Aurora's P.O.V. (Aurorina perspektiva)
Veličina pluća mi se smanjuje na otprilike jedno zrno graška pa samim tim nemam u šta da ubacim vazduh koji mi je prijeko potreban. Šta je to on upravo rekao? Tamni zeleni pogled mu je izazivački prilijepljen za Itana zbog kog je to izgleda i izvalio, ali uopšte ne obraća pažnju na Raymonda koji se već minut nije pomjerio ni milimetra. Ispod njega se već vidi poprilična količina vode iskapale s njegovih ruku. Skoro pa grdim sebe što nisam postavila peškire, ali vrag ga odnio, dala bih sve da mi je to trenutno najveći problem.
„Š...šta?" Raymond muca i pogled mu prelazi na mene...to vrijeme je čini mi se trajalo satima. Usne su mu spojene kao da su mu usta i previše sasušena, pokušava da proguta pljuvačku, ali je nema. Upravo takav osjećaj i ja sama trenutno imam. Oliva djeluje kao da ne shvata realnost cjelokupne situacije te joj se Harry čini kao neka zalutala pijanica dok je Amanda itekako uznemirena. Vrlo dobro je upoznata sa očevim zdravljem. Dotle Itanovo lice poprima rumenu boju, ne zbog srama nego srditosti. Kada bi mi samo sada neko mogao reći kako će sve ovo završiti.
„To su moje stvari. Ja sam se uselio ovdje, a ne on." Harry pojašnjava Raymondu, a ja spuštam glavu i prekrivam je rukama. Čovječe, pa znaš šta se dogodilo prošli put kada nas je vidjeo zajedno...pa kako može biti toliko nepromišljen i...bezosjećajan? Pa da, naravno, ovo je bezosjećajnost. Nema šta drugo biti. Samo da bi se inatio Itanu rizikuje tuđi život.
„Aurora?" Itekako mogu osjetiti otežano Raymondovo disanje dok mi izgovara ime i prosto me je strah podići pogled. Želim negdje pobjeći. Odmah.
„Čekajte, ovdje mora da je došlo do nekakve zabune." Olivia kao što sam već i sama primijetila, ništa od ovoga ne shvata ozbiljno. Barem ne u mjeri u kojoj bi trebala. „Jesi li ti dečko siguran da nisi promašio stan?" Zvuči previše uljudno i odraslo za pritupo pitanje koje postavlja. Pa i da je najpijaniji na svijetu, ako na to cilja, morao bi biti mađioničar da na ovakav način pristupi situaciji u takvom stanju.
„Nije došlo do zabune. Ne znam ko ste, ali ja sam Harry Styles. Aurorin dečko i otac djeteta koje ona nosi."
Samo što je do kraja izgovorio rečenicu i pružio ruku ka Oliviji kako bi se kao upoznao sa njom ja sam stavila ruku preko usta, ustala i istrčala na hodnjik pa uletjela u toalet i ispljunula u wc šolju slavljenički šampanjac koji mi se vratio u grlo i usta. Cijelu težinu tijela sam oslonila na ruku koja mi je prilijepljena uz pločice dok gledam u žućkastu tečnost ispod sebe. Pokušavam da dođem do daha dok mi postaje sve gore. Dlanove mi bode hiljadu nekakvih igli...cijelo tijelo mi trne, a pred očima mi se pojavljuje sve više sitnih crnih pahuljica zbog kojih imam osjećaj da slijepim. Ne mogu više ni da stojim pa se rušim na hladne teget pločice i stavljam ruku na prsa kako bih došla do daha.
„Aurora!" Jasno čujem Harryev glas iza sebe i u tom trenutku želim da se ustanem i udarim ga, ali ne mogu. „Aurora, šta ti je?" Sjeda pored mene i obuhvata me rukama, a uskoro jasno mogu osjetiti prisutnost još nekolike osobe. Vazduha je sve manje.
Neko jeca...neko nekome nešto govori. Čuje se sve više glasova...niko ne zvuči mirno. Nastaju panika i histerija.
Nečija ruka mi pruža čašu vode i ja je brzo uzimam, ali skoro pa pljujem u trenutku kada osjetim još nešto. Pa jao, pomiješana je sa šećerom. Srce nikako da mi prestane titrati, a ja prosto ne želim da se potpuno vratim u stvarnost jer je ono što me čeka užasno...neočekivano....i odavno odloženo na mnogo vremena.
„Harry...", je sve što uspijevam da formiram. Ostatak bi trebao da zvuči '...kretenu jedan, šta si ovo uradio?', ali on to ne predviđa pa mi govori „Tu sam ljubavi."
„Kako to misliš Itane?!" Čujem žensku vrisku odnekud iz hodnjika i vrlo dobro znam ko je u pitanju. Olivia. Ostadoh i bez posla.
„Podigni je." Neko govori i prosto ostajem iznenađena i kada shvatam ko. Raymond. Obraća se Harryu. Harry me obuhvata i podiže, a uskoro mu ovaj predlaže da me odvezu u bolnicu.
„N-n...ne želim." Jedva mucam i kroz mutni pogled vidim kako se Raymond tetura za nama dok me Harry iznosi.
„Aurora..."
„Ne želim!", derem se na Harrya, a on otpuhuje i spušta me na kauč. Oni tamni oblaci ispred očiju mi se polako razilaze, ali se svejedno ne osjećam bolje. Još uvijek mi je cijelo tijelo zatrnuto. Prelazim dlanom preko stomaka i nadam se da je sve uredu sa bebom. Ma jeste, nije ovo zbog nje nego njenog oca i njegovog neumijesnog jezika zbog kog će mi život sada postati još otežaniji. Uz to, danas nisam ništa ni jela, a veliki dio hrane koju unesem mi krade još jedno biće koje živi u meni. Prvi obrok mi je bio stres zaliven šampanjcem koji ne volim. Prosto se čudim kako me vlastiti organizam više podnosi.
„Amanda, daj još vode." Ponovo se čuje Raymond. Noge su mi preko Harrya koji sjedi pored mene i gladi mi obraze dok uspaničeno prelazi pogledom preko mene.
„Šta si ovo uradio...", mrmljam sebi u bradu prije nego što od svoje nekada tzv. sestre uzimam vodu.
„Ovo stvarno od vas nisam očekivala!" je sljedeće što uspijevam razumjeti od Olivijinih riječi koje napuštaju njena usta brže nego proljetna bujica. Uskoro se čuje i potpuno udaljavanje zvuka njenih štikli, a nedugo zatim se ispred mene pojavljuje i Itan koji zabrinuto i rasijano pita Raymonda jesam li dobro.
„Dobro sam.", govorim nešto razgovjetnije nego do tada i oblizujem usne za koje mi Harry uporno govori da su, ne samo blijede nego i bijele. Sasvim.
„Ja..nazvaću te kasnije."
Čim je to izgovorio Itan je nestao očito užurban da ode vidjeti šta mu se dešava sa bijesnom majkom. Ne mogu joj zamjeriti. Dovraga, pa ja sam bila glavni kolovođa u čitavoj, nimalo bezazlenoj, obmani.
„Jesi li zaista dobro?" Raymond čuči ispred mene i gleda me uplakanim očima koje su mi dovoljne da shvatim koliku zabrinutost i bol prikriva u sebi te sam primorana da klimnem glavom. Amanda mu dodaje nekakve tablete i uvjerava ga da ih mora popiti što on i čini pri čemu tek primjećujem da mu se ruke tresu u tolikoj mjeri da je jedva uspio naciljati usta.
Harry mi neprestano dira kosu, lice i ruke i nešto mi govori, ali ja pola toga ne registrujem dok mi se u grlu ponovo nakuplja sve više i više neželjenih ukusa i tečnosti.
„Moramo razgovarati..." Odmičem se od Harrya i naginjem ka Raymondu kom na licu mogu pročitati nešto slično 'Molim te reci mi da ono što je rekao nije istina'. Vrlo dobro znam da glumi da je dobro i da ga sve ono nije pogodilo samo zato što sam trudna i plaši se za bebu iako je upravo saznao da je nije napravila osoba za koju je mislio da jeste. Otac je polusin njegovog najvećeg živnotnog neprijatelja. Mogu samo zamisliti kako se osjeća!
Ruke još uvijek ne osjetim u potpunosti, ali sam ih sposobna pomijerati barem u tolikoj mjeri da uzmem Raymondovu šaku. Izraz lica mu odmah poprima nježnijii oblik, ali bol ne nestaje. Nikada i neće.
„Ja.."
„Je li ono istina? Molim te reci mi da nije..." Samim pogledom me preklinje, a ja se iznutra raspadam kao led ubačen u uzavrelu vodu.
„Ist..." Harry počinje ali ga ja presijecam podižući ruku. Dosta je rekao i učinio.
„Istina je..." Govorim isto što bi i on, ali na nekako blaži i ljepši način. Nije vrijeme da se ponašamo kao praljudi. Raymond zagriza dojnju usnu kao neko dijete i pilji u mene, a ja kraičkom oka primjećujem poglede razmijenjene izmešu Harrya i Amande. „Vidi... situacija je komplikovana..."
Raymond sjeda na pod i stavlja dlan preko čela, a Amanda se odmah spušta i stavlja ruke na njegovo rame.
„Jesi li dobro tata?"
Klima glavom, ali ne izgleda ni kao d od dobrog. Ja strijeljam kovrdžavog dečka pored sebe jednim oštrim i nimalo milostivim pogledom, a njegov pada na moj stomak. Šta mu to znači?
„Želim da nasamo razgovaramo.", govorim Raymondu i ignorišem Harryevo nakašljavanje koje mi daje do znanja da mu se moj prijedlog nimalo ne sviđa. Trza se u trenutku kada ja jedva nekako ustajem i odbijam njegovu pomoć.
„Aurora..."
„Harry, dovoljno sam čula od tebe za danas.", govorim mu onoliko jako koliko mogu i ponovo vraćam pažnju na Raymonda. „Hajde."
I Raymond ustaje, a ja ono dvoje očima dajem do znanja da napuste prostoriju za šta im treba poprilično vrijeme jer se ne zna koje više želi da zagnjuri nos u ovaj problem. Idem u sobu i sjedam na krevet duboko uzdišući i čekajući da mi se sjedokosi čovjek pridruži. Ništa ne govori i samo stoji pored mene sa nateklim očima i bezličnim pogledom koji je sušta suprotnost neumirljivim rukama i uopšteno ostatku tijela.
„Žao mi je...."
Da li je moguće da nisam u stanju ništa drugo reći? Osjetim njegov pogled na sebi, ali se ne usuđujem uzvratiti mu ga.
„Za...šta se dogodilo?"
Uspijevam nekako razmjeti šta je rekao pa spuštam glavu na prste koji mi se nekontrolisano isprepliću i pucketaju.
„On...profesor mi je i...jednostavno...ne znam...rekla bih ti prije da se nisam sramila i plašila da će ti se nešto dogoditi..."
„Zašto si se sramila?"
Suza mi se spušta na sami vrh nosa.
„Zato što se osjećam kao da sam iznevjerila i mamu i tatu i tebe...i sebe i sve redom kad god pomislim na to čiji je on polusin..." Njegov oštri uzdah mi daje do znanja da mu ono što sam upravo izgovorila prija manje nego da sam mu popalila najjači mogući šamar. Svaka meni čast.
„Pa...zar pored svih muškaraca na svijetu, Aurora?"
'Aurora' koje je zamijenilo 'Aurorić' mi daje do znanja da ipak i nije toliko nježan u pogledu mene kao što sam mislila...sve je zbog bebe. U protivnom bi se derao i napadao me, sigurna sam. Možda bi čak i nasrnuo na Harrya.
„Pa znam da je to čudno, ali...ja ga volim Raymond." Napokon skrećem pogled prema njemu osjećajući kako mi onu bol i strah u plućima i srcu zamjenjuju...zamjenjuju dosadni, ali opet prijatni, leptirići. Nikada nisam vjerovala u njihovo lepršanje, ali čini mi se da sam sada prinuđena.
„Ouh..." To je definitivno bio bolan zvuk doletjeo iz samog dna njegove trenutno, vjerovatno, skrhane duše. „Da li on..."
„Ne zna. Mislim da čak ne zna ni da mu se otac bavi prljavim poslovima. Harry nije ni nalik Patricku."
Gledam u samu sebe i govorim si da lažem. Dobro, Harry možda nije najbolja osoba na svijetu,ali nije ni Patrick koji ubija, mada....mada me je taj dečko do sada više puta ubio iako sam nekim čudom još uvijek prisutna na ovom svijetu i među živim ljudima.
„D-dobro...molim te ne spominji to ime."
Sav je zgrožen i zgrčen, a ja se odmah prisjećam da mu je posljednji put pozlilo kada sam ja priznala da sam upoznala Willmera.
„Okej, izvini."
„Ne možeš znati da i on ne radi za svog očuha koji ga je možda poslao da mu pomogne da te...dokrajči."
Odmahujem glavom i prije nego što razmišljam o toj soluciji. Šta ako je to Harryeva druga igra koju je Amanda spominjala? Tijelo mi se stresa i utjehu nalazim u Harryevim izjavama ljubavi odlučna da više neću razmišljati o toj mogućnosti.
„Ja...ne znam šta da ti kažem...kako...Itan..."
„Nikada nisam ništa imala s Itanom. On je jednostavno moj dobar prijatelj, to je to..."
„Cijelo vrijeme..."
„Nije cijelo. Harry i ja smo imali nekakvih svađa i nesuglasica, ali...svejedno smo zajedno i on...kaže da me voli."
Raymond se na trenutak smješka i taman što pomišljam da mu je možda drago, to se preuobličava u nešto sasvim drugo.
„Kaže...", mrmlja, a ja skupljam obrve.
„Hm?"
Pogled mu slijeće na moje lice i čini mi se nekako drugačijim nego inače.
„Da si zaista sigurna u njegovu ljubav rekla bi 'Voli me', a ne 'Kaže da me voli'."
Usne su mi kao zaleđene pa ne mogu da ih pomjerim. Rekla sam ono i ne razmišljajući o tome na takav način, ali kada se čuje zaista zvuči neuvjerljivo...kako god, Harry me voli i ja vjerujem u to, zar ne?
Na kraju ipak ne govorim ništa u svoju odbranu.
„Ljubav je velika stvar Aurora, a on...ne znam zaista...da nisi trudna sa njim definitivno bih drugačije reagovao, a ovako...kako si uopšte ostala trudna?" Glas mu više nije nimalo prijatan pa me počinje hvatati nepozvana nervoza. Iznenada, sve to nestaje jer mu lice poprima očajan oblik. „Uhm...znam da si rano izgubila majku, ali...mislio sam da Amanda..." Nikako da završi dok mu obrazi poprimaju sve rumeniju boju. O Dovraga!
„Raymond, znam dovoljno o zaštiti i tim glupostima."
Kolutam očima, a njemu se glava pretvara u crvenu lampu.
„Pa...kako onda? Aurora, onako bih mislio da je sve to obična prolazna afera, a ovako...da li je to dijete jedini razlog tome što si još uvijek s njim? Ako jeste znaš da ga možeš ostaviti. Amanda i ja ćemo ti pomoći u svemu."
Oh, nemoj molim te.
„Već sam ti rekla da ga volim...i on želi to dijete."
Gledam ga u oči s namjerom da ga ovaj put i uvjerim u svoje riječi. On me par trenutaka samo posmatra i ja mogu samo da se pitam šta li se sve mixa u njemu i njegovim mislima. Duboko uzdišem i okrećem glavu na stranu osjećajući 'tuckanje' u zadnjem dijelu glave. Glavobolja se već najavljuje. Baš pristojno od nje.
„Možemo ovaj razgovor nastaviti drugi put? Zaista sam umorna i..."
„Okej." Brzo ustaje i previše pažnje posvećuje čopkanju mrlje na farmerkama kako bi prikrio svoje prave osjećaje i stanje. „Ti si sigurno dobro?"
Klimam glavom postavljajući i njemu isto pitanje na koje mi je on dao jednak odgovor. Zidovi prostorije počinju pucati od laži. Taman što je Raymond krenuo ka prolazu u dnevni na vratima se pojavio Harry koji ga je dobro ispregledao prije nego što se pomjerio, a ovome nisam mogla vidjeti lice pošto mi je bio okrenut leđima.
„Ćao Aurora." S tim pozdravom je Raymond izašao, a Amanda se na svu sreću nije pojavljivala. Harry je krenuo ka meni kao da je bio vožen po traci stvorenoj mojim nimalo prijatnim pogledom.
„Nešto bih rekla ali sam nekako ostala bez teksta."
Napola koluta očima pa se zaustavlja ispred mene i gleda me sa poprilične visine.
„Nije me briga za tuđe mišljenje, samo hoću da znam jeste li vi dobro."
Pod onim 'vi' vjerovatno misli na bebu i mene pa me gotovo raznježuje, ali ja brzo potiskujem taj još uvijek nepromoljeni osjećaj svjesna da mu trenutno nije mjesto u ovoj situaciji.
„Harry, imaš li ti uopšte pojma šta si uradio?"
Spušta se u čučeći položaj presavija ruke preko mojih bedara istog trenutka kada se čuje zvuk zatvaranja vanjskih vrata. Otišli su.
„Ako očekuješ od mene da se izvinem to ne planiram učiniti jer bih ono isto rekao i uradio sve i kad bih mogao vratiti vrijeme unazad."
Pa naravno...
„Jesi li ti normalan uopšte?"
„Aurora ja hoću da svi znaju i da sam ja tvoj dečko i otac djeteta koje nosiš!"
„To nije po cijenu nečijeg života!"
Želim ustati ali me njegove ruke drže prikovanom za krevet. Oči su mu napete, a zelenilo im zaslijepljuje.
„Nije mu se ništa desilo, pobogu! Star je i onda se bezveze srušio što ne znači da se trebam prema njemu ponašati kao da je u inkubatoru! Kako si mu mislila saopštiti istinu? Svaki dan bi mu govrila po jedno slovo ili bi ga na samrti tako dokrajčila, a do tada s Itanom šetala dijete kad god bi bila u blizini svog slabašnog očuha?! E pa izvini ali mi se nekako čini da to ja ne bih dopustio."
Pravim sve zgroženiju facu dok na kraju ne dolazim do vrhunca i udaram Harrya po ramenu.
„Stvarno nemaš osjećaja!"
Istina je da on ne zna za sve to oko Patricka, ali...
„Nemaš ih ni ti Aurora čim od mene očekuješ da se pridružim na ručku na kom Itan i ti glumite zaljubljeni par koji očekuje dijete!", reži i skače na noge udaljavajući se od mene, a ja mašem glavom i ustajem krećući za njim. Zidovi ovog stana će više požutiti od svakodnevnih svađa.
Ipak, na neki čudni način Harry uvijek nađe način i prave riječi kojima će učiniti da se osjećam kao krivac.
„Samo nije trebalo sve onako da se izdešava, okej? Sada sam ostala bez posla, Olivia je ljuta, ni Raymondu nije svejedno i..."
„Zašto je to Itan bolji od mene?" Naglo se zaustavlja i okreće ka meni sa raširenim rukama, a meni se u grlu kao uz pomoć magije stvara ogromna knedla. „Hajde reci mi!" Ama ne bi im ni ti smetao čovječe da ti čovjek koji je naručio ubistvo moje majke nije očuh.
„Nije bolji, nego..."
„Nego?!"
Pa jao, kako da mu kažem? Ne mogu sve odjednom, tek tako...šta je više? Pa naravno, moja muljanja i odlaganja mi se obijaju od glavu.
Zanimljiva je činjenica da smo jedno drugom izjavili ljubav, napravili dijete i odlučili živjeti zajedno i prije nego razriješili sve tajne i nesuglasice.
„Harry, stvarno ne mogu da se svađam...pa i maloprije mi je skoro pozlilo i...ne znam. Otkud ja više znam!"
Napetost mu napokon klizi sa lica i ostatka tijela, a u sljedecem trenutku je on gazi pod sobom i prilazi meni. Bez ijedne riječi sam odjednom u njegovom zagrljaju koji bez imalo pobune prihvatam i neočekivano se opuštam. Ne, ne želim vjerovati u to da je Harryeva druga igra povezana sa Patrickom i isto tako ne želim da ga pitam bilo šta o tome. Jednostavno sam umorna od svega...toliko bih voljela utrpati nas u neku prostoriju gdje smo mirni od svega, ali bukvalno svega, i gdje nas niko nikad ne bi mogao pronaći. Da, bila bih sposobna provesti ostatak života sa njim zatvorena među četiri zida, samo...samo da je sve uredu.
„Izvini..." Tiho mrmlja sa usnama na milimetar od mog uha, a ja se mrštim i ispuštam dojnju usnu koju sam do tada držala zarobljenu među zubima.
„Rekao si da se nećeš izvinjavati.", podsjećam ga ujedno se boreći sa hiljadama žmaraca koji me napadaju sa svih strana dok na svake nekolike sekunde osjetim mekoću Harryevih usana koje golicaju moje uho.
„Neću za njih, ali hoću za tebe...to je jedino zbog čega žalim." Ostaje on pri tome da ga nije briga za Raymondovo srce. Ništa ne govorim nego se samo još više pribijam uz njegovo tijelo na šta on reaguje smiješkom koji jasno mogu osjetiti na vratu. „Ne želim te ponovo ljutiti, ali bih volio da vidiš mobilni." Odmah mi se kvari raspoloženje jer se još jedanput osjećam loše. Inače bih mu rekla kako se znam brinuti sama i sebi te kako imam posao, samim tim i platu kojom mogu sebi kupiti šta želim, a sada...uh.
„Ali Harry..." Mrmosim dok se odmičem od njega, a on iz džepa vadi ogromni bijeli mobilni. „Nije uredu."
„Jeste."
Ton mu je skoro pa ljutit.
„Ali, ne želim da mi kupuješ poklone."
„E pa vidiš ja želim jer si mi ti sada djevojka."
Prije nego što i uzimam mobilni upućujem mu pomalo nedefinisan pogled kojim pokušavam otkriti da li on gleda na sve te svoje riječi jednakim očima kao i ja.
„Uporno pričaš o tome kako želiš da svi znaju da si mi ti dečko...sada govoriš da sam ti ja djevojka, a zapravo..." Mrštim se i krivim glavu značajno ga posmatrajući. „Ja se nekako ne sjećam da sam ikada pristala na vezu."
Podiže obrvu i značajno mi posmatra lice sve dok mu se usne ne izvijaju u nekakav značajni smiješak koji me više podsjeća na ironiju.
„E pa draga moja..." Ponovo zatvara prostor između nas i sa kažiprstom počinje prelaziti preko mog čela, zatim niz slijepoočnicu i dalje niz obraz pa preko dojnje usne. „...ja sam te već nekoliko puta pitao za vezu i ti si svaki put odbila i ja to više ne planiram raditi."
Kolutam očima i ljubim njegov kažiprst na šta se on odmah smješka i zagriza dojnju usnu.
„Ali me svejedno zoveš djevojkom?"
Pušta usnu koja ostaje rumenija nego inače sa gotovo neprimijetnim otiscima zuba.
„Pa nekako mi je najjednostavnije. Želiš da te oslovljavam sa 'ženo koju volim i koja nosiš moje dijete'?"
Kolutam očima i svim snagama se trudim da ostanem u tako otresitom izdanju, ali na kraju ipak ne uspijevam i počinjem da se smijem. Ma koliko da hoću da se uozbiljim ne mogu i čak mogu da osjetim kako mi suze peckaju oči. Inače, do nedavno su i one suze tokom plača za mene bile nešto nezamislivo, a trenutno imamo priliku vidjeti i čudnije od čudnog, a to je činjenica da su se one stvorile od smijeha.
„E pa neka sam te jednom i ja uspio nasmijati." Harry govori sarkastično, a zatim spušta lice i prislanja usne na moje, a s obzirom da se ja još uvijek nisam sasvim uozbiljila, nisam u stanju da mu uzvratim poljubac. Ne znam zašto se smijem...nije sve u onome što je rekao nego jednostavno...jednostavno sam srećna što je tu uz mene i što me ne napušta...što se brine...što me ne mrzi. Srećna sam zbog toga i imam pravo da plačem od sreće i smijeha. Napokon se uozbiljujem i uzvraćam mu poljubac prilikom kog mi on uvlači mobilni u zadnji džep farmerki i koristi priliku da mi dodiruje dupe na šta ja ispuštam zvuk negodovanja iako mi naravno ne smeta. To sam zavolila još prilikom prvog poljupca.
„Molim te nemoj to više raditi...", jedva progovaram nesposobna da lišim sebe mekanih jastučića kojima sam prepuštena, a on, svjesno ili ne, oblizuje usne te na taj način vrućinom svog jezika dodiruje i moje. Imam osjećaj kao da sam pogođena najprijatnijom vrućom žaokom ikad.
„Šta?"
Sa skupljenim obrvama i neobično stisnutim usnama drži pogled prikovan čas za moje oči – čas usne dok mi dlanovima masira pordučje dupeta i leđa. Da li je on svjestan šta mi radi?
„Pa ono....donošenje nekakvih odluka i sličnih stvari bez mog znanja." Nisam ni završila rečenicu kada se on već počeo gnusati pa sam bila primorana brzo reagovati i staviti ruku na zadnji dio njegovog vrata kako bih ga zadržala blizu. „Znam da je danas stanje bilo...vanredno da se tako izrazim, ali...inače. Zaista sam morna od stalnih svađa i rasprava...s tobom prvim."
Djeluje nešto opuštenije zbog mog izliva razumijevanja za njegovu maloprijašnju reakciju iako se ne mogu pohvaliti da sam baš sasvim uz njega. Bilo kako bilo, ne želim još problema pa se samo pribijam uz njega kao tek pripitomljeno mače.
„Ja ne želim da se svađam." Izraz lica mu je smrtno ozbiljan dok ja polako gubim dah s obzirom da mi njegove ruke pomažu u stapanju naših tijela.
„Ne želim ni ja ali to uporno radimo."
„To je valjda normalno..."
Mrštim se na tu njegovu izjavu u koju znam da ni on nije baš uvjeren. Sveđ oko stvari koje nas dvoje imamo na samom vrhu spiska problema nisu ni najmanje bezazlene.
„Nećemo se više opterećavati time, okej? Moraš se opustiti, ne želim da ti se ponovo desi ono od maloprije ili nešto još gore."
Usne su mu ponovo na mojim i tek tada primjećujem nešto neobično.
„Gdje su ti žvake?"
Smije se i šalje mi viraciju kroz usne tačno do srca. Ne pitajte me kako je to moguće jer ni sama nemam pojma.
„Stvarno ti se to toliko sviđa?"
Jaooo imam osjećaj kao da sam kupila nekakva vudu čuda i prizvala duh pod nazivom Egoizam koji s vremena na vrijeme opsjeda Harryevo tijelo i dušu.
„Pa...osvježavajuće je."
Zapravo nije stvar samo u tome. Prosto je neodoljivo i oduzima dah brzinom svjetlosti. Kako god, ne usuđujem se sve to reći na glas jer ni u jednoj knjizi ni horor filmu ne kažu da treba pričati duhu ono što njemu odgovara te ga na taj način hraniti i natjerati da se sve češće pojavljuje. Trlja usne kao da razmazuje nevidljivi sjaj ili je ustvari u pitanju moj...nisam u stanju da raspoznam pod pritiskom koji mi stvara njegov pogled.
„Samo mi nedostaje narandža...dosadila ti je?"
Usnama iznenada stiska moje i povlači ih kao da je u pitanju dugo gumeno čudo koje sam kao mala obožavala. Ovo mi stvara još ljepši osjećaj u stomak što odaje zvuk izletje iz mojih nepromišljenih usta. Harryev egoizam mi se ceri iza njegovog ramena. Da li je normalno što ga zamišljam u zelenoj boji?
Glasić se mršti. Nije valjda da ima protivnika?
„Mogu je vratiti ponovo na reportoar ako baš želite gospođice s obzirom da su moje potrebe za jagodom sada ponovo dobro uhranjene vašim sjajem."
Trljam vlastite usne i osjetim blago bockanje šljokica, odnosno grumenčića sa sjaja. Oh, zar baš toliko voli jagode ili moje usne?
Ovo drugo mi se više sviđa.
„Hm...fino."
Čini ono u čemu samo on uspijeva, tj. stavlja me na vatru samo jednim poljupcem u sami ugao usana pri čemu ispušta zvuk koji je vjerovatno odgovoran za nagli val vrćine koji me je obgrlio sa svih strana.
„Sada moraš nešto jesti."
„Nisam gladna."
Koluta očima i prijekorno me posmatra.
„To tvrdoglavost priča za tebe."
Povlači me za ruku, a ja osjetim neprijatan hladni vazduh koji me je nemilosrdno dočekao pri razdvajanju naših tijela. Sjedam za stolicu u kuhinji pomirena sa činjenicom da neće odustati od namjere da mi napravi krem supu dok pokušavam samu sebe natjerati da ne mislim o novom problemu, tj. neizrečenom otkazu...
...
„Ne znam ni sama..." Uz otužni izdah pričam Lauren o svemu što se danas izdešavalo dok ulazim u zgradu srećna što sam napokon izašla iz skučene prodavnice sa ludom prodavačicom. Trebalo joj je čak 15 minuta da me usluži iako sam bila prva u redu jer je bila prosto opijena nekakvim muškarcem iza mene pa su joj namirnice stalno ili ispadale iz ruke ili nije uspijevala da nacilja kod na onu spravu. Malo mi je hvalilo da joj istučem kajganu na glavi. Trebala bi znati da su trudnice s vremena na vrijeme tanke na živcima.
„To je zaista loše...možda bih ja mogla razgovarati sa Oliviom?"
„Ne!" Brzo se protivnim i ne pokušavajući da razmišljam kako bi to bilo užasno. Ovo nema veze sa nekakvom greškom na poslu...nikome nisam naplatila više niti sam krala iz kase...prosto je to privatni život u kom Llauren ne može ništa poduzeti. Kao ni ja.
„Okej, ali...šta ćeš?"
Ulazim u lift i spuštam kesu punu namirnica pored noga nakon naređenja poslatog ravno iz bolne kičme.
„Uh, ne znam..."
Taman što su se vrata trebala zatvoriti u liftu mi se pridružio visoki plavušan koji je, koliko me pamćenje služi, odgovoran za to što su ivice tetrapaka od mlijeka ulubljene. Pa dobro, moram priznati da prodavačica ima dobar ukus. Ko i ne bi kada ga vidi ovakvog? Sav je kao isklesan i unatoč hladnom vremenu, nosi majicu kratkih rukava. Gospode, mišice su mu prevelike...diže li balvane ili tegove? Da ono treskanje koje me je jutros probudilo stvoreno u trenutku kada je podizao zgradu?
'Mislim da su te trudnički hormoni malo ponijeli.'
Glasić je sav namršten, a meni krči stomak. Pitam se da li sam samo gladna ili se to beba buni što zagledam muškarca koji nije njen otac. Okej, okej, izvini.
„Aurora, čuješ li me?"
Trzam se na Laurenin glas i vraćam iz svijeta beba, očeva i primamljivih muškaraca. Pa dobro,Harry bi se mogao svrstati i u drugu i treću grupu mada je ovaj tu...uh...
Susrećem se sa njegovim pogledom karamelaste boje pa brzo skrećem svoj. Ne želim ispasti gora nego ona prodavačica.
„Čujem..."
„Pa šta ćeš sad?"
Sliježem ramenima i pitam samus ebe kako me nije sramota razmišljati o glupostima dok sam u tako ozbiljnim problemima?
„Pa ne znam...Pokušaću pronaći posao do kraja mjeseca, tačnije do sedmice u kojoj budem morala platiti stanarinu. Ne želim sve potrošiti na te obaveze."
Dovraga, šta to ja pričam pred strancem?
„Pa zar ti Harry neće pomoći?"
„Ne želim da on plaća umjesto mene."
„Ali živite zajedno."
„Pa svejedno...to je moj stan. On je prosto..." Ne znam kako bih dovršila. Samos e pojavio sa svojims tvarima i sada bi trebao plaćati i stanarinu i račune?
„On je prosto tvoj dečko, otac tvog djeteta i eto, kako sipade, i cimer."
Cimer? Bože, to mi zvuči suludo.
„A šta kažeš na ono profesor?"
„Pa dodaj na to 's povlasticama'."
Glas joj je uzigran i prosto ne mogu, a da se ne osmjehnem. Osjetim pogled onog dečka na sebi. Sigurno je do sad milion opcija protumačio iz mog razgovora ako me uopšte i sluša.
„Pa zar profesori sa povlasticama plaćaju svojim studenticama sa povlasticama stanarinu?"
„Pa zašto da ne?"
„Pa to bi možda vrijedilo za sponzoruše ali mene ne."
Čujem je kako izdiše.
„Onda tome pridodaj ono očinstvo, vezu i sve ostalo zbog čega nisi najobičnija sponzoruša kao ni studentica sa povlasticama i sve dođe na savršenu liniju."
Uh, razgovor postaje previše zapetljan.
„Ja sam još uvijek predaleko od te linije."
„Onda potrči malo."
Smijem se i radujem zvuku koji se oglašava dajući mi do znanja da smo stigli na moj sprat. Pogled onog dečka je već počeo da me iritira.
„Rado ali sam već dobila koje kilce."
Uzimam kesu i napuštam lift zapuhnuta mnogo svježijim vazduhom.
„Niko ti neće zamjeriti. Trudna si pobogu. Inače, gdje ti je voljeni?2
'Voljeni' i Harry i ja mi nikako ne ide pod isti kalup pa ne mogu, a da se ne namrštim i podsmjehnem.
„Voljeni..." Ta riječ mi je napustila usta mnogo čudnije nego što bi bilo normalno. „...je na poslu."
„Ti si već odustala od koledža?"
Nisam bila sigurna da lid a to shvatim kao šalu ili ozbiljno pitanje pa sam odlučila dati neutralan odgovor.
„Ne ide mi se baš ovih dana zbog cijele zbrke oko stana i ostalih zavrzlama...nadam se da ću sutra."
„Oh, pa super. Voljela bih da se nekad vidimo s obzirom da sada..."
Ne dovršava ali vrlo dobro znam na šta misli.
„Da..."
„Pa ništa onda Aurorče, čujemo se ujutru."
„Važi. Baj."
Prekidam poziv i prosto se par trenutaka divim novom velikom čudu koje mi je Harry kupio prije nego što ga spuštam u džep. Nikada prije nisam imala tako moćan mobilni pa se kada ga uzmem osjećam kao da bih mogla da se lansiram i na mjesec sa njim. Otključavam stan i ulazim u njega odmah se osjećajući nekako lišeno slobode. Mislim da mi previše nedostaje sloboda. Opet...nije baš da mi je svejedno hodati okolo,a još manje biti sama sada kada Amanda zna da se Harry uselio. Danas sam malo s njim razgovarala o tome i rekao je da će im svima dobro zaprijetiti i to u tolikoj mjeri da se niko neće usuditi ponovo mi pokušati nauditi. Pitam se šta planira....
Spuštam namirnice u kuhinju i posmatram svoj 3 u 1 dok ispijam vodu prije nego što napuštam prostorije i odlazim u toalet. U stanu je ogromna sparina i čovjek jednostavno ne može, a da se svako malo ne rashlađuje na različite načine. Prilazim u ogledalu i nezadovoljno pregledam svoje lice dok odvijam vodu i zapljuskujem se njome. Danas se nisam ni šminkala, ni uvijala kosu ni uopšteno sređivala, u bilo kom pogledu. Ne želims e pretvoriti u običnu neuglednu kućanicu. Sutra moram poraditi na tome.
'Kućanice svakako nešto rade po kući pa su s tim razlogom i dobile takvo ime, a ti ne znaš ni kada voda vre.'
Taman kada sam krenula uzvratiti glasiću na komentar u ogledalu sam primijetila nešto čudno iza sebe. Namršteno sam se okrenula i susrela sa nekakvom čudnom flekom u samom uglu majušne prostorije iznad kade. Prišla sam bliže, nagela se i propela na prste koliko god sam mogla s planom da se ne penjem na kadu pošto su velike vjerovatnoće da bih mogla zvršiti sa slomljenim vratom. U tom slučaju ću baš biti nesposobna da radim, a to je gore i od noćne more.
„Dovraga...", mrmljam shvativši da je u pitanju fleka od vlage. Otkud to tu? Sve je svježe, a na par mjesta se čak spuštaju i kapljice niz ovlaženi zid. Bacam pogled ka gore i pretpostavljamd a to ima veze sa stanom iznad. Pa samo mi je još to trebalo. Znaju li sve komšije da sam se ja tek uselila i ne treba mi odmah renoviranje? „Ugh!"
Iznerirana napuštam toalet te izlazim iz stana penjući se uz stepenice kako bih imala više orijentacije oko toga koji je stan tačno iznad mog. Kunem se da ću tu ili toga, ko god da je, natjerati da mi okreči toalet. Nisam na grani rasla. Napokon nagađam koji je stan u pitanju i zvonim. Sva rasrđena zabijam ruke na kukove i čekam da mi neko otvori. Podsjećam samu sebe na mrzovoljnu komšinicu iz pakla ali koga briga. Važno je stvoriti imidž.
Vrata se napokon otvaraju i moj nakostriješeni stav brzo bive poprskan vodom u trenutku kada se susrećem sa istim onim grčkim bogom od maloprije. Dovraga, prodavnica, lift pa sad i ovo...ko se to igra sa mnom? Čovječe, nema majice! Da sam muško definitivno bih postala gej zbog njega.
'A da si žensko?'
Pa ja i jesam žensko.
'Ozbiljno?'
„Uhm...hej.", čovjek pokušava da nekako istrijebi neprijatnost koja je nastala mojom zapiljenošću pa se brzo pribiram i pokušavama vratiti barem s od maloprijašnjeg stava.
„Hej." Kakav mi je ovo naglasak? „Mislim da mi zbog tvog stana prokišnjava...tačnije, vlaga izbija na plafon."
„Oh." Njegov naglasak je još čudniji. Definitivno nije iz Engleske. I stariji je od mene...definitivno jeste. I od Harrya. Pokazuje palcem negdje iza sebe i pri tom imam osjećaj da se u njemu pokreće komplikovanija mašinerija od one u satu samo što je ova građena od mišića. „Nekolika sata sam bio odsutan i izgleda da sam zaboravio zatvoriti vodu...Nadam se da nije velika šteta."
Uuu usne su mu baš punačke.
„Pa...onako."
„Ako želiš mogu pogledati."
Par trenutaka zurim u njega jer nisam sigurna da li bih prihvatila ponudu. Dovraga, kud ću ga ovakvog puštati u stan? Nije da bih ja prevarila Harrya nego me je strah da će ispasti tako...ne želim još svađa. Harry je jedini muškarac s kojim želim biti, to je bez daljnjeg, ali moji komentari na ovog tu alfa mužijaka su prosto posljedica toga što ulaskom u vezu nisam oslijepila.
„Trebao bih."
Izlazi iz stana i blago me pogurava svojim tijelom, a ja se pitam da li će zaista sići tako do pola go i bos? Bome hoće. Oboje silazimo niz stepenice, a ja se osjećam neprijatno zbog tišine.
„Ti si djevojka iz lifta, zar ne?"
„I iz prodavnice."
Smije se i ja prosto bivam zalijepljena bjelinom njegovih zuba. Da njega neko nije isijekao iz časopisa i nekako sitresao u stvarni svijet?
„Očito mi je sudbina slala nekakve signale."
„Trebao si ih pročitati prije nego što je meni plafon posivio."
Naravno, moj jezik niko ne može zbuniti. Djeluje iznenađen činjenicom da nisam obična mutava komšinica pa se još više značajno smješka. Ulazimo u moj skromni stančić koji je pretpostavljam mnogo manji od njegovog i ja ga uvodim u toalet pokazujući mu rukom ka mrlji.
„Oh...pa nije baš neprimijetna."
„A-a." Odmahujem glavom, a on uzdiše.
„Pobrinuću se za to."
Drži ruke na kukovima, a ja iz nekog čudnog razloga ne mogu, a da ne pređem pogledom preko njegovog torzoa koji, za razliku od Harryevog, nema nijednu tetovažu. Tačno mi je čudno.
Čovječe, kao da je neko za mišiće na tom području dao ime 'pločice' nakon što je vidjeo ove od ovog tipa.
„Ma ne moraš...mislim, nisam te zato pozvala."
„Hoću. To je moja dužnost. Nije problem, ne brini."
Kao da želi reći 'imam ja novca, ne brini.' Ouh, pa čuo je i onaj moj razgovor i vjerovatno misli da sada nemam ni za hljeba. Nisam još do toga došla, okej?
„Ja sam Lucas." Pruža mi ruku i ja mu je uzimam praveći se nonšalantna. „Echemendia."
„Ha?" Mrštim se dok izvlačim ruku,a on se smije kao da je navikao na takve reakcije.
„To mi je prezime."
„Oh." Echrmandia? Kako je ono rekao? „Nadams e da ga neću morati upotrebljavati."
Ponovo se smijem, a ja se pitam da li sam mu zaista toliko smiješna u pozitivnom, negativnom smislu ili je prosto čovjek sam od sebe...veseo? Ili pokušava da me šarmira?
Glasić istresa no sa maramicom na kojoj je izvezeno 'Ne manitaj'.
„A ti?"
„Šta ja?"
„Pa imaš li ime?"
„Oh....Aurora. Ottis."
„Lijepo ime."
„Pa hvala."
Samo da mi i on ne da nekakav nadimak. Prosto počinjem dobijati strah od toga. Gleda u mene kao da nešto očekuje, a ja sam loš čitač što se toga tiče.
„Pa...hoćeš li nešto popiti?"
To se valjda iz pristojnosti kaže, je li?
„Ne bih da ti smetam."
„Ma nisi...ionako sam sam."
Uvodim ga u dnevni i žalim što mu nisam rekla kako imam obaveza i da bi trebao otići. Osjećam se čudno i...nije uredu zbog Harrya da uvodim tek tako neznance u stan i još ih nudim pićem. I da, tu se ponovo postavlja ona teorija o tome kako će komšije pomisliti da sam prostitutka koja je ovoga puta čak lično išpla po svoju mušteriju.
„Šta ćeš?"
„Sok."
„Sok."
Zbunjeno ga gledam, a on se smije.
„Alkohol je previše česta pojava u mom noćnom životu pa preko dana volim piti nešto blaže."
„Oh..."
Bacam pogled kroz prozor. Mrak je.
'Pa ne misli čovjek bukvalno, plavušo prefarbana.'
Nasipam mu sok od limuna, pružam i prekidam u trenutku kada je razgledavao moj 3 u 1.
„Imaš lijep stančić."
Stančić....
'Stančić....'
„Hvala."
Naslanjam se leđima na sudoper i govorim samoj sebi da mu ne trebam nuditi i da se smjesti jer su onda još manje šanse da će brzo otići.
„Nova si ovdje?"
„Uhm..da, tek sam se doselila."
„Nisam ni ja davno. Došao sam ovdje isključivo iz razloga da budem bliže svom baru."
„O, pa lijepo. Imaš svoj bar."
Rekoh ja da ima novca.
„Pa da...mada ga možeš nazvati i klubom. Zavisi koje doba godine je u pitanju."
Zanimljivo.
„Zove se Lech."
Lech? Dakle, nešto kao kombinacija početaka njegovog imena i prezimena. Klimam glavom ne znajući šta bih ga tačno pitala oko toga.
Pije sok i imam osjećaj kao da snimam reklamu s nekim modelom. Možda je reklamiranje soka previše nevino za njega?
„Uhm...znam da smo se tek upoznali, ali..."
Malo se mršti te mu se još više naglašavaju ionako istaknute linije oko nekako spljoštenih očiju. Šta će mi sad reći? Nije valjda da je jedan od komšija koje me smatraju prostitutkom? Oj meni.
„Čuo sam maloprije tvoj razgovor u luftu, nemoj me shvatiti pogrešno."
Da li bi me ovo trebalo zabrinuti i više od prostitucije?
„Tražim konobaricu pa sam mislio da bi možda mogla biti zainteresovana za taj posao."
Oh...oh...
„Uhm..."
Prolazim rukom kroz kosu i ne znam šta bih mu rekla. Posao mi je prijeko potreban, ali...
„Razumijem ako ne želiš."
Gledam ga u oči i pokušavam otkriti da li su mu namjere čiste. Karamelasta boja ne skriva jednaku količinu misterije kao one smaragdne ali mi ni ove nisu u potpunosti jasne.
„Pa razmislila bih."
Ne mogu tek tako odbiti. Smješka se i gleda oko nas.
„Imaš li neki papirić i olovku? Nisam ponio ništa uz sebe da ti zapišem broj."
Želim mu reći kako ja mogu zapisati na mobilni, ali se plašim da bi to Harry mogao vidjeti pošto mi je danas cijeli dan nešto pokazivao, a za sada nemam nijedan kontakt osim njegovog i Laureninog. Kidam iz sveske mali papirić i dodajem mu hemijsku, a on odmah zapisuje svoje ime i broj.
„Pa...hvala."
Primam papirić, a on mi se osmjehuje i u tom trenutku se čuje nekakav zvuk koji i meni i njemu odvraća pažnju. A dovraga, i ja i moja sreća za koju sam atman pomislila da mis e možda slučajno osmjehnula. Zeleni pogled prelazi sa mene na visokog, dobro građenog dečka, a zatim i na papirić koji mi je on upravo dodao. Oj joj. Brzo trpam papirić u džep i taman što krećem da nešto poduzmem Harry kreće ka nama, hvata me za ruku i odmiče na stranu, a Lucasu se unosi u facu.
„Harry..."
Hvata me panika i znam da moram nešto brzo poduzeti ali mi je mozak u blokadi pod pritiskom novonastale situacije.
„Ko si ti?" Ne da reži....
„Ja sam Aurorin komšija."
A idi Lucase u sto i jednu.
„Kupatilo..." Ne uspijevam ni da dovršim, a Harryeva pesnica je već na Lucasovom licu. „Harry!" Zlatokosi dečko samo pravi grimasu i zatvara oči ne djelujući kao da planira uzvratiti, a Harry taman kreće ponovo na njega kada ja izlijećem između njih u posljednjem trenutku se našavši kao prekretnica između Harryeve šake i njenog nesuđenog pristaništa.
„Aurora makni se!"
Mislim da mu oči nikada nisu imale takav izgled kao u tom trenutku. Dovraga, mislim da je ' opasno' mala riječ i Lucas iskreno djeluje kao mače kraj ovog nakostriješenog kovrdžavog risa.
„Harry, sačekaj čovječe da ti objasnim! Lucase, molim te ostavi nas nasamo..."
Moram se riješiti Lucasa dok je još vrijeme.
„Jesi li sigurna da..."
„Ma šta ti!"
Harry ponovo nasrće na njega, a ovaj nekako pokušava da se odbrani. Iste su visine, a snage i ne želim više rizikovati.
„Čovječe, samo sam došao da pogledam kupatilo, nemam ništa s tvojom djevojkom!"
„Gubi se odavde!" Harry se iznenada dere, a nešto u njegovom ponašanju se naglo mijenja...nisam sigurna šta, ali jasno mogu primijetiti da se svim snagama trudi da ne nastavi udarati Lucasa. Ima nešto u tome što se ne želi tući.
Lice mu je crveno, a žile opasno izražene. Ja sam blijeda.
„Aurora, izvini zbog ovoga.", Lucas mi se izvinjava dok napušta dnevni, a ja se uopšte i ne obazirem nego odmah hvatam zadihanog i bijesnog Harrya za majicu.
„Šta je s tobom?!"
„Sa mnom?!", brecnu se na mene. Lice mu je gotovo zabijeno u moje, a niz čelo mu već curi i kap znoja kao dokaz koliko veću bitku vodi u sebi nego u stvarnom svijetu. „Ko je on?! Šta hoće?!"
Mislim da mu glas jasno mogu čuti i oni sa desetog sprata. U ušima mi zvecka, a još više u srcu koje se trese kao ludo.
„Voda iz njegovog stana je prokapala u kupatilu, okej?! Zato je sišao!"
Istog trenutka se odmiče od mene i izlijeće iz dnevnog. Uz dubok i bolan uzdah krećem za njim i molims e Bogu da sve bude uredu. Prije nego što uspijevam i doći u kupatilo on već izlijeće iz njega.
„I to je razlog da ga dovodiš ovamo?!"
Zbunjeno gledam za njim dok me zaobilazi i ponovo se vraća u dnevni. Ovo je gore nego da sam putovala na Mjesec na roller coasteru. Vraćams e za njim i prisustvujem trenutku kada baca čašu sa Lucasovim sokom pri čemu se ona istog trenutka razbija.
„To je razlog da mu nudiš piće?!"
„Harry..." Umorna od svega prolazim rukom kroz kosu oznojenu em od sparine em od uznemirenosti, a on mi prilazi i iz džepa izvlači onaj papirić i istog trenutka gleda šta je na njemu.
„To je razlog da mu dopuštaš da ti daješ broj?!"
Da li da mu sada spomenem ponudu za posao? Definitivno ne!
Cijepa onaj papir na hiljadu komadića koje zatim baca na stranu.
„To je razlog da se šeta go po našem stanu dok sam ja na poslu?!"
Promuklost prožeta bijesom je definitivno nešto najgromoglasnije što sam čula ikada u svom životu. Osjećam se kao Alisa poslije 10 popijenih napitaka za smanjivanje veličine.
„Nije bio go...Harry, zar pobogu misliš da sam te prevarila?"
Nšta mi ne odgovara nego se samo zaokreće i odlazi u kuhinju kako bi se napio vode, a ja nisams igurna kako bih to protumačila.
„Pa nisam poludila pobogu! Kunem ti se da je bilo u pitanju sam to prokapanje...Ne bih te nikada prevarila..."
Ne mogu vjerovati da je došlo do ovoga.
„Pa nisam željela ni sa Itanom da budem u onih mjesec i po što smo ka bili u nekakvoj vezi, a kamoli da bih tek tako imala sex sa dečkom kog sam upoznala prije dvadesetak minuta! Za razliku od mene ti i nisi bio baš tako nevin u pogledu Chloe!" Odjednom i mene zasipa nepodnošljiva ljubomora, a on prejako spušta čašu i sa vodom zasutom i po bijeloj majici se kreće ka meni.
„Hajde mi samo reci šta bi ti pomislila kada bi me našla u stanu sa djevojkom u tangama?!"
„Tangama?! Harry, dojnji dio trenerke i tange definitivno nije ista stvar!"
Tijela nam se skoro sudaraju u trenutku kada mi sasvim prilazi.
„Aha,a bilo bi ti lakše ako bi me zatekla sa nekom koja dole eto ima je*eni dojnji dio trenerke, a gore samo grudnjak?! I onda ti se ja pojavim sa objašnjenjem da prokleti stan prokišnjava, a ona je došla da me oraspoloži striptizom!"
„Stirptizom?!"
Pravim zgroženu facu i zaokrećem se odgurjućući stolicu koja mis e našla na putu.
„Stvarno nemaš ni mjeru ni granicu i uopšte više neću o ovome da raspravljam s tobom!"
„E pa itekako hoćeš Aurora!"
Ide za mnom, a ja u tom prokletom mini stanu nemam gdje ni da pobjegnem.
„Neću jer pretjeruješ!"
„Pretjerujem?! Ranije napustim prokleti posao da bih došao ranije kući i odveo te na večeru kod svojih, a umjesto da me dočekaš sa poljupcem i večerom ti me dočekaš sa nekakvim golim bilderom! I to nije sve, on ti još daje i broj! Ti ga nudiš pićem?! Kako je uopšte dospio ovdje?!"
Zaustavljam se u hodnjiku i okrećem ka njemu istog trenutka zapuhnuta neodoljivim dezodoransom. Dovraga, može onaj sto puta biti alfa mužijak, Harryeva privlačnost se ne može porediti s njim.
„Ja sam ga dovela!" Inatim se, a ons e mršti više nego ikad i skoro počinje da se smije.
„Molim?! Pa ti si poludjela Aurora!"
Šuta nogom moju patiku koja mu se prva našla pod nogom, a ja ispuštam iznervirani krik i krećem za njom, ali me on hvata za ruku.
„Trenutno me se je*e za proketu patiku, razgovaraj sa mnom!"
„Neću!"
Pokušavam da ga odgurnem od sebe, ali naravno, ne mogu.
„Neću uopšte da više imam veze s tobom, a kamoli da idem s tobom na porodične večere na kojima ne bih zasigurno uspjela sresti nijednu normalnu osobu!"
„Još mi vrijeđaš porodicu?!"
Njegov dah me prži usljed nenormalne blizine. Još nikada nije bio takav...u potpunosti je izbačen iza takta.
Osjetim narandžu.
„Upravo tako! Za koga bih to imala reći nešto lijepo?! Za tvoju majku za koju si i sam napisao da ti je prevarila oca?! Tvog brata koji me je pokušao ubiti?! Ili tvog prokletog očuha koji..." Želim na vrijeme zaustaviti vlastiti jezik, ali...prekasno je. „...koji je naručio ubistvo moje majke i naredio da me siluju kada sam imala samo šugavih 15 godina?!"
Ruka mu naglo ispušta moju dok mu smaragdne oči ostaju širom otvorene i prikovane za mene, a ja stavljam ruke preko lica i spuštam se u čučeći položaj...
YOU ARE READING
ICE by:LoRa Styles
Teen FictionICE by LoRa Styles:* Pricu je napisala Lora Styles. Prica se nalazi na facebook stranici 'Ljubav je kad ti kazem da te volim vise od One Direction' ja je samo kopiram ovde.
