bez obzira na to sigurna sam da te otac voli...ja bih sve dala da ga imam, zato nemoj biti tužan."
Skreće pogled pun saosjećajnosti ka meni i blago, umirujuće iskrivljuje usne.
„Žao mi je..."
Spuštam pogled i pravim se kao da me ne boli iako istina nije ni primakla tome.
„Ma...prevazišla sam to."
Blago trlja dlanom preko mojih leđa, a mene to opušta i mahinalno naslanjam obraz na njegovo rame. Želim Itana kao svog prijatelja koji je tu uvijek uz mene...baš ovako. Ali ne kao dečka...ipak, nekako znam da se ove moje misli njemu nikada ne bi dopale, a to je još jedan dokaz da je sve naopako.
„Šta misliš da odemo negdje na kolač i sok? Nisam raspoložen za predavanja", predlaže mi, a ja odmah pristajem jer je to nešto što sam priželjkivala čuti još onog trenutka kada su se tuđi radoznali pogledi počeli lijepiti za mene.
„Hajde."
Odmičem se od njega i nakon toga polako počinjemo silaziti niz puste stepenice čija mi je dužina dala vremena da se pitam gdje je Harry...
Tokom druženja razgovaramo o nekakvim najobičnijim stvarima koji bi moje misli odvratili od Harrya i svih ostalih problema koji su me snašli u posljednje vrijeme, a njegove od oca i njegove nove žene kojoj nije baš previše drag.
Grad je tako živ i svjetlucav da moram da se zapitam kako to da ne uspijevam da nekad uživam u tome i opustim se? Sada sve i da hoću ne mogu jer ne smijem piti, a ako se ne napijem kako da zaboravim na probleme? Samim tim se ne mogu ni zabaviti ni opustiti...sve je tako lančano povezano da me ponekad jeza hvata.
„Ovaj je najslađi", Itan pokazuje prstom na jednu od mnogobrojnih slika stanova koje sam danas pogledala sa njegovom mamom i koje sada pokazujem njemu.
„Kičast je", dodajem, a on se smije i nastavlja da gleda ostale.
„Šta bi onda tek rekla za ovaj?" Ovoga puta posmatramo jedan koji kao da je uređen po stilovima iz same srži indijskih serija.
„Nema šanse da više ikada tamo uđem", govorim kroz smijeh i Itan mi se pridružuje nakon čega nastavljamo ismijavati stanove sve manje tražeći onaj u koji bih se sutra trebala useliti.
„Hvala ti što si me oraspoložio", govorim mu nakon što oboje napuštamo njegovo auto ispred moje, uskoro, bivše kuće, a on samo odmahuje rukom i prilazi mi.
„I ti si mene. Za to služe...lažni momci, vajda."
Nastaje kratka tišina nakon čega se oboje smijemo i ja se osjećam milion puta opuštenije što ismijava naše trenutno stanje umjesto da mi sve nabija na nos kao što bi Harry to učinio.
„Laku noć."
Na prijateljski način sam ga poljubila u obraz, a zatim mu mahnula i krenula ka kući.
„Ako ti bude potrebna pomoć oko stanova zovi me!"
„Hoću." S tim riječima sam ušla u kuću i odmah skinula torbu od koje mi je utrnulo rame. Izula sam se i pozdravila Raymonda koji je u crnoj trenerci taman silazio sa sprata usput nešto pijuckajući.
„Hej draga, kako je bilo na koledžu?"
„Super."
Bilo je mnogo djece i kolača...ah da, nisam bila samo u slastičarni nego i kod direktorice koja me je optužila za sexulanu vezu sa profeosorom koji je...o da, Harry. Zna ga već...Da li da mu kažem i automatski se proglasim živom smrću?
Sumničavo prelazi pogledom preko moje torbe prije nego što ulazi u dnevni i progovara. „Možda bi trebala prestati nositi torbu...ili je davati Itanu. Preteška je."
„Raymond, doktor ništa nije spominjao."
Kolutam očima, ulazim u kuhinju i pravim sebi sendvič, a Raymond dosipa još kafe očito s planom da provede pišući mnogo sati i do kasno u noć.
„Samo je rekao da ne budem pod stresom."
O tome posebno vodim računa i baš je slatko od Harrya, Amande i ostale ekipe što mi u tome pomažu.
„Onda se u tom slučaju nemoj ni slučajno nervirati za ocjene. One nisu trenutno bitne."
„Okej...idem u sobu, ranije ću leći."
„Laku noć dušo."
Ljubi me u kosu, a ja uzimam sendvič i napuštam prostoriju s nadom da neću sresti Amandu. Toliko mi je lagala da sam postala alergična na nju, u najbukvalnijem mogućem smislu. Ne bi me čudilo ako bih na sebi primijetila nekakav osip.
Popela sam se na sprat i jasno začula glas iz njene sobe. Čini m se da je njen...
„Vidi, možda nisam najbolja na svijetu, ali ako sam ikad išta uradila onda je to bilo sa mojim imenom i identitetom. I sam znaš da je An davno otišla i više se nikad nije javila. Zašto bih koristila njen nadimak? Pod mojim me ionako niko ne zna sem vas i onda bih i njega jednostavno mogla koristiti u svakoj situciji. Ono što sam željela uradila sam, a Aurori nikada ni u ludilu nisam slala prijeteće poruke. Zašto bih pobogu?....Pa otkud znam...nije niko iz grupe! Ge je sve do nedavno bio u zatvoru, Parker mi se uvijek povjerava i znam da nije on. El je očito odlučila ne miješati se više u mutne poslove tako da je ona još manje. Ionako je uvijek glumila sveticu. Jedino ostaješ ti....okej, okej, šta odmah bjesniš...ne znam ko joj je slao poruke ni ko još zna za An osim nas, a nije me ni briga. Neću da se zamaram tim. Možda je ženska odlučila ponovo da se petlja u ono što mi radimo...pa ne znam to...ništa nema logike...možda ti je Aurora sve lagala? Da bi privuk...okej, vidi njega opet. Stvarno si nesnošljiv, idi spavaj."
Odjednom je utihnula, a ja sam brže – bolje ušla u svoju sobu i odložila sendvič izgubivši apetit. Sigurno je pričala sa Harryem. Zaista, ko bi mogao biti An? Da li je moguće da je u pitanju ta ženska koja je odjednom napustila grupu? Zašto bi me ona proganjala?
Odjednom, neko kuca i ja se trzam.
„Naprijed."
Proviruje glava osobe koju trenutno najmanje želim vidjeti pa odmah kolutam očima i zauzimam odbojni stav.
„Šta je?"
„Željela sam samo vidjeti jesi li se vratila."
Stoji na pragu i zvuči mirno, ponovo ima onaj anđeoski izraz lica, a ja sjedam na krevet i ponovo uzimam onaj sendvič.
„Kao što vidiš jesam,a sad možeš izaći."
Osjetim vibraciju mobilnog u džepu, ali ne obraćam previše pažnje.
„Ljuta si?", pita me, a onda samu sebe ispravlja. „Naravno da jesi..."
Spušta pogled i djeluje tako nevino da se uopšte ne čudim samoj sebi što sam joj svo vrijeme vjerovala.
„Naravno da jesam Amanda.", drsko joj govorim, a ona uzdiše i polako počinje izlaziti.
„Laku noć."
Napušta sobu, a ja duboko uzdišem i odgrizam komad sendviča pitajući se otkud joj ideja da nisam ljuta. Još uvijek me smatra mutavicom.
Vadim mobilni i shvatam da mi je ono maloprije stigla pruka. Ponovo nepoznati broj...ajoj, ne...
*Pitaš se ko sam, ha? Nastavi razbijati glavicu, ali nikada nećeš pogoditi. Laku noć...An*
Istog trenutka bacam i sendvič i mobilni što dalje od sebe i podižem noge na krevet kao da bi me neko mogao zgrabiti za njih i odvući. Zapravo, ni to ne bi bilo čudno s obzirom da ta osoba ma ko ona bila može čitati čak i moje misli. Gutam knedlu i uznemireno razmišljam o tome kako je Amanda maloprije bila tu sa praznim rukama u trenutku kada mi je poruka stigla što znači da to nikako ne može biti ona. Ko je onda dovraga? Sa presušenim usnama i drhtavim nogama ustajem, zaključavam vrata od sobe, uvjeravam se i da je prozor dobro zatvoren pa se brže – bolje ušuškavam u posteljinu i pokušavam natjerati samu sebe da što prije zaspem kako bih izbjegla daljnje mučenje vlastitim mislima...
~~~~~Dan kasnije~~~~~
„Pa...dakle, biraš ovaj?", Priscila očito nikad umorna od obilaženja me pita, a ja kao na samrti klimam glavom i još jedanput bacam pogled na stančić u kom se nalazimo.
„Biram."
„U tom slučaju samo ovo potpišite i uživajte."
Agent za nekretnine mi prilazi sa nekakvim papirima koje ja potpisujem na mjestima koje mi pokazuje i osjećam se kao da kupujem nekakvu firmu. Čovječe, samo hoću da iznajmim stančić u kome bi i mačka bila viška.
„Izvolite." Dodaje mi ključeve, a ja ih uzimam te zamišljam kako presijecam onu crvenu traku osjećajući se ponosno što napokon imam nešto svoje. „Srećno vam."
Zahvaljujem se i zagledam ključeve prije nego što bivam prekinuta zagrljajem u koji me je napilitana Priscila uvukla.
„Čestitam ti dušo."
„Pa hvala."
Odmičem se i duboko udišem vazduh mog novog malenog svijeta smještenog u nešto manje luksuznom dijelu Claphama. Nema pregradnih zidova između dnevnog, kuhinje kao ni sobe od kojih nijedno nije pretjerano veliko. Sve zajedno po veličini podjeća na manji dnevni nekog bogataša. Ipak, za mene je dovoljno. Preovladava siva boja, a najviše od svega mi se sviđa čupavi tepih u dnevnom koji te prosto podsjeća na oblake dok hodaš po njemu. Imam pogled na druge zgrade kao i na nešto veću raskrsnicu, ne za vožnju nego šetanje, što valjda predstavlja nekakvu vrstu prednosti. U svakom slučaju, ovaj mi se najviše dopao od svih koje sam danas pregledala.
„Zamoliću prijatelja da ti pomogne pri prenošenju stvari."
„Ma nema potrebe, imam samo jedan – dva kofera."
„Nema razloga da se još zamaraš sa taxijima."
Sjedam na ivicu kauča i nikako se ne osjećam kao u objektu u kom ću od sada živjeti.
„Razvedri se malo! Upravo si se uselila u svoj prvi stan."
„Pa i nije moj."
Plaćaću stanarinu dok ne razljutim gazdu i on me istjera.
„Uskoro će biti neki još veći." Olivija pokušava da ne zvuči potcjenjivački, a ja vrlo dobro znam na kakav je luksuz ona navikla tako da joj je ovo prosto...siromašno?
„Hm..."
„Zašto si mi tako zamišljena?", pita me dok sjeda pored mene i spušta ruku na moje rame, a ja odmahujem glavom.
„Nisam."
„A jesi, vidim po tebi da te nešto muči."
Eh, kad bi samo znala....
„Znaš...nekako se cijelo vrijeme ustručavam da te pitam, ali...zašto se ne useliš kod Itana? Ili kupite neki novi zajednički stan? Sada kada čekate vašu bebicu..."
Joj meni, Olivia, ne dovodi me do ludila. Malo mi hvali da počnem od muke vrištati, ali se nekako obuzdavam.
„Pa ne znam...pretpostavljam da želim malo okusiti taj nekakav samostalni i samotnjački život prije nego što se upustim u..."
„...u brak, da,da...znam kako ti je dušo.", dovršava za mene, a meni se kosa diže na glavi. Pa jao u šta sam se ovo ja uvalila...Mislim da bih već trebala početi tražiti novi posao jer sam sigurna da me Olivia neće htjeti ni pogledati u slučaju da sazna pravu istinu.
„Da li bi mi možda mogla pomoći oko nečega?", iznenada pitam u želji da zaista čujem odgovor, ali i da prekinem ovaj besmisleni, besciljni i za mene ultramučni razgovor.
„Naravno dušo." Oči joj se cakle kao da je cijeli život čekala da je ja pitam za uslugu. Mislim da sjeća veću dužnost da se brine o meni zbog moje pokojne majke nego što je to potrebno...
„Želim da pronađem jednu osobu, ali baš i nisam sigurna kako...da li možda znaš nekoga ko bi mi mogao pomoći?"
Po njenim pričama mogu zaključiti da zna više ljudi nego Obama pa se valjda među tim prijateljima može naći neko ko je u stanju pronaći...osobu.
„A, da li znaš išta o toj osobi?"
Pokušava da se namršti, ali joj je lice toliko zategnuto hirurškim putem da prosto ne uspijeva.
„Zove se Wanda Blue...Pretpostavljam da je negdje mojih godina ili malo starija. Prije dvije – tri godine je živjela u Londonu, ne znam šta je kasnije bilo..."
Želim spomenuti i An i grupu, ali sumnjam da bi to bilo od nekakve pomoći, a i samo bih sebe mogla dovesti u još goru situaciju ako me počne ispitivati o tome.
„Hm..."
Izvadila je iz tašnice glomazni mobilni i to negdje napisala, a zatim me pogledala sa širokim osmijehom.
„Mislim da mogu nešto učiniti."
Nervozno se zahvaljujem i pitam se šta da učinim ako pronađem Wandu ili An...da je pitam što me roganja? Šta ako cura ne zna ništa o tome i proglasi me ludom? Prijavi za uznemiravanje? Ili se prosto napravi luda? Ili se ispostavi da je zaista poremećena pa me pokuša ubiti? Neko bi na mom mjestu zbog ovog posljednjeg rekao da pretjerujem ali nakon silovanja, udaranja u glavu, otmice i pokušaja ubistva, mislim da imam itekako čvrstu podlogu da posumnjam na takvo nešto...
....
„Pa...tako iznenada? Zašto mi nisi ništa rekla?" Raymond stalno posrće i zamuckuje dok hoda okolo i lomi prste kao da čeka smrtnu presudu.
„Pa i ja sam to naglo odlučila, tačnije Olivia mi je predložila kako bih bila bliže poslu i koledžu. Sada kada sam trudna vožnja mi baš i ne prija."
'Jadno to dijete za kakve ga sve izmišljotine koristiš.'
„Oh, pa da, to si upravu. A da li će se Itan useliti s tobom?"
Jooooj!!!!!
„Neće...", mrmljam dok stavljam i posljednju majicu u kofer, a zatim ga zakopčavam. „Iako sam trudna još uvijek mislim da je rano."
„Razumijem..." Nekako ne zvuči uvjerljivo, ali hajde. „Pa, Amanda i ja onda sada idemo s tobom."
Kakva li ironija s obziromd a od nje i bježim.
„Bolje ne danas dok se ne raspakujem i malo naviknem. Onda ću napraviti večeru ili nešto slično pa da proslavimo." U posljednje vrijeme mi vilikodušnost ide u prilog pa je možda i prečesto koristim. Raymondovo lice se ozaruje.
„To je dobra ideja, samo....sigurna si da možeš sama?"
Potajno kolutam očima, a zatims e okrećem ka njemu i nabacujem izvještačeni smiješak.
„Jesam. Moram sada ići, doći će auto po stvari."
„Oh." Poskakuje u mjestu, uzima mi kofer te izlijeće iz sobe, a ja za njim. „Pa joj...pa biće nam neobično bez tebe. Nisi trebala tek tako..." Po glasu mu osjetim da je na ivici suza pa mi je još gore. Samod a mu ne pozlije.
„Mogu uvijek doć da prenoćim."
„Naravno da možeš."
Izlazimo iz kuće, a on već briše suze misleći da ga ne vidim.
„Pa trebala si sačekati da Amanda dođe, rekla je da neće dugo."
„Nema potrebe, svakako ćete doći sutra, a i nazvaću je ja kasnije da joj sve objasnim."
Nemam drugog posla.
Ramena mu se oštro podižu i spuštaju pri naglom uzdahu nakon čega mu oči postaju još crvenije i suznije.
„Aurorić moj." Ispušta kofer i privlači me u zagrljaj usljed kog sam na renutak izgubila ravnotežu. „Nedostajaćeš mi."
„I ti ćeš meni...", mrmljam u njegov džemper koji mi iritira kožu ali to pokušavam ignorisati. Jeste da zna biti naporan, ali on je taj koji mi je mijenjao oca skoro cijeli život...ne mogu reći da ga na nekii način ne volim.
Napokon se odmiče od mene i briše suze, ali uzaludno jer stalno pristižu nove.
„Pa nisi se pozdravila ni sa Priscilom ni Margaret...Devon, Q...pa ne može ovako. Neka te još."
„Ma polako čovječe, ne idem u Autraliju nego samo u drugi kvart. Viđaćemo se svi."
Djeluje malo utešen mojim riječima ali su mu oči još uvijek namreškane usljed grimasa koje mu očito nadolaze zajedno sa plačom.
„Hajde, moram krenuti."
Klima glavom i rastresno podiže kofer kako bi ga unio u gepek auta Olivinog prijatelja koji je odmah izašao kako bi nam pomogao.
„Ja sam Craig."
I Raymond i ja se rukujemo s njim te se pretstavljamo nakon čega ja još jednom grlim uplakanog čovjeka, pozdravljam ga i ulazim u auto spremna da pobjegnem od osoba koje očito mogu samo loše uticati na mene iako sam sve do sada, nažalost, vjerovala u suprotno....
...
Da me neko može vidjeti vjerovatno bi rekao da sam luda dok tako hodam kroz sobu, dnevni, kuhinju pa nazad, ali jednostavno ne mogu da se smirim. Ne znam da li je u pitanju euforija od useljenja ili sam prosto više poludjela od svih peripetija o kojim neprestano razmišljam. Ona koja se najčešće javlja u mojim mislima ima bujnu kovrdžavu kosu, smaragdne oči koje prosto oduzimaju dah, uvijek rumene usne i ogromnu tetovažu leptira. Izluđuje me najviše od svih.
Zašto ne mogu restati misliti o njemu?
Nije stvar samo u bebi...ako je to i moguće, više razmišljam o njegovim izjavama ljubavi...premotavam sve događaje, razgovore...neprestano se pitam da li je moguće da on to zaista osjeća? Misli? Šta ja osjećam prema njemu? To je definitivno jedno uznemirujućih pitanja o kojima rijetko želim previše razmišljati.
Napokon sam sjela na mali stočić i izvadila mobilni na kom me je čekala poruka.
*Kada budeš mogla nazovi me.*
Olivia. Možda je saznala nešto? Prije nego što mi se tijelo oduzelo uspjela sam pozvati njen broj i automatski ustati kako bih nastavila hodati brže od Baltazara.
„Hej dušo...uspio mi je jedan prijatelj saznati nešto više o onoj djevojci za koju si se raspitivala."
„I?"
Srce mi titra kao ludo.
„Pa...ne znam u kakvim si odnosima bila s njom pa mi je žao što ti ovo moram reći, ali...ona je umrla."
Na te njene riječi sam se naglo zaustavila i zabuljila u jednu tačku. Svi organi su mi se međusobno ispleli, ali sam se pokušala brzo urazumiti i progovoriti.
„A...ali...možda to nije ona?"
Kako će mi se javljati mrtva osoba?
„Nema ih mnogo pod tim imenom i prezimenom, a ona se sasvim slaže s a onim ppodacima koje si mi dala..."
Čujem kako neko zvoni na vrata i odjednom se osjećam pogubljeno.
„Uhm...oke, hvala ti, moram prekinuti."
Brzo sam prekinula vezu i odložla mobilni na stranu. Dovraga, ovo postaje jezivo i bezizlazno...neću do kraja sebe proglasiti ludom i početi vjerovati u duhove, ali ko se onda usuđuje predstavljati kao mrtva osoba, pobogu? I ko uopšte zna za An koja je tako kratko bila u grupi? Ko zna za mene i sve što mi se dešava?
Rashlađujem se vlastitim rukama, namještam trenerku i krećem ka vratima s nadom da nemam za komšiju nekakvog Amerikanca koji se odmah mora pojaviti sa korpom domaćih kolača i pita od jabuka u znak dobrodošlice. Otključala sam vrata i otvorila ih, a zatim se uvjerila da mi zvanični prvi gost zaista ima američku maramo oko kose, međutim...vrlo dobro znam da je Britanac. Dosadni čupavi britanac za kog sam mislila da neće saznati gdje živim sve dok ja to ne budem htjela i vidi sad ovo.
„Harry?"
Prelazim pogledom preko njega kako bih se uvjerila da je to zaista on. Jeste, dovraga.
„Hej.", govori nekako preko volje, kao da bi želio preskočiti cijeli taj uvodni dio i odmah mi rei nešto drugo.
„Pa...šta radiš ovdje? Kako..."
„Rekao sam ti da ću te gledati.", prosto mi odgovara, a ja zatvaram oči i naslanjam galvu na okvir od vrata.
„Pa nisam to smatrala tako bukvalnim upozorenjem. Pratio si me od kuće sve do ovde?"
„Jesam.", odgovara uz klimanje glavom i bez pitanja ulazi u stan, a ja se odmah iziritirano okrećem za njim i zatvaram vrata.
„Pa hej!"
Pobogu, mislila sam da je ljut. A vjerovatno i jeste.
S njim se nikada ne zna...
„I samo da znaš da ti je onaj debil koji ti je nosio kofer stalno gledao u dupe", iznervirano govori dok ulazi u dnevni, a ja kolutam očima pitajući se da li bih se rebala smijati ili plakati.
„Hvala na informaciji, a sad izađi jer hoću da se odmorim."
Stojim na vratima, a on sjeda na sivu fotelju pri tom razgledajući prostorije koje ne znam kako bih nazvala osim 3 u 1. Sada me vlastiti stan podsjeća na topšop ponudu.
„Pa hoću i ja. Nije jednostavno cijeli dan pratiti djevojku koja obilazi cijeli prokleti London kao da je sami vrag ušao u nju."
„Harry, tražila sam stan, a tebe niko ne tjera da se ponašaš kao psihopata." Pa ako ovako nastavi nikad neću imati mira ni privatnosti. Znaće i kada budem išla kupiti uloške pa će me obavještavati kada trebam dobiti mjesečnicu...ouh, ja više nemam mjesečnicu.
Glasić je porumenio za mene.
Pa zaboravila sam, šta je?
Ušla sam u unutra razmišljajući kako da ga se rješim.
„Harry, stvarno ne može ovako."
Podiže pogled ka meni i ne djeluje nimalo potreseno činjenicom da mu stojim nad glavom kako bih ga se što prije rješila.
„Kako?"
„Pa ovako! Ne pravi se lud! Šta, sad ćeš me pratiti kud god da krenem? Samo da znaš, ti si jedan od razloga što sam se ovdje uselila!"
Podiže noge na sto i samim tim spušta moju vilicu do poda, a zatim značajno progovara.
„Šta, mislila si samo svom dragom dečku reći novu adresu?"
Hm, znači tako...
„Itana ne miješaj u ovo."
„Pa izvini, ali nešto ne znam ko ima običaj to raditi."
Prilazim mu i pokušavam rukom odgurnuti noge sa stola, ali ne uspijevam.
„Sinoć je morao biti umiješan! Ako je tebi dosadio posao meni nije školovanje! Skidaj noge!"
Naglo pomijera jednu od nogu i stavlja je sa druge strane mojih tako da sam odjednom zarobljena među njima. Želim se ivzući kao da igram proklete špage, ali je previše čvrsto.
„Manijače!"
„Ionako ćeš morati napustiti koledž kada se beba rodi", govori mi, spušta noge još uvijek me čuvajući zarobljenu među njima te se naginjući više ka meni. Sada mu je glava u ravni sa mojim grudima i stomakom pa se osjećam još čudnije...uzvrpoljenije...ili je to beba? Joj!
„Ma nemoj?"
Osjećam se uvrijeđeno što me tek tako trpa u kutiju sa onim običnim domaćicama osuđenim na pelene, kutlaču i četku za ribanje.
„Nego šta ti planiraš? Odmah nabavljati dadilju i nikad se lično brinuti o tek rođenom djetetu?"
Gledam ga ravno u oči koje su pune nečega meni nejasnog ali svejedno dovoljno jakog da me stavi svoj pod svoj uticaj.
„Pa ne znam, nekako nemam previše ideja kao samohrana majka."
Povrijeđenost koja mi odjekuje u glasu je nepodnošljiva i za moje uši. Harryeve usne su rastvorene i samo čekaju da preko njih prelete neke riječi koje se još uvijek očito ne mogu nakaniti na izlazak.
„Znači tako...", napokon prekida tišinu koja je prijala milion puta više od tona kojim je on izgovorio te riječi.
„Pa nema ništa tako – onako! I sam znaš da..."
Odjednom ustaje, ja bivam oslobođena, ali svejedno ne bježim. Ostajem, a ne znam da li bih to nazvala hrabrošću, strahom, nesigurnošću ili nesposobnošću...
'Ono posljednje je tvoje srednje ime tako da – definitivno to.'
„I sama znaš da prokleto želim to dijete isto kao i ti! I sama znaš da želim da budem otac! I sama znaš da te volim! I sama znaš da te želim! I isto tako i sama znaš da ništa od toga nećeš da priznaš jer si se ograničila na neki svoj svijet u kojem sam ja najgora osoba koju si ikada upoznala! Koja ne zna da voli i koja nema nijedan je*eni osjećaj u sebi, ali nije tako! Prihvati to zaboga Aurora!" Toliko brzo priča da jedva uspijevam sve da pohvatam, ali na kraju kada se sve stavi u jedan okvir, dobija se slika koja...koja jednostavno oduzima dah...želiš vjerovati da je zaista djelo nekog slikara, a ne magije jer je toliko...nestvarno? Da, ja ga smatram tom najgorom osobom, ali isto tako ga smatram i nekim ko...ko mi se toliko uvukao pod kožu da to postaje neizdrivo, a što je najgore od svega, za njega me vežu gotovo pa samo loši trenutci. To je nerazumljivo. Okrećem glavu na stranu ne znajući šta da mu odgovorim, a on mi polaže dlan na obraz i vraća lice tako da ga ponovo gledam u oči. „Prestano to raditi...ubija me..."
„Ali Harry...nakon svega..."
„Nakon svega sam shvatio da te volim, okej?" Ponovo me prekida...ne zapravo samo moje riječi nego i dah koji u sve manjoj količini ispunjava moja pluća. Prosto ne mogu da odagnam sumnju da ponovo laže. „Zašto ti je toliko teško povjerovati u to?"
„A kako ne bi bilo Harry? Svaki put kada pomislim da bi se možda nešto moglo promijeniti pojavi se novi problem...novo otkriće...nova igra...i onda shvatim da je nemoguće da se išta promijeni."
„Nije istina."
Odmahujem glavom, a on koluta očima očito iznerviran mojom nepovjerljivošću.
„Ja sam se promijenio."
Ponovo sam natjerana, ovoga puta od same sebe, da pogledam u njega i na trenutak se nasmijem od muke.
„Pa upravu si...pogotovo otkad mi govoriš da sam tvoja istrošena igračka."
Ispušta nerazumljiv zvuk nakon čega se odmiče od mene i sa rukom u kosi počinje da hoda po dnevnom.
„Već sam ti rekao Ro...želio sam da te natjeram da me mrziš i vjerovatno sam i uspio, ali...ja ne mogu da ne volim tebe."
Nisam bila spremna na ovo...pobogu, nisam...prelazim rukama preko lica i uzdišem zatim ponovo usmjeravajući pogled ka njemu. Sada je naslonjen rukama na prozor i zamišljeno gleda napolje...ka mom novom i malenom naselju koje polako tone u nešto tamnije nebo zajedno sa Suncem koje se gotovo više i ne vidi. Lice mu je tako obasjano i drugačije od ostatka tijela s obzirom da ja još uvijek nisam upalila ni svjetlo.
„Ne mrzim te..." Iznenađujem izjavom i njega i sebe, a on okreće glavu i zbunjeno me posmatra. „Mislim...jeste da sam ljuta na tebe i jeste da me zbunjuješ...u tolikoj mjeri da više ne znam da li je normalno što bih ti oprostila toliko gluposti i povjerovala u tvoja opravdanja, ali...ne bih mogla da te mrzim."
„Rekla si..."
„Rekla sam mnogo toga, zar ne? Uostalom, to je bila jedna od laži koje sam rekla na tvojoj momačkoj večeri."
Prekrštam ruke i stojim nedaleko od njega pitajući se kuda sve ovo vodi...
„Pa...to je pomak.", govori, a ja skupljam obrve.
„U čemu?"
Sliježe ramenima i oblizuje usne.
„A šta znam...u nama...barem ne moram više razmišljati o tome kako dok me gledaš tamišljaš pikado sa mojim licem."
Nastaje kratka pauza koju oboje prekidamo smijehom.
„Pa dobro, nemoj sad pretjerivati, još uvijek to ponekad zamišljam."
Podiže obrve, a ja uživam posmatrajući njegove usne izvijene u onaj vragolasti smiješak koji me je uvijek najviše progonio kao jedna od najprivlačnijih stvari na njemu.
„Sada?"
„Pa dobro...sada i ne razmišljam o mnogo toga...to je vjerovatno jedini razlog koji me sprječava da uzmem muholovku i istjeram te iz stana."
„Za tvoju informaciju muholovka ne dolazi u sklopu opremljenog stana."
Kolutam očima i naslanjam se leđima na naslon od fotelje. Sada oboje imamo savršen pogled jedno na drugo mada ja njegovo lice vidim u sjeni zbog svjetlosti koja dolazi kroz prozor iza njega. Prosto, to je kao i u stvarnosti...moraš se rješiti tih nekih stvari iz pozadine da bi vidjeo svjetliju stranu osobe...
„Dođi...", tiho mi govori, a ja ga sumnjičavo posmatram kao da se plašim da ću usput ponovo naići na nešto što će me natjerati da bježim koliko me noge nose. „Hajde.", odstiče me i širi ruke, a ja se odmičem od fotelje i nesigurno hodam ka njemu.„Harry...ne možemo ovako...ja..."
„Ro, preko nekih stvari u životu se jednostavno mora preći...i ja sam davno trebao preći i preko te prevare i svih ostalih sr*nja koje su mi priuštili, a ne se osvećivati, ali onda ne bih upoznao tebe." Stajem ispred njega, a on dlanovima obuhvata moje lice gledajuži me ravno u oči. „Juče sam ti sve ispričao onako kako jeste... nemam razloga više lagati...pogotovo ne sada kada vidim da mi te samo iskrenost može vratiti." Spušta usne na moje čelo, a ja ostajem ukočena prosto ne znajući da li da više dopustim onoj strani mozga koja mi govori da me je možda zaista zavolio kroz sve te igre i osvete da prevlada nad ostatkom. „Nemaš pojma kako sam se sinoć osjećao...želim da ja budem taj kog ćeš predstavljati kao oca tog djeteta bez obzira na sve. Želim vas uz sebe...Zapravo, trebam vas uz sebe." Spuštam pogled ka stomaku i usput dopuštam suzi da mi sklizi niz obraz.
„Trebamo i mi tebe...", gotovo nečujno govorim ali jasno mogu da osjetim Harryevo disanje koje se u trenutku promijenilo. Spušta čelo na moje i obamotava ruke oko mene obasipajući mi lice dahom i toplinom...onom koju smo trebale i ja i ta beba.
Naredni pasus možete, a ne morate da pročitate (ako ne želite) Oni koji žele neka uđu ovdje i pročitaju:
Objavu nećete moći vidjeti ukoliko niste član grupe 'Isječeni dijelovi iz ICE-a' pa se pridružite:
Zaokreće se i napušta prostoriju, a ja gledam oko sebe kako bih se uvjerila da ne sanjam. Čini mi se da nisam. Štipam se i osjetim to ali se svejedno ne budim. Uspravila sam se u sjedeći položaj i prošla rukom kroz kosu nesposobna da se riješim nekakvog sumanutog smješka. Samu sebe podsjećam na zatelebanu tinejdžerku.
Nježno prelazim prstima preko stomaka i jedva čekam da dođe i Harry pa da ga natjeram da nešto priča bebi. Znam, zvuči smiješno, ali o tome maštam otkako sam saznala da sam trudna. Želim to čuti...
Umjesto Harrya, čujem zvuk...mobilnog. Izgubljeno gledam oko sebe i shvatam da nije u pitanju moj. Njegov je. U farmerkama. Pa dobro, neka je.
Gledam na stranu i nervozno čekam da se vrati, ali mi pogled stalno leti na farmerke. Da li bi se ljutio kad bih pogledala? Naravno da bi...Pa dobro, ne bi mu smetalo ako bih izvadila mobilni i odnijela mu ga, zar ne?
Upravo sam to i učinila svjensa šta zapravo hoću. Hoću da vidim ko mu šalje poruku. Hoću da vidim da li je iskren kada kaže da je...iskren?
Molim Boga da je Liam il tako neko bezazlen, ali se uskoro uvjeravam da nije...ni blizu...
Amanda.
Prije nego što i znam šta radim ulazim u poruku svjesna da ću se cijeli dan, zapravo život izjedati ako to ne pročitam pa neka se on ljuti koliko hoće. Ako ništa ne krije, onda...
*Bilo da Aurora nosi tvoje dijete ili ne, samo da ti kažem da sam i ja trudna Styles....šta ćeš sada tatice? ;)*
KAMU SEDANG MEMBACA
ICE by:LoRa Styles
Fiksi RemajaICE by LoRa Styles:* Pricu je napisala Lora Styles. Prica se nalazi na facebook stranici 'Ljubav je kad ti kazem da te volim vise od One Direction' ja je samo kopiram ovde.
