ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 58

  Pogubljena, ogorčena i zatečena se na kraju ipak nekako uspijevam izvući iz njegovog zagrljaja s osjećajem da sam se upravo oslobodila zlokobnog demona u čovječijem obliku. Lice mu još uvijek, ne ozaruje nego izobličuje odvratni osmijeh, a ja pogled smeteno prebacujem na ženu iza njega. Ima tamniju ravnu kosu, divan osmijeh i pitome oči. Iako je nikada prije nisam vidjela ne treba mi duže od tri minute da shvatim da je Harryeva mama. Kako liče!
Dok se u sebi iščuđavam i divim toj činjenici, spolja sam nikakva jer ipak, mozak je taj koji vlada mnome, a on je trenutno u haotičnom stanju. Šta ovaj prokletnik radi na vratima mog stana?
„Ja sam Anne." Ona žena mi pruža ruku, a ja gutam ogromnu količinu bljutave pljuvačke prije nego što joj uzvraćam i gotovo nerazumljivo izgovaram svoje ime. Pobogu, nimalo ne liči na nekoga ko bi varao svog muža. Oboma im pogled pada na moj stomak i odjednom se osjećam neprijatno. Kako znaju? Ko im je rekao? Harry?
„Uhm...uđite..." Napokon se izmičem i pokazujem im rukom ka dnevnom dok duboko u sebi priželjkujem da prokleti Lucas ponovo zaboravi isključiti vodu, alid a mu se ovoga puta pod toliko nadoji vodom da kada propadne u moj stan i trosne Patricku na glavu. Tek tada shvatam da je Lucasovo kupatilo iznad našeg što bi značilo da bi ipak nastradao Harry.
Tek što sam to pomislila, vrata od kupatila su se otvorila i pred nama se našao mokri dečko koji je u posljednjem trenutku peškirom prekrio ono što bi trebalo. Pobogu, zar je mislio go hodati po stanu? Pa naravno da jeste.
„Anne?" Zvuči iznenađeno, a u mojoj kičmi se stvara nekakva neobična armija trnaca pri načinu na koji je izgovorio ono 'Anne'. Zašto je ne zove mamom? Ja bih dala sve da imam nekoga kome bih se tako obratila...očito je da im odnos nije baš najljepši.
„Dušo..." Njen glas je ipak mnogo mekši i kao da mogu osjetiti bol zbog načina na koji ju je sin oslovio iako to zasigurno nije prvi put.
„Kad se već vas dvoje sinoć niste pojavili, mislili smo da bi bilo prikladno da mi dođemo i čestitamo vam." Onaj ogavni čovjek se ubacuje i ja tek tada primjećujem nekakvu dugu kesu koju nam pruža. Pretpostavljam da je u pitanju nekakvo alkoholno piće. To se zove prikladan poklon za trudnicu.
„Izvoli dušo." Anne mi pruža nešto drugo i ja to, još uvijek jednako smetena, prihvatam.
„Hvala..."
Harry se uz dubok izdah pomijera i pokazuje im ka vratima u dnevni. Samo što su njih dvoje makli nageo se ka meni.
„Eto me odmah samo da se presvučem.", šapuće mi na uho sa nimalo prijatnim tonom.
„Jesi li im ti rekao?"
Nadureno me posmatra prije nego što progovara.
„Šta?"
Kraičkom oka prmjećujući ono dvoje koje se još nisu smjestili mu glavom pokazujem ka stomaku, a on djeluje kao da sam ga ošamarila. To ga je pitanje, čini mi se, pogodilo više nego sami Patrickov dolazak.
„Jesam..." Od te riječi uspijevam razumjeti samo 'je' prije nego što ulazi u kupatilo ne upućujući mi više niti jedan jedini pogled. Odlučna da ignorišem njegovo čudno ponašanje ulazim u dnevni i pitam se šta će obući kada su mu sve stvari u sobi...ili je ponio nešto? Ilid rži nešto tamo? Zašto prokleto to koristim kao način da skrenem misli sa pravog problema?
Osmjehujem se Anne i odlažem u kuhinju one dvije kese koje su nam dali.
„Pa, kako se osjećaš dušo?"
Pretpostavljam da misli na trudnoću...
„Fino..." Veoma opširan odgovor, Aurora.
Pridružujem im se u dnevnom i primjećujem kako se Patrick komeša kao da sjedi na bodljikavoj žici. Pri tom stalno nedolično odmjerava moj tri u jedan pa pretpostavljam da se bogati političar i mafijaš, kao on, u takvom okruženju osjeća kao na neurednom buvljaku. Sjedam na sasvim suprotnu stranu od njih i pokušavam da držim ruke na btinama jer znam da ću u protivnom pucketati prstima kao mahnita.
„Veoma mi je čudna činjenica da sam te ujedno upoznala i kao trudnicu i kao Harryevu djevojku. Preskočile smo cijeli uobičajeni proces.", Anne komentariše kroz smijeh, a ja se kiselo osmjehujem. I Harry i ja smo, ne brini.
„Hah...pa eto."
Zvučim kao stidna mlada i prosto želim da se otrgnem od te uloge, ali ne mogu. Kao prvo zbog prisutnosti čovjeka kog bih sada najradije bacila kroz prozor...koji inače ne znam otvoriti.
„Harry je sinoć rekao da ćete doći na večeru, mi smo sve i pripremili, ali vas nije bilo.", Patrick sumnjičavo progovara, a ja istog trenutka čvrsto stišćem šake položene na nogama što oboje primjećuju.
„Već sam vam objasnio da se nije dobro osjećala.", Harry nimalo nježno govori sa vrata, a ja osjećam olakšanje što se i on pojavio. U protivnom bih raspukla od muke koja me je obuzela. Dovraga, zašto je zakazivao večeru bez mene?
„Čime se vi hranite?", Anne zabrinuto pita gledajući ka svom sinu koji ne djeluje kao da joj planira odgovoriti. „U njenom stanju bi trebala jesti kvalitetnu hranu, Harry." Itekako mogu osjetiti kako ga grdi pa se osjećam zaštićeno s njene strane.
„Pa, on uglavnom kuha pošto ja i nisam neki ekspert u tome." Upravo sebe ponižavam da bih odbranila Harrya. Baš lijepo.
„Mogu misliti na šta to liči...", Patrick mrmlja i ja istog trenutka kao da dovlačim onog minijaturnog vraga koji mi oblijeće oko lijeve strane glave i odbacujem anđela koji se udara po čelu i zamahuje glavom.
„Meni se dopada.", odlučno mu govorim sa pomalo preoštrim tonom i napadnim spuštanjem dlana na Harryevu nogu u trenutku kada je sjeo pored mene. Anne se nedokučivo smješka dok Patrick djeluje zatečeno mojim upadom. Harryeva ruka se prebacuje preko naslona iza mene.
„Ja inače volim kuhati, ali nemam baš mnogo prilika za to pošto imamo sluškinju...Patrick ne želi da me sluša kada mu govorim da nam nije potrebna..." Nisam sigurna da li samo umišljam ili sam zaista primijetila trenutak kada je u njenim očima zasijao neki strah da to možda ipak nije trebala reći...Patrickov, nimalo prijatni, pogled koji joj je uputio mi je dao povoda d avjerujem svojim instiktima.
„Šta želite popiti?", Harry, pomalo sm išljeno, pita i ustaje se, a ja odmah osjećam paniku što će se udaljiti od nas.
„Meni bilo šta od alkohola, a Anne sok."
Pomalo brže trepćem koristeći priliku dok niko ne obraća pažnju na mene da sagledam par koji mi nikako ne djeluje kao...par? Zašto on govori za nju? Možda bi i ona alkohol.
„Šta ćeš ti Ro?", Harry me pita na putu ka kuhinji i ovo dvoje djeluju pomalo zbunjeni nadimkom kojim me je upravo oslovio.
„I ja ću alkohol.", bez razmišljanja zahtjevam svjesna da će mi za borbu s nervozom trebati nešto postojanije od dlanova prilijepljenih za bedra. Međutim, Harry ne djeluje kao da se slaže s tim pa mi upućuje ubitačni pogled.
„Aurora.", glasom punim autoriteta i značajnosti mi mrmlja ime, a ja kolutam očima pitajući se kakva se to upravo diskriminacija žena odvija u mom vlastitom stanu.
„Harry, i ja bih s vremena na vrijeme u trudnoći popila koju čašicu. Neće joj se ništa dogoditi."
Hvala ti Anne!
Natmureni dečko ništa ne govori i pretpostavljam da je neće ni poslušati dok u kuhinji toči pića koja je on juče ili kad već kupio. On kupuje pića, a ja grickalice...zaista smo zreli za samostalne živote.
„Pa, kako to da živite...u ovome?" Ljigavi muški glas mi krv pretvara u gnusne zmije koje u mene ubrizgavaju sve više i više otrova od kog mi lice zeleni.
„Ovo je sasvim pristojan stan.", govorim to jednako hladno kao što je on izgovorio ono 'ovome'. Kao da smo ga ugostili u ćumezu.
„Ali bi vam svakako bilo ljepše u Harryevom ili nekom većem."
„Imam pomalo tvrdoglavu djevojku. To je sve."
Podižem obrvu na to Harryevo objašnjenje, ali mi ona brzo pada dole kao skuvana špageta u trenutku kada primjećujem da ispred mene spušta čašu crnog vina. Mogu slobodno reći opa ako zanemarimo činjenicu da neko stavlja više viskija nego što je on meni vina. Valjda ću uspjeti ovlažiti vrh jezika.
Primjećujem da nas glasić crta za porodičnu sliku pa se prosto stresam na to, a činjenica koja me još više iritira jeste da samja prva žrtva i izgledam gore nego pijani troll face.
„Oh, pa tvrdoglavost s vremena na vrijeme i nije toliko loša osobina, zar ne?"
„S vremena na vrijeme...", Harry sa skrivenom značajnošću mrmlja majčine posljednje riječi te ponovo prebacuje ruku iza mene ovoga puta mis e igrajući sa kosom.
„Pa hajde onda da nazdravimo sa bebu." Osoba koja bi najmanje trebala da glumi sentimentalnost prva podiže svoju čašu nekakvog žućkstog pića o nama ostalim ne preostaje ništa drugo nego da i mi učinimo isto. Proklet bio, rođen si da uništavaš živote, a usuđuješ se da nazdravljaš jedan koji nije ni započeo.
Otpila sam gutljaj vina i pokušala ignorisati Harryev prijekorni pogled kojim kao da je želio reći 'nisam to tolišno usuo da popiješ odjednom'.
„Da li biste više voljeli muško ili žensko?"
Hah voljela bih da sam barem jednom imala priliku o tome porazgovarati s tvojim sinom. Šutim s nadom da će Harry odgovoriti i kada on to napokon čini – žalim zbog svoje odluke.
„Nismo o tome razmišljali."
Zaboga, odgovara kao da ga je pitala u koju boju planirate lijevi zid s desna ofarbati sljedeće godine.
„Kako?" Žena djeluje iznenađeno i zbunjeno i imam osjećaj da će lično pozvati socijalnu službu da nam odvede dijete odmah po rođenju ako Harry i ja ovako nastavimo.
„Pa ne znam...možda bih više voljela dječaka."
Zbunjeni napokon zamjenjuje raznježeni osmijeh iako nekolika tračka iznenađenosti još uvijek ostaju.
„Djevojke obično priželjkuju djevojčice..."
Hm...e pa to je već tema o kojoj ne mogu previše reći. Razmišljala sam o tome i došla do zaključka da ako budemo dobili djevojčicu...uvijek ću razmišljati da li bi to i to uradila moja mama...pitala bih se kako bi bilo da sam ja doživjela to i to...stalno bih bila pod pritiskom mog i maminog odnosa koji nikada nije dobio priliku da se dublje razvije, a sa dječakom bih sa svime mogla krenuti od nule.
„Pa znam, ali..."
„I ja bih volio dječaka.", Harry se ubacuje i ja ga mu upućujem ni meni jasan pogled. Pitam se da li to ima veze sa njegovim odnosom sa ocem? Možda ipak ima neki drugačiji način razmišljanja od mene.
Patrick se stalno smješka negdje sebi u bradu dok čopka svoj ICE sat. Pitam se u kom li je ons vijetu i šta mu se desilo pa da bude onako prisan na vratima. Sada već kao da se pretvorio u promućurnog je*enog političkog mafijaša koji kuje svoje planove. Harryev pogled djeluje pomalo nemirno...najviše se zadržava na njegovom očuhu i kao da čeka prikladan trenutak da mu da neki značajni gest. To me zabrinjava.
Za to vrijeme, Annein pogled boje koju još uvijek nisam uspjela definisati je stalno zaključan za nas dvoje i djeluje nekako...smekšano? Pitam se zašto Harry i ona nemaju dobar odnos. Je li sve u onoj poruci?
Nastaje tišina koju svako kao da koristi za neke svoje misli i teorije...kao da svako ima svoju posebnu tajnu koju krije u šavu, odnosno na prevoju kažiprsta.
„Za mene je zaista važno da imam unuka."
Iznenada, oglašava se osoba koju sam najmanje priželjkivala da to učini. Kako su mu meni u tom trenutku nedešifrovane riječi napustile usta tako se Harry trznuo i pri tom mi malo čvršće stisnuo pramen s kojim se do tada igrao. Čim je to primijetio pustio mi je kosu i nježno me pomilovao po vratu.
„Mada ga nisam očekivao ovako rano."
Ovo čak i nije tvoj unuk ludače stari. Anne ga milo posmatra dok oko kažiprsta vrti pramen kose.
„Uopšteno nismo očekivali da će se Harry tako brzo skrasiti s nekim."
Oba para očiju su na nama kao da nas žele pitati da li je sve to bila nespretna greška zbog koje smo odlučili ostati zajedno. Iskreno, ako sve sagledamo kako jeste...nismo planirali dijete i to bih nazvala nespretnom greškom da ne znam kako je Harry iskusan.
„Da, mora da ste iznenađeni nakon ni više ni manje nego dvije vjeridbe.", Harry ironično govori i koluta očima djelujući još mrzovoljnije. Izgleda da zaista više ne podnosi svog očuha. Niko ne djeluje kao da mu prija spominjanje vjeridbi pa kontam da bih ja trebala biti ta koja će razbiti led loših sjećanja iz prošlosti omotan oko toga.
„Pa možda početak bez vjeridbe donese više sreće."
Sliježem ramenima, a Anne se smije i djeluje kao da se u sebi moli da i ova sinova veza ne završi skandalozno.
„A zaista, da li se planirate vjenčati?", Patrick se zainteresovano upliće i gleda u Harrya kao da samo vjeruje njegovom odgovoru. Ovaj šuti stresa nešto sa crne majice koju je obukao praveći se da uopšte nije čuo pitanje.
„Nismo još uvijek razmišljali o tome.", dajem odgovor koji je Harry maloprije izgovorio i već nas oboje zamišljamo u nekakvoj emisiji o mladim, neodgovornim i propalim roditeljima.
„Vidim vi baš provodite dane razmišljajući."
Kovrdžavi dečko pored mene koluta očima na komentar koji je njegov očuh izgovorio, a ja uzimam onu čašu i ispijam još jedan mini gutljaj vina s nadom da će me malo učiniti manje uznemirenom oko cijele situacije.
Samo da se Raymond ne pojavi..
„Pa dobro, pustimo ih, još uvijek su novi u svemu ovome...ono što je meni najvažnije jeste da vidim da je Harry napokon pronašao onu pravu."
Podižem obrve toliko visoko da mi se gubi prelaz između nosa i čela i kao poklon dobijam Annein smiješak koji potom zajednos a pogledom preusmjerava ka Harryu. On već ne djeluje ni previše zbunjeno ni iznenađeno...prosto je onaj Harry kog sam upoznala. Sa Led kao srednjim imenom.
„Ti si prva s kojom je odlučio živjeti...čak je napustio i svoj luksuzni stan samo kako bi ti bio bliže. Vjerovatno te..voli."
Oh...pa dobro...
„Volim je."
Riječi koje je promukli glas upravo izgovorio me tjeraju da sama sebi napravim krila od osjećaja koji su me preplavili i odletim kroz prozor.
'Uh, šteta što ga ne znaš otvoriti.'
Na onu ionako pregadnu sliku mi dodaje i slomljen nos.
Želim reći da i ja volim njega, ali jednostavno ne mogu...sprječavaju me oni korovi uzdržanosti i maloj sklonosti ka pokazivanju osjećanja koji još uvijek nisu iskorijenjeni iz mog tijela.
To još uvijek mogu reći samo kada smo sami.
„To je zaista lijepo."
Anne i Patrick u isto vrijeme ispijaju svoja pića, a Harry me privlači bliže sebi i spušta poljubac u kosu. U situacijama kao što je ova i prisutnosti njegove drskosti ka svima osim meni osjećam se privilegovano.
„Šta mislite da odemo negdje na doručak? Kada već niste željeli večeru..."
„Nismo mogli!", Harry odbrusuje onom tankoustom prokletniku i ja jasno zaključujem da nikako ne vjeruje o objašnjenju oslikanom mojim lošim stanjem. Koji li ga vrag tjera da sumnja?
„Dobro, ako zanemarimo taj dio, da li ste raspoloženi za doručak u nekom restoranu?"
„Nismo.", Harry odgovara za mene i ja pokušavam da ne djelujem napeto kao ni neko ko ne razumije njegovo ponašanje. Zapravo, razumijem ga. Kontam da je to zbog sinošnje spoznaje.
„Već smo doručkovali." Pokušavam da osvježim situaciju iako je to prosto nemoguće pored ako gorkog sirćeta kao što je Patrick.
„Onda drugi put. Ako imate vremena mogli biste večeras doći?"
Anneine oči su ozarene, ali istovremeno primjećujem i nešto što ograničava njenu sreću i ushićenost. Da li to što nema priliku kuhati? Pitam se ko tu stvar toliko preuveličava...Patrick ili ona?
„Ja moram raditi, a Ro mora na koledž."
Cijela rečenica bi izgledala sasvim normalno da nisam upoznata sa činjenicom da je on profesor.
„Kad smo već kod toga...kako vas dvoje to izvodite?" Raymond gotovo šaljivo pita, a ja osjećam kako me obliva onaj neopipljivi hladni znoj. „Mislim, znate da je to ilegalno, zar ne?"
Ti se nikada nisi bavio ilegalnim poslovima, naravno...
„Uh, zabranjena ljubav." Anne djeluje ushićeno, a ja prosto ne znam kako bih se ponašala. Osjećam se kao uspaljena studentica koja je jedva sačekala da zaskoči zgodnog profesora o kom cijeli koledž bruji. Sve bi bilo manje sočno za žutu štampu da nisam trudna.
„Ide nam sasvim dobro." Harryev ravni ton kao i ne sasvim otvorene oči me ubijaju u pojam. Znam da je gadno to što je Patrick tu, ali kako je onda tek meni? Ipak, ne želim da izgledamo kao voštane figure.
„Drago mi je što to činim samo...na kraju ćete ipak morati ispaštati."
Kao da sam se rodila da čujem te Patrickove riječi.
„Svako na kraju ispašta zbog onoga što nije smio učiniti, zar ne?", pitam ga sa možda više značajnošći u glasu nego što bih smjela i ne znam da li je on to primijetio, ali mi je uputio smiješak pri kom mu se nabrala oža pod desnim okom.
„Pa dobro, vi ste mladi, možete se snositi s tim."
Anne kao da je zalutala u mračni svijet gdje jednostavno ne prihvata i ništa ne primjećuje. Ipak, po načinu na koji je Harry gleda...ne bih rekla da je smatra tako nevinom.
„Neka im bude." Stari smrad spušta pogled na svoj dragocjeni sat i istog trenutka se uspravlja u stojeći položaj. „Mislim da bismo morali krenuti. Za nekih sat vremena imam sastanak."
Sada shvatam zašto okolo kao klovn hoda u skupocjenom odijelu. Anne, koja je takođe poprilično uštogljeno obučena u žensko svijetlo – plavo odijelo, ustaje i Harry i ja isto činimo. Svi izlazimo u hodnjik i ja imam osjećaj kao da sam upravo preživjela tunel smrti.
„Drago mi je što smo se upoznale draga, nadam se da ćemo se uskoro ponovo vidjeti."
Topli ženski zagrljaj opijen blagim cvjetnim parfemom, u koji sam uvučena me na trenutak podsjeća na majčnim pa se odjednom nalazim pred ogromnim valom vrućine koji mi je na trenutak izbio dah.
„Pazite mi na unuka.", Patrick upozoravajući, a opet kao šaljivo prijeti prstom i Harryu i meni, a zatim me blago stiska za rame. Malo mi hvali da strunem. Harrya na muški način udara u rame, a zatim tapše po obrazu i taman kada mislim da će ovaj nešto reći ili učiniti...to se na svu sreću ne dešava.
„Vidimo se."
Odjednom glumi džentlmena i otvara ženi vrata, a ona mu se gotovo nečuno zahvaljuje i izlazi. Harry je jedva dočekao da zatvori vrata nakon čega je udario šakom od njih.
„Mogao si barem sačekati da se udalje.", sarkastično mu govorim i kolutam očima, a zatims e zaokrećem i ulazim u dnevni.
„I naravno, mora mi nešto upropastiti dan."
„Tebi?", kroz kiseli smijeh ga pitam i ispijam ono vino do kraja. „Šta misliš kako je meni bilo? Em je onaj manijak tu em si se ti umusio kao da ti je sve pomrlo."
„Bilo bi ti draže da sam ga isprebijao?"
Zavaljuje se na kauč i gleda me napregnutim smaragdnim pogledom koji se po tami sasvim slaže sa njegovom odjećom.
„Zar u tvom životu postoje samo dvije opcije? Biti natmuren ili isprebijati nekoga?"
„Već dugo se ne tučem ni sa kim."
Sjedam na sto preko puta njega i pitam se da li mu je piće već udarilo u glavu.
„Da, upravu si. Od sinoć."
„Nećemo računati sinoć."
„Ja nekako mislim da bismo baš trebali."
Zabacuje glavu unazad i stavlja ruke preko lica ostavljajući rastvorene punačke usne vlažne od prethodno ispijenog alkohola. Nekoliko trenutaka smo oboje u statičnim i zamišljenim položajima prije nego što mi on napokon ponovo ne otkriva lice i širi ruke naginjući se ka meni.
„Šta?"
„Dođi."
Pogled mu je mnogo mekši, a ponuda prosto neodoljiva. Brzo ustajem i prelazim mu u krilo, a on istoga trenutka zagnjuruje nos u moju kosu.
„Nisu vrijedni da se zbog njih svađamo."
Sklapam noge preko njega kao da su stvorene samo za to i prolazim rukama kroz mekane vlažne čokoladne kovrdže sa željom da razmjenimo i malo nježnosti kao zamjenu riječima punim bespotrebnih tenzija.
„Zašto ne v...mislim, zašto nisi u dobrim odnosima sa Anne?" Nisam sigurna da li je to pametno pitati ga. Djelimično zagriza dojnju usnu prije nego što podiže pogled tako da je prikovan za moj.
„Pročitala si onaj zapis, zar ne?"
Vjerovatno misli na papir s kog sam saznala da je Amanda njegova bivša te da misli da mu je majka imala nešto sa Patrickom i prije nego što mu je otac doćivio nesreću... Klimam glavom.
„E pa dovoljno je da to znaš."
Dovoljno? Znači, ima još?
Ne žeim više pripitkivati pa samo prislanjam nos uz njegov obraz i zatvaram oči dok mi on nježno miluje tijelo još više ga pribijajući uz sebe.
„Trebali bismo zaista otići na doručak, zar ne?"
Njegov prijedlog mi zvuči zaista primamljivo jer mi želudac krči u tolikoj mjeri da mi postaje neprijatno. Imam osjećaj da mi se crijeva uvijaju i grče kao da su flouroscentne žute svijetleće narukvice koje su nam dijelili u osnovnoj školi.
„Kupila sam nam neke namirnice."
Stavlja palac pod moju bradu i ostavlja vlažni poljubac s mirisom viskija na moje usne prije nego što mi ne upućuje jedan od onih njegovih neodoljiviih zelenih pogleda.
„Želim te odvesti na pravi doručak."
'Pravi' naglašava u tolikoj mjeri da na trenutak imam osjećaj da smo sve do sad jeli zgradske otpatke.
„Ipak slušaš mamin savjet?"
Čim sam ga to upitala naglo se ukrutio i uspravio tako da smo se oboje našli u sjedećem položaju.
„Naravno da ne, samo hoću da te odvedem na doručak, okej?"
Grubost koja mu se oselila u glas me već iritira i zahtjevamd a se istog trenutka iseli na drugi kraj svijeta.
„Ne moraš odmah tako reagovati."
Zvučim kao malo uvrijeđeno dijete, znam, ali neću stalno zidove tenzija oko nas. Bilo bi lijepo da ih s vremena na vrijeme srušimo, zar ne? Naravno, svjesna sam da bi uskoro došli problemi koji bi sve ponovo izgradili...
Dubok narandžin izdah mu napušta usta prije nego što me toliko pritiska uz sebe da na trenutak moja pluća ne mogu osjetiti ništa osim njegovog mirisa.
„Izvini...samo sam malo nervozan...izvini..."
Usne slijepljuje s mojim i čvrsto stišće oči, a ja imam osjećaj kao da me nikada neće pustiti. Ne bih se bunila.
„Davno si rekao da se nikome ne izvinjavaš.", mrmljam nakon što napokon razdvajamo usne i on se smješka na onaj njegov iskrivljeni način koji obožavam.
„Tada nisam računao na tvoj nezaustavljivi ulazak u moj život."
(dok pišem ovaj dio gdje su oni sami stalno slušam 'If I were a boy' ali verziju od Little Mixa i iako znam da pjesma nema značenje dolično trenutnoj situaciji neopisivo mi melodija i sve ostalo ide uz ovo, nzm zašto...srce mi igra hahah xd toliko sam se uživila da sam u sred svega to morala podijeliti s vama :'3)
Osmjehujem mu se i ponovo spajam naše usne.
„Volim narandžu."
„I ja jagodu s tvojih usana."
Oboje se smijemo prije nego što nastavljamo poljubac o kom kao da sam maštala od trenutka kada sam prvi put pogledala ljubavni film. Usne nam se stapaju u jedno, a jezici međusobno miluju razmjenjujući mnogo više od pljuvačke. Razmjenjujući našu želju jednog za drugim...našu ljubav...i našu povezanost.
Podiže me ne odvajajući usne od mojih, a zatim nas izvodi iz dnevnog i prislanja mi leđa uz vrata dok su mi noge obgrljene oko njega. Zavodljivo mi sisa dojnju usnu i sapira sav sjaj obasipajući me svojim izdasima i vrelim dahom prožetim mojim omiljenim voćem i rashlađujućom mintom. Kombinacije su prosto gotovo neizdržive od užitka koji pružaju.
Tek nakon što smo oboje ostali bez daha me spušta i uzima moju jaknu sa vješalice i kreće da mi pomogne da je obučem. Međutim, ja se izmičem i uzimam jaknu iz njegovih ruku priljepljujući zbunjenost na njegovo lice.
„Ti nisi džentlmen, Ar.", sarkastično mu govorim i sama oblačim jaknu, a on se misteriozno smješka na neki 'Ma u koga si se to ti pretvorila, mala?' način. Sliježe ramenima i oblači svoju jaknu nakon čega otvara vrata, izlazi i zatvara mi ih pred nosom. Pa trenutaka stojim iziritirana, ali opet i nasmijana, a zatim ponavljam njegov prethodni postupak i strijeljam ga pogledom dok mi se on podsmjehuje naslonjen na zid preko puta. „Pa dobro, ne moraš pretjerivati."
Plazi mi jezik, a zatim ispruža mali prst za koji ja kačim svoj nakon čega mi ostavlja poljubac u kosu i uvodi nas u lift...
..............
„Jesi li bolje?"
Kolutam očima koračajući nit duguljastu i izuvijanu, ali ipak široku, ulicu sa velikim brojem prolaznika čiu buku nadam se Harry neće čuti.
„Harry, izašao si iz kuće prije dvadeset minuta." (mogu ukucati sve brojeve osim dva o.o)
„Znači nisi?" Njegov zabrinuti promukli glas s druge strane linije me pogađa ravno u srce pa ne mogu ostati ironična.
„Ma jesam."
„Lažeš mi."
Osjećam se neizmjerno krivo što ga lažem, ali to je za dobrobit naše veze.
„Nisam."
„Vidiš da sam bio upravu kada sam ti rekao da i za ručak trebamo otići negdje i pojesti nešto normalno, a ne ovako..."
„Tvoj ručak je bio sasvim okej."
„U tolikoj mjeri da te je zabolio stomak."
Izdišem te primjećujem veliki blještavi svjetleći znak u obliku disko kugle na kom piše 'Lech'.
„Šta se to čuje u pozadini?"
Uh – oh.
„Pojačala sam malo tv pošto mi je neobično samoj."
Je li to bilo pametno?
'He – he.'
„Je li te strah? Hoćeš li da dođem?"
Definitivno nije bilo pametno.
'Sljedeći put samo pogledaj u svoju kosu kada se kreneš zapitati nešto onako plavušasto glupo.'
„Ma ne treba. Moraš raditi Harry, pobogu."
„Posao mi nije bitniji od tebe."
„Ako ga izgubiš nećemo moći zajedno ići na koledž."
Nastaje zatišje...barem na telefonskoj liniji. Oko mene se čuju glasovi kao i prigušena muzika iz klubova kojima sam okružena.
„Zvaću te ponovo."
Hvala Bogu, zvuči kao da se napokon zauzdao.
„Važi."
„Volim te, Ro."
„I ja tebe."
Prekidam vezu i vraćam mobilni u džep uskih crnih helanki koje sam obukla. Dok ulazim u 'Lech' zasretnuta gromoglasnom retro muzikom ne mogu, a da se ne zapitam kako će neko ko ne voli muziku, kao npr. ja, izdržati tu nekoliko sati. Izgubljeno se probijam kroz nemirne plesače dok napokon ne dolazim do šanka s nadom da je Lucas tu negdje. Trebao bi biti...
„Aurora!"
Razdragani glas mi kroz svu tu muziku u uši ulazi poput onog zviždećeg vjetra pa se mrštim i okrećem glavu.
„Hej, Lucase." Pa jao, ne čujem se uopšte. „Lucase!"
Smije se i sjeda pored mene.
„Čuo sam te, čuo sam te!"
Glasić je obuhvatio svoje obraze i sada ih od srama razvlači kao špagu, a iskreno i ja se osjećam malo neugodno.
„Drago mi je što si došla!"
Klimam glavom odlučna da ću od sad progovarati samo kada je to prijeko potrebno. Nisam u životu previše izlazila u te noćne klubove ili barove...ili bilo gdje gdje ima glasne muzike. Mislim, do petnaeste godine nisam imala ni mnogo povoda, a onda...onda je sve krenulo niz brdo i više nikada nisam osjetila potrebu za tim.
„Šta ćeš popiti?!"
„Sok!"
Naručuje nam pića, a ja za to vrijem enrvozno prelazim pogledom preko uzvrpoljene gomile razuzdatih mladih kojima samo što iz ušiju ne teče tečnosti ispunjena 'YOLO' tablicama. Lucas mi baš i nije sve ovako opisao....bio je previše površan.
„Pa, tvoj dečko se dakle ipak složio?!"
Oh...
„Harry, zove se Harry!" Vrijeme je da ga prestane zvati 'tvoj dečko'.
„Harry!", ponavlja za mnom i ne izgovara mu ime nimalo simpatično.
„Ne, nije se složio! Tačnije, nisam mu još uvijek ništa rekla!"
Iznenađeno podiže obrve, a zatim se iz nekog čudnog razloga smješka. Nije valjda da sad misli da imam običaj svašta mu lagati.
„Ali ću mu reći čim se vrati s posla!"
„Radi?!"
Klimam glavom.
„Profesor je!"
Zamišljeno gleda u svoje piće, a zatim ga ispija i ja jasno primjećujem krute crte njegove vilice. Nosi skoro providnu bijelu majicu kratkih rukava što nije nimalo prikladno za decembar...opet, unutra je užasno sparno.
„Znaš..." Odjednom je nekako previše ozbiljan i to me zbunjuje. „Ti si lijepa djevojka i nije uredu da trpiš nekoga ko će te ostavljati samu u stanu da bi radio dok ti očajnički tražiš posao i boriš se za sebe! Uz to te i kontroliše kao da smo u srednjem vijeku!"
Opa, on je baš sve krivo shvatio...Odmahujem glavom sa zatvorenim očima i odlučujem osvježiti usta đusom koji me itekako rashlađuje.
„Nije to tako!"
Ne planiram mu sada objašnjavati i prepričavati svoj život, ali ne želim da na Harrya gleda kao na nekakvog monstruma.
„On želi da sve plaća za mene, ali ja to ne želim! I nije sad da me je zaključao u stan...Samo je brižan!"
Ne djeluje kao da mi vjeruje, ali me nije briga. Neka misli šta hoće. Ja znam Harrya...znam ga, zar ne?
„Bilo kako bilo, došla sam zbog posla!"
Pokušavam skrenuti temu i čini mis e da na isto nije bio spreman i zlatokosi dečko pored mene. Ipak, klima glavom dok uvrće dojnju usnu pod gornju.
„Pa, našli bismo radno vrijeme koje ti najviše odgovara!" Napola ga i ne slušam izmučena 'trudnim mislima'. Nije uredu da se uživljavamo kao da sam već dobila posao, a on ne zna ono najvažnije. „Malo je bučno, ali..."
„Trudna sam!"
Usne mu ostaju rastvorene prije nego što ih zatvara, mršti se i upućuje mi pogled ispod oka. Međutim, on uskoro pada na moj stomak koji mi se istog trenutka od nelagode grči.
„Oh..."
Ne mogu ga čuti da to govori, ali po obliku usana uspijevam da zaključim.
„Pa, u tom slučaju...ne bi mogla baš dugo raditi, zar ne?"
Sliježe, ramenima i pokušavam ignorisati nekakvu žaoku razočaranosti koja kao da ga je pogodila u svaki dio tijela.
„Valjda...mislim, vjerovatno."
„Pa dobro, opet bolje išta nego ništa, zar ne?"
Klimam glavom, a on se smješka i podiže ono svoje piće.
„U tom slučaju možemo nazdraviti!"
Zar već?
Skupljam obrve i sumnjičavo ga odmjeravam sa nakrivljenom glavom.
„Dobila sam posao?"
Klima glavom sa širokim osmijehom, a ja uzbuđeno podižem svoju čašu i zakucavam je u njegovu ne razmišljajući o problema koje ću doživjeti sa Harryem oko svega ovoga. Ispijam nekolika povelika gutljaja đusa i zatim duboko uzdišem već se osjećajući nešto samostalnije. Odjednom, Lucasovo lice je gotovo sudareno sa mnom. Na svu sreću, na vrijeme shvatam da samo želi približiti usne mom uhu.
„Želiš li da izađemo na svjež zrak?! Sumnjam da ti prija ovako zagušljivo okruženje!"
Uz trudnoću je zaista popratljivo i tetošenje. Klimam glavom potajno oduševljena njegovim prijedlogom jer me je već počela ovladivati glavobolja. Ustajemo sa stolica i probijamo se nazad kroz gužvu dok on drži ruku na mojim leđima kako me ne bi izgubio. Ja se osjećam krajnje užasno dok se sudaram sa oznojenim tijelima dok napokon ne vidim vrata i izlijećem kroz njih kao da me tamo čeka sami Raj.
„Uh!"
Protežem se kao da sam unutra provela 48h, a Lucas se smije negdje iza mene.
„Lakše se diše, ha?"
Klimam glavom i pokušavam se nadisati ugodnog zraka kog tačno mogu osjetiti kako mi pročišćava pluća.
„Moraš li odmah kući?"
Sliježem ramenima i podižem pogled ka savršeno vedrom nebu koje oslikava svaku pojedinačnu zvijezdu večeras lišenu pratnje Mjeseca.
„Ne znam...trebala bih brzo pošto Harry nema više od jednog predavanja, ja mislim."
„Neće ti smetati ako te otpratim?"
Odmahujem glavom svjesna da mi je dečko upravo tek tako dao posao i ne bi bilo uredu da još budem i drska.
„Rano se okupljaju u klubu..."
„Inače i ne baš, ali večeras neko održava rođendansku zabavu pa je zato ranije ispunjeno."
Pitam se ko je pa su mu zvanice ispunile čitav klub. Svejedno, klimam glavom i obamotavam ruke oko sebe osjećajući kako mi se svježina podvlači pod jaknu.
„Je li ti hladno?"
Odmahujem glavom jer ne želim da me još...grije.
„Dakle, trudna si?"
To pitanje je stiglo na nekako stegnut način nakon nekolikominutnog odmjeravanja mene i mog stomaka. Glas mu zvuči toliko neobično da ne mogu da ga shvatim.
„Jesam."
A šta drugo da mu kažem?"
„Dakle, zato si s Harryem?"
Itekako iznervirana i iziritirana stišćem zube i suzdržavam sebe od napadanja i oštrine.
„Ne samo zato. Harry mi znači."
„To je onda lijepo."
„Jeste."
Izdišem napetost i on iznenada mijenja temu na moj budući posao i uobičajene rutine. Razgovaramo o tome koje bi mi radno vrijeme najviše odgovaralo i ne uspijevamo da se dogovorimo, ali za to vrijeme se i podosta smijemo jer Lucas zbija šale na račun toga kako nikada nije sreo nezaposlenu osobu sa tako malo slobodnog vremena. Srećna što se iskorijenila ona nekakva nelagoda i napetost među nama počinjem i sama da se sve više opuštam i unosim u razgovor. On i nije toliko loš dečko kada se ne spominje Harry što je poprilično smiješno.
Priča mi i o ostalim zaposlenim. Brandonu, vječito nesrećno zaljubljenom i neuspjelom pjesniku. Rocky, nekadašnjoj lošoj djevojci koja je na neki čudan način završila u vezi sa biseksulacem i sada se bori sa ljubomorom nastrojenoj prema muškarcima. Što je još gore, dečko joj se previše mota oko Brandona koji je još više upao u depresiju zbog činjenice da jedino privlači muškarce sa poremećenim hormonima i o tome je napisao čak 1o pjesama. Tu imamo i Nicolettu, stariju ženu koja čisti bar i koja se bavi tarotom pa često pokušava da navuče goste na svoje budalaštine. Sa sobom uvijek nosi plastičnu kuglu za koju tvrdi da je čarobna, a zapravo je kupila kod kineza za svega 3 dolara. Prije oko 1o godina je predvidjela muževu smrt, ali je on živ i dana danas. Međutim, razveo se od nje tvrdeći da ga je pokušala otrovati kako bi dokazala svoje sposobnosti. Mislim da sam završila na poprilično neobičnom radnom mjestu. Kako god, mislim da bi moglo biti zanimljivo.
Napokon, sa grlima isparanim od smijeha, dolazimo i do zgrade i tu se zaustavljamo jer se Lucas odmah planira vratiti u 'Lech'.
„Uh...pa nadam se da si zadovoljna."
„Jesam."
Odlučno klimam glavom. Kako ne bih bila kada sam tek tako dobila posao?
„Hvala ti."
„Nemaš mi se razloga zahvaljivati. Ti si meni pruila zadovoljstvo prihvativši."
Osmjehujem mu se, a zatim mu ostavljam prijateljski poljubac na obrazu u znak zahvalnosti. Djeluje iznenađeno time, ali svejedno ne prestaje da mi se smješka nakon čega se počinje udaljavati.
„Laku noć."
Uzvraćam mu pozdrav, a zatim se okrećem i nakon samo nekolika koraka kočim ugledavši u tami na stepenicama od zgrade u sjedećem položaju kovrdžavog dečka kom od sjene koju stvara jedna od dvije svjetiljke koja ne radi ne vidim pola lica.
„Har..."
Prije nego što i uspijevam dovršiti, on ustaje i ustrijemljuje se ka meni...